Analitičari iz EU zabili su se u mišju rupu ili pak, poput papagaja, uglas narodu propovijedaju unaprijed osmišljene “istine” i tako nam valjda „pomažu“ sprječavati i ratove i krize. A upravo Europi, osim nikad veće sigurnosne opasnosti – prijeti nova „Velika depresija“. Ali koga briga? Političarima lova, narodu nogomet – pa dokle ide – donosi autorski članak Zorana Metera u Geopolitici.news.

Slika Phylippe Marécaux /medium.com

Nerijetko kritiziraju moj „nekonvencionalni“ analitički pristup ukrajinskom ratu – pri čemu oni, koji to čine, isto rade ili zbog slabog poznavanja cjelokupnog konteksta te krize i nemogućnosti ispravnog tumačenja činjenica, ili zbog pukog vođenja emocijama. Pri tom ne shvaćaju kako pojednostavljeni, paušalni pristup ne može i ne smije biti temelj profesionalne analize, kojoj za cilj nije ugađanje ovim ili onim stranama i interesima, već isključivo sagledavanje cjelokupnog mozaika ovog krajnje složenog problema i pokušaj pronalaska izlaza iz „začaranog kruga“ u kojemu se kroz ukrajinski sukob našao i čitavi svijet.

U suprotnom, takve se “pseudoanalize” pretvaraju u ideologizirane političke pamflete s kratkotrajnim učinkom – koji je nerijetko i štetan i opasan jer ne može izdržati test realnosti i dovodi do pogrešnih procjena i poteza.

A što se tiče mog stava po predmetnom pitanju, ponovit ću ono najvažnije: ukrajinske elite (sada već potpuno nebitno iz kojeg razloga) nisu bile dalekovidne i nisu unutar sebe uspjele postići onaj nužni konsenzus o ukrajinskom putu, koji bi tu zemlju odveo u smjeru razvoja i napretka kojem prirodno teži svaka država i svaki narod. Smještene između dvaju suprotstavljenih polova, Zapada i Rusije, te su elite, dobro svjesne geografskih, povijesnih, demografskih, socio-kulturoloških i drugih ukrajinskih specifičnosti – mogle i morale iznaći one modele upravljanja zemljom koji bi osigurali njenu stabilnost kao preduvjet neometanog razvoja, ali, i prije svega, spriječili upravo ovo što se sada događa. A događa se, da je umjesto obilja i životnog standarda Europske unije što mu je nuđeno nakon kijevske revolucije 2014., demografski osakaćen i u bijedu bačen ukrajinski narod sada dobio novu ulogu „zaštitnika zapadne demokracije“ na bojnom polju, nakon kojeg bi mu onda konačno i trebalo „zasjati zapadno sunce“. Možda će se jednom to i dogoditi –, ali pod koju cijenu? I hoće li ona biti prevelika za ostvarene benefite ako ih uopće i bude?

Srednjovjekovni hrvatski “model” Antemurale Christianitatis podsjeća na današnju Ukrajinu

Ova uloga današnje Ukrajine, kojoj svi tako lijepo tepaju a da ih je zapravo briga isključivo za svoje interese, tako je bolno slična ulozi koju je i nekad slavno hrvatsko kraljevstvo dobilo od tadašnjih europskih sila u vrijeme turskih najezdi, kada su njegovi „ostaci ostataka“ proglašeni europskim „predziđem kršćanstva“ (Antemurale Christianitatis) – pojmom kojim smo se tako dugo i naivno ponosili. Naime, i tim „ostacima ostataka“ nije pružana bilo kakva konkretna pomoć zbog čega su naše zemlje, grcajući u iscrpljujućim ratovima s osmanlijama demografski i materijalno opustošene, stagnirale ili nazadovale u razvojnom smislu, dok se zapad ubrzano razvijao u okvirima mira (barem u vremenima kada nije ratovao među sobom) i slobode.

Zato uvijek kažem da su državne elite, koje redovito odabiru ključne političare koji su ipak „potrošna roba“ – one, o čijem stupnju nacionalne svijesti i sposobnosti prilagodbama turbulentnim geopolitičkim hirovima (kakvi su postojali tijekom cjelokupne ljudske povijesti) ovise i sudbine čitavih naroda i država. Nebrojeni su dokazi toga – od biblijskih vremena do danas – i u tom se smislu nije ama baš ništa promijenilo.

Ali sada se ipak posvetimo konkretnim temama.

Ukrajinska „crna rupa“

Pregled o Ukrajini donosim kroz analizu triju dominantnih elementa prošloga tjedna:

        1. snažne borbe na istoku zemlje, u Donbasu, na liniji Bahmut-Soledar;

        2. do sad neviđene isporuke naoružanja Ukrajini koje prate i sve žučnije političke rasprave;

        3. reorganizacija vojnog zapovjedništva ruske „specijalne vojne operacije“ (SVO) u Ukrajini i imenovanje za njezinog zapovjednika generala Valerija Gerasimova – zapovjednika Glavnog stožera Oružanih snaga Rusije.

Pad Soledara, Bahmut pod ugrozom

Što se tiče ovog prvog elementa, već nekoliko mjeseci traju intenzivni ruski napadi na strateški važne gradove Bahmut i Soledar – zapravo zadnja veća uporišta ukrajinske vojske koja sprječavaju prodor ruskih snaga prema posljednjoj aglomeraciji – koju čine veliki gradovi Slavjansk i Kramatorsk – smješteni u sjeverozapadnom dijelu samoproglašene „Donjecke Narodne Republike“ (DNR).

U Kramatorsku je smješteno glavno zapovjedništvo ukrajinske vojske za čitav Donbas i taj je grad, uz Slavjansk, i glavno logističko središte za opskrbu ukrajinskih snaga na bojišnicama u toj regiji. Zauzimanjem Bahmuta i Soledara, ruska vojska bi ili potpuno presjekla ili pod vatreni nadzor stavila ključnu željezničku i cestovnu mrežu čije je Bahmut čvorište i koje Donjecku regiju povezuje s Kramatorskom. Kroz Bahmut prolazi prometnica E40 između Harkiva i ruskog grada Rostova na Donu.

Prema podacima kojima raspolažem do trenutka pisanja ovog teksta, ruska vojska u potpunosti je ovladala Soledarom. Njegovim osvajanjem pruža im se mogućnosti krenuti ili na sjever, prema manjem gradu Seversku čijim bi im se zauzimanjem otvorio put prema Slavjansku, ili pak prema Bahmutu (većem i važnijem gradu od Soledara) – smještenom 15 kilometara južnije od Soledara gdje je stanje za ukrajinske snage također krajnje teško s obzirom da se i u njegovom istočnom i središnjem dijelu već vode gradske borbe i da je grad u svojevrsnim klještima ruskih snaga sa sjevera i juga.

Ukrajinski predsjednik Zelenski tvrdi kako je poslalo snažna pojačanja u zone Bahmuta i Soledara. Međutim pitanje je hoće li to išta bitnog promijeniti s obzirom na težak taktički položaj ukrajinskih postrojbi i snažno djelovanje ruskog topništva i zračnih snaga koji vrše postojane koncentrične napade na ukrajinske položaje. Sve one informacije o paravojnim formacijama, Wagnerovcima i sl. kao ključnim, uzimajte s rezervom: one su samo djelomično točne s obzirom da u napadu na ove gradove sudjeluju ruske postrojbe zračno-desantnih snaga, kao i topničke postrojbe, koje sinkronizirano djeluju s jurišnim zrakoplovima i uz intenzivno korištenje sredstava za protuelektroničku borbu koja ometaju korištenje ukrajinskih dronova i sprječavaju komunikaciju i opskrbu vojnika na terenu. Wagner – koliko god bio razvikan (u Rusiji pozitivno, na zapadu „sotonizirano“ – takvim sredstvima nikako ne raspolaže. Bilo čija privatna vojska nikada se ne bi mogla suprotstaviti organiziranoj službenoj vojsci bilo koje države, a kamoli Ukrajine. Mogla bi vršiti diverzije, gerilske akcije i sl. ali oslobađati čitave utvrđene gradove nikada.

I vodeći zapadni mediji pišu o „kritičnom stanju“ za ukrajinsku vojsku u toj zoni i o velikim gubicima među vojnicima (CNN), a i pojedini ukrajinski zapovjednici ukazuju na organizirano povlačenje i očuvanje vojnika kao bolju opciju od dovlačenja novih snaga koje također mogu trpjeti velike gubitke u toj zoni. Smatraju kako je vojnike bolje čuvati za buduće akcije ili operacije koje će imati za cilj nova oslobađanja okupiranih teritorija, možda već u proljeće ove godine, kako se nadaju u Kijevu.

Međutim državni vrh je od Bahmuta već ranije stvorio svojevrsni simbol otpora ruskoj agresiji u Donbasu i teško mu je u psihološkom smislu dopustiti pad toga grada. On bi, zapravo, postao prvi veći grad kojeg bi osvojila ruska vojska nakon njezinog neslavnog povlačenja pred nadirućim ukrajinskim snagama kod Izjuma, u harkovskoj regiji, krajem ljeta prošle godine, ili pak potpuno neočekivanog povlačenja s desne obale Dnjepra i velikog grada Hersona na jugu zemlje početkom listopada.

Kijev pak prebacuje veliki broj ljudstva u zone borbenih djelovanja u Donbasu. Mnogi zapadni analitičari zato upozoravaju na moguću rusku zamku u koju uvlače sve veći broj ukrajinskih snaga na samo jednu točku ukupne bojišnice duže od 1000 kilometara, ali i upozoravaju na iscrpljenost ukrajinske vojske i njezin sve manji regrutni potencijal. Zato Kijev inzistira na još većoj zapadnoj pomoći u oružju, a prošli je tjedan jedan od njegovih visokih dužnosnika objavio kako Ukrajini treba – ni manje ni više nego oko 2000 tenkova (prije rata ih je imala nešto više od 1000 i bila na 13. mjestu na svijetu po broju tih oklopnjaka). Sada se službeno govori o žurnoj potrebi 200-300 tenkova.

Povijest se ponavlja: i njemački tenkovi kreću na Ruse?

A kada smo već kod tenkova, krenimo na drugi važni element vezan uz Ukrajinu prošloga tjedna. To je nastavak isporuka neviđenih količina oružja toj zemlji prije svega od strane SAD-a, kao i raspoređivanje novih američkih snaga na istočnom krilu NATO saveza. Novi moment predstavlja najava poljskog predsjednika Andrzeja Dude o mogućim isporukama poljskih tenkova Leopard 2 njemačke proizvodnje. Naime, do sada Zapad Kijevu nije isporučivao tenkove svoje proizvodnje, već isključivo one sovjetske, kojima su raspolagale bivše članice Varšavskog ugovora, ili pak od drugih svjetskih zemalja koje ih još imaju u svom naoružanju. Isporuka suvremenih tenkova na Zapadu je smatrana svojevrsnom „crvenom crtom“ tj. elementom kojeg bi Moskva mogla protumačiti kao eskalaciju.

Međutim, osobno vjerujem kako Washington smatra da ruske „crvene crte“ po pitanju Ukrajine više i ne postoje, osim u slučaju neposrednog vojnog angažmana samog NATO saveza ili masivnih napada ukrajinskih snaga u dubinu ruskog teritorija i na ključne strateške objekte (ne ovakve sporadične i napade malog intenzitete kakvi su bili do sada – uglavnom korištenjem dronova ili raketnog topništva kraćeg dometa). Osim toga, gotovo se više i ne skrivaju namjere SAD-a da Rusiji nanesu strateški poraz u Ukrajini, da spriječe modernizaciju njenih oružanih snaga kroz blokadu izvoza visokotehnoloških proizvoda, da prijete zemljama koje se ne žele priključiti zapadnim sankcijama te dalje nastavljaju trgovati s Rusijom.

Naravno, jedno su želje, a kakav će biti rezultat nitko ne zna, jer i druga strana sigurno ne miruje i priprema protuodgovore.

Ali ono što se zna je da Ukrajini stiže sve suvremenije oružje, pa će osim njemačkih i poljskih tenkova Leopard (njihova isporuka se ipak nije uspjela dogovoriti na upravo završenom sastanku tzv. grupe Ramstein – zemalja donatora Ukrajine i oko toga je sve više prijepora unutar saveznika pa za sada od zapadnih tenkova za Kijev neće biti ništa) u nju stići i američki suvremeni proturaketni sustav „Patriot“ za opsluživanje kojeg je prošli tjedan najavljena obuka ukrajinskih vojnika u SAD-u, u bazi Fort Sill u Oklahomi. Obuka bi trebala biti znatno skraćena i trajati svega 3 mjeseca (za američke vojnike traje godinu dana) pa se iz Moskve već sada upozorava da će posade Patriota sigurno činiti i instruktori NATO saveza. Ruski veleposlanik u Washingtonu Anatolij Antonov rekao je pak da će ovo značiti uključivanje SAD-a u rat u Ukrajini.

Kancelar Scholz pod snažnim pritiskom

Najava Poljske o isporuci Leoparda potaknula je brojne reakcije političkih i analitičkih krugova, a najviše u Njemačkoj, gdje raste pritisak na kancelara Olafa Scholza da i Berlin počne s isporukama tenkova Kijevu. Ta se tema već pojavljuje kao problem i unutar vladajuće stranke SPD gdje većina podupire Scholzov stav da želi spriječiti Treći svjetski rat sprječavanjem uvlačenja NATO saveza u ukrajinski sukob, dok manji dio iz krugova krajnje ljevice unutar SPD-a smatra da Ukrajina mora pobijediti na bojnom polju i da Njemačka mora početi isporučivati tenkove.

Berlin je nedavno odobrio slanje Ukrajini 40 oklopnih borbenih vozila pješaštva „Marder“ koji bi tamo trebali stići do početka travnja, time želeći smanjiti pritisak „tvrdolinijaša“ unutar njemačkih redova (iako relativno stari, Marderi su opremljeni novim naoružanjem pa i njih Rusija tretira kao dovoljno opasno napadačko oružje). Međutim, čini se kako je ta odluka samo povećala njihove apetite pa sada traže i isporuke tenkova pa je mogućnost da Njemačka bude direktno uvučena u ukrajinski rat veća nego ikad ranije ma koliko se Scholz tome protivio. Osim toga, ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, iz redova Zelenih, prošli je tjedan neočekivano podsjetila ukrajinski grad Harkov.

Simbolika važna za Ruse

I njemački tenkovi i Harkov imaju snažnu simboliku za ruski narod, o čemu često govore i tamošnji političari i mediji podsjećajući na snažne tenkovske bitke između Crvene armije i Wermachta u Ukrajini (i ne samo u njoj) tijekom Drugog svjetskog rata. S druge strane, Harkov, smješten 40-ak kilometara od granice s Rusijom, većinski je Rusima nastanjen ukrajinski grad, a Rusija ga smatra i simbolom jedne od najsnažnijih tenkovskih bitaka na tlu same Ukrajine tijekom njenog oslobađanja od snaga Hitlerove Njemačke. Simbolika se u ratnim uvjetima, kakvi su sada, nikako ne smije zanemariti. Emocije u ratu igraju veliku ulogu, a njihovom se manipulacijom podiže ili spušta moral – već prema potrebi.

Stanje po Scholza u opasnoj ukrajinskoj „igri“ tim je složenije, jer je Moskva 13. siječnja kazahstanskoj tvrtki KazTransOil dala dozvolu za transport 300 tisuća tona kazahstanske nafte u prvom tromjesečju 2023. kroz sustav ruskih magistralnih naftovoda u vlasništvu Transneft-a za isporuke Njemačkoj. Naime, nakon stupanja embarga EU-a na uvoz ruske nafte s 5. prosincem prošle godine Kazahstan bi za Njemačku trebao postati jedan od važnijih opskrbljivača naftom. Ali neugodnost je u tome što se može dostavljati jedino ruskim naftovodima do Njemačke ili rusko-kazahstanskim naftovodom do ruskog crnomorskog terminala kraj Novorosijska, gdje se prekrcava u tankere. I jedno i drugo ne može bez ruske dozvole, a kazahstan godišnje Njemačkoj planira isporučivati do 6 milijuna tona „crnog zlata“.

Mitovi i istine isprepliću se oko Ukrajine

Sve je ovo visoka politika, s krajnje velikim ulozima u opasnoj „igri“ kakva je ukrajinska već od početka rata, ali i puno prije njega. Od Ukrajine su, prije svega Sjedinjene Države stvorile percepciju kao po Zapad egzistencijalno važne države koju treba braniti pod svaku cijenu. Međutim, problemi u takvoj strategiji Washingtona itekako postoje. O jednom od njih piše prošli tjedan i The New York Times u tekstu autora Stevena Erlangena, u kojem se govori o problemima oko davanja zapadnih sigurnosnih jamstava Ukrajini nakon završetka rata do kojeg će prije ili kasnije doći, s ovim ili onim rezultatom. (https://www.nytimes.com/2023/01/10/world/europe/ukraine-russia-security-guarantees.html). U podužem tekstu se, između ostalog, navodi slijedeće:

„Ali čak i bez njih (sigurnosnih jamstava, op.ZM.), dužnosnicima i analitičarima je teško zamisliti da će ulagači biti privučeni u Ukrajinu da obnove zemlju, a da novi rat neće izbiti u budućnosti.

Mnogo toga počiva na neodlučnosti Zapada koji, s jedne strane, želi zaštititi Ukrajinu, ali je, s druge strane, pokazao kako se nije spreman boriti za nju i da ne želi izravni vojni sukob s Moskvom. Umjesto toga, on slijedi kompromisni smjer: spriječiti Rusiju bez provociranja.“

U istom tekstu autor prenosi i riječi poznate analitičarke Nathalie Tocci, ravnateljice Instituta za međunarodne odnose sa sjedištem u Rimu, koja kaže: “Europsko i transatlantsko jedinstvo ugroženo je nizom rizika“, a ako Ukrajina uspije vratiti barem teritorij izgubljen početkom specijalne operacije u veljači, Europa i Washington će odmah ušutjeti: “Dakle, kompromis sada! Zar niste vidjeli koliki su naši troškovi i gubici?”

Promjene u zapovjednom vrhu ruske SVO

A kakav će biti konačni ishod ukrajinskog rata ne zna još nitko. I tu dolazimo do trećeg dominantnog elementa prošloga tjedna vezanog uz ukrajinski sukob: novih imenovanja u zapovjedništvu ruske „specijalne vojne operacije“ (SVO).

Dana 11. siječnja, ruski ministar obrane Sergej Šojgu za zapovjednika Združene skupine snaga imenovao je generala Valerija Gerasimova, koji je, ujedno, i načelnik Glavnog stožera ruske vojske. Njegovi zamjenici postali su glavni zapovjednik Zračno-svemirskih snaga i general kopnene vojske Sergej Surovikin (general Armagedon) koji je posljednja tri mjeseca bio zapovjednik SVO, general kopnene vojske Oleg Saljukov, te zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RF, general pukovnik Aleksej Kim.

Rusko MO izvijestilo je da je ta odluka između ostalog uzrokovana i “proširenjem opsega zadaća koje se rješavaju tijekom njezine provedbe“.

Najsnažnije je odjeknula odluka da vodeći ruski general Gerasimov preuzme zapovjedništvo SVO. Smatram kako njom Putin vjerojatno Zapadu želi poslati poruku o svojoj odlučnosti da dobije rat, jer Gerasimov je bio ključna osoba i u operacijama za uspostavom ruske kontrole nad Krimom 2014. godine, kao i pri  pokretanju ruske intervencije u Siriji. To je general potpunog Putinovog povjerenja, s otvorenim mogućnostima za korištenjem svih potrebnih vojnih sredstava kojima ruska vojska raspolaže za postizanje planiranih ciljeva.

Zato i nije čudo da brojni zapadni mediji, poput američkog The Wall Streeta, nakon ovih promjena najavljuju veliku rusku vojnu ofenzivu, tim više što je general Aleksej Kim već istog dana nakon imenovanja stigao u Bjelorusiju. Zapadni mediji pretpostavljaju kako bi se ofenziva mogla pokrenuti upravo iz te zemlje. Međutim, američki State Department je 13. siječnja priopćio kako SAD ne vide znakove koji bi potvrđivali takav scenarij.

Promjene u SAD-u

Kako god bilo, jasno je da na horizontu nisu vidljive naznake bilo kakvog popuštanja ili pokušaja sjedanja za pregovarački stol – iako tu opciju, naravno, niti jedan strana ne isključuje. To pak jasno ukazuje kako se povećavaju sigurnosni rizici ne samo u Ukrajini i Europi, već i na globalnoj razini. Hoće li oni rasti ili će ih se pokušati svoditi na prihvatljivu razinu ovisit će u prvom redu o SAD-u. A tamo se događaju velike promjene, prije svega u Zastupničkom domu kojeg su od prošlog tjedna i službeno preuzeli republikanci, dok se predsjednik Biden suočava sa sve većim brojem problema, od kojih je zadnji onaj s njegovim protuzakonitim posjedovanjem službenih tajnih dokumenata. To itekako podsjeća na aferu s Trumpom i republikanci je sigurno neće htjeti olako propustiti.

Kada smo kod već kod novog saziva američkog Kongresa želio bih, za kraj ove analize, ukazati na izvrsni tekst cijenjenog američkog analitičara i hardvarskog profesora Stephena Walta od 11. siječnja u utjecajnom mediju Foreign Policy, kojim se obraća novim zastupnicima Kongresa koji bi „trebali zapamtiti da je eri unipolarnog svijeta došao kraj“.

Congrats, You’re a Member of Congress. Now Listen Up.

Ne vjerujete svemu što vam kažu

Walt novim kongresnicima kaže kako „položaj Sjedinjenih Država u svijetu danas nije isti kao prije“ bez obzira što su one i dalje najmoćnija i najutjecajnija država svijeta.

Dalje se pita što se promijenilo i daje slijedeći odgovor: „Kada se Sovjetski Savez raspao… Sjedinjene Države su stekle neviđenu nadmoć….U to doba SAD je bio jači od bilo koje druge zemlje na svijetu i održavao je dobre odnose sa svima…uključujući Rusiju i Kinu.“

Potom kaže: „Budući povjesničari sigurno će početi raspravljati o tome zašto se “unipolarni trenutak” pokazao tako prolaznim. (Rusija se oporavila, Kina je nastavila brzi rast, Sjedinjene Države su protraćile trilijune dolara na glupe ratove, i tako dalje). Ali morate shvatiti da smo svi ponovno u svijetu natjecanja velikih sila, gdje ulozi rastu, a pogreške će imati vrlo ozbiljne posljedice. …moramo trezveno procijeniti za što je američka moć sposobna, a za što nije. … moramo priznati da i druge države imaju svoje interese i ciljeve, a da se ni interesi prijatelja ne poklapaju uvijek s našima.“

Tu američki analitičar daje primjer Indije koja je „koristan partner u Indo-pacifičkoj regiji, ali zadržava snažnu neutralnost u ukrajinskom sukobu i još uvijek kupuje rusku naftu i plin u velikim količinama“. U slični kontekst stavlja i Izrael i Saudijsku Arabiju koji „neće ni prstom maknuti da pomognu Ukrajini“, „a umjesto toga Rijad je ugostio kineskog čelnika Xi Jinpinga, …odbio američke zahtjeve da se ne smanjuje proizvodnja nafte kako bi se oslabio položaj Rusije, …ukrotila inflacija. Američki saveznici u Europi i Aziji sumnjaju u mudrost “rata čipovima” s Kinom“, navodi Stephen Walt.

Pri tom novim kongresnicima sugerira da se naviknu na „multipolarni svijet u nastajanju“, gdje će „države braniti svoje interese, kao što mi branimo svoje“.

Dalje ih upozorava da je bez obzira što im se govori da se „Sjedinjene Države … ne izoliraju, ne provode “strategiju obuzdavanja”, stvar suprotna. „Sjedinjene Države pokušavaju odlučno poraziti dvije velike sile u isto vrijeme. Pokušavamo pomoći Ukrajini u vojnoj pobjedi nad Rusijom. … U isto vrijeme, pokušavamo pobijediti Kinu ekonomski i tehnološki kako bismo usporili njezin rast i održali američku dominaciju u idućim desetljećima“ – kaže Walt.

Dalje nastavlja slijedećim riječima: „U oba slučaja Washington je na oštrici žileta u nastojanju da bez nepotrebne eskalacije porazi Rusiju i oslabi Kinu bez obaranja svjetske ekonomije, bez izazivanja da napadne Tajvan, i bez alarmiranja saveznika koji žele održati ekonomske veze s Pekingom. Kako god nazvali takvu strategiju, ona nipošto nije povlačenje ili samoizolacija.“

Na kraju autor poentira slijedećim riječima upućenim novim američkim kongresnicima: „Spominjem ova pitanja jer može doći trenutak kada će vam netko (…, izvršni dužnosnik, lobist,…strani veleposlanik ili možda autoritet think tanka) reći o nekoj nadolazećoj opasnosti, uvjeravajući vas da je morate eliminirati bez odgađanja. Pokušat će vas uvjeriti da je nedjelovanje izuzetno opasno, a da je rizik od upotrebe sile minimalan, da su koristi od trenutne akcije ogromne. Postoji, međutim, mala mogućnost da je u pravu…“.

„Ali moj vam je savjet da budete skeptični. Postavite još pitanja. Doznajte postoji li plan “B” i što planiraju učiniti nakon završetka predložene operacije. Kako će, prema njihovom mišljenju, reagirati protivnici i treće strane, te kako se potvrđuju njihove procjene i prognoze. Pokušajte saznati jesu li razmatrali druge, alternativne mogućnosti. Pitajte obavještajne službe na čemu se temelje njihove procjene. Podsjetite ih da je prema Povelji UN-a preventivni rat protuzakonit… Možda čak primijetite da su neke američke vojne intervencije posljednjih godina u početku tekle glatko, ali su završile skupim dugotrajnim krizama. A kada ti ljudi odu, uputite jednog od svojih pomoćnika da kontaktira nekoga tko ima drugačije gledište, i saslušajte ga. Imajte na umu da su Sjedinjene Države vrlo dobro zaštićene i sigurne, da je uporaba sile posljednje sredstvo i da se ne bi trebala koristiti na prvi poticaj. Ostali više podržavaju SAD kada se Amerika drži povučeno, strpljiva je i ne uzima oružje ni iz kojeg razloga.“

A

Autor tekst u Foreign Policy završava slijedećim riječima: „Danas je ruska vojna operacija u Ukrajini najhitnije pitanje. Ali Kina je veći dugoročni izazov. Na gospodarsku budućnost i sigurnost Sjedinjenih Država neće utjecati tko će u konačnici kontrolirati Krim i Donbas. (Osobno se nadam da će to biti Kijev. Ali čak i da bude Moskva, SAD-u takav ishod nije baš bitan.) Važnije je nešto drugo. Hoće li Sjedinjene Države prednjačiti u najvažnijim područjima napredne tehnologije, hoće li cijeli svijet i dalje zavidjeti američkim sveučilištima i istraživačkim institutima i hoće li prosječna svjetska temperatura porasti za jedan i pol, dva Celzijeva stupnja ili više. Ako vi i vaši kolege pomognete Americi da ostane na pravom putu u ovim stvarima, učinit ćete veliku uslugu budućim generacijama.“

Ja bih samo dodao: uvjeren sam da bi i mnogi od nas voljeli baš ovakvu Ameriku na koju upućuje i čuveni američki profesor i analitičar.

Volio bih vidjeti tekstove ovakvoga tipa i od poznatih analitičara u EU. Ali oni su se zabili u mišju rupu ili pak, poput papagaja, uglas narodu propovijedaju unaprijed osmišljene “istine” i tako nam valjda „pomažu“ sprječavati i ratove i krize. A upravo Europi, osim nikad veće sigurnosne opasnosti – prijeti nova „Velika depresija“. Ali koga briga? Političarima lova, narodu nogomet – pa dokle ide.

Autor: Zoran Meter /Geopolitika.news