U Hrvatskoj danas vrlo malo ljudi zna tko je Antun Čorić, hrvatski general koji spada u skupinu najslavnijih generala koje je Hrvatska imala do 1918., a u koju možemo ubrojiti još samo generale Josipa Jelačića, Josipa Filipovića i Svetozara Borojevića. Njegova vojna karijera najkompletnija je od svih ostalih hrvatskih generala, jer osim što je bio vojskovođa koji se dokazao u ratu, on je u miru zapovijedao tada najvećom vojnom postrojbom, 1. armijom sa sjedištem u Beču i obnašao najvišu stručnu dužnost, dužnost ministra rata Austrijskog Carstva. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan spomen na generala Antuna Čorića.

Antun Čorić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Csorich von Monte Creto, Anton, Freiherr, rođen je prije 230 godina, 29. ožujka 1794. u naselju Mahićno koje se nalazi nedaleko od Stare karlovačke ceste, između Jastrebarskog i Karlovca. Potječe iz stare plemićke časničke obitelji. Sin je Ivana Krstitelja Čorića i Terezije Čorić, rođene Plantić. Nećak je i posinak baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića.

Plemićki grb obitelji Čorić (www.croatians.com)

Vojnu karijeru započeo je 1809. kada je kao kadet stupio u Otočku graničarsku pukovniju, u čijem sastavu je iste godine imao „vatreno krštenje“ u Ratu pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.). U činu poručnika sudjelovao je u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.), kao i u kratkom pohodu, tijekom „Napoleonovih sto dana“, (20. ožujka – 8. srpnja 1815.). U činu satnika službovao je u 12. pješačkoj pukovniji u Komáromu (Mađarska). U toj postrojbi 1. rujna 1830. promaknut je u čin bojnika i premješten u 36. pješačku pukovniju u Mladá Boleslavu (Češka) te operativno imenovan za  glavnog pobočnika Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) princa Aloisa Liechtensteina, vojnog zapovjednika u Češkoj. Nakon toga premješten je u 11. pješačku pukovniju u Píseku (Češka), ali još uvijek je operativno obnašao dužnost glavnog pobočnika vojnog zapovjednika u Češkoj. U tom statusu 1. lipnja 1833. promaknut je u čin pukovnika, a za uspješnu suradnju s ruskom vojskom 10. prosinca iste godine odlikovan ruskim Redom svete Ane II. klase.

Dana 1. svibnja 1835. promaknut je u čin brigadira i premješten u 42. pješačku pukovniju u Terezínu (Češka). Nakon toga ubrzo je imenovan za zapovjednika 42. pješačke pukovnije. Na toj dužnosti 11. studenog 1838. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira III. klase. Kao posinak svog strica baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića „von Monte Creto“, 26. travnja 1839. stekao je titulu baruna s pripadajućim pridjevkom. Na istoj dužnosti 24. siječnja 1842. promaknut je u čin general-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala), nakon čega je imenovan za zapovjednika brigade u Veroni (Italija). Već iduće godine imenovan je za zapovjednika brigade u Beču. Na toj dužnosti, a za uspješnu vojnu suradnju s ruskom vojskom 15. siječnja 1846. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira I. klase. Dana 1. rujna 1846. imenovan je za zapovjednika brigade, ujedno i zapovjednika utvrde u Salzburgu (Austrija). Na toj dužnosti 12. travnja 1848. promaknut je u čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika), nakon čega je imenovan za zapovjednika divizije u Beču, ujedno zapovjednika obrane grada Beča. Na toj dužnosti istaknuo se tijekom revolucionarnih događaja 1848. u uličnim borbama protiv pobunjenika u Beču.

Viteški križ Reda Marije Terezije (https://de.wikipedia.org)

Dana 6. listopada 1848. od ministra rata grofa Theodora Latoura dobio je zapovijed prikupiti postrojbe u Leopoldstadtu i obraniti to predgrađe Beča pod svaku cijenu. Organizirao je postrojbe koje su već bile u povlačenju i poveo ih u napad te napredovao do raskrižja Taborstrasse. Tamo je naišao na snažnu paljbu iz svih okolnih kuća kojom prigodom je ranjen njegov konj. Vojnicima je održao motivacijski govor te zapovjedivši bubnjarima sviranje signala za juriš, krenuo u napad tijekom kojeg su očišćene kuće u kojima su se nalazili pobunjenici sve do Ferdinandovog mosta. Kada se spremao prijeći preko mosta dobio je zapovijed za povlačenje do gradskih zidina. Tijekom napada pobunjenika na Beč, 30. listopada 1848., sa svojom divizijom odbio je sve napade revolucionara na crti Matzleinsdorf – Gloggnitz.  Po novoj zapovijedi trebao je čekati do drugog dana, ali pošto je carski dvor već gorio, samoinicijativno je krenuo u juriš s dvije bojne iz Otočke graničarske pukovnije Jelačićeve vojske, koje su se probile u grad i jednom domobranskom bojnom. „Zahvaljujući njegovom samostalnom, razboritom i energičnom pristupu, carska dvorska knjižnica, prirodoslovni kabinet i sam carski dvor, s čijeg su krova već izbijali plamenovi uslijed granatiranja, spašeni su.“

Borbe u Leopoldstadtu 6. listopada 1848. (Wikimedia Commons)

Poradi zasluga u obrani Beča, a posebice carskog dvora stanovništvo Beča  priredilo mu je velike ovacije. Dana 27. studenog 1848., zajedno s banom Josipom Jelačićem, primio je zahvalnice putem izaslanika gradskog vijeća grada Beča, bečkih trgovaca i drugih gradskih odbora „jer su njegova energija i promišljenost spasili grad od pljačke“. Tom prigodom izjavio je da „nije ništa drugo učinio osim svoje dužnosti prema caru i domovini te bez razmišljanja odlučio braniti grad u kojem je živio 16 godina i da će mu biti drago ako ga prihvate kao jednog od njih.“ Nakon toga, sredinom prosinca 1848., sudjelovao je u gušenju revolucije u Ugarskoj, na dužnosti zapovjednika divizije u 2. korpusu. Dana 21. siječnja 1849. sa svojom divizijom napao je mađarske revolucionarne snage na platou Schemnitz te na juriš zauzeo selo Windschacht, kojom prigodom je zarobio 12 topova te 10 merzera s pripadajućim streljivom te preko 500 vojnika. Protivnik je pritom imao gubitke od 60 mrtvih i oko 120 ranjenih vojnika, dok je austrijska vojska imala osam mrtvih (dva časnika i šest vojnika) te 13 ranjenih vojnika. Također se istaknuo i u bitci kod Kápolne (26. – 27. veljače 1849.) boreći se na čelu svoje divizije.

Tijekom lipnja 1849. posebice se istaknuo u opsadi utvrđenog grada Komároma, na obje strane Dunava. S puno slabijim snagama (12.000 vojnika i 75 topova) blokirao je utvrdu (u kojoj je bilo 18.000 vojnika) i odbio sve napade mađarskih snaga iz utvrde te održao opsadu do dolaska pojačanja, čime je pridonio pobjedi austrijsko-ruske vojske u bitci kod Pereda (20. – 21. lipnja 1849.). Za zasluge stečene na bojnom polju 25. svibnja 1849. pohvaljen je od cara, a 17. srpnja 1849. imenovan je za drugoga počasnog vlasnika 15. pješačke pukovnije u Tarnopolu (Ukrajina). Zapovijedao je austrijskim snagama jačine oko 13.000 vojnika i 62 topa protiv mađarske ustaničke vojske jačine oko 19.000 vojnika i 292 topa u Četvrtoj bitci za Komárom (30. srpnja – 3. kolovoza 1849.), u kojoj zbog značajne premoći u korist mađarskih snaga nije mogao izvojevati pobjedu.

Carski dvor u plamenu (Beč, 30. listopada 1848.) (https://beyondarts.at)

Nakon toga imenovan je za zapovjednika 2. korpusa austrijske vojske u Ugarskoj, a nakon te dužnosti 6. listopada 1849. imenovan je za zapovjednika utvrde i vojnog zapovjednika Petrovaradina. Ubrzo nakon toga 25. studenog 1849. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 1. armije u Beču. Za zasluge ostvarene pri obrani carskog dvora (31. listopada 1848.) u Beču prvo je odlikovan Zapovjedničkim križem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom, a 26. ožujka 1850. i Viteškim križem Reda Marije Terezije, koji mu je 2. travnja 1850. osobno uručio car Franjo Josip I. Za zasluge ostvarene na bojnom polju tijekom 1849. na području Ugarske odlikovan je Redom željezne krune i ruskim Redom svete Ane I. klase.

Dana 16. srpnja 1850. imenovan je za ministra rata Austrijskog Carstva u Beču. Ubrzo nakon toga 6. kolovoza 1850. imenovan je za domovinskog savjetnika. Na dužnosti ministra rata 8. lipnja 1851. odlikovan je ruskim Redom bijelog orla., 25. listopada 1852. bavarskim Velikim križem Zaslužnog reda svetog Michaela, a 8. studenog 1852. papinskim Velikim križem Reda svetog Grgura. Za vrijeme njegovog obnašanja dužnosti ministra rata, između ostalog, donesen je novi Temeljni zakon za vojne pogranične zemlje, propisan je Vojni službovnik, uvedeni su novi pravilnici o obuci i vježbama, ustrojena nova središta za obuku, regulirane su plaće časnika, izvršeno je opremanje konjaništva i započeo je preustroj vojske Austrijskog Carstva. Uz pohvalu cara za obnašanje dužnosti ministra rata, 15. veljače 1853. imenovan je za zapovjednika 3. korpusa u Grazu (Austrija). Na toj dužnosti 9. srpnja 1853. odlikovan je talijanskim Senatorskim velikim križem Konstantinovog reda svetog Grgura.

Mimohod spasilaca Beča (Jelačićeve vojske) 1. studenog 1848. u Beču (https://sammlung.wienmuseum.at)

Dana 1. srpnja 1854. imenovan je za zapovjednika 1. armije sa sjedištem u Beču. Nakon toga 18. siječnja 1856. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 3. armije i zapovjedajućeg generala u Ugarskoj sa sjedištem u Budimpešti. Na toj dužnosti 27. rujna 1856. odlikovan je Križem za vojne zasluge s ratnom dekoracijom, 12. ožujka 1859. Redom željezne krune I. klase, a 30. ožujka 1859. njemačkim Velikim križem Adolphovog reda s mačevima. U travnju 1959. imenovan je za zapovjednika Područnoga glavnog zapovjedništva (zapovjedajućeg generala) u Beču. Na toj dužnosti umirovljen je već 25. rujna 1859. Prigodom umirovljenja promaknut je u počasni čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva).

Nakon umirovljenja živio je u Dornbachu kraj Beča, gdje je 15. srpnja 1864. i umro. Pokopan je na bečkom groblju Währing uz nazočnost vojnog vrha i počasnih postrojbi iz sastava 5., 15. i 51. pješačke pukovnije, 6. husarske pukovnije i 9. topničke pukovnije.

Tekst: Boris Trnski/Hrvatska povijest