Slika: Spomenik „Matoš na klupi“ u Sisku

Povodom 150-te obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša (4)

Akademkinju Dubravku Oraić Tolić danas smatraju najboljim poznavateljem djela Antuna Gustava Matoša. Godine 2013. akademkinja Dubravka Oraić Tolić objavila je knjigu „Čitanje Matoša“, a 2014. godine razgovarala je s Davorom Dijanovićem o svom djelu i svojim spoznajama o Matošu. Ovdje ćemo citirati dijelove tog razgovora, a cijeli razgovor može se pročitati na slijedećoj poveznici:

http://www.hkv.hr/razgovori/17575-d-oraic

Razgovor (dio) Davora Dijanovića s Dubravkom Oraić Tolić o Antunu Gustavu Matošu

Stari i mladi

A kakav je bio Matošev položaj u glasovitome sukobu tadašnjih „starih i „mladih”? Ima li i tu nekih analogija s našom današnjom književnom scenom?

Kao što je ukupna društvena i politička zbilja Matoševe Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće frapantno slična današnjoj Hrvatskoj, tako je i sa sukobom „mladih” i „starih” na umjetničkoj sceni Matoševa doba oko 1900. Taj je sukob nastao nakon egzodusa mlade generacije sveučilištaraca koji su nakon paljenja madžarske zastave 1895. na Jelačićevu trgu protjerani sa Sveučilišta, pa su studij nastavili u Beču i Pragu.

Praška grupa mladih intelektualaca i pisaca okupljena oko časopisa Hrvatska misao zastupala je ideju o tendencioznoj književnosti te isticala socijalno-psihološki pristup književnosti, a bečka grupa oko književno-umjetničke smotre Mladost i Milivoja Dežmana Ivanova zalagala se za slobodu umjetničkoga stvaranja i artističko-estetički aspekt umjetnosti. Unatoč tim razlikama mladi obiju orijentacija propagiraju raskid s tradicijom, borbu protiv iscrpljenih pravaca realizma i naturalizma te slobodu umjetničkoga stvaranja.

U tome sukobu između mladih i starih oko 1900. nastalo je ono razdoblje u hrvatskoj književnosti i umjetnosti koje nazivamo modernom. To je zapravo umjetnička ili „mala” moderna u sklopu velike moderne, tj. moderne kulture u cjelini svih svojih slojeva. Kao umjetničko razdoblje hrvatska moderna se najčešće periodizira kao epoha između godine objavljivanja Matoševe novele Moć savjesti 1892. i Matoševe smrti 1914., a znači raskid s realizmom, uvođenje esteticističkih stilova, prihvaćanje estetskih standarda umjetnosti i novu europeizaciju hrvatske književnosti.

Kao što postoje analogije između Matoševa i našega doba na širemu društvenom i političkom planu, od druge globalizacije i liberalnoga kapitalizma do ograničavanja političke suverenosti pristupanjem Europskoj uniji, tako postoje analogije i u književnosti i kulturnome životu. Donekle srodna analogija može se primijetiti u hrvatskoj književnosti oko 2000., kada je na scenu stupila književna grupacija nazvana FAK (od „Festival A književnosti”). Fakovci su sto godina nakon modernističkoga sukoba između starih i mladih odigrali gotovo istu ulogu.

Kao što su u sukobu mladih i starih Matoševa doba realizam smijenili esteticistički stilovi i elitna moderna književnost, tako su fakovci sto godina poslije smijenili moderni elitizam i orijentaciju na visoku publiku orijentacijom na popularnu kulturu i populizam, tržište i marketinšku književnost. Ima još jedna znakovita koincidencija Matoševa i našega doba na književnoj sceni.

Godine 1900. u jeku sukoba starih i mladih osnovano je jedinstveno Društvo hrvatskih književnika, a sto godina poslije, 2002., to se društvo raspalo na dva društva, pa danas imamo Društvo hrvatskih književnika pod tradicionalnim imenom i Hrvatsko društvo pisaca. A da apsurd bude veći, razlog za rascjep Društva nisu bili estetski, nego ideološki razlozi. I tako ponovno dolazimo do današnje ideološke i svjetonazorske polarizacije hrvatskoga društva u svim segmentima, od književničkih udruga do dnevne politike. Matoš nam i tu može biti poučan.

Kao pravaški publicist Matoš je žestoko sudjelovao u svim političkim okršajima svoga doba, osobito nakon povratka u Hrvatsku. Kao pisac nije neposredno sudjelovao u sukobima starih i mladih s jedne strane zato što je tada već lutao svojim europskim putovima, a s druge zato što je sam gradio vlastite estetske kriterije. Po cijelome svome opusu, svojem estetizmu i visokim europskim standardima u književnosti Matoš je bio središnja figura hrvatske moderne onkraj svih političkih, svjetonazorskih i estetskih razlika i prijepora.

„Dva Matoša”

Vaša knjiga uspostavlja distinkciju na mlađeg/europskog i starijeg/domaćeg Matoša. Koje su razlike između ta „dva Matoša”?

Ideja o dva Matoša pojavila se već o mojemu ranom eseju Matoš i avangarda, ali sam je postala svjesna tek kada sam dovršila knjigu. Tek tada sam vidjela da se u svim mojim tekstovima kao ključna godina u Matoševoj biografiji, ali i opusu u cjelini pojavljuje godina povratka u Hrvatsku, 1908. U svim sam tekstovima kao provodni motiv imala sliku o dva Matoša, mladom, europskom, razigranom i starijem, domaćem, smrknutom.

U starim čitanjima tu sam opreku dvaju Matoša promatrala na stilskoj razini. U vrijeme europskih lutanja Matoševo je estetsko djelo spoj simbolizma, impresionizma i protoavangardne estetike ružnoga i simultanizma, dok nakon povratka, osobito u putopisima, jačaju elementi esteticizma i secesije. U novim čitanjima opreku između dvaju Matoša promatrala sam na planu svjetonazora i ideja.

U vrijeme boravka u Parizu, u knjigama Dojmovi i Ogledi, Matoš je po mnogim stajalištima promodernist: divi se multikulturnosti Svjetske izložbe, dostignućima tehnike, rudarstvu, bijeloj suzi na crnome licu, svaki dan, kako sam kaže, „uzima” dizalo u Eiffelovu tornju i sanjari o eri aviona i balona.

Nakon povratka u Hrvatsku, u kasnim feljtonima, Matoš postaje konzervativniji, brine ga demografsko osiromašivanje Hrvatske, gospodarska zaostalost i strano vlasništvo, učinci prve globalizacije na malu naciju i „grozno iseljavanje” u Ameriku. Međutim, kad se malo bolje pogleda, zapravo nisu bila dva Matoša. Bio je jedan jedinstveni, čarobni i neponovljivi trigram A. G. M., pun protuslovlja i ambivalencija, zabrinuti domoljub i kulturni Europljanin, koji se može uvijek nanovo čitati i otkrivati.

Domoljubna lirika

Iako je za života objavio manje od stotinjak pjesama, Matoš se ubraja u sam vrh hrvatske poezije. Osim antologijskih ljubavnih pjesama („Utjeha kose” i dr.) javnost posebno fascinira domoljubna poezija koja Matoša otkriva kao mislioca i pisca vrlo jasne domoljubne orijentacije. U čemu je „tajna” Matoševe domoljubne lirike?

Uz teme ljubavi, ljepote, umjetnosti i smrti, ali i drugih registara ljudske duše, Matoša najviše pamtimo kao pjesnika antologijskih domoljubnih pjesama. Matoš je po svojim političkim uvjerenjima bio integralni Hrvat i pravaš, ljuti stekliš do posljednjega daha. Legenda kaže da je nekoliko dana uoči smrti rekao: „Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl”. Poznato je da su Matoševa politička uvjerenja i sadržaji njegove feljtonističke svijesti ulazili kao teme i u njegovu domoljubnu liriku.

Manje je međutim poznato kako je Matoš od tih idejnih sadržaja stvorio vrhunske estetske predmete koji i danas djeluju snagom istinske umjetnosti. Za to su zaslužne estetske strategije poput humora, ironije i groteske, intertekstualnosti i citatnosti, najljepše slike žene-domovine što ih poznaje hrvatska književnost i napokon savršena metrička i zvukovna forma soneta.

Takva složena estetska oprema dovodi u Matoševoj domoljubnoj lirici do estetizacije i dezideologizacije teme nacije. Kao primjer humora i groteske dovoljno je prisjetiti se soneta Basna. To je satirična alegorija o tadašnjim postnagodbenim hrvatsko-madžarskim političkim odnosima, u kojoj je Hrvatski državni sabor prikazan kao kokošinjac („Sva se perad skupila na prelo”), a madžarska politika kao „lisac” koji „družinu” „zakolje i spremi užinu”, „sve bez zbora i bez dogovora”.

Intertekstualnost i citatnost prisutna je, primjerice, u sonetu Pri svetom kralju. U posljednjoj tercini pojavljuje se latinski citat znamenite izreke bana Ivana Erdödyja sa zajedničkoga hrvatsko-ugarskoga sabora u Budimu 1790., koju u pjesmi izgovara njegov dva stoljeća stariji predak Toma Erdödy. Poenta o „srcu” i „Kroaciji”, koju svi poznajemo, pojavljuje se u sklopu citatnosti i tako dezideologizira: „A kip joj veli: Majko, audiant reges: regnum regno non praescribit leges, / I dok je srca, bit će i Kroacije!”

Posebno su dojmljive Matoševe slike žene-domovine. „Obješena” Hrvatska u 1909. istodobno je seljanka (ima „ladanjski skut”) i građanka s prisnim licem pjesnikove „mame” i očima „neke krasne dame”. Temi majke u cjelini je posvećena pjesma Gospa Marija. Premda pjesmu svi poznajemo, navest ću je u cjelini i pokušati ukratko interpretirati da se približimo tajni Matoševe domoljubne lirike koja nije izgubila snagu ni u doba nakon „kraja velikih pripovijesti”, među kojima je „priča” o modernoj naciji bila jedna od najvećih.

Pjesma je građena od dvaju dijelova: prvih šest dvostihova posvećeno je konkretnoj osobi, Matoševoj majci Mariji, a posljednja dva dvostiha naciji-Kroaciji koja se razotkriva kao primordijalna majka-domovina („jezik, duša, majka, a ne znamen”) i obogotvoruje u apsolut („Za te živim, samo za te, amen!”):

Ima jedna mala gospa Marija,

Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,

Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,

Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Anđeo joj suzom suzu vratio,

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,

Učila me ovaj jezik ubavi,

Kojim ću i onda slatko tepati,

Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,

Samo tebi služim, oj, Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

Za te živim, samo za te, amen

Estetska se osebujnost pjesme sastoji u razvijanju teme majke od konkretnoga adresata prema simboličnomu konstruktu, u dvostisima s trosložnim rimama koje obuhvaćaju cijele riječi osim prvoga fonema i fonemskih skupova (Marija-starija, rodila-vodila, volila-molila itd.), u semantičkome kontrastu visokoga / svetoga (majka-jezik-nacija) i niskoga / profanoga (sin lutalica koji će „za plotom možda krepati”) i napokon u dvostrukoj igri tuđim govorom: budničarskim lirskim uzvikom („oj, Kroacijo”) i završetkom molitve („amen”).

Pjesma je istodobno originalna i tradicionalna, referencijalna i simbolična, osobna i citatna, primordijalna i duhovita; ontologizacija i apoteoza nacije iz poente gube ideološki naboj i postaju složenom estetskom činjenicom. Tako je i u svim drugim Matoševim domoljubnim pjesmama: ideja nacije utjelovljuje se u vrhunske estetske strukture koje snagom semantičke i zvukovne orkestracije nadilaze svaku ideologiju.

Hrvatsko-srpski odnosi

I danas je intrigantan Matošev ambivalentni odnos prema Beogradu i Srbiji u kojoj je proveo nekoliko godina. Koliko su Matoševe ocjene hrvatsko-srpskih odnosa i međusobnih razlika aktualne i danas?

Matoš je u Beogradu proveo sedam godina u dva boravka: u vedroj proeuropskoj obrenovićevskoj Srbiji od listopada 1894. do siječnja 1898. i u namrgođenoj nacionalističkoj karađorđevićevskoj Srbiji od kolovoza 1904. do siječnja 1908. Volio je Beograd kao grad koji mu je prvi pružio utočište na njegovim emigrantskim lutanjima i unatoč sukobima na srpskoj kulturnoj sceni, koji su često bili poticani iz Hrvatske, zadržao je Beograd u sjećanju kao „uspomenu više slatku nego gorku”.

Beograd je ušao kao kontrastni pol u drugi sloj Matoševe ideje nacije – kulturni model. Matoš je vjerovao da dobro poznaje Beograd i Zagreb, pa je u pismu bratu Leonu iz Beograda 1894. i u više eseja uspoređivao dva grada, dva naroda, dva mentaliteta. Tako u prvome pismu iz Beograda s glasovitim nadnevkom „Ne znam datuma. Srijeda” piše bratu Leonu o razlikama Zagreba i Beograda: u Zagrebu elegancija i zvuci klavira, a u Beogradu slasni „štrudel” zvani burek, punjena paprika, polke i mjesta na kojima muškarci gube čast.

Najljepša je i najintrigantnija svakako usporedba dvaju naroda u putopisu Oko Lobora. Svoju usporedbu Matoš gradi u kontrastnoj figuri mi-oni, tu-tamo na svim razinama: od svakodnevice i kulture do politike i mentaliteta. Evo samo nekoliko rečenica: „Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. (…) Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. (…) Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. (…) Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. (…) Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda kad mislimo da to nijesmo. (…) Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. (…) Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. (…)” (IV: 88–89).

Na takvim je kontrastima Matoš izgradio distinktivni model hrvatske kulture: Hrvati su Zapad („jezuiti”), Srednja Europa, kultura, umjetnost, poezija, žensko načelo, sreća vs Srbi su balkanci („bizantinci”), politika, trgovima, proza, sloboda, muško načelo, moć. Bili su to, naravno, stereotipi, od kojih su mnogi u optjecaju i danas.

Koncept nacije

Iako je bio nepatvoreni domoljub i pristaša pravaške ideje, Matoš se nije libio vrlo oštro kritizirati hrvatske slabosti i nedostatke. To smo znali i prije Vaše knjige. Međutim, u Vašoj knjizi Matoševo pravaštvo i kritika Hrvata dio su šire koncepcije nacije. Možete li nam ukratko reći o kakvoj je koncepciji nacije riječ? Kakav je bio Matošev odnos prema ideji jugoslavenstva?

O Matošu se često govorilo kao o kontradiktornom i protuslovnom piscu. Ujević je rekao: „Ne bijaše mislilac, ali bijaše nešto daleko bolje od toga kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje”. Albert Bazala sažeo je: „dosljedan samo u nedosljednosti”. Kada je riječ o naciji, Matoš nije izgradio čvrst ideološki sustav, ali je stvorio začudno dosljednu koncepciju nacije koja je u literaturi ostala skrivena.

Matoševo „pijeglanje” Hrvata (glasoviti „hrvatski jal”, „Croatia Croatae lupus”, „Kroboti” i „kroboterije”, „Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga sa vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv” i sl.) pripadaju u Matoševe mentalitetne kroateme koji su dio puno ozbiljnije koncepcije nacije.

Matoševa se ideja nacije sastoji od tri sloja: političkoga modela, kulturnoga modela i primordijalnih elemenata. Vanjski, najširi sloj Matoševe ideje nacije čini politički model hrvatske nacije blizak pojmu državljanstva. Taj model nacije Matoš je izgradio pozivajući se na jedan od prvih tekstova modernističke paradigme u tumačenju nacije, glasoviti Renanov esej Što je nacija? (Qu’est-ce qu’une nation?, 1882).

U tome eseju francuski je mislilac dao vrlo ranu subjektivistički intoniranu političku definiciju moderne nacije: 1. nacija je zajednica „istociljnih” interesa svih građana na određenome teritoriju i 2. nacija nije prirodno dana činjenica, ona je rezultat pristanka svih ljudi (poznata je Renanova maksima „nacija je svaki dan na referendumu”). U sklopu toga modela politički su Hrvati svi koji žive na području hrvatskoga državnog prava i sudjeluju u političkim i kulturnim institucijama bez obzira na etničku, vjersku, svjetonazorsku, rasnu i bilo koju drugu pripadnost.

Matoš kaže: „Da sam individualistički anarhist, marksist ili Muhamedanac, bio bih isto tako Hrvat kao da sam Židov, katolik, sirotinja ili magnat.” Takav politički, državnopravno i teritorijalno zasnovan model nacije omogućivao je Matošu da u ideju nacije uključi sve druge narode koji žive u Hrvatskoj i dijele interese njezine zajednice, pri čemu je posebno mislio na etničke Srbe u Hrvatskoj. Po Matošu etnički su Srbi politički Hrvati koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju državu. Kada je riječ o ideji jugoslavenstva, Matoš je jasan: „Pustimo utopiste neka sanjaju o jugoslavenskom carstvu!”

Drugi, dublji sloj u Matoševoj koncepciji nacije čini kulturni model nacije. Taj je model vezan uz etničku pripadnost i znači zajedništvo istih kulturnih tradicija, mitova, simbola i vrijednosti. Matoš je u tome segmentu etnosimbolist sto godina prije američkoga antropologa Antonyja Smitha. U tome sloju ideje nacije Hrvati su pripadnici hrvatskoga etničkog korpusa koje povezuju iste kulturne tradicije, mitove, simbole i vrijednosti, kao što su i Srbi pripadnici vlastite kulturne tradicije s vlastitim mitovima, simbolima i vrijednostima.

Svoj politički model nacije Matoš je izgradio ratujući protiv domaćih političkih opcija svoga doba, tadašnje hrvatsko-srpske koalicije (zvao ih je posprdno „Srbatima”) i vidovdanskih Jugoslavena, a svoj kulturni model nacije u kontrastu, kao što smo vidjeli, između Zagreba i Beograda, Hrvata i Srba.

I napokon treći, najdublji sloj Matoševe ideje nacije, to su primordijalni elementi, vezanost uz geografski prostor, uz određeni krajolik. Tu nije riječ o geopolitičkome teritoriju nacije, nego o dubinskoj vezi s kulturnim prostorom i krajolikom kao simbolom identiteta pojedinca i nacije. Matoševa ideja krajolika nema nikakva dodira s ideologijama krvi i tla 20. stoljeća, koje on nije poznavao niti bi ih odobravao.

To je naša najdublja osobna vezanost uz duh mjesta, genius loci. U tome segmentu Matoševa je ideja krajolika najbliža pojmu „etnolika” (ethnoscape) Anthonyja Smitha. Etnolik je po Smithu tradicijom posvećeni, sakralizirani poetski krajolik ispunjen sjećanjima na važne događaje i osobe iz povijesti etničke zajednice. To je simbolični konstrukt domovine ili zavičaja koji svojom prirodnom ljepotom i upisanim povijesnim sadržajima osigurava dugotrajnost i opstojnost određenoga naroda.

U hrvatskoj tradiciji taj je konstrukt ovijen mitom o ljepoti zemlje, koji je ušao u nacionalnu himnu i tako postao prepoznatljivim simbolom, danas sa statusom kulturnoga stereotipa. O tome svjedoči nedavna simulacija karte Europe u kojoj je Google svaku zemlju označio prvom asocijacijom, pa dok uz Englesku, Njemačku i Austriju stoji „bogata”, uz Češku” „ateistička”, uz Srbiju, Bugarsku i Ukrajinu „siromašna”, uz Hrvatsku stoji – „lijepa”. To je ujedno i najpozitivniji stereotip na toj karti, koji potvrđuje Matoševu ideju o krajoliku kao simbolu i mitu koji ima najširu uporabu.

Odnos prema Europi

Poznato je da je Matoš bio veliki poklonik europske, posebno francuske kulture („Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode…”) . No, čitajući Matoša teško bi se moglo doći do zaključka kako bi on bio poklonik današnje Europske unije koja potire državne suverenitete. Vaš komentar?

Matoš je kao kulturni Europljanin uvijek podupirao ideju europskoga kulturnog zajedništva. Poznat je njegov iskaz: „Biti u kulturi samo Hrvat, znači biti vrlo jadan Hrvat.” Ili misao: Samo se slabi pisci boje književne konkurencije. Kakav bi bio njegov odnos prema današnjoj Europskoj uniji, ne možemo znati, ali možemo ponešto naslutiti. Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je kao suverena država darovala velik dio svoga političkoga suvereniteta za kojim je čeznuo pravaš Matoš. Za mnoge političke i gospodarske odluke treba najprije pitati Bruxelles. To se Gustlu sigurno ne bi svidjelo, pa bi opet imao „štofa” za „pijeglanje” Hrvata.

Međutim, Hrvatska time nije izgubila svoj kulturni identitet i prostorni integritet. I tu se sada vidi sva plodnost Matoševa troslojnoga modela nacije. Matošev model nacije nudi Hrvatskoj nišu za preživljavanje i u novim uvjetima globalizacije. Kao kulturni subjekt Hrvatska će i u Europskoj uniji moći njegovati stare i stvarati nove tradicije i vrijednosti. O tome svjedoči suvremeni fenomen „brendiranja”.

Iz vizure Matoševa modela nacije brendiranje je konstruiranje identitetskih simbola, od gradova i katedrala na popisu Unescoove baštine do paške čipke, istarskoga terana i slavonskoga kulena. I napokon, ljubav prema jeziku i krajoliku pripada u najdublje sfere etničkoga i nacionalnoga identiteta. Europske direktive obuhvaćaju zakrivljenost krastavaca, prodaju sira i vrhnja, broj ulovljenih riba i pečenje rakije, ali ne i to hoćemo li znanstvene projekte na kroatistici u Zagrebu pisati na hrvatskome ili engleskome jeziku, kakvo će pismo stajati na Ovčari u Vukovaru niti hoćemo li prodati šume i vode nezajažljivom globalnom kapitalu. O tome ne odlučuje Europska unija, nego mi sami.

Slično je i s krajolikom. I tu je sada čar i moć Matoševe ideje nacije. Ljubav prema jeziku i krajoliku ne može se propisati, prodati ni kupiti. U terminima novoga liberalnog kapitalizma jezik i krajolik su nešto što se ne može „preuzeti” niti se iz njih možemo „povući”. Kao nikada prije sve ovisi samo o nama samima, hoćemo li ili nećemo biti, kako Matoš kaže, „najveći šuftovi Europe kvalitativno i kvantitativno”.

Polemičar

Poznata je činjenica da je Matoš bio vrstan kritičar i polemičar i da su ga zajedljiv jezik te sklonost neumoljivoj kritici, ironiji i izrugivanju doveli u sukobe s brojnim istaknutim osobama tadašnjega javnog i književnog života. Nedostaju li danas hrvatskoj književnosti i novinarstvu polemičari Matoševa kova?

Za dobru polemiku potrebne su jasne ideje i jasna stajališta, potreban je vrijednosni sustav u ime kojega se polemizira ili kritizira. A toga danas nema. Zalijepili smo se za ostatke starih ideologija, podijelili na „desne” i „lijeve” kao da su ideologije genetski materijal koji se nasljeđuje. Mislimo više na vlastiti probitak nego na takve vrijednosti kao što su istina, moral, „značaj” (u smislu karakter).

Matoš je beskompromisno polemizirao u ime dviju velikih ideja: hrvatstva na političkoj sceni i estetskih vrijednosti u književnosti i stilu. Danas je važnije iz kojega ideološkoga tabora tko dolazi, nego ono o čemu se polemika i rasprava vodi. Prostor za načelnu polemiku vrlo je sužen ili ga uopće nema.

U visokonakladnom novinstvu provode se snažne ideološke politike, a časopisi za književnost i kulturu jedva preživljuju na sve oskudnijim državnim potporama. Da se Matoš ponovno pojavi među Hrvatima, pisao bi vjerojatno u niskonakladnim časopisima i ne bi mogao živjeti ni onako bijedno od svojih honorara kako je „kuburio” i bio „crevopucateljno švorc” u Parizu i Beogradu prije sto godina.

Inteligencija

Kao jedan od glavnih uzroka hrvatskih političkih lutanja i nazadovanja Matoš je označio hrvatsku „inteligenciju bez inteligencije”. Mislite li da bi Matoš bio vrlo kritičan i prema današnjim hrvatskim intelektualcima?

Sigurno bi neke intelektualce cijenio i s njima prijateljevao, ali načelno bi ipak bio vrlo kritičan. Danas je teško biti „veliki” intelektualac Matoševa, Krležina, Ujevićeva ili Šoljanova kova jer više nema velikih ideja kao u moderno doba. Za velikim idejama i ideologijama 20. stoljeća ne treba žaliti, ali žalosno je da smo tako nekritični prema novim idejama koje niču na zgarištu starih ideologija.

Kao papige ponavljamo nove riječi političke korektnosti kao što su dijalog, multikulturnost, drugi, postkolonijalizam, investicije, tržište rada, globalizacija i sl. Imamo novu retoriku, ali nemamo nove ideje. Iza dijaloga često proviruje stari monolog moćnih, iza multikulturnosti asimilacija ili još žešća identifikacija posebnosti, iza borbe za druge vlastiti najprizemniji interesi, iza postkolonijalizma novi, perfidno zakrabuljeni kolonijalizam, iza investicija globalni kapital bez osjećaja za duh mjesta, koji dođe, pohara i ode, iza tržišta rada staro iseljavanje, iza globalizacije opasnost za tradicijske identitete i male nacije.

Među popularnim riječima novoga govora nalazi se i „dekonstrukcija” (termin Jacquesa Derridaa, od destrukcija + konstrukcija). Vjerujem da bi se Matošu sviđali intelektualci koji bi „dekonstruirali” novu političku i kulturnu korektnost.

Sloboda je jedna od najčešćih tema Matoševih stihova i proze. Mislite li da bi se Matoš smatrao slobodnim u današnjoj Hrvatskoj ili bi kao nepopravljivi politički idealist ponovno mogao napisati pjesme kao što su 1909. i Stara pjesma?

Mislim da bi i jednu i drugu pjesmu napisao točno tako kao i prije sto godina: ne bi promijenio ni jedan stih. Ponovio bi obraćanje svojoj omiljenoj temi domovine i neobičan raspored riječi i rime: „Domovino moja, tvoje sunce pada,/ Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, / Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema”. To je kompliment Matoševoj umjetnosti, ali nije našoj stvarnosti.

S kojim bi se Matoševim djelima prema Vašem izboru svaki čitatelj trebao upoznati?

Jako teško pitanje, poput onoga koje dijete najviše volite. Ali ako već moram odgovoriti i na to pitanje, preporučila bih iz Matoševe lirike svakako poemu Mòra, a od pjesama takve vrhunske esteticističke sonete kao što su Utjeha kose, Mladoj Hrvatskoj, Srodnost, Maćuhica, Djevojčici mjesto igračke i domoljubne pjesme poput Gnijezdo bez sokola, Zvono, 1909., Kod kuće, Stara pjesma i Gospa Marija.

Od novela i proza Camao, Miš, Iglasto čeljade, Balkon, Cvijet sa raskršća, Samotna noć, Sjena, a od putopisa Oko Lobora i Iz Samobora (najuži izbor) te Oko Rijeke, Oko Križevaca, Zagreb i Zagrebi, Ladanjske večeri, bilo koji od firetinskih i rimskih feljtona. Matoševe političke i dnevne feljtone treba uzimati uvijek kada vas muči neko suvremeno pitanje.

Dovoljno je samo poviriti u sveske XV. i XVI. Tu ćete se zaprepastiti koliko je Matoš aktualan sto godina poslije i naći odgovor ne samo na pitanje koje Vas muči, nego ćete ujedno uživati u estetskim dražima Matoševa novinarstva i lucidnosti duha čarobnoga trigrama hrvatske književnosti Jer, Gustl je samo jedan: neponovljiv i privlačan, pun iznenađenja i obrata, kao i sam život.

Davor Dijanović, http://www.hkv.hr/razgovori/17575-d-oraic

Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
1906.

Izvor: hkv.hr, Davor Dijanović, e-lektira