Connect with us

Vijesti

Bog zna okrenuti zlo na dobro. Također preko fenomena koronavirusa

Published

on

Na svim aspektima. Na duhovnom, jer postaje jasnija izdaja kaloličke vjere izvršena iz samog (prividnog) vrha. Naizgled Crkvu stavili su pod noge svjetovnoj vlasti i njihovim moćnicima. O tome smo već kazali koju riječ. Prava Crkva ne može dopustiti pod cijenu života vanjsku regulaciju Božjeg kulta. Prije smrt, nego to dopustiti. Jednostavno, liturgija je Božja, ne naša, i tu se ne smije vrijeđati Boga. Kao što Sv. Šimun reče Gospi: “On će biti uzdignut na spasenje i osudu mnogima”. U teškim vremenima stvari postaju jasnije – donosi blog OdostaTogaJošiDublje.

Ali i na gospodarskom planu mnoge stvari postaju jasnije. Globalizam je pokazao svu svoju nemoć i apsurd. Poslovi koji su jako dobro išli, materijalno gledano, preko noći su padali do dna. Ali, pokazala si i još jedna stvar: vrijednost zemlje. Vrijednost samostalnosti i osiguranja, koliko toliko, osnovnih potreba. Novac više ne vrijedi, a i nema ga. Dok uzdržavana zemlja i dalje ima svoju vrijednost, i još veću. Pokazuje se zašto su komunisti od samog početka, od Rusije pa nadalje, nastojali oduzimati privatne zemljišne posjede, i strpavati seljake u fabrike da bi samo o njima ovisili. Nešto slično se događa i u ovom našem modernom društvu. Simptomatično je da i u EU primjenjuju “petogodišnje planove” upravo kao što je bio običaj u komunizmu. Planovi koji ne mogu vrijediti jer nemaju Boga sa sobom.

Ali kao po nekom instintku, mnogi su se odjednom sjetili ovih dva tri mjeseca, da imaju nešto zemlje i da bi je mogli raditi i održavati. Stoga, ponovno objavljujem članak (Prvi put ovdje, 2017: Čuvati zemlju, čuvati veliko blago ) koji sam već dva puta obljaviljivao na blogu (drugi put, 2018), ovaj put siguran sam bit će mnogo lakše prihvaćen:

Prije skoro godinu dana napisah jedan članak: “Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération“, čija je poruka i dalje vrlo aktualna. Možda još i više gledajući zadnje podatke o emigraciji iz Hrvatske: u zadnje dvije godine čak 93 tisuće Hrvata je napustilo zemlju, uglavnom tražeći više novca negdje vani.

Radi se o procesu koji je u biti započeo industrijskom revolucijom. Počevši koristiti strojeve, buržoazija uspijeva dobiti veću proizvodnju, bilo samom proizvodnjom, bilo trgovinom. Veliki posjedi na kojima bi živjeli seljaci kao kmetovi postajali su neunosni. Mali zemljoposjednici ili kmetovi počeli su napuštati zemlju i puniti redove proleterijata. Tehnološki napredak čini da je potrebno manje radne snage za istu proizvodnju. Dolazi do viška radne snage.

Radnici se nude za bilo koje uvjete; rade preko svake mjere i mizerija se počinje instalirati u predgrađima. Dolaze revolucije. Glad čini da uvijek bude dobrovoljaca za buržoaske ratove kroz cijelo XIX stoljeće.

Ali proces je uvijek isti: konstantna idustrijalizacija doprinosi pražnjenju sela; upravo ono što je buržoazija i tražila. Ovisnu radnu snagu. Vrlo slično procesu vođenom od komunista u SSSR, kad su im otimali zemlju i posjed i slali ih u kovhoze.

Seljak je uvijek neovisan. Ima barem nešto za pojesti sa svoje zemlje. Uvijek je nepovjerljiv prema buržujima; ne peru mu pamet tek tako. Bolje reći nikako.

Zato jednostavno žele uništiti seljaka. Jer njihova neovisnost onemogućava da s njima netko drugi radi po volji.

U ovom povijesnom procesu postojala je jedna zagrada, tj. vrijeme nakon drugog svjetskog rata kad se Europa ponovno trebala izgraditi, i kad je trebalo pokazati da je komunizam nečovječan: živjelo se puno bolje na Zapadu.

Tada su plaće bile puno veće, kao i njihova kupovna moć. Danas kad naši ljudi idu vani, i općenito svi sa Balkana i dalje, misle da su onom vremenu. Da će za nekoliko godina uspjeti steći ne znam koliko. To vrijeme je definitivno prošlo. Plaće su tolike da ljudi jedva preživljavaju. Vani u principu zarađuju više, ali je standard/troškovi mnogo viši i na koncu sve im izleti iz džepa. Rekli bismo da rade da se najedu i obuku, za zadovoljiti najnužnije čovječje potrebe.

A kakav je to onda život? Ima li to smisla? Postoji li kakva mogućnost da se to izbjegne?

Ima: ako imaš komad zemlje, nikad ga ne zapusti pod bilo koju cijenu. I ako nemaš, probaj tražiti udruge sa drugima u tom cilju. O tome sam napisao, polazeći od poruke one pjesme, idućeg dana: “Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine“.

Što god posadiš u svojoj zemlji, tvoje je, i lišeno je bilo kakvog poreza. Ne dopusti da išta zaraste u korov. Radi se o cijeloj jednoj filozofiji života. Kombinirajući doprinose koje ti daje Bog preko zemlje, i drugi kakav posao, može znatno promijeniti tvoju situaciju i život ti učiniti mnogo ljepšim.

Probaj.

Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération

Ovu pjesmu kanadske folk-rok grupe “Mes Aïeux” koristim kao uvod u ono što želim reći u idućem osvrtu:

Pjesma je praćena hrvatskim prijevodom, ali u svakom slučaju tekst ide dolje:
Pogledajte na Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération

Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine

 Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom

Vidimo, Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem “komšiluku”. I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:

Liberalizacija samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći dostojanstvo rada u pravom smislu riječi.

Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog:

Ostat ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’”

Ili:

“”Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji  da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice.”

Ili:

““Znaš šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini.”

Na ovo i slično, odgovaram:

Nije tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4):

Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega.

Vjerujte, doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg “žive vage”. A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš? Kako kukaš kad ima što da pojedeš?

Kažu mi: “i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili raznovrsnije”. Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i seli!

Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom.

Danas, očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine. Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš moći nadoknaditi.

Volim svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i pričati, pričati… Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao hajvan.

Rasipa se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši nemilice. Sve dadne “u sebe”, u “dobra” (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće kunu ispod mikroskopa.

Nadalje: nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom smislu smo vrlo malo “socijalni” u kršćanskom smislu.

Na primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge varijante “alternativne ekonomije”. Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo je “distribucijski pokret”, ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za “antisemitizam” jer je između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama. Poslije se pojavio i “Socijalni Kredit”, koji je još jako živ i aktivan, no o tome ću pisati napose.

[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: “Tri hektara i jedna krava]

Kod nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve ove realnosti nisu zaživjele, možda čak ni pustile klicu.

Idemo na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost, čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u dobru.

Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost.

Na ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda – a i kod tolikih drugih -, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i pomoći tlačenima.

Moj konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete.

Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom.

I ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale zemlju uz male uloge (ali puno “malih” postane dosta veliko) s istom nakanom.

Radi na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Europu (nije “rasizam” reći “bijelu” jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o obrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna, inteligentna i organizirana.

O dosta toga još i dublje

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Vijesti

U slučaju da niste čuli, MSM sada priznaju da je Ukrajina proxy CIA-e!

Published

on

U slučaju da niste čuli, MSM sada priznaju da je Ukrajina opunomoćenik CIA-e.

To znači da Putinova invazija na Ukrajinu NIJE bila neprovocirana i da su SAD ekspanzionisti koji ruše suverene nacije radi geopolitičke dobiti – piše na X profilu @WarClandestine.

SAD su donijele rat Putinu pred vrata.

Što znači da je svaka stvar koju su vam zapadni mediji rekli o ratu u Ukrajini bila utemeljena na laži. Sve analize koje ste čuli od pompoznih MSM govornika temeljile su se na pretpostavci da je Putin to učinio ničim izazvan, samo zato što je “doslovno Hitler”. Ništa od toga nije bila istina.

Ispostavilo se da su Putinove optužbe da zapadne obavještajne službe kontroliraju Ukrajinu bile točne, stoga je njegov napad više nego opravdan. Zamislite samo da je Rusija financirala nacističke milicije u Kanadi, započela građanski rat, svrgnula vladu, zatim uspostavila vlastiti marionetski režim, zatim postavila ruske obavještajne baze i biolaboratorije po cijeloj našoj sjevernoj granici. Svaki bi Amerikanac tražio da se Kanada i Rusija sravne s zemljom. Pa to je upravo ono što su SAD učinile Rusiji i ljute su.

Rusija je pokušala ući u NATO, odbijeni su. Rusija je pokušala pregovarati nenasilnim sredstvima za rješavanje sukoba, što im je odbijeno. Rusija je UN-u pokušala iznijeti svoje pritužbe zbog američke proizvodnje biološkog oružja i špijunaže, što je odbijeno. Rusija je pokušala ići diplomatskim putem, a Zapad je samo vikao “ruske dezinformacije”, a oni su bili ti koji su gurali dezinformacije.

Zapad se također potrudio cenzurirati neovisne novinare poput mene koji vam to govorim od prvog dana, jer da je javnost cijelo vrijeme znala ovaj detalj, ne bi podržali slanje naših dolara poreza tamo.

Ovo će mnogim Amerikancima biti teška pilula za progutati, ali Rusija nije negativac u ovom scenariju. Zapad je, a nije ni blizu.

Što prije svi to prepoznamo, prije ćemo moći počistiti nered.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved