Connect with us

Društvo

BITKA KOD LEPANTA A.D. 1571. ili KRALJICA POBJEDE

Published

on


NA DANAŠNJI DAN Lepantska bitka odigrala se 7. listopada 1571. u vodama oko grada Lepanta u današnjem Korintskom zaljevu.

Zanimljivo je to što se za ishod bitke saznalo tek dvadesetak dana poslije, ali je tadašnji papa Pio V, imao viđenje taj isti dan nakon pobjede i dao da se sa svih crkvenih zvona slavi pobjeda…

Nakon toga 7. listopada se slavi kao blagdan Gospe od Svete Krunice ili Ružarja, što se nekad zvalo Kraljica Pobjede…

Ta bitka je najveći sukob galija pokretanih veslima ali i njihovo zadnje pojavljivanje u velikim pomorskim sukobima. Ova bitka je najkrvavija pomorska bitka u povijesti – 28.000 poginulih sa obje sukobljene strane. Koliko je žrtava bilo pokazuje i ime koje je dobila u turskoj historiografiji – BITKA UNIŠTENE MORNARICE.

Ova bitka je bila najveca do tog doba pa broju brodova koju su u njoj sudjelovali. Taj rekord ce držati 17 godina kada ce je nadmašiti bitka španjolske Armade i engleske mornarice. Ono što je za nas bitno je da je to najvjerojatnije pomorska bitka u kojoj je sudjelovalo najviše Hrvata nego ikad prije (a i poslije).

Ne postoje službeni podaci ali se nagada da je u njoj sudjelovalo oko 15.000 Hrvata (uglavnom galijota) a velik broj njih je svoje kosti ostavio na dnu mora.

No, krenimo od pocetka tj. od izbijanja Ciparskog rata.
Osmanlijsko carstvo je sve do izbijanja na Marmarno more imalo iskljucivo kopnenu vojsku. Tada su uvidjeli važnost mornarice pa je i pocinju ubrzano razvijati gradnjom velikih brodogradilišta u Galipolju i na Suezu. Turska mornarica je odigrala važnu ulogu u osvajanju Carigrada 1453. Od tada Osmanska mornarica stalno raste i napreduje i dobija sve vecu prevlast u Istocnom Mediteranu. Njena najveca boljka je nedostatak iskusnog casnickog kadra kao i nedovoljna tehnicka opremljenost.

Venecija je iskoristila slabost turske mornarice i 1489. osvajaju Cipar koji je do tada pripadao Egiptu. Do tog vremena, mletacka mornarica je superiorna nad turskom ali dolaskom sultana Sulejmana I. Velicanstvenog, stvari se pocinju mijenjati. Turci pocinju sve više ulagati u mornaricu za što se osobno brine veliki vezir Mehmed paša Sokolovic. Iskusni casnici se pribavljaju na zanimljiv nacin – otmicom i preobracenjem. Jedan od važnijih turskih admirala Mehmed paša Piali bio je hrvatskog podrijetla a iz nepoznatih razloga je smijenjen s admiralske dužnosti neposredno pred Lepantsku bitku. Turci su imali srecu što su preobratili iskusnog admirala Hajredina koji je odgojio cijelu generaciju mornarickih casnika te je sudjelovao u osvajanju sjeverne africke obale. Njegova najveca zasluga je pobjeda nad flotom 1. Svete Lige 1538. kod Santa Maure kada je pobijedio unatoc brojcanoj nadmoci kršcanske flote.

Sultan Selim II. traži 1569. od Venecije Cipar što Venecija odbija. Pocinje Ciparski rat.

Turci odmah pokrecu invazijsku flotu od 300 galija i osvajaju cijeli otok osim grada Famaguste. Svjesni da ne mogu sami poraziti tursku mornaricu, Mlecani traže pomoc i nalaze je u papi Piu V. koji organizira 2. svetu ligu. Toj ligi se prikljucuju (osim Venecije i Papinske države) Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U ligu su pozvani i francuski, portugalski, ruski i poljski kralj te austrijski car no oni se nisu prikljucili Svetoj Ligi. Za vrhovnog admirala Svete Lige izabran je Don Juan d’ Austria, polubrat španjolskog kralja Filipa II.

NAŠE GALIJE U BITCI:

U bitci su sudjelovale galije iz 8 gradova sa istocne obale Jadrana:
sv. Nikola iz Cresa,
Uskrsli Krist iz Krka,
Lav iz Kopra,
sv. Jerolim iz Hvara,
sv. Ivan iz Raba,
Žena iz Trogira,
sv. Trifun iz Kotora i
sv. Juraj iz Šibenika.

Grad Zadar je poslao svoju galiju ali je ona zarobljena u vodama Krfa prije nego što se uspjela prikljuciti glavnini flote.

Dubrovacki brodovi (koji su za tadašnje pojmove bili generaciju ispred svih) su sudjelovali u sukobu ali nisi se borili u samoj bitci. Tu je na vidjelo opet došla poznata dubrovacka diplomacija. Službeno su ti brodovi zaplijenjeni u Španjolskoj a kapetanima je dana nadoknada za propale poslove. Cak su uspjeli uvrstiti clanak u ugovor o sv. Ligi po kojem su Dubrovcani neutralni cak i ako sudjeluju u sukobima.

Dubrovacke nave i galijuni su bile jedne od najsuvremenijih brodova na Mediteranu. To su bili jedrenjaci sa izdignutim prednjim i stražnjim dijelom broda. Tijekom bitke ti izdignuti dijelovi služili su kao kule – utvrde. Na vrhu jarbola nalazili su se koševi iz kojih su strijelci pucali po napadacima. Na ovim brodovima se prvi put javljaju vratašca za topove na bokovima tako da su topovi bili smješteni na donjim palubama.

Dubrovcani u samoj bitci nisu sudjelovali (oko 30 brodova je došlo do Lepanta) jer se navodno zbog bonace nisu mogli prikljuciti borbi. Na kraju su dubrovacki brodovi poslužili samo za logistiku i prijevoz trupa i namirnica na bojno polje u blizini Lepanta.

ARMADU SVETE LIGE sacinjavale su 209 galija, 6 galeaca i 28 transportnih brodova iz Dubrovnika). Imali su 80.000 ljudi posade od kojih 30.000 vojnika.

TURSKA MORNARICA se sastojala od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta. Imali su 41.000 veslaca, 13.000 mornara i 34.000 odabranih vojnika (uglavnom janjicara). Turci su više išli na kvantitetu nego na kvalitetu. Kao što se vidi iz brojki, imali su više brodova i ljudstva ali su bili slabije opremljeni od kršcanskog brodovlja. Cak je i formacija bila više namijenjena zastrašivanju protivnika. Kršcanske galije bile su bolje opremljene topovima a i vojska na njima je imala rucno vatreno naoružanje. Ovo se pokazalo kao velika prednost jer se bitka nakon sudara brodova svela na iskrcavanje na protivnicke brodove i na palubne borbe. Janjicari su bili superiorniji u kopnenoj borbi ali nenavikli na borbu po palubama, kršcanska flota je uspjela potopiti veci broj galija prije samog sudara cemu su osobito pridonijele španjolske galeace – ogromni brodovi tvrdave koji su obasuli tursku mornaricu topovskim salvama na samom pocetku bitke.

TIJEK BITKE:
Turci su namamili flotu sv. Lige u Korintski zaljev jer su željeli voditi bitku na ”domacem” terenu. Turci su poceli bitku u srpastoj formaciji s izbocenim krilima a kršcani su krenuli podijeljeni u tri krila sa 6 galeaca (plovece tvrdave) razmještenim ispred kršcanske flote.

Pocetak bitke je o tadašnjem nepisanom pravilu oznacen plotunom sa admiralskih brodova. Sukob je zapoceo pucnjevima s galeaca koje su odmah potopile nekoliko turskih brodova. Turci su krenuli u bitku s povoljnim vjetrom u krmu i sa suncem u ocima. No, prije nego što su se sudarili s protivnickom flotom, vjetar mijenja smjer te im puše u prsa.

Lijevo kršcansko krilo pod vodstvom Augustina Barbarige se sukobljava s turskim lijevim kojim zapovijeda obracenik Muhamed Široko. Turci isprva imaju prednost jer se borba odvija uz obalu ali kršcanska artiljerija uspijeva potopiti Širokov brod što potpuno demoralizira Turke pa kršcani u potpunosti uništavaju ovo krilo turske flote. U borbi je poginuo i Augustin Barbariga, mletacki admiral. Na ovom krilu su se borile galije iz Cresa i Krka. Crešani su se istaknuli u bitci. Imali su jednu od najbržih galija u floti pa su cesto išli u izvidanja. Prije same bitke, doteglili su jednu galeacu na njen položaj a tijekom borbe su zarobili jednu tursku galiju. Kapetan broda je 3 puta ranjen u bitci ali je ipak uspio preživiti.

U centru su se dogodile odlucujuci sukobi. Dolazi do dvoboja reala (admiralskih brodova) u kojem isprva Turci bolje prolaze. Tada na Don Juanovu realu dolazi pojacanje koje uspijeva ne samo odbiti napad nego i prenijeti sukob na Ali pašinu realu kojeg na kraju i ubijaju. Na Don Juanovoj reali nalazilo se 12 Peraštana (mjesto iz Boke Kotorske) koji su bili cuvari glavne zastave na admiralskom brodu, koliko su borbe bile silovite govori podatak da ih je osmero poginulo a ostala cetvorica su bili ranjeni.
Na ovom krilu borile su se Koparska i Hvarska galija. Obje galije su zarobile po jedan turski brod, ukras sa pramca tog turskog broda (zvir) se i danas cuva u hvarskom kazalištu. U Kopru je dugo vremena stajala usidrena turska galija kao ratni trofej koja je dosta kasnije potonula zbog neodržavanja.
Na desnom kršcanskom krilu zapovijedao je Ivan Andria Doria ciji djed je bio admiral 1. svete lige koju je turska mornarica porazila 1538. kod Santa Maure. Njemu suprotstavljenom krilu turske mornarice zapovijedao je tuniski gusar Uluc-Ali. On se uspio uvuci izmedu desnog krila i centra te je napao centar kršcanske flote. Tom prilikom su potopljene trogirska i kotorska galija. Desnom krilu u pomoc priskace rezerva na celu sa Santa Cruzom u kojoj se nalazila i šibenska galija. Vidjevši da je bitka izgubljena, Uluc-Ali pravi vješti manevar (nigdje nisam našao što je tocno napravio ali se svi slažu da je to bilo vrlo vješto i uspješno) kojim se uspijeva probiti te sa 15 galija uspijeva pobjeci prema Carigradu.

GUBITCI:

Turska mornarica je izgubila sve brodove osim onih 15 koji su uspjeli pobjeci sa Uluc-Alijem. Od toga broja, 175 ih je potopljeno a 12 ih je zarobljeno i sacuvano. Velik broj ih je potopljen nakon bitke. Kršcani su izgubili 15 brodova i to uglavnom na desnom krilu. Turci su imali (grubi i neprovjereni podaci) 20.000 poginulih i 5.000 zarobljenih. Tom prilikom je oslobodeno 10.000 kršcanskih robova-veslaca. Kršcani su imali 7.656 poginulih i 7.784 ranjenih. Više od 60% poginulih kršcana dolazili su iz Venecije (ovdje se ubrajaju i Hrvati).

POSLJEDICE BITKE:

Iako je turska mornarica bila potpuno uništena (kršcani su prakticki imali otvoren put do Carigrada) zapovjednici flote sv. Lige nisu se mogli dogovoriti oko buducih ciljeva pa se flota ubrzo raspala i vratila u maticne luke. Nije osvojen niti grad Lepant koji skoro pa da više nije imao nikakvu obranu. Famagusta na Cipru je pala mjesec dana prije bitke. Turci su nadljudskim naporima uspjeli obnoviti svoju flotu za godinu dana što im je dobro došlo u pregovorima koje su vodili s Mlecanima godinu dana kasnije kada je sklopljen separatni mir izmedu Osmanskog carstva i Mletacke republike. Mlecani su bili prisiljeni na mir zbog enormnih gubitaka u Lepantskoj bitci, demografsko stanje u Dalmaciji je bilo katastroficno a galije su zahtijevale velike posade.
Velik vezir Mehmed paša Sokolovic je jednom izjavio kršcanskom poslaniku: ”Osvajanjem Cipra mi smo vama odsjekli ruku a uništenjem flote kod Lepanta vi ste nam samo podsjekli bradu.”
Dominik Bacinic | hu-benedikt.hr

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved