Connect with us

Vijesti

Ante Nazor: UNATOČ AGRESIJI koju je počinila U HRVATSKOJ, SRBIJA JE i dalje (nekažnjena) PRIJETNJA, koja povećava vojni proračun za još 44%

Published

on

S ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antom Nazorom narod.hr razgovarao je o njegovom gostovanju u Studiju 4 HTV-a, u ponedjeljak 3. svibnja. Nakon što je čestitao Uskrs svim građanima Republike Hrvatske koji Uskrs slave po Julijanskom kalendaru i poštuju državu u kojoj žive, Nazor je osudio povike „Ubij Srbina“ koje je skupina mladića izvikivala u selu Borovu.

O tome danas kaže:

“Pozivi na ubijanje bilo koga, pa iako bili i dio navijačkog folklora, odvratni su, a u ovom slučaju oni nisu samo protusrpski, nego i protuhrvatski, jer ono čega se ljudi trebaju sramiti, ne može biti dobro za Hrvatsku. Žao mi je što se to dogodilo i vjerujem da će većina tih mladića razumjeti da tako neće postati veći frajeri ni bolji ljudi, te da se na taj način ne odaje počast hrvatskim braniteljima poginulim i ubijenim u Domovinskom ratu.

Podsjetit ću da je Hrvatsku, zajedno s Hrvatima i pripadnicima ostalih nacionalnih manjina, s oružjem branilo i oko 9000 pripadnika srpske nacionalne manjine i da mnogi Srbi nisu podržali velikosrpsku politiku. Istina, mnogi su je podržali, no ne smijemo generalizirati.

S obzirom na to da je toga dana bila komemoracija jednog od najbrutalnijih zločina koje su srpske snage počinile nad Hrvatima u Domovinskom ratu i da je to trebala biti glavna tema toga dana, potom sam se osvrnuo i na izjave saborskih zastupnika srpske nacionalne manjine, koji su zločin koji se komemorirao toga dana podredili incidentu dijela jedne navijačke skupine. Naime, komentirajući reakciju hrvatske policije u Borovu i klasifikaciju toga događaja u policijskom izvješću gospođa Jeckov govorila je o njegovoj „banalizaciji“ i nazvala ga je „stravičnim“.

Ponavljam, taj je događaj za osudu i osudio ga je cijeli državni vrh, no svakako je manje stravičan od zločina koji su srpski ekstremisti, neočekivano i podmuklo iz zasjede, počinili na tom mjestu prije 30 godina, a koji lokalno srpsko stanovništvo izbjegava nazvati pravim imenom. I to nije dobro. I nije ljudski. I nije normalno da se na tom mjestu, kao ni u bilo kojem drugom mjestu u Republici Hrvatskoj, hrvatsko znakovlje smatra provokacijom.

A prava banalizacija kojom se bezobzirno i bezobrazno manipulira žrtvama u Vukovaru te pokušava relativizirati odgovornost tadašnje srbijanske politike za agresiju na Republiku Hrvatsku i zločine u Vukovaru, je kad predstavnici srpske nacionalne manjine uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje iznose laži o „nekoliko desetaka ubijenih uglednih Srba u Vukovaru prije izbijanja sukoba“. Istina je da prije prvog oružanog sukoba na vukovarskom području, prije nego što su srpski teroristi i ekstremisti u Borovu 2. svibnja 1991. iz zasjede ubili 12 hrvatskih policajaca i prouzročili ratno stanje na vukovarskom području, niti jedna osoba srpske narodnosti nije smrtno stradala zbog djelovanja pripadnika hrvatskih snaga.

Osim toga, manipulira se i brojem navodnih zločina hrvatskih snaga (ne govorim da ih nije bilo uopće), a prešućuje se ili marginalizira 2. svibnja 1991., datum koji je ključan za razumijevanje početka Domovinskog rata. Pritom sam spomenuo i tzv. Solunsku čitanku (Wars, Divisions, Integration 1990-2008, volume 2) objavljenu krajem 2016. u Solunu za nastavnike suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi u nakladništvu Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi, jer ni u kronologiji te knjige (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991., ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. Dakako, u novom kurikulu povijesti koji je donesen u mandatu sadašnje Vlade RH, u kojem je nacionalna povijest znatno zastupljenija nego što je trebala biti u prethodnom prijedlogu kurikula, taj je događaj naveden.”

U razgovoru na HTV-u komentirali ste i konferenciju za tisak saborskog zastupnika Milorada Pupovca?

“Da, s obzirom na njegove izjave, podsjetio sam da je na prostoru bivše Jugoslavije, u odnosu na njihov ukupan broj prije Drugog svjetskog rata, u postotku najviše stradala židovska zajednica na području NDH i tadašnje Srbije, koja je već krajem kolovoza 1942. „riješila pitanje Židova“ (kao i „pitanje Roma“) i postala „Judenfrei“, a podsjetio sam i na stradanje Muslimana u prošlom ratu u Srebrenici, Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Zvorniku, Foči…, koje je uzrokovala velikosrpska politika.

Glede navoda da je srpska zajednica najviše radila na pomirenju podsjetio sam na Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja i napore, materijalne i ljudske, koje su hrvatske vlasti uložile u njenu provedbu.

Samo do rujna 1997. Hrvatska vlada uložila je u to područje 1,7 milijardi dolara, a koristi od toga imali su i oni koji su ubijali, zlostavljali i prognali Hrvate s toga područja, jer su željeli da ono postane dio Srbije. Zna se tko je razrušio, a tko obnavlja razrušeni Vukovar, kao i ostala područja, te tko je u procesu pomirenja „progutao više žaba“, kako je to simbolično rekao privremeni upravitelj UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje Jacques Paul Klein. U tom kontekstu ne smije se zaboraviti ni žrtva prognanih Hrvata koje su srpske snage protjerale 1991. godine. A kad se već spominje zajednica koja je stradala i ističe da je srpska zajednica navodno najviše uložila u pomirenje, treba podsjetiti i na činjenicu da je politika te zajednice u 20. stoljeću bila i ostala najveća prijetnja za susjedne države i narode.

Uzevši u obzir navedeno, zasmetalo mi je to što nam na dan stravičnog zločina nad hrvatskim redarstvenicima, koristeći neprimjeren incident koji je osudio cijeli državni vrh, dociraju i traže da se stvari nazovu pravim imenom oni koji nisu u stanju javno reći da je Srbija odgovorna za rat i da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.

I kojima je spomenik vođi srpskih terorista odgovornom za ubojstvo hrvatskih redarstvenika, na kojem piše da je podignut na srpskoj zemlji, „privatno spomen obilježje koje nema veze s bilo kojom srpskom institucijom“, pa ga valjda zato ne treba dirati?! Nema veze što vrijeđa osjećaje većinskog naroda… Po toj logici nije trebalo reagirati ni na incident dijela pripadnika jedne navijačke skupine jer nemaju veze s bilo kojom institucijom hrvatske države… Kad se žalimo zbog vrijeđanja osjećaja većinskog naroda u „Novostima“, odgovara nam se da se ne uzbuđujemo jer je to satira. Pa čemu onda tolika uzbuna zbog ponašanja pripadnika jedne supkulturne ili (neo)plemenske skupine?! Naravno da ne želim banalizirati i spuštati se na takvu razinu, jer smatram da se ni kroz satiru ni na supkulturnoj sceni ne bi trebali vrijeđati osjećaji drugih i drugačijih niti prijetiti bilo kome, samo upozoravam da kriteriji trebaju biti isti.”

Glede konferencije za tisak gospodina Pupovca rekli ste i da cijenite napore svakoga tko se zalaže za mir i toleranciju, ali da njegove izjave često djeluju kao kad se vatra gasi benzinom.

“Gospodin Pupovac je u brojnim slučajevima bio konstruktivan, to je čovjek koji zagovara mir, koji je protiv nasilja, a imao je hrabrosti svojedobno otići i u Knin zalagati se za mir, što poštujem. Ostao je živjeti u Hrvatskoj i žao mi je kad ga se verbalno napada na ulici, jer o postojećim prijeporima treba raspravljati u institucijama ili medijima na civilizacijskoj razini. Na ulici vrijeđaju, dobacuju i prijete kukavice ili neodgojeni ljudi.

U tom smislu mogu razumjeti dramaturgiju koja prati njegove nastupe i onda kada se ne slažem s onim što govori. No, u njegovom slučaju iritirajuće je to što nam često javno docira i što nas na odgovornost za izrečeno poziva i proziva osoba koja je u osjetljivom trenutku za Hrvatsku 1992. govorila o masovnom prekrštavanju srpske djece u Hrvatskoj, što je laž; koja je napisala da su masovna ubojstva Srba u Hrvatskoj počela u prvoj polovici 1991., a možda i prije, što je također laž; koja prema potrebi obnavlja neutemeljenu memorandumsku usporedbu današnje RH s NDH; koja je svojedobno navodila netočne podatke o Oluji i stradanju Srba; koja svake godine na isti datum jedan protuhrvatski ustanak i suradnju četnika s fašistima promovira isključivo kao antifašizam, što je krivotvorenje povijesti (na velikosrpski karakter proslava u Srbu svojedobno je, 1971., upozorila Savka Dapčević Kučar, a isto je bilo i 1990.); koja pojam „antisemitizam“ rabi kako bi se naglasila navodna ugroženost Srba u današnjoj Hrvatskoj, što je skandalozno neprimjereno; itd., itd. Takva retorika ne pridonosi smanjenju tenzija, a činjenica da se dijelom okružio ljudima kojima je nakaradna i sama ideja stvaranja hrvatske države i koji su Oluju, pa i Domovinski rat, nazivali zločinačkim, razlog je nepovjerenja u njegovo djelovanje.

U pozitivnom smislu spomenuli ste potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića?

“Službena hrvatska politika koju je od 1990. vodio predsjednik Tuđman nastojala je izgraditi dobre odnose sa svim svojim građanima i nije imala problema ni s jednom nacionalnom manjinom, osim s onim dijelom jedne manjine koji je prihvatio velikosrpsku politiku. Predstavnici Srba bili su Hrvatskoj vladi i u najtežim trenucima Domovinskog rata, pa nema razloga da njihovi predstavnici koji nemaju „repove iz prošlosti“ i koji nisu sudjelovali u agresiji na Hrvatsku ili podržavali velikosrpsku politiku, kao što je to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, u njoj ne budu i danas. Smatram da se svi građani koji poštuju institucije Republike Hrvatske u njoj trebaju osjećati sigurno i ravnopravno.

Traume iz dvadesetoga stoljeća duboke su, no mogu se prevladati uvažavanjem činjenica i razumijevanjem konteksta događaja iz povijesti, te poštivanjem žrtava svih ratova i poraća. U tom smislu, vjerujem da će znanstveni projekt istraživanja žrtava ratova i poraća u 20. stoljeću, s ciljem traženja odgovora na otvorena pitanja, zaživjeti već u mandatu ove Vlade.”

Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin traži primjereno kažnjavanje onih koji su u Borovu prijetili smrću i policajaca koji su ih štitili te poručuje da će odluka o tome mnogo govoriti i o Hrvatima i o hrvatskoj državi.

“Hrvatske institucije riješiti će ovaj incident samostalno i suvereno. Srbijanska država ima pravo brinuti se za sigurnost svojih sunarodnjaka, kao što je Hrvatska zabrinuta kad se prijeti Hrvatima u Srbiji i pale hrvatske zastave. No, javio se pravi! Iako je ministar u srbijanskoj vladi, Vulin je zadnji koji bi trebao nešto poručivati Hrvatima. Možete zamisliti kako službenici njegova ministarstva smjesta uhićuju sve koji po Srbiji viču „Ubi Hrvata da Šiptar nema brata“, a transparente s porukom da su Vukovar ili Knin srpski oduzimaju i trgaju na licu mjesta… Taj je ministar u Vladi Republike Srbije nedavno javno poručio da sad još nisu okolnosti, ali da će Srbi živjeti u jednoj državi, a nije mislio na Europsku Uniju. Nije li to jasna prijetnja susjednim državama u kojima žive Srbi, kad se zna da je zbog istog cilja 1991. započela velikosrpska agresija na Hrvatsku?

Osim toga, Srbija se snažno angažirala da dođe do promjene vlasti u Crnoj Gori, pritom je utjecala i na razbijanje hrvatske manjine na tom području, čiji predstavnik zbog toga nije uspio ući u crnogorsku skupštinu. Sjetimo se da je velikosrpskoj agresiji na RH 1991., a potom i BiH, prethodilo preuzimanje vlasti i postavljanje Miloševićevih kadrova u tadašnjim autonomnim pokrajinama i Crnoj Gori. S obzirom na to da je Srbija povećala vojni proračun za 44 % i da uvodi vojni rok, lako je zaključiti postoji li razlog za zabrinutost.

Istodobno, Srbija, sa spomenutim ministrom, nakon što je svoje lojalne građane Hrvate 1990-ih zlostavljala i primorala na iseljavanje iz Vojvodine, iako nisu dizali barikade niti su oružjem uznemiravali svoje sugrađane, sada čini agresiju na zdrav razum i znanost, proglašavajući Bunjevački jezik. Netko je već napisao da je to kao da se dio Srba u Hrvatskoj preimenuje u Prečane i uvede prečanski jezik, što se za dobre novce može provesti…”

Kako komentirate razjedinjenost državnog vrha na ovogodišnjoj proslavi operacije Bljesak?

“Ničiji ego ne može biti veći i ničiji interes ne smije biti važniji od interesa hrvatske države i činjenice da se komemoracije i proslave održavaju pred spomenicima poginulim hrvatskim vojnicima i policajcima. Ipak, uvjeren sam da bi u slučaju vanjske ugroze cijeli državni vrh bio zajedno i da se i danas može postići konsenzus o pitanjima od strateškog značaja. Jedno od takvih je odnos prema Domovinskom ratu, a ako je Domovinski rat glavni (neću reći isključivi) temelj suvremene Republike Hrvatske, onda ne bi smjela biti upitna niti jedna postrojba koja je 1991. branila Hrvatsku od velikosrpskog fašizma, pa tako ni amblemi tih postrojbi. Kriminalizacija, tj. zabrana amblema bilo koje postrojbe iz Domovinskog rata može koristiti samo onima u Srbiji koji na sve moguće načine pokušavaju kriminalizirati Domovinski rat.

A poruka Bljeska, kao i Oluje, svim hrvatskim vladama, predsjednicima i saborskim zastupnicima, posebice u svjetlu činjenice ubrzanog naoružavanja Srbije, je da se nikada više ne smije ponoviti stanje iz 1991. kad je Hrvatska bila razoružana, odnosno da opremljenost, uvježbanost, motiviranost i učinkovitost Hrvatske vojske mora biti najmanje na razini koju su nam 1995. ostavili tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Da je 1991. Hrvatska imala vojsku kao 1995., ne bi se usudili napasti, ne bi bilo rata ni žrtava. Mogu li oni koji se protive opremanju Hrvatske vojske usporediti cijenu ljudskog života i, primjerice, vojnih zrakoplova?”

Narod.hr

Advertisement

Vijesti

Mali protestant molio ZDRAVO MARIJO i dogodila se MILOST O KOJOJ BRUJI SVIJET: ‘SVE DUGUJEM GOSPI’

Published

on

Šestogodišnji protestantski dječak često je slušao svoje kolege katolike kako mole Zdravo Marijo. Toliko mu se svidjela da ga je zapamtio i molio svaki dan. “Vidi, mama, kako lijepa molitva”, rekao je jednom svojoj majci.

“Ne ponavljaj”, odgovori majka. “To je praznovjerna molitva katolika koji štuju idole i misle da je Marija božica. Ona je žena kao i svaka druga. Hajde, idemo. Uzmi ovu Bibliju i pročitaj je. Sadrži sve što moramo znati.” Od tog dana, dječak je prestao moliti svoju Zdravo Marijo svaki dan i više je vremena proveo čitajući Bibliju.

Pronašao istinu o Mariji

Jednog dana, dok je čitao Evanđelje, ugledao je odlomak o Navještenju anđela Djevici. Pun radosti, dječak otrči svojoj majci i reče: “Mamice, našao sam Zdravo Marijo u Bibliji: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom: blagoslovljena ti među ženama’.

Zašto to nazivate praznovjernom molitvom? Nije odgovorila.

Drugom prilikom naišao je na prizor Elizabetinog pozdrava Djevici Mariji i prekrasnog Veliča, u kojem je Marija najavila: ‘od sada će me svi naraštaji zvati blaženom’.

Majci nije ništa rekao i počeo je moliti Zdravo Marijo svaki dan iznova, kao što je nekada činio. Osjetio je zadovoljstvo reći te prekrasne riječi Majci Isusovoj, našem Spasitelju.

Kad je napunio četrnaest godina, jednog dana je čuo kako njegova obitelj priča o Gospi. Svi su govorili da je Marija bila obična žena. Dječak, nakon što je čuo njihovo pogrešno razmišljanje, nije mogao više podnijeti i, pun ogorčenja, prekinuo ih je govoreći: “Marija nije kao nijedan drugi sin Adamov, umrljan grijehom. Ne! Ne! Ne! Anđeo ju je nazvao punom milosti i blagoslovljenom među ženama. Marija je Majka Isusova i samim tim i Majka Božja. Nema većeg dostojanstva kojem stvorenje može težiti. Evanđelje kaže da će je svi naraštaji zvati blaženom, dok je ti pokušavaš prezirati. Tvoj duh nije duh Evanđelja ili Biblije za koju tvrdiš da je temelj kršćanske religije.”

Utisak koji su dječakove riječi ostavili na majku bio je toliko dubok da je često neutješno plakala: “O, Bože, bojim se da će ovaj moj sin jednog dana ući u katoličku vjeroispovjest, religiju pape!

Obraćenje sestre i obitelji

“I zaista, kratko vrijeme kasnije, sin je bio uvjeren da je katolička vjera jedina autentična, prihvatio ju je i postao jedan od njegovih najstrašnijih apostola. Nekoliko godina nakon preobraćenja, protagonist naše priče pronašao je svoju sestru već udatu. Htio ju je pozdraviti i zagrliti, ali ona ga je odbila i ogorčeno rekla: “Nemate pojma koliko volim svoju djecu. Kad bi netko od njih htio postati katolik, prvo bih mu zabila bodež u srce nego dopustila da prihvate vjeru pape.”

Njezin bijes i narav bili su jednako bijesni kao i oni sv. Pavla prije njegovog obraćenja. Međutim, ona će se uskoro predomislila, kao što se dogodilo sv. Pavlu na putu za Damask. Desilo se da se jedno od njene djece teško razbolilo.

Liječnici nisu dali nadu za njegov oporavak. Čim je njen brat saznao, potražio ju je u bolnici i s ljubavlju razgovarao s njom govoreći: “Draga sestro, ti prirodno želiš da tvoje dijete bude izliječeno. Vrlo dobro, onda učini ono što tražim od tebe. Pomolimo se zajedno Zdravo Marijo i obećajmo Bogu, ako se tvoje dijete oporavi, proučit ćeš katoličku doktrinu. I u slučaju da dođete do zaključka da je katoličanstvo jedina prava religija, prihvatit ćete je bez obzira na žrtve koje to podrazumijeva.”

Njegova sestra u početku nije bila voljna, ali je htjela da joj se sin oporavi, pa je prihvatila bratovu molbu i molila s njim Zdravo Marijo. Sljedećeg dana, njezin sin je potpuno ozdravio. Majka ispunila obećanje i počela proučavati katoličku doktrinu. Nakon intenzivne pripreme, krštenje je primila u Katoličkoj crkvi zajedno s cijelom svojom obitelji. Koliko je zahvalila bratu što joj je bio apostol.

Ovu priču je ispričao otac Francis Tuckwell u jednoj od svojih propovijedi. “Braćo”, zaključio je, “protestantski dječak koji je postao katolik i preobratio sestru u katoličanstvo, cijeli život posvetio službi Bogu. On je svećenik koji vam se sada obraća. Koliko sam dužan Blaženoj Djevici, Gospi!

I vi, draga moja braćo, posvetite se u potpunosti služenju Gospi i ne dopustite da prođe niti jedan dan a da ne izgovorite prekrasnu molitvu Zdravo Marijo kao i svoju krunicu. Zamolite je da prosvijetli umove protestanata koji su odvojeni od istinske Kristove crkve osnovane na stijeni (Petru) i protiv koje ‘vrata pakla nikada neće prevladati’. “

izvor Zrinka Požežanac/Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

KRAH FRANCUSKE Danas u eri univerzalnih ljudskih prava, uzimaju si „pravo“ na oduzimanje ljudskog života

Published

on

Papinska akademija za život izrazila je potporu čvrstom protivljenju Francuske crkve ustavnom amandmanu koji bi Francusku učinio prvom državom koja je uvela pobačaj kao ustavno pravo.

Predloženi zakon koji je predstavila vlada predsjednika Emmanuela Macrona odobrili su i Nacionalna skupština i Senat, a o njemu se u ponedjeljak, 4. ožujka raspravljalo na zajedničkoj sjednici Parlamenta za očekivano konačno odobrenje tropetinskom većinom.

U priopćenju objavljenom u ponedjeljak, 4. ožujka Papinska akademija za život ponovila je stajalište Francuske biskupske konferencije da se abortus, koji ostaje napad na život ne može promatrati isključivo iz perspektive prava žena, te se pridružila biskupima izražavajući žaljenje što se u prijedlogu ne spominju mjere potpore onima koji bi željeli zadržati svoje dijete.

Papinska akademija za život inzistirala je da u eri univerzalnih ljudskih prava ne smije postojati „pravo“ na oduzimanje ljudskog života.

Sve vlade i vjerske tradicije, rekli su, trebaju učiniti sve što mogu kako bi u ovoj fazi povijesti zaštita života postala apsolutni prioritet, s konkretnim koracima u korist mira i socijalne pravde te s učinkovitim mjerama za univerzalni pristup resursima, obrazovanju i zdravstvu.

Posebne životne situacije te teški i dramatični konteksti našeg vremena trebaju se rješavati alatima pravne civilizacije koja prije svega gledaju na zaštitu najslabijih i najranjivijih, istaknula je Papinska akademija za život.

Citirajući papu Franju, Papinska akademija za život istaknula je da za Katoličku Crkvu obrana života nije ideologija, već je stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane.

Riječ je o djelovanju na kulturnoj i odgojnoj razini kako bi budućim naraštajima prenijeli stav solidarnosti, brige, dobrodošlice, dobro znajući da kultura života nije isključiva baština kršćana, nego pripada svima onima koji radeći na izgradnji bratskih odnosa prepoznaju vrijednosti svake pojedine osobe, stoji u objavljenom priopćenju.

izvor: Vatican News

Continue Reading

Vijesti

Nakon što je po naputku WEF-a pokušao uništiti nizozemske farmere, hoće li biti grobar NATO-a?

Published

on

V. Starešina: Sada je već izgledno da će Mark Rutte biti novi glavni tajnik NATO-a

Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza – piše Višnja Starešina na Lider.hr

. Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.

Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).

Novi prijatelj Ukrajine

Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019).

Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.

Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.

Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.

Umijeće šaptanja političarima

I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol. Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…

Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.

Višnja Starešina/Lider

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved