Connect with us

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Domovinski rat, Zločini Armije BiH u općini Zenica (1992. – 1995.)

Published

on

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Zenica imale je 146.603 stanovnika, a od toga je Muslimana/Bošnjaka bilo 54,80 posto, Hrvata 15,40 posto (22.511 osoba), Srba 16,00 posto i ostalih 13,80%. Hrvati su prognani ili su izbjegli iz općine Zenica pa ih je na popisu iz 2013. godine bilo za 63,22% manje (14.232 osobe).

U općini Zenica je nad 86 (87?) Hrvata počinjen ratni zločin. Počinili su ga Bošnjaci/Muslimani, pripadnici tzv. Armije BiH (Davor Marijan iu sur.).

Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Zenici je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 178 osoba hrvatske nacionalnosti (53 civila i 125 vojnika).

Muslimanski zločini (Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom)

Za vrijeme rata u Zenici je vladao muslimanski teror kojeg je provodila muslimanska vlast. U općini Zenica za sukoba Armije BiH i HVO-a na hrvatskim stratištima bilo je 156 žrtava, od toga ubijena su 82 zarobljena vojnika HVO-a, troje djece i 71 odrasli civil. U to vrijeme iz zeničke općine prognano je 14 tisuća Hrvata. U selu Dusini 26. siječnja 1993. bilo je 10 žrtava, u Čajdrašu 2. travnja 2, u Podbrežju 15. travnja 4, u Grmu 18. travnja 6, u Šušnju 18. travnja najmanje 30, u Stranjanima u travnju 3, u selu Zahdlijama 4, u selu Želju travnja 1993. 12, u Šušnju 5. lipnja 17 i u Čajdrašu/Talniku 24. prosinca 3 žrtve.”

Zbog nesnosnih prilika su u kolovozu 1993. hrvatske žene, njih 250, protestirale protiv svakodnevnog maltretiranja, tražile su susret s očevima, muževima i sinovima koji su bili zatočeni u zeničkim logorima i zatvorima. Zenička policija ih je rastjerala palicama, pucnjevima iznad glave i suzavcem.

Zbog teškog stanja katolički svećenici su se 28. travnja 1993. godine obratili zeničkoj i međunarodnoj javnosti priopćenjem. Izvadak iz priopćenja:

„Odvođenje iz kuće i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim slučajevima još uvijek događa, unosi strah, nesigurnost i nemir među sve nas. Unatoč tomu potičemo vas na još žarču molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdržimo i prebrodimo sve današnje kušnje. Kao vaši duhovni predvoditelji, molimo vas da radije podnosite nepravdu, nego da je drugom nanosite, jer istina i dobro trajniji su od laži i zla.“

„Sve Vas, koji javno govorite, medijska sredstva, molimo da prestanete unositi nemir svojim riječima! Stavite se konačno u službu istine i mira, a ne u raspirivače rata! Vas koji imate moć i vlast u ovom gradu, molimo da zaštitite ove ljude, da na slobodu pustite nevino pritvorene, da učinite sve kako bi prestala zastrašivanja, pljačke, palež i ubijanja. Jedino na taj način možemo vratiti mir, sigurnost i vjeru u mogućnost zajedničkog življenja. Ukoliko to ne učinite što efikasnije i što prije, mi kao duhovni pastiri svojih župljana, bit ćemo dužni potražiti zaštitu od međunarodnih institucija, kako bi ljudi mogli živjeti na svojim vjekovnim ognjištima.“

Kronologija zločina

•          U unakrsnoj vatri između muslimanskih postrojbi i JNA je 12. svibnja 1992. ubijeno dijete.

•          Dana 13. svibnja 1992. godine ubijena je Matea Jurić, a majka je ranjena. Pripadnici muslimaske armije pucali su na automobil Drage Jurića (pripadnik HVO-a) i usmrtili dvogodišnje dijete. Na automobil u kojem su bile majka i dijete ispalili su 17 metaka.

•          Postrojbe Armije BiH su 26. siječnja 1993. napale Hrvate Mjesne zajednice Lašva, sela Dusine, Brdo, Višnjicu i Rajiće.

•          Bošnjačko-muslimanske snage su u Dusini (općina Zenica) 26. siječnja 1993. godine izvršile ratni zločin; ubili su 10 osoba.

•          U noći između 28. i 29. ožujka 1993. napadnuto je hrvatsko selo Vjetrenica. Ubijen je vojnik HVO-a (nije bilo borbe), na kontrolnoj točki su ubijena dva vojna policajca HVO-a (2. travnja 1993.).

•          15. travnja 1993. na lokalitetu Podbriježje pripadnici odreda El Muždahid  oteli su Živka Totića, zapovjednika zeničke brigade HVO-a, a njegovi pratitelji: Ivica Vidović, Marko Ljubić, Tihomir Ljubić i Anto Zrnić su ubijeni. U njih je iz neposredne blizine ispaljeno preko 500 metaka.

•          Armija BiH je 17. travnja 1993. napala sela Bilivode i Kuber. Ubijena su četiri starca, a 200 Hrvata je protjerano. Selo je opljačkano, a kuće devastirana i minirane.

•          U naselju Kozarac blizu Zenice 18. travnja 1993. ubijena je djevojčica i 5 starijih osoba. Selo je opljačkano i zapaljeno, a stanovništvo protjerano. Mala Magdalena Zrnić ubijena je hitcem iz snajpera dok je bila u majčinom naručju. Muslimani su popalili sva sela na obroncima Zmajevca (Kozarci, Zalje, Grm).

•          U jednoj vikendici (vikendici Nede Župana) su 24. travnja 1993. nađena tri zapaljena tijela.

•          U zeničkoj bolnici od nečovječnoga ponašanja umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo. Liječnik je odbio pružiti pomoć uz riječi: “Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a.”

•          Pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili su u selu Zalje, 24. travnja 1993., trogodišnju djevojčicu i njenog oca.

•          U selu zvanom Gavrine kuće 27. travnja 1993. zapaljena je starica.

•          Krajem mjeseca travnja 1993. godine vojnici Armije BiH zaklali su staricu Maricu Lukić (70), a njenih 20 ovaca su otuđili.

•          Od travnja do lipnja 1993. mještani sela Bilivode su prognani, a oko 30 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata je zapaljeno.

•          U selu Šušanj je od 6. do 8. lipnja 1993. ubijeno 17 osoba. Pokolj u Šušnju učinili su pripadnici bošnjačko-muslimanskih snaga. Dana 5. lipnja 1993. su ušli u selo Sušanj i ubili 17 hrvatskih civila koji su ostali u selu i dočekali Armiji BiH, nakon povlačenja HVO-a. Osim zločina u Šušnju zločini su počinjeni i u Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima i drugdje. Izvršeno je etničko čišćenje; područja je ostalo bez Hrvata.

•          U zeničkoj bolnici je 7. srpnja 1993. ubijen pacijent Rudolf Šušanj kojemu je bila amputirana noga. U bolničku sobu su došla 3 pripadnika Armije BiH koji su ga maltretirali i ubili.

•          Dana 9. studenoga 1993. na kućnom pragu ubijen je civil.

•          U selu Janjac je 12. prosinca 1993. ubijen civil.

•          U Zenici su pripadnik HVO-a i dijete (19. prosinca 1993.) natjerani u minsko polje gdje su smrtno stradali.

•          Na Badnjak, 24. prosinca 1993., u Zenici je ručnom bombom u njihovoj kući ubijen bračni par.

•          Na katolički Božić, 25. prosinca 1993., ručnom bombom je ubijen drugi bračni par, u njihovu domu.

•          U Zenici su nakon prestanka borbenih djelovanja ubijena još 32 Hrvata (civila).

Zenički zatvori/logori

•          Bilo je više logora na području općine Zenica (KPD Zenica, u Gračanici, Starom kazalištu, Bristu, Staroj gimnaziji, Babinu i u zgradi Vatrostalne u Podbrežju); u tim zatvorima/logorima boravilo je više od 1.000 Hrvata.

•          U prostorijama Muzičke škole u Zenici bio je logor za Hrvate u kojem je ubijeno 12 zarobljenih vojnika HVO-a. 

•          U Kazneno-popravnom domu Zenica (KPD) bilo je zatočeno oko 600 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Neki zatočenici su bili izolirani; za njih se nije smjelo znati pa ih Međunarodni Crveni križ nije mogao evidentirati. Zapovjednik osiguranja logora bio je Fahrudin Skopljak koji se isticao u premlaćivanju i zlostavljanju zatočenika.

Etničko i vjersko čišćenje

Od 22.000 Hrvata u općini Zenica njih 17.000 je protjerano ili izbjeglo. Mnogi su ubijeni metkom u potiljak, priklani su ili izbodeni nožem, tupim im je predmetom razbijana glava, a nekima su glave odsječene. Progon Hrvata nastavio se i nakon potpisivanja sporazuma o prekidu sukoba (ožujak 1994. godine). Etnički su potpuno očišćena hrvatska sela i sela s mješanim stanovništvom: Dusina, Šušanj, Bilivode, Zmajevac, Gornja Zenica, Čajdraš, Janjac, Brode, Podbrježje, Raspotočje, Stranjani, Strnokosi, Konjevići. Kuće i gospodarski objekti Hrvata opljačkani su i spaljeni tako da se Hrvati nemaju gdje vratiti. U Zenici je u prosincu 1993. od gladi umro Jozo Zec. Ana Galić je prodavala svoju imovinu u bescjenje da bi mogla prehraniti djecu, kada više nije imala što prodati objesila se iz očaja! Tako je to bilo u područjima pod muslimanskom kontrolom.

Pripadnici Armije BiH su napadali i pljačkali župne urede (u Crkvicama, Čajdrašu, Podbrježju, Stranjanima, Zenici) te maltretirani crkveno osoblje.

Zločine na području zeničke općine napravili su pripadnici: 7. muslimanske brigade, 17. krajiške brigade, Zelene legije iz Zanice i drugi pripadnici Armije BiH.

Hrvati posebno optužuju zeničkog gradonačelnika Besima Spahića što nije štitio svoje građane. On je dopustio da se mudžahedini smjeste u Podbrježje i da zlostavljaju i ubijaju Hrvate. Za njegove vlasti Zenica je postala središnje mjesto islamskog fundamentalizma i političkog nasilja. Podnesene su kaznene prijave protiv: Ramiza Džafirovića, Fuada Džidića, Ervina Bašića zvanog Strela, Šerifa Patkovića, Mahmuta ef. Karalića i drugih.

Počinitelji nisu odgovarali za svoje zločine niti po zapovjednoj niti po osobnoj odgovornosti.

Foto: Direktno.ba

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved