Connect with us

Istaknuto

DA SE NE ZABORAVI: Ratni izvjestitelji tijekom Domovinskoga rata

Published

on

Slika 1. Petar Malbaša (Facebook)

Tijekom Domovinskoga rata ubijeno je 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara te 8 stranih novinara. Mnogi su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskome ratu. Ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su stradali radeći svoj posao novinara i snimatelja. 

“Do 17. listopada 1991. Na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. svibnja 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su do tad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.”

Agresorska JNA blokirala je pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te još osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.

Tijekom agresije ubijeni su:

Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991., izvjestitelj Glasa Slavonije; (mučen i ubijen u Dalju)

Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice), snimatelj HRT-a; ubio ga je srpski snajperist

Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (ubijen braneći odašiljač Belje)

Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991.,snimatelj HRT-a; (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA)

Zdenko Purgar, izvjestitelj tjednika Borovo; ubijen 1991. 

Nikola Stojanac, 15. rujna 1991., šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka;

 (stradao u blizini brda Oštra kod Gospića)

Siniša Glavašević, 20. studeni 1991., novinar Radio Vukovara; (Ovčara)

Branko Polovina, 20. studeni 1991., radijski tehničar Radio Vukovara; (Ovčara)

Pavo Urban, 6. prosinca 1991., fotoreporter; (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa)

Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD)

Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek), ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate; umro od posljedica ranjavanja; izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja

Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja

Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a

Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja); izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac  

Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.

Mnogo je novinara i snimatelja izvještavalo o ratnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ovdje ću spomenuti samo novinarsku ekipu Radio Vukovara i ratnog snimatelja Petra Malbašu. Za informacije o stanju i događajima u opkoljenom Vukovaru 1991. najzaslužniji su: Siniša Glavašević, Josip Estereicher, Alemka Mirković, Vesna Vuković, Branimir Polovina i Zdravko Šeremet.

Petar Malbaša (vanjski suradnik HTV-a), snimatelj-branitelj s prve crte bojišnice koji je pratio akcije Hrvatske vojske te svjedočio mnogim događajima iz Domovinskoga rata. Navedeni su dijelovi iz razgovora s Petrom Malbašom kojeg je vodila Slavica Vuković (Večernji list, objavljeno 8. ožujka 2015.) Plakao sam i snimao oca kad je na Dinari pronašao mrtvog sina.“

„Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima ’94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju te izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.

– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu “Istinom do pobjede” koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.

– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: “Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!” Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: “Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod.”

Petar Malbaša je svjedok povijesnih događanja, svjedok zločinačke politike i pokvarenih političara:

„Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše “Gotovina, sastanak”, originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.

– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.“

– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali… U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.“

Ovo je samo jedno svjedočanstvo kako se hrvatska vlast ponaša prema stvarnim braniteljima, svjedočanstvo kako se voli domovina s jedne strane i kako se izdaje domovina s druge strane.

Prvi novinar ubijen tijekom 1991. godine na hrvatskome tlu bio je Egon Scotland, dopisnik lista Süddeutsche Zeitung. Ubijen je 26. srpnja 1991. na prilazu hrvatskom selu Jukinac pokraj Gline. Na vozilo jasno označeno natpisom „Press“ otvorena je vatra, ispaljeno je 7 snajperskih metaka i novinar je pogođen u trbuh te je iskrvario na putu do sisačke bolnice. Za smrt novinara odgovorni su pobunjeni Srbi pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (tzv. Kapetan Dragan) koji je tada zapovijedao pobunjenicima na tom prostoru. Postoji svjedočanstvo:

„Audio-snimku na kojoj Dragan Vasiljković govori o tome kako je vodio napad na Glinu i okolicu u kojemu je ubijen moj suprug Egon Scotland, dao mi je japanski novinar HiroshiHaji’, nedavno je u jednom hrvatskom mediju ispričala Egonova udovica, Christiane Schloetzer, također novinarka.

Egon je bio prvi ubijeni novinar u Domovinskome ratu, a do 1995. godine poginut će ih dvadeset troje, od kojih osam stranaca.

Istraživanje o ubojstvu dvojice ruskih novinara proveo je Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor te objavio dvije knjige (prva “Crna mapa – priča jedne novinarske istrage” i “Ne pucajte, mi smo tvoja braća”). Novinari Viktor Nogina i Gennadyj Kurinoja ubijeni su 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice. Vozili su se  automobilom s diplomatskom oznakama tadašnjeg Sovjetskog saveza prema Petrinji. U selu Panjani pobunjeni Srbi su ih opljačkali i ubili vatrenim oružjem te spalili automobil i njihova tijela. Kasnije su ostatke njihovih tijela odnijeli u šumu nekoliko kilometara dalje.

Za ubojstvo su Srbi optužili hrvatske stranu, ali je ruska Parlamentarna komisija s Mukusevim na čelu otkrila da su za ubojstvo krivi srpski pobunjenici. Nakon toga komisija je raspuštena jer se tadašnjoj ruskoj vlasti to saznanje nije nimalo svidjelo. Zbog toga su se ubijeni novinari, čiji ostaci nisu pronađeni, godinama vodili kao nestali.“

„Mukuseva otkrića prenijeli su ruski mediji, a ubijene je novinare ruski predsjednik Vladimir Putin posthumno odlikovao za “hrabrosti, žrtvu i borbu za istinu”.

Francuski novinar Pierreu Blanchetu poginuo je 19. rujna 1991. u Petrinji (Turkulinova ulica) kada je njegovo vozilo naletjelo na protutenkovsku minu.

Sjećanje španjolskog novinara (Globus 17. 11. 2017.):

Španjolski novinarGervasio Sánchez bio je u Vukovaru do 23. rujna 1991. Na naslovnici dnevnihnovina Heraldo de Aragon 22. rujna 1991. osvanuo je naslov “Hrvatski Alamo” (njegov tekst poslan iz opkoljenoga Vukovara). Kasnije je kazao:

‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ “Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.”

Na pitanje (intervju 2017.): “Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?” kazao je istinu:

“Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.”

“Tijekom boravka na Balkanu, tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…”

Gospodin Gervasio Sánchez kazao je istinu o svijetu u kojem živimo, kazao je istinu o lažnoj humanosti, o lažima i iskvarenosti međunarodne zajednice. Intervju tjedniku Globus 17. 11. 2017. Autor Miho Dobrašin:

POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991.

 ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’

Advertisement

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved