Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Skandal koji pokazuje kako funkcioniraju hrvatske institucije

Published

1 godina ago

7 siječnja, 2023

mjukic

Osmero hrvatskih državljana zbog sumnje u trgovinu djecom pritvoreno je u Zambiji. Među zatvorenima su: zaposlenica Ustavnog suda, gitarist Hladnog piva, vijećnik iz stranke Možemo!

Četiri para otišla su po četvero djece u Demokratsku Republiku Kongo za koje su imali sve potrebne hrvatske dokumente. Na sporan i ključan detalj upućuje misionar franjevac Ilija Barišiću: “Znam samo da po zakonu Demokratske republike Kongo djeca se ne mogu posvajati izvan zemlje”, „To znači da nitko iz Hrvatske ne može doći i zakonito posvojiti dijete iz Demokratske republike Kongo.“

Dva od četiri para nisu upisana u registar posvojitelja. Bez toga ne bi smjeli dobiti nikakve papire za djecu. Očito je da su hrvatske institucije napravile propust i na temelju lažnih papira dali djeci OIB, državljanstvo, putovnice? Hoće li netko odgovarati?

Ministar vanjskih i europskih poslova izjavio je da Ministarstvo nema nikakve veze s izdavanjem dokumenata i da nije sudjelovalo u toj kriminalnoj raboti, a ministar unutarnjih poslova je potvrdio da su četiri hrvatska para u Hrvatskoj dobila potrebne dokumente kako bi djeca iz DR Konga dobila nova imena, putovnice i hrvatsko državljanstvo!?

Ministar nije pojasnio tko im je izdao te dokumente i je li to u skladu sa zakonom!?

Vesna Vučemilović kao predsjednica Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora reagirala je na slučaj uhićenih parova iz Hrvatske u Zambiji:

„Slučaj četiri bračna para iz Hrvatske koja su u Zambiji u pritvoru zbog sumnje na trgovinu djecom nakon izjave ministra Božinovića dobio je potpuno novu dimenziju. Naime, ministar je izjavio da su djeca iz Konga imala hrvatske dokumente izdane na temelju odgovarajućih rješenja institucija Republike Hrvatske, što otvara niz pitanja na koja se mora odgovoriti imenom i prezimenom odgovornih osoba u institucijama koje su izdale rješenja.

Kao predsjednica Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora postavljam stoga ministru Božinoviću, ministru Grliću Radmanu te čelnicima svih nadležnih tijela i institucija sljedeća pitanja:

Kako je moguće izdati rješenje vezano uz posvajanje ako dva para nisu uopće prošla proces koji mora proći svaki par u Hrvatskoj koji želi posvojiti dijete?
Kako je moguće da djeca koja nikada nogom nisu kročila na tlo Republike Hrvatske niti ih je hrvatski sustav ikada evidentirao mogu na neviđeno dobiti hrvatske dokumente?
Tko je i po čijem nalogu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova odobrio i proveo izdavanje dokumenata?
Tko je i po čijem nalogu u nadležnim institucijama u Hrvatskoj izdao odgovarajuća rješenja?
Provodi li se istraga koja bi utvrdila radi li se o trgovini hrvatskim državljanstvom ili korupciji u diplomatsko-konzularnoj mreži?
Što nadležna tijela čine kako bi se krijumčarenje djecom iz trećih zemalja u Republiku Hrvatsku osujetilo? Ovaj slučaj navodi na zaključak da institucije RH u takvoj duboko kriminalnoj praksi ne vide problem i da hrvatska javnost o ovome ništa ne bi znala da zambijske institucije nisu reagirale.

U svojstvu predsjednice Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora inicirat ću tematsku sjednicu Odbora na kojoj će se raspravljati i o ovom konkretnom slučaju, ali i o cijeloj toj praksi „kupovine“ djece iz trećih zemalja koja je nedvojbeno i zakonski i moralno upitna“

> Afera Zambija: MUP izdaje putovnice za djecu iz DR Konga, a Ministarstvo obitelji ne zna da su ta djeca posvojena

>Iz DR Kongo u Hrvatsku je posvojeno 180 djece, a Ministarstvo o njima ništa ne zna

Četiri hrvatska para u Hrvatskoj dobila su, kako je potvrdio ministar Božinović, potrebne dokumente kako bi djeca iz DR Konga dobila nova imena, putovnice i hrvatsko državljanstvo.

Da bi se dobilo državljanstvo za djecu u RH potrebno je dobiti rješenje o posvajanju sa suda u inozemstvu koje se potom predaje sudskom tumaču u RH. Nakon toga se zakazuje ročište na sudu države u koju se djeca posvajaju, a kada se sudska odluka prizna ona se nosi u matični ured. U matičnom uredu se dobiva rodni list i domovnica, a zatim se na MUP-u prijavljuje prebivalište i vadi putovnica. Tek tada je moguće ići po posvojeno dijete.

DR Kongo ne dopušta posvajanje djece homoseksualnim ili transrodnim parovima

Ali, DR Kongo, uz suspenziju izdavanja dozvola za legalan izlazak djece radi posvajanja, ne dopušta posvajanje djece homoseksualnim ili transrodnim parovima. Dakle, postavlja se pitanje kako je homoseksualno/transrodni par Pintarić/Kraljević dobio od nadležnog Centra za socijalnu skrb potvrdu da su kvalificirani za posvajanje djeteta (u RH ili bilo gdje drugdje), a onda kako im je MUP izdao putovnicu za posvajanje djeteta iz države koja ne dopušta posvajanje djece homoseksualnim i transrodnim parovima?

Kako je onda moguće da su dvije žene, LGBTIQ i ‘transpolna’ aktivistica Noah Kraljević koja se nekoć zvala Dalija Pintarić i njezina partnerica uspjele u Hrvatskoj dobiti sve papire za posvajanje djeteta iz Konga?

>Kako je akterica afere Zambija izigrala zakone: ‘Transrodna’ osoba ne smije posvojiti dijete niti u Hrvatskoj niti u Kongu

Je li točno da je iz DR Kongo u Hrvatsku posvojeno 180 djece, a da Ministarstvo obitelji o njima ništa ne zna? Možemo pročitati:

„Parovi koji su već posvojili djecu iz DR Kongo tvrde da ih je u Hrvatskoj oko 180. I da su sva djeca posvojena na temelju iste procedure koja uključuje sudove. I u Kongu i u Hrvatskoj. Iako DR Kongo od 2016. ima na snazi suspenziju međunarodnog posvajanja djece, kako to u svom Godišnjem izvješću o međunarodnom posvajanju navodi američko Ministarstvo vanjskih poslova. Naime, DR Kongo je promjenom Obiteljskog zakona 15. srpnja 2016. suspendirao izdavanje dozvola za izlazak djece iz države radi međunarodnog posvajanja te je time, kako se navodi Izvješću, onemogućio zakonito posvajanje djece iz Konga. U Izvješću se također navodi da su predstavnici SAD-a imali sastanak s predstavnicima kongoanskog Ministarstva pravosuđa te da su ih zatražili objašnjenja oko rješenja o posvajanju koja, unatoč ovakvoj promjeni Obiteljskog zakona, donose kongoanski sudovi.“

Posvojiteljima bi odvjetnici iz Konga koji su posredovali u posvajanju objasnili da se djecu preuzima u Zambiji, zbog nesigurne situacije u Kongu. Dakle, već godinama, djeca iz DR Konga preko Zambije ulaze sa svojim posvojiteljima u Hrvatsku pomoću hrvatskih dokumenata, a da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi o njima ništa ne zna. Putovnice bi u zračnoj luci Ndoli ili nekoj drugoj zambijskoj luci, prekontrolirali carinici te bi djecu i roditelje, s hrvatskim državljanstvom i urednim dokumentima, pustili da putuju iz Zambije u Hrvatsku.

O kriminalnim aktivnostima vjećnice Možemo mainstream mediji ne pišu i tako pokazuju svoju „profesionalnost“ te brigu za djecu.

>Zašto mediji šute da je u Zambiji zbog sumnje na trgovinu ljudima uhićena Noah Kraljević, vijećnica Možemo?

Čudno je da u Plenkovićevoj „pravnoj državi“ nema evidencije o posvojenju niti nadzora države o posvojenoj djeci, a imamo toliko uhljeba na državnim jaslama.

U MUP-u se pozivaju na tajnost izvida u priči koja poprima sve šire razmjere i samo poručuju: “… kako je hrvatska policija u suradnji s državnim odvjetništvom započela s provođenjem izvida te putem međunarodnih policijskih komunikacijskih kanala već zatražila određene provjere, a u istraživanje su uključene sve relevantne institucije.”

https://static.jutarnji.hr/images/slike/2023/01/03/pb_27454115_640.jpg?2023-01-03-20-08-50

Najnovija nevjerojatna izjava ministra Grlića Radmana:“Naša su očekivanja da te ljude puste i da se brane sa slobode. Ti ljudi nisu sigurno krivi, ali treba utvrditi tko je drugi kriv”. Nakon ove izjave drug Grlić Radman bi trebao odstupiti ili bi ga trebalo smijeniti. Jasno je da se radi o kriminalnoj raboti pa treba postaviti pitanje tko drugu Grliću Radmanu daje pravo da kaže da glavni akteri afere nisu krivi? Nakon svega što je do danas otkriveno jasno je da su krivi i da trebaju odgovarati kao i oni koji su im u toj kriminalnoj raboti pomagali. Istraga bi trebala pojasniti ulogu sudova u Zlataru i Varaždinu koji su “nostrificirali” te sumnjive dokumente iz Konga, na temelju čega su dobili hrvatske dokumente u MUP-u.

Prema dostupnim informacijama, koje su običnim smrtnicima dostupne, jasno je da se radi o kriminalnoj raboti, velikom skandalu kojega Plenkovićevi mainstream mediji nastoje zataškati.

Ovaj skandal pokazuje još jedan primjer da državne institucije u Plenkovićevoj neokomunističkoj Hrvatskoj ne funkcioniraju i da Republika Hrvatska nije pravna država. Da je RH pravna država ovaj skandal se ne bi mogao dogoditi. Hoće li neki ministar podnijeti ostavku, biti smijenjen?

Ne, neće nitko odgovarati pa će i to biti potvrda da nismo pravna država.

„Veliki“ Hrvateki nisu se oglasili, kao i obično, da se nekome ne zamjere.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić