Connect with us

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Republika Hrvatska primljena je u OUN 22. svibnja 1992.

Published

on

Na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992. godine koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Republika Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo OUN-a kao 178. zemlja organizacije. Istoga dana su u OUN primljene Slovenija i Bosna i Hercegovina.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman predvodio je hrvatsku delegaciju i govorio na Općoj skupštini OUN-a. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnoga ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda gdje su podignute zastave novoprimljenih država. Predsjednik Republike Hrvatske je 22. svibnja 1992. podigao hrvatski stijeg pred sjedištem OUN-a na East Riveru u New Yorku.

Izvod iz govora predsjednika dr. Franjde Tuđmana u prigodi primanja RH u članstvo UN-a:

„Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim dijelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom. Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti. Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije. U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti. Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JNA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata. Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku…“

Slika: Dr. Franjo Tuđman pri podizanju hrvatske zastave ispored zgrade UN-a (Wikipedia)

Pripremio dr. Marko Jukić

Advertisement

Vijesti

Glavna europska tužiteljica: “Nije posao javnosti, ni političara ocjenjivati – je li počinjena prevara ili ulogu EPPO-a!”

Published

on

Iako premijer Andrej Plenković uporno ponavlja kako su europski istražitelji prekoračili svoje ovlasti u slučaju aktualne afere oko 3D snimanja koje je nakon potresa obavljao Geodetski fakultet, Europski tužitelji i dalje neumorno kopaju i istražuju slučaj – donosi Dnevno.hr.

Riječ je o 100 posto novcu iz hrvatskog proračuna, kaže Plenković, pravo je pitanje zašto oni to rade. Ovog tjedna zato smo se zaputili u Luksemburg kako bismo na licu mjesta saznali o čemu je riječ.

Zašto se u ovom slučaju govori o sukobu nadležnosti i što glavna europska tužiteljica poručuje hrvatskim vlastima i hrvatskim građanima, odgovorila je Laura Kovesi, nova šefica EPPO-a za.

“Ne komentiram istrage u tijeku, a budući da se tu radi o takvom slučaju, pokušat ću dati općenit komentar. Općenito vrlo dobro procjenjujemo svoju nadležnost, pridržavamo se Uredbe i pravila kada je riječ o nadležnosti EPPO-a. U ovom slučaju želim naglasiti da, ako netko gaji sumnje o tumačenju Uredbe, ovdje u Luksemburgu nalazi se sud Europske unije i svi koji imaju sumnje trebaju se obratiti sudu i pitati kako bismo trebali tumačiti Uredbu”, rekla je.

‘Naše predmete obično provjerava vijeće’

“O nadležnosti EPPO-a ne odlučuju vlada, parlament, političari ni poslovni ljudi, to je nešto što pripada pravosuđu. To je moj komentar, a iza ovoga leži pravo pitanje vezano uz ovaj slučaj: je li počinjena prevara ili ne? A EPPO nastoji istražiti ovaj slučaj i utvrditi je li doista tako. Mislim da bi hrvatski građani željeli znati je li počinjena prevara, je li netko ukrao novac ili nije, to je pravo pitanje”, rekla je Kovesi.

Novinar ju je upitao je li obavila sve provjere, a Kovesi je odgovorila: “Naše predmete obično provjerava stalno vijeće, to je sustav koji čine tri troje tužitelja iz triju država članica EU, koji procjenjuju i prate sve predmete i procjenjuju sve odluke. Ponavljam: ako netko gaji sumnje u našu nadležnost, o tome odluku može donijeti samo sud Europske unije.

O predmetima se sud ne bi trebao donositi u javnosti niti bi se trebalo javno govoriti je li EPPO nadležan, je li počinjena prevara i bi li EPPO trebao vršiti pretrage. To nije posao javnosti ni političara nego pravosuđa, i upravo to činimo. I opet ponavljam: ovdje se ne radi o tome tko je nadležan nego o tome je li počinjena prevara, je li itko pokušao otkriti istinu i, treće, ako je istina ono što je premijer rekao, svi želimo doznati je li prevara počinjena ili nije”.

Godine 1868., kada je sazivao Prvi vatikanski koncil, papa Pio IX. bio je blaženo nesvjestan “djelomičnog zajedništva” koje protestanti navodno uživaju s Katoličkom crkvom:

Sada, tko god bude pažljivo ispitivao i razmišljao o stanju različitih vjerskih društava, podijeljenih među sobom, i odvojenih od Katoličke Crkve, koja od dana našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola nikada nije prestala vršiti, svojim zakonitim pastirima, i još uvijek nastavlja izvršavati, božansku moć koju mu je povjerio ovaj isti Gospodin; ne može se ne uvjeriti da niti jedna od ovih zajednica sama po sebi, niti sve one zajedno, ne mogu ni na koji način sačinjavati i biti ona Jedna Katolička Crkva koju je Krist naš Gospodin izgradio, i utvrdio, i htio da se nastavi; te da se za njih nikako ne može reći da su ogranci ili dijelovi te Crkve, budući da su vidno odsječeni od katoličkog jedinstva. Jer, budući da su takva društva lišena tog živog autoriteta koji je uspostavio Bog, koji posebno poučava ljude što je od vjere, a što je pravilo morala, te ih usmjerava i vodi u svim onim stvarima koje se odnose na vječno spasenje, tako su oni neprestano različiti u svojim doktrinama, i ova promjena i varijacija neprestano se događa među njima. Svatko mora savršeno razumjeti, te jasno i očito vidjeti, da je takvo stanje stvari izravno protivno naravi Crkve koju je ustanovio naš Gospodin Isus Krist; jer u toj Crkvi istina mora uvijek ostati čvrsta i uvijek nedostupna svakoj promjeni, kao polog dat toj Crkvi da je čuva u svojoj cjelovitosti, za čiju je skrb Crkvi obećana prisutnost i pomoć Duha Svetoga zauvijek.

(Papa Pio IX., Apostolsko pismo Iam Vos Omnes; podcrtavanje dodano.)

Ovdje možemo vidjeti da se učenje Drugog vatikanskog sabora ni na koji način ne može smatrati “razvojem” doktrine jer nijedan autentični razvoj ne može proturječiti prethodnom učenju – može ga samo učiniti jasnijim. Ali ne postaje ništa jasnije nego reći da je Katolička crkva Crkva koju je uspostavio naš Gospodin Isus Krist. Smiješno, ali nekako svi razumiju što znači izraz “jest” u ovom kontekstu, dok većina ljudi ima problema s “opstoji u”. To je vidljivo i iz svakodnevnog života: ako kažeš da je ta žena tvoja svekrva, svi razumiju što govoriš. Ali pokušajte reći svojim prijateljima da vaša svekrva živi u ovoj ženi i vidite misle li oni da ste još nešto pojasnili. Sretno.

Kada analiziramo novu ekleziologiju Drugoga vatikanskog sabora, također je korisno pogledati motiv za promjenu izravnog “jest” u “opstoji u”. Razlog zašto je pravi katolički nauk promijenjen na Drugom vatikanskom saboru može se sažeti u jednu riječ: ekumenizam. Kao Bp. Donald Sanborn je više puta istaknuo da se ne može prakticirati ekumenizam II Vatikanskog sabora dok inzistira na tome da je samo Katolička crkva istinska Crkva Isusa Krista, a da su sve druge “crkve” heretičke sekte koje nemaju pravo postojati. Stoga je učenje moralo biti zamućeno, a savršen način za to bio je pretvarati se da novi substitut u formulaciji na neki način čini učenje Pija XII. “preciznijim”. Naravno da nije učinio tako nešto, a krajnji dokaz za to je da bi sve heretičke “kršćanske” sekte koje prakticiraju ekumenizam s Crkvom Novus Ordo bile apsolutno užasnute kada bi im Vatikan sada odjednom rekao da je Katolička crkva sama je prava Crkva Isus Krist, da je njihove vlastite “crkve” su lažne, i da se moraju obratiti na katoličanstvo ako žele biti spašeni.

Godine 1977., otprilike godinu dana prije nego što je postao “papa” Ivan Pavao II., poljski “kardinal” Karol Wojtyla izričito je izjavio da je učenje Drugog vatikanskog sabora promijenilo samu prirodu Crkve: “Crkva je… uspjela, tijekom Drugog Vatikanskog sabora, u redefiniranju vlastite prirode” (Wojtyla, Znak kontradikcije, str. 17). Da biste vidjeli skeniranu stranicu na kojoj se nalazi ovaj citat u knjizi, KLIKNITE OVDJE. Razmislite o tome što Wojtyla ovdje govori: da je sabor definirao postojanje nove crkve, da crkva od i nakon Drugoga vatikanskog sabora nije ista crkva kao ona prethodna. To je ono što znači redefinirati prirodu crkve, jer priroda čini stvar onakvom kakva jest.

Godine 2004. Blagopokojni Donald Sanborn vodio je žestoku raspravu s teologom Novus Orda dr. Robertom Fastiggijem upravo o ovoj djelomičnoj komunističkoj ekleziologiji II. Video možete besplatno pogledati na sljedećoj poveznici:

Rasprava: Je li učenje Drugog vatikanskog sabora o Crkvi heretično?

Nadamo se da će naš prvi video u seriji Uvod u sedevakantizam biti od pomoći mnogima. Svakako ga podijelite s prijateljima i obitelji, suradnicima i sužupljanima. Pitajte ih za mišljenje o videu — to je uvijek dobar početak razgovora.

Za one koje zanima “više”, preporučujemo sljedeće videe:

>> Silogizam sedevakanizma — Bp. Donald Sanborn
>> Zašto sedevakantizem? — fr. Antun Čekada
>> Jesu li vrata pakla prevladala? — Novus Ordo Watch

Ovaj niz se nastavlja u sljedećem nastavku:

Uvod u sedevakantizam, II. dio: Učenje II. vatikanskog sabora o lažnim religijama kao sredstvima spasenja (Uskoro prijevod na hrvatski)

izvor: NovusOrdoWatch.com

Continue Reading

Vijesti

DIRLJIV ISTUP BANJALUČKOG BISKUPA “Nikad se ne ću umoriti…”

Published

on

Za HKR o dramatičnoj situaciji u Banja Luci, posvjedočio je novi biskup Željko Majić od 29. veljače.

Biti bliz svećeniku, biti bliz svom narodu – to je moj projekt. Ono što je vjernikovo pravo, to je moja dužnost!

Kaže mu jedan svećenik: “Ja na Božić izvirujem i gledam, hoće li mi netko doći na misu.” I kaže – “Došlo troje!” Evo, mene sad jeza hvata… I volio bih da iskustvo ne dožive, nego da čuju…

Novi banjalučki biskup Željko Majić je zaređen u Banjoj Luci. On je naslijedio Franju Komaricu koji je na tom mjestu bio 35 godina. Majić je dužnost preuzeo „pružajući ruku svim vjerskim zajednicama u BiH“.

Poslušajte dirljiv komentar novog banjalučkog biskupa….

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved