Svibanj 2024. ide dalje… Prohladna večer u Zadru, možda najvažnijem gradu u hrvatskoj povijesti. Gradu koji poznajem kao svoj džep, od ranih pedesetih kada je bio u ruševinama nakon bomba savezničkih zrakoplova, do vremena kada  je drugi put čudesno oživljen, privlačan, zanosan.

Kažem drugi put: prvi put su ga razorili križari za račun Venecije (ona njima brodove, oni njoj Zadar), kao što znate – prenosimo s HKV-a.

U Zadru je sezona već u punom jeku, trčkaraju azijski turisti Kalelargom, gužve još ipak podnošljive, ali ne i buka koja odnekud dopire u petak navečer, slavi se na sve strane, ne znam jesu li to maturalne zabave, dečki skockani, djevojke tako lijepe da bi svaka od njih mogla biti miss svijeta, ili barem pratilja.

Pune kavane, pa i ona u blizini zadarskog Kazališta lutaka poradi kojega sam i došao, na premijeru „Andersenovih priča“, mjuzikla davno praizvedenoga u Trešnji, po mojem libretu sjajnu glazbu skladao Alfi Kabiljo, u glavnim ulogama tada Višnja Babić i Robert Bošković, a isti taj Bošković sada je režirao glazbenu dramu u Zadru, dvadeset godina stariji, koristeći sve vrlo dobre tehničke mogućnosti pozornice teatra koji je postao zaštitnim znakom kazališne umjetnosti u Zadru, s dugom tradicijom i stalnim rastom (ravnateljica Iris Pavić Tumpa).

Rezultat više no odličan, preplet živih glumaca i lutaka. Moram reći da se već dugo nisam osjećao tako dobro u kazalištu. Sa mnom moja Višnja, sada ravnateljica Trešnje, u „njezinoj“ ulozi u komadu Irena Bausović Tomljanović, a Andersena glumi (i pjeva) vrsni Lino Brozić. Zbog nekih teškoća s nama nije stigao u Zadar Alfi Kabiljo, šteta, naš Lloyd Webber, odnosno Webber je engleski Kabiljo. No, Kabiljo je na telefonu, prenosimo mu dojmove, zadovoljan je. A da nisu samo naši dojmovi, potvrđuje sutradan kritika u Zadarskom listu, najbolja moguća.

U subotu na Ugljanu, sentimentalno putovanje iz Preka, pa iznad Kali do Kukljice gdje je jezikoslovac Babić imao skromnu kuću, a tri njegove kćeri cijela ljeta trčkarale i kupale se, automobila nije bilo, ni divlje ili nešto pitomije gradnje, na terasi svirao bend iz Bratislave s frontmenom Lehockym, koji postade legendom u Slovačkoj. Kuću (kućicu) jedva pronalazimo, zastrta novogradnjama jedva je prepoznatljiva. No da, i ja sam davnih dana ljetovao na Ugljanu, uglavnom u Kalima, ali jednom i u Kukljici, u kući mesara Martinovića, gdje se naravno dobro jelo. Nisam tada poznavao Babiće, a puno poslije sudbina nas je povezala i sada smo tu gdje jesmo.

Na otoku se ne osjeća dolazak sezone, uglavnom je sve pusto, samo stariji ljudi lutaju rivom, jedina mladost koju vidim skupina je biciklista, na prolazu. Ali ni izbliza toliko pusto kao u Lici, kamo svraćamo na povratku u Zagreb – od Otočca vozim prema Vrilu Gacke i mislim si, Bože moj, kakva Švicarska, pa Švicarska nije ni upola tako lijepa kao ovaj lički krajolik, koji promiče pokraj nas kao priviđenje iz snova. A čovjeka u tom raju teško je vidjeti, pakao demografskoga sloma nigdje u Hrvatskoj nije tako očit, tako tužan.

Vraćamo se na autocestu. Na obavijesnom semaforu ponad ceste piše: rim tim tagi dim. Dobro, dajem gas, stići ćemo na prijenos Eurosonga. I stigli smo. Mačak Mak mijauče, čeka prijenos, zna da Marko kodnog imena Baby Lasagna voli mačke, pas Tor već laje na članove žirija, veli da ne će biti dobro jer je žiri talac međunarodne urote, da ne velim mafije.

Pokazuje se da je pas bio u pravu, Hrvatska jednostavno ne smije pobijediti, unaprijed je zaključeno, ma što misle ti Hrvati da su uhvatili Boga za bradu, ma tko su oni, a nisu nas ni potkupili. Osim toga, taj njihov Marko, šapuću među sobom, nije samo Hrvat, nego i katolik, štoviše praktični katolik, nije sotonist ni muškoložnik, nije ni rodno rastrojen, pa ne ćemo valjda toga makar ga publika obožava, idemo radije na onu kokoš sa suknjicom koja nije ni on ni ona nego Oni. I tako, na kraju srebrna medalja, ko šljivi publiku. Osim toga previše je taj Marko nekako identitetski nastrojen, pa ti tabletići tko zna iz koje selendre, pa ta neka ljestvica u pozadini, navodno istarska. Ne damo Hrvatskoj! Blaženi žiri, biran iz redova onih koji nisu shvatili da (naglo) prolazi era represivne globalizacije, političke korektnosti i rodne ideologije, rasvjetnih efekata i glazbenih defekata, a dolazi novo staro normalno. Nadajmo se.

Da će pobijediti Švicarska znao sam unaprijed, imam svjedoke, a nešto se razumijem i u politiku. A sve je politika. Eurosong ove godine omotan politikom, u dvorani i izvan nje. Nema Rusije, ima Izraela. Zašto ima Izraela koji ubija Palestince i njihovu djecu iz dana u dan, utjeruje ih kao ovce u sve manji prostor? Ali time valjda ne krši međunarodno pravo, nego „brani Izrael“. Podsjeća to na američku povijest i genocid nad Indijancima. Ljudi su u dvorani i izvan nje dobro razumjeli, a ona međunarodna mafija odmah ih proglasila antisemitima i propalestincima, neku etiketu im moraju prilijepiti, ne pada im na pamet, je li, da je riječ o antiratnim prosvjedima, prvenstveno, pa zato je Rusija isključena.

Osobno, nemam ništa protiv rata. Štoviše. Kada nešto kupujem – kupujem na rate.

Dosta o tome, dosta i nategnutih navodnih duhovitosti. Nije vrijeme. Poslije Eurosonga listam novine koje nisam dospio pročitati, jer je teško voziti i čitati novine. Smiruju se strasti nakon izbora, ne na Euru nego nakon parlamentarnih u Hrvatskoj. Ljevica se tuče po glavi, traži uzroke neuspjeha, poraza u kojemu se nije znala dostojno ponašati, ne zna onu – u pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi. Jadno, a najjadnije ono da se Hrvatska vraća u četrdeset prvu. Gdje je krepala tekuća ljevica?

U lošim procjenama, u unekoliko dobroj strategiji histeriziranja, ali ta je potrošena u nekim davnim ciklusima. Možda bi ponešto upalila da u euforiji rijeka pravde nije posegnula za ideološkom prtljagom iz komunističkoga doba i tako se pokazala u pravom svjetlu, u svjetlu koja hrvatskom narodu znači tamu. Početak kraja za nemuštu ljevicu bila je ona parada na Trgu sv. Marka kada je pokazala – pesti. Crvene pesti. Iz one šarmantne pjesme „Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stišćemo pest“. Ma jest, tu je krenulo.

Narod se zamislio, pa kvragu, ne će nas valjda opet prevariti, još ako dobiju unutarnje poslove mogli bi nas tući, hapsiti i tako dalje. Povratak u divljinu. Osim toga, imamo mi Internet pa tražimo što ta pest znači, recimo u Cambridge Dictionaru. Kažu ondje da riječ pest imenuje insekta ili malu životinju koja ima negativan učinak na ljude. A opet, ako oni, ljevaci, stišću pesti, možda ih tako uguše, vrag zna, komplicirano je to. Možda su ipak s pravom nesretni. Žiri je bio na njihovoj strani, ali ne i glasovi publike.

U svemu, ljevica i ultraljevica odigrale su krivo, i to mi je žao, kao čovjeku kojemu ništa nije strano. Osim amaterizma, diletantizma i fanatizma, histerije i prenemaganja. I dovele tako te ljevice u nezgodan položaj prezidenta Milanovića kojemu kao da nije dosta klizište na Pantovčaku, nego je još morao on, samoproglašeni mandatar nove Vlade dati potpis poludesnom mandataru koji mu je donio i više potpisa nego što je trebao, a među potpisima i domovinski i manjinski, čudo jedno. Što se događalo u četiri (?) oka, nije poznato, ali može se pretpostaviti, uglavnom svi ostali živi i zdravi, jedan je možda malo šmrcao od tuge, ali tako je to. Vražja politika. Je li prezidente tražio potpis na ćirilici i nije ga našao, ne znam. A Pupovcu je kao zadnja linija obrane ostao list Novosti koji se, veli, ne smije dovesti u pitanje. A kako su se Novosti same dovele u pitanje, znamo. I zašto je prvi uvjet Domovinskoga pokreta bio da u vlast ne uđe SDSS, i to znamo. Jerbo se SDSS sam doveo u pitanje. Imao je Domovinski još svojih želja, neke su uslišane, neke nisu, i sada u politici nepismeni a vrlo gorljivi svaljuju na domovince drvlje i kamenje. Tako je to. Poraženi i njihovi medijski poslenici imaju još samo jednu nadu – da će se poludesno-desna Vlada brzo raspasti. Na tome će se naravno zdušno raditi iznutra i izvana, ali ako bude imalo mudrosti ne će se dogoditi, barem ne brzo kako misle.

A i ta floskula da je Domovinski pokret ultradesni, potvora koju prenose ultralijevi, ne drži vodu. Ali ima utjecaja na bedake koji još žive u prošlosti, pa kada se za koga kaže da je desničar, odmah vrište od užasa i traže da ga se hapsi. Lepoglava! Desničar može biti u zapadnoj Europi, ma neka ga, ali ne u Hrvatskoj gdje je to strašno, a moralo bi biti i kažnjivo.

U stvari, onako pojednostavljeno, u Hrvatskoj postoje samo pesničari i desničari. A svako pojednostavljivanje je podosta blesavo. Ono što u zbilji postoji je hrvatski narod u hrvatskoj nacionalnoj državi sa svim svojim sjajnim svojstvima koja su mu omogućila da opstane, i sa svim svojim manje sjajnim svojstvima koja su skrivila da bolje i više ne napreduje, i da s vremena na vrijeme ne pusti mozak na pašu, što vukovi dobro koriste. Hoću reći, Hrvati za razliku od mnogoljudnih moraju uvijek biti koncentrirani. I spremni. Između ostaloga spremni na podmetanja i spremni na pariranje podmetanjima, ali za tu vještinu trebaju biti dobro obaviješteni.

Evo primjera, za kraj, nije baš neki, ali neka se nađe. Primjera iz polja književnosti. Ne bih ni ja znao za nekakvu antologiju hrvatske proze koju je skrpala ona gospođa koja prikazuje knjige na nacionalnoj televiziji. Kažem da ne bih znao, da nije jedan od uvrštenih podlegao taštini, pa naveo sve uvrštene, listom ljevičare, orjušane i post (?) jugoslavene (s ponekom neutralnom iznimkom) te bi oni trebali predstavljati cvijet suvremene hrvatske proze. A i novac je valjda stigao od hrvatske države, nego kako. Bez obzira na to što je očito riječ o „autorskoj“ antologiji, što je previše – previše je. Da ne velim kako spomenuta gospođa i inače arbitrira, ah, nekako kao žiri na Eurosongu. S tim da je publika otkrila manipulacije spomenutoga žirija, a ove rečene književne uglavnom ne će, jer slabo čita.

Baš kada kanim završiti ovu kolumnu, stiže vijest da je umro Luko Paljetak. Zakoniti nasljednik starih dubrovačkih pjesnika, Džore Držića i Ivana Bunića, tradicionalan i moderan u isti mah, samosvojan, fascinantan umjetnik koji je tezoro hrvatske književnosti ispunio zlatom pjesničke i ne samo pjesničke darovitosti. Ostaje zapisanim kao jedan od najvećih koje smo (ikada) imali, majstor stiha, ponos hrvatskoga jezika, ali i vješt prevoditelj s nekoliko stranih jezika, vječno nagnut nad pisaćim strojem, jer je računalo prezirao. Siromašan u djetinjstvu, vjerojatno i u mladosti, iz dubrovačkoga užarenog potkrovlja stigao je do vrhunaca slave u književnom svijetu. A ovjekovječio je i dubrovačke mačke, djeca su obožavala njegove stihove. I da zaokružim početak ovoga teksta – Luko Paljetak je i te kako bio povezan sa Zadrom, kao student, ali i poslije kao autor u zadarskom Kazalištu lutaka, lutkarstvo mu nije bilo nepoznato, štoviše, i tu je bio majstor.

Ima smrti poznatih i nepoznatih koje čovjeka ostavljaju više ili manje ravnodušnim. Mene je smrt Luka Paljetka pogodila u srce, premda nismo bili prijatelji niti se često viđali. A znao sam što se sprema, prije nekoliko tjedana nazvao sam ga zbog neke banalne stvari, ne znajući da je teško bolestan. Ne krećem se u književnim krugovima, nisam saznao. I onda mi Luko na telefonu kaže o čemu je riječ, o dijagnozi od koje prolaze trnci. Pokušavam ga ohrabriti, pa ti si fajter, kažem, sve će biti dobro. Tek da nešto kažem, iako mi je jasno da razgovaram s čovjekom na samrti, još lucidnim. Laka ti hrvatska zemlja, Pjesniče.

Hrvoje Hitrec/HKV