Svu nesreću tijekom povijesti koja se odvijala između Rusije i Ukrajine spoznat ćete ako pročitate knjigu Vasilija Grossmana “Sve teče“. Nije doktorska disertacija, nije suhoparno i poluistinito izvješće kakve europske komisije, haške progoniteljice ‘Ni babe ni dede’ od Mosta, davne ili suvremene.

To je istiniti doživljaj ruskoga Židova koji je bio u logoru i spoznao svoju suvremenost iz prve ruke. Ne ću prepričavati. Bit ću toliko slobodna da poneki citat prenesem vama koji ne ćete zamjeriti jer znam da bi to rado učinio i Grossman kako biste saznali istinu.

Najstrašniji povijesni događaj bio je u Ukrajini gladomor tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.

„…Tko je potpisao masovno ubojstvo? Ja često mislim-nije li Staljin? Ja mislim da takve zapovijedi, otkad Rusija postoji, prije njega nikada nije bilo. Takve zapovijedi nisu ni car, ni Tatari, niti njemački okupatori potpisivali. A zapovijed je bila – pomoriti glađu seljake u Ukrajini, na Donu, na Kubanu, skupa s malom djecom. Bila je uredba da se oduzme čak i sjemenski fond. Tražili su žito kao da su bombe i mitraljezi. Zemlju su boli bajunetama, puščanim šipkama, sve su podrume prekopali, sve podove polomili, u vrtovima su tražili. Nekima su pokupili žito kakvo god bilo u kućama – u pregrštima, u koritima. …Žito se sipalo na zemlju, a okolo hodaju stražari. Žito se do zime namočilo od kiše, stalo gorjeti još prije – sovjetska vlast nije imala cerada da pokrije seljačko žito. …

Očevi i majke htjeli su spasiti djecu. Barem malo kruha skriti, a njima govore: vi ljuto mrzite zemlju socijalizma, vi hoćete plan skršiti, besposličari, kulaci, gadovi. Nemamo plan skršiti, djecu smo htjeli spasiti, sami se spasiti….

Među ostalim dok su otimali kruh, objašnjavali su aktivisti da će hraniti iz fondova. To nije bila istina. Nisu dali ni zrna gladnima. Tko je otimao žito… većinom rajkom… komsomol, milicija, NKVD, ponegdje čak i vojska… I opet kao u doba raskulačivanja, ljudi su nekako podivljali, poludjeli.

Ljudi su postali rastreseni, stoka podivljala, plaši se, muče, tuguje, i psi su jako zavijali noću. I zemlja se tresla….

Ujesen su ljudi navalili na krumpir, bez kruha je brzo otišao, a za Božić su počeli klati stoku. A i to meso na kostima bilo je tanko…. Mlijeka nije ostalo ni gutljaj. U cijelom selu ne ćeš naći jaje. A glavno-bez žita. Proširila se jeza. Majke gledaju djecu i od straha počinju vikati. …Djeca po kućama od samoga jutra plaču, traže kruha. A što da im mati dade? Snijega? A pomoći niotkud. Partijci samo jedno tvrde: trebalo je raditi, ne besposličiti. I još bi dodali: Potražite kod svojih, u selu ima žita zakopanog za tri godine.

Naravno, trbusi se napuhali od krumpirovih kora, ali još nije bilo oteklih. Počeli su žir kopati ispod snijega, sušili ih, a mlinar je raširio žrvnjeve, mljeo je od žira brašno. …Žirovi su se brzo potrošili, hrastova šuma je nevelika, a u nju su odjednom navalila tri sela. A došao iz grada komitetlija i kaže: Eto, paraziti! Ispod snijega vade žir, samo da ne rade!

U proljeće je zatvorena škola, učiteljica je otišla u grad. Iz ordinacije je otišao liječnik – nije imao što jesti. Selo je ostalo samo – okolo pustinja i gladni u kućama. I razni komitetlije prestali dolaziti – zašto bi dolazili?… Ako država nema što uzeti od čovjeka, onda joj on postaje nekoristan.

A u gradu su na kartice davali po osamsto grama po radniku. A seljačkoj ukrajinskoj djeci ni grama. Tako su Nijemci židovsku djecu gušili plinom…

Djeca kriče, ne spavaju, i noću traže kruha. Kod ljudi lica kao zemlja, oči mutne, pijane…. Glad obara ljude. Stali su manje hodati, svi više leže. …Djeca od majki mole hranu. …A neke bi majke bježale od kuće, sjedile kod susjeda, samo da ne čuju dječje krikove.

Dotle više nije ostalo ni mačaka, ni pasa, zaboravili ih. Teško ih je bilo i loviti. Bojali se ljudi, imali divlje oči. Kuhali su ih, preživjele samo mršave životinje, i glave su kuhali.

Krenulo je gladno otjecanje ljudi. Lica podbuhla, noge kao jastuci, u trbuhu voda – na dvorište ne uspijevaju izići. A djeca – jednaki. Glave kao sidra teške, vratovi tanki kao u roda, na rukama i na nogama vidi se svaka košćica pod kožom, cijeli kostur zategnut kožom kao žutom gazom. A lica u djece staračka, izmučena, kao da su djeca već proživjela na zemlji sedamdeset godina, a do proljeća više nije bilo lica: ptičje glavice s kljunovima, ili žablja njuškica, – usne tanke, široke, treći kao kobac otvorenih usta.

Što samo nisu jeli: lovili su miševe, štakore, vrane, vrapce, mrave, gujavice kopali, počeli su strugati stare bačene kosti i počeli praviti brašno, kožu, potplate, stare smrdljive kože rezati u rezance, ljepilo su kuhali. A kad se trava podigla, stali su kopati korijenje, kuhati lišće, pupove, sve se trošilo …Lipov list su sušili, mljeli u brašno, ali svi nisu imali lipa…. A kada još nisu bili posve onemoćali, išli su poljem prema pruzi, ne na postaju, jer tamo ne pušta straža, nego na otvoreno. Kad ide brzi vlak Kijev-Odesa, padaju na koljena i viču: Kruha! Kruha! Neki podižu uvis svoju strašnu izobličenu djecu i događalo se – bacali su neki komadiće kruha, odgriske. Prašina se sliježe, jenjava buka, a selo puže duž pruge, traži korice. A onda je stigao propis da vlak kroz gladne oblasti zatvori prozor i spusti zavjese. A i seljaci su prestali ići. Nisu više imali snage ni stići do pruge kao ni u vlastito dvorište. … u Dnjepropetrovskoj oblasti, gdje je bio strašan pomor, …ondje su ljudi jeli ljude.

Počelo selo zavijati, vidjelo svoju smrt. Boga nema, tko će čuti. Ušla sam u jednu kolibu, ljudi leže, možda dišu, a možda više ne dišu, netko na postelji, netko na peći, a kći leži na podu u nekakvoj nesvijesti, zubima grize nožicu od stolića.

Selom je krenuo goli pomor. Prvo djeca, starci, zatim srednja dob. U početku su zakapali, zatim su prestali zakapati. Tako su se mrtvi valjali po ulicama, po dvorištima, a oni posljednji su u kolibama ostajali ležati. Nastala je tišina. Umrlo cijelo selo.

…… Ujutro su dolazile vagonplatforme i tovarna kola (na Kijevski prostor, o.p.) i skupljali one koji su po noći umrli. Jedanput sam vidjela jednu platformu – bila su složena djeca na njoj…. tanka, dugačka lica, kao u mrtvih ptičica, kljunčići oštri. Doletjele su te ptičice do Kijeva, a zašto? A među njima je bilo onih koji su još pištali – glavice kao podbuhle, gibaju se. Upitala sam vozača, a on je odmahnuo: Dok ih dovezem do mjesta – utihnut će. Vidjela sam: jedna je djevojčica puzala preko kolnika, a vratar ju je udario nogom i ona se prevrnula na kaldrmu. I, ne osvrnuvši se čak, puzala je brzo, brzo, trudila se svom snagom. I još haljinicu otresa, vidi da joj se zaprašila. A toga dana sam kupila moskovske novine i pročitala članak Maksima Gorkog da su djeci potrebne kulturne igračke…. Jedan mi je radnik rekao: Najviše tih mrtvih nađemo kraj trgovine kruhom – sažvače komadić suharka i gotov je. Zapamtila sam i taj Kijev…

A neke uhvatilo ludilo. Ti se do kraja dana ne mogu smiriti. Vidi im se po očima jer bliješte. Takvi su mrtvace komadali i kuhali i svoju djecu jeli. U njima se zvijer budila, dok je čovjek umirao….“

Tako Vasilij Grossman.

A kasnije nakon gladomora, koji je ubio oko sedam milijuna ljudi, doselili u te krajeve ljude iz Orlovske oblasti, a u neke druge ispražnjene prostore iz drugih oblasti. Ukrajinska je zemlja černozjom, dobra crnica.

Bože, svašta su ljudi u Rusiji, Ukrajini u tisuću godina vidjeli, samo slobodu nisu.

Nevenka Nekić/HKV