Povodom 150-te obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša (5).

A. G. Matoš je umro 17. ožujka 1914. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, nažalost bez vijenca Hrvatskog društva književnika!?

Godine 1973. u dvadesetak svezaka objavljena su sabrana djela A. G. Matoša.

O Matošu napisana je cijela biblioteka knjiga i članaka, evo nekih:

Antun Barac: A. G. Matoš: In memoriam o 20-godišnjici pjesnikove smrti (1934.). 

Mirko Žeželj: Tragajući za Matošem, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.,

Dubravko Jelčić napisao je opširnu biografiju s naslovom Antun Gustav Matoš (1984.) u kojoj podrobno opisuje njegov život i u Hrvatskoj i u inozemstvu, na osnovu pisane ostavštine.

Zoran Kravar i Dubravka Oraić Tolić: Lirika i proza Antuna Gustava Matoša, (1996.)

Dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić autori su knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša”, (2004. godine) (Školska knjiga, Zagreb).

Dubravko Jelčić: Literatura o Antunu Gustavu Matošu (1896. – 2009.), (2011.)

Dubravka Oraić Tolić: Čitanja Matoša (2013.)

Leksikografski Zavod „Miroslav Krleža“ priredio je osobni Matošev leksikon (2015. godine).

Tomislav Jonjić: Antun Gustav Matoš: pod Starčevićevim barjakom (2019.),

Igrani film Ljeto za sjećanje iz 1990. godine u režiji Brune Gamulina govori o jednom djelu Matoševog života.

„Matoš na klupi“

Spomenik „Matoš na klupi“ (rad kipara Ivana Kožarića) na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu postavljen je 1978. godine. Replike tog spomenika postavljene su u Sisku (1992. godine), i u Issy-les Moulineauxu (pokraj Pariza) 2014. godine.

Povodom 150-te obljetnice rođenja Matica hrvatska organizirala je simpozij „Matoš naš suvremenik“ (19. svibnja 2023. godine). Dobri poznavatelji djela Antuna Gustava Matoša su u pravu kada kažu da je Matoš naš suvremenik. Neki njegovi tekstovi s početka dvadesetog stoljeća kao da su pisani početkom 21. stoljeća. Hrvateki su ostali vjerni sebi i danas više cijene tuđe (lošije) nego svoje, i danas traže tko će nas porobiti i vladati nad nama slijedećih 200 godina.

Domoljubne misli i poruke A. G. Matoša objavljene su na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Davor Dijanović je napisao: Upravo zbog aktualnosti, poučnosti i svježine koju misli legendarnoga AGM-a i danas imaju, odlučili smo na našemu Portalu Suvremene ideje objaviti maleni dio iz te nepresušne duhovne riznice. Davor Dijanović izdvojio je trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, a mi donosimo neke:

Glupani su u većini

„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima” (str. 152.).

Hrvatsko ime nije kompromitirano

„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac ‘barbar’. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen” (str. 175.).

Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti ‘osiguran’ pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, ‘barbarskih’ Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas” (str. 175.-177.).

Nesposobnost u domovini

„Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas (str. 177.).

Informiranje stranog svijeta

„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi (str. 178.-179.).

Hrvatstvo

„Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo” (str. 194.).

Hrvatska inteligencija

„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod ‘literata’ kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog ‘velikog svijetla’ i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše ‘napraviti čovjekom’ i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).

Zavisnost inteligencije

„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima” (str. 204.).

Hrvatski jezik

„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što ‘kolo vode’ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, ‘lijepi vrti morem plivajući'” (str. 216.-217.).

Slava

„Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D’ Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima” (str. 525).

Starčevićanstvo

„Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje:’Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu’. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu” (str. 554.).

Hrvatski umjetnik

„Naš narod, umjetničkim darom jedan od prvih u Evropi, nadaren u najvećoj mjeri talentom pjesničkim, muzikalnim i plastičnim, u umjetnostima kunatori i kuburi, jer mu je u životnoj opasnosti sam njegov jezik i narodni život. U takvim užasnim prilikama treba da je svaki Hrvat, dakle i svaki umjetnik, branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani” (str. 600).

Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva

„Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Dragi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti” (str. 643.-644.).

Priredio: Davor Dijanović

Svih trideset misli i poruka može se pronaći na adresi

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10429-domoljubne-misli-i-poruke-a-g-matoa.html

1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
1909.

Izvori: Davor Dijanović hkv.hr; enciklopedija.hr, knjizevnost.hr, e-lektira, Wikipedija,