Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini (1992. – 1994.)

Published

11 mjeseci ago

2 srpnja, 2023

mjukic

Slika 1. Naslovnica knjige: Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, 14.444 Hrvata bilo je zatočeno u 331 logoru Armije BiH (u 23 općine); više od 10.386 civila i više od 4.098 vojnika HVO-a. U tim logorima ubijena su 632 Hrvata; 50 njih na ritualan način. Ovi podaci rijetko se spominju; negiraju se činjenice o muslimanskim logorima i zločinima. Bošnjaci svoje logore negiraju pa su ih preimenovali u sabirne centre, negiraju zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima u mnogobrojnim logorima. Tužiteljstvo BiH je 2013. donijelo skandaloznu odluku da muslimanske logore (logore Armije BiH) preimenuje u sabirne centre. Logori Hrvata, Muslimana i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine (BiH) su činjenica i ne smije se negirati. U tim logorima počinjeni su masovni zločini pa je zločin negirati te zločine. Pored najnehumanijih logora bili su i sabirni logori (mjesta), gdje su zločini bili rjeđi, iz kojih se zatočenike slalo u zloglasne logore.

Nažalost, svi nastoje umanjiti zločine svoje etničke skupine pa umanjuju zločine svojih sunarodnjaka, a uvećavaju zločine druge i treće strane.

Prema navodu Centra zа demokrаtiju i trаnzicionu prаvdu (CDTP) u BiH je ukupno bilo 1.350 logora i zatočeničkih mjesta, 656 zatočeničkih mjesta za Bošnjake, 523 za Srbe i 173 za Hrvate. Vidljivo je da je broj zatočenih mjesta za Hrvate jako umanjen što ukazuje na grubu manipulaciju. Bošnjaci/Muslimani negiraju svoje logore, a naglašavaju zločine nad Bošnjacima. Negiranje zločina, bez obzira s koje strane dolazi, novi je zločin prema svim stradalnicima rata u BiH. Bošnjačko vodstvo ne dopušta pristup arhivima Armije BiH i AID-a (tajne službe Alije Izetbegovića) pa je do nekih podataka nemoguće doći. Zašto? Ne žele istinu?! Muslimani niječu svoje logore i uvjete života zatočenika. Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima u tim takozvanim sabirnim centrima, odnosno u logorima.

Za koncentracijski logor Muzej u Jablanici Muslimani su izjavili da je to sklonište za civile od ratnih posljedica. Civili nisu tamo došli dobrovoljno!

Za zatočenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a korištene su športske dvorane, škole, tvorničke hale, općinske i policijske zgrade, muzeji, crkve, štale, privatne obiteljske kuće, podrumi, trapovi i slično. U muslimanskim logorima ubijena su 632 Hrvata!

Maltretiranje logoraša/zatočenika, uskraćivanje hrane i vode, osakaćivanje, tjeranje na prisilni rad, nasilno vađenje krvi, silovanje, ranjavanje, fizičko i psihičko maltretiranje bili su svakodnevica u bošnjačkim logorima.

U svim logorima (Bošnjaka, Hrvata i Srba) zaraćene su strana krišile Ženevske konvencije (I. – IV.) i Dopunske protokole I. i II.

Prvi muslimanski logor bio je u Sarajevu za zarobljene pripadnike JNA 1992. godine (većinom Srbe). General Sefer Halilović namjeravao je zarobljene pripadnike JNA (173 vojnika) rasporediti na mjesta koje su Srbi granatirali; trebali su poslužiti kao živi štit. Kada se to događalo, još nije bilo ni jednog srpskog i hrvatskog logora za Muslimane u BiH.

Sefer Halilović je kazao: „Ja se ne slažem da se vrati ijedan. Nego da se rasporede po 10 na objekte koje oni gađaju, pa ako hoće neka izvole da gađaju, jer prvo ne poštuju prekid vatre.“

Nakon početka muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Muslimani otvaraju logore za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a). Među prvima je otvoren logor Silos u Kaćunima, općina Busovača. Muslimanski logor je otvoren 5. siječnja 1993., a sukob je počeo 24. siječnja 1993. Također je otvoren logor u jednoj kući u Dubravici (općina Vitez, 9. siječnja 1993. godine).

U ožujku 1993. otvoren je logor u zgradi poduzeća „Šipad“ u Konjicu, u svlačionici NK Jezero u Lisičićima. Nakon napada muslimanskih postrojbi na HVO, 14. travnja 1993., u selu Kralupi (općina Konjic) zatočeno je 7 zarobljenih vojnika HVO-a.

Tijekom blokade Jablanice Armija BiH uhićuje civile i vojnike HVO-a te ih smješta u Muzej u Jablanici. Muzej postaje logor za Hrvate.

Krajem travnja 1993. u Zenici se u Muzičkoj školi otvara logor za Hrvate; otvaraju se i drugi logori u općini Zenica.

10. svibnja 1993. Muslimani otvaraju logor (dobio je naziv zloglasni) u Sportskoj dvorani u Konjicu.

Tijekom travnja 1993. otvoreno je čak 45 logora na području: Konjica, Jablanice, Novog Travnika, Viteza, Busovače, Tarčina i Travnika.

Tablica 1. Popis muslimanskim logora za Hrvate (1992. – 1995.)

Općina	Broj logora/mjesta zatočenja	Broj zatočenika	Broj vojnika HVO	Broj civila	Broj ubijenih
Bugojno	58	3.316	658	719	92
Uskoplje/G. Vakuf	9	156	86	70	7
Vitez	27	447	58	163	59
Konjic	44	2.775	1385	609	65
Jablanica	11	891	127	764	27
Mostar	34	672	235	255	77
Travnik	22	1774	354	575	86
Novi Travnik	10	643	187	365	6
Kakanj	12	572	3	564	43
Zenica	26	1.239	332	267	59
Vareš	9	96	96		13
Maglaj	4	37	3	34	5
Zavidovići	5	291			19
Žepče	5	92	41	51	17
Kiseljak	16	324	34	199	8
Fojnica	19	505	89	315	24
Busovača	3	103		70	14
Turčin Hadžići	1	180	180	–	7
Kreševo	9	93	7	86	6
Sarajevo	4	48	–	–	–
Tešanj	1	78	78	–	–
Tuzla	1	78	78	–	–
Breza	1	34	34	–	–

Ukupno	331	14.444	4.098	10.346	632

Najpoznatiji muslimanski logori za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a):

Općina Bugojno: Najpoznatija mjesta zatočenja: Stadion NK „Iskra“; KSC – Kulturno sportski centar, dvorana; Bivši dom časnih sestara; MUP; Hotel Kalin; Gimnazija; Donjići – garaža kuće; BH banka; Salon namještaja; O. Š. Vojin Aleksić; Garački podovi; Guvna; Gračanica, podrum osnovne škole; Vejići, Muzička škola i drugi.

Nestanak 21 logoraša dogodio se u Bugojnu; odvedeni su iz koncentracijskog logora sa Stadiona NK Iskra.

Općina Uskoplje/Gornji Vakuf: Najpoznatija mjesta su: Duratbegovićev Dolac; Pajić Polje, Osnovna škola; Centar.

Općina Donji Vakuf: logorPrusac

Općina Travnik: Najpoznatija mjesta su: Kasarna JNA; Mehurić; Stara tvrđava Travnik; Mehurići; u kući Milojka Savića bilo je 35 djece i staraca, a od toga su 2 žene bile Srpkinje.

Općina Zenica: Najpoznatiji logori su KPD Zenica i Muzička škola.

Općina Maglaj: Najpoznatiji su zgrada MUP-a i TO-e.

Općina Žepče: Najpoznatiji logori su u mjestima Preko i Kiseljak.

Općina Vareš: Najpoznatija mjesta zatočenja su Motel „Sretno“ i Strujni pogon.

Općina Mostar: Najpoznatija mjesta zatočenja su: Stara IV. osnovna škola; Drežnica – općina Mostar – Crkva svih Svetih; Logor u Bijelom Polju u Mostaru; Topčić Polje.

Općina Konjic: Športska dvorana na Musali, 1.092 logoraša (od toga 108 srpskih civila).

Općina Hadžići: „Silos“ i hotel Mrazište – Igman). U logoru „Silos“ bilo je zatočeno 570 Srba i 180 Hrvata; ubijeno je 7 Hrvata.

Općina Jablanica: Muzej Bitke za ranjenike (bilo je 623 logoraša; 88 su bili ratni zarobljenici).

Općina Vitez: Crna kuća je najpoznatiji logor/mjesto zatočenja.

Općina Busovača: U Lašvanskoj dolini bila su 24 muslimanska logora kroz koja je prošlo 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. U Lašvanskoj dolini ima 23 hrvatska stratišta, a smrtno je stradalo 338 Hrvata.

Privatni logori: Logori u kojima su zatočene Hrvatice i Srpkinje, a služili su za prisilnu prostituciju, za „odmor“ muslimanskih vojnika. Javne kuće, u kojima su silovane Hrvatice i Srpkinje (Bugojno), zimski centar Rostovo na putu Novi Travnik – Bugojno. Djevojčice su bile silovane i ubijane.

U muslimanskim logorima bila su zatočena djeca i njihove majke:

U logoru OŠ Maskim Kujundžić u Čelebićima bilo je 4 djece.
U Otrošcu, od 35 zarobljenika bilo je njih 15 do godinu dana života.
U kući Vjekoslava Drlje bilo je zatočeno 7 djece.
Na području Bugojna, u tri muslimanske kuće bilo je zatočeno 36-ero djece.
U kući Franje Jurčevića u Novom Travniku bilo je zatočeno 25 žena i djece.
U kući Žarka i Mate Adžaipa bilo je zatočeno 63-oje djece i žena.

Zatočenici su, također, bili katolički svećenici i časne sestre. Bili su maltretirani na razne načine.

Logori u franjevačkom samostanu i crkvi u Gučoj Gori, u klosteru časnih sestara u Bugojnu, kroz koji je prošlo 106 zatočenika civila i vojnika HVO-a, u crkvi Duha Svetoga u Fojnici s 33 zatočenika, u župnoj crkvi u Drežnici. Logori su bili i u džamijama i kućama hodža.

Muslimansko političko i vojno rukovodstvo znalo je za logore i nije dopuštalo posjete djelatnika Međunarodnog Crvenog križa. Međunarodni Crveni križ morao je dobiti dopuštenje Harisa Silajdžća (predsjednika vlade BiH, u to vrijeme) ako je želio posjetiti neki logor.

O zločinačkoj politici muslimanskog vodstva svjedočio je i vođa mudžahedina (suđenje generalu Armije BiH Rasimu Deliću) koji je potvrdio da su sve naredbe dolazile od muslimanskog vodstva. Naredba mudžahedinima bila je: „Očistite Hrvate iz Lašvanske doline, civile prognati ili odvesti u logore.“ Mudžahedini su u BiH došli na poziv Alije Izetbegovića. Muslimanski političari (Ejup Ganić) javno je izjavio da je njihov cilj zauzeti Lašvansku dolinu i istjerati Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta.

Bošnjačko vodstvo opravdavalo se da nije znalo za muslimanske logore, ali su htjeli zamjenu logoraša „svi za sve“ ili „logor za logor“.

Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH je 2013. logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Povodom te skandalozne odluke tada je reagirao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika:

„Na kraju će nam reći kako Hrvati nisu imali žrtava u prošlom ratu. Vrijeme je da se i hrvatska politika u BiH aktivnije uključi u rješavanje ovoga pitanja. Ipak, bh. pravosuđe sasvim drugačije vidi tu priču. Ono se svrstalo na stranu bošnjačkih političara koji godinama ponavljaju laži kako Armija BiH nije imala logore za Hrvate i Srbe u prošlom ratu. Tvrde kako su umjesto toga imali zatvore i sabirne centre, a pokušajima promjene povijesnih činjenica sada se priključilo i Tužiteljstvo BiH. Ja sam bio u tri logora na tri lokacije. Bio sam u Zukinoj bazi, zatim u crkvi u Drežnici, a onda su me ponovno vratili u Jablanicu. Ja sam došao u muzej početkom studenog 1993. i zatekao sve civile iz Doljana koji su ostali živi, Grabovice i ostalih mjesta. To je bio klasični konc-logor gdje su ljudi ubijani, vođeni na prisilni rad, zlostavljani“, rekao je predsjednik Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirko Zelenika.

Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima života i o torturi u logorima Armije BiH. Svoje iskaze dali su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i pred lokalnim sudovima BiH. Neka svjedočanstva su i objavljena. Bivši logoraš Marić navodi: „Ljudi su ubijani, žene silovane, torture su se vršile na sve moguće načine. Ljudi su redovito premlaćivani, seksualno zlostavljani. Dovođeni su ljudi iz Grabovice, Doljana, Hercegovine, Bosne i svi su prošli strašne traume.“

Žalosno je i neprihvatljivo da Bošnjaci/Muslimani negiraju postojanje logora Armije BiH. Tužiteljstvo BiH je 2013. godine logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Ta sramotna odluka ne mijenja činjenicu da je Armija BiH imale koncentracijske logore u kojima su ljudi ubijani, ozljeđivani, maltretirani, silovani, tjerani na prisilni rad, prisiljavani na davanje krvi, izgladnjivani i psihički maltretirani. Bošnjaci imaju dvostruki kriterij pa zatočeničke centre Hrvata (Heliodrom, Dretelj, Gabela) i zatočeničke centre Srba (Manjača, Omarska, Keraterm itd. ) naziva logorima, a svoje logore nazivaju sabirnim centrima. Nisu sva mjesta zatočenja bila logori u pravom smislu riječi, ali negirati postojanje logora je neprihvatljivo i sramotno. Muslimanski logori (logori Armije BiH) evidentirani su od Crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Još treba naglasiti da humanitarci nisu mogli posjetiti logore Armije BiH bez dopuštenja Harisa Silajdžića. Na taj način su skrivali činjenice i istinu o svojim logorima i uvjetima u njima.

Od mnogobrojnih bošnjačkih zločina nad Hrvatima samo je mali broj zločina procesuiran.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić