Istaknuto

Dr.Ante Ciliga – prvi hrvatski antistaljinistički disident

Published

1 godina ago

14 ožujka, 2023

Lili Ben

Dr. Darko Bekić

Unutar hrvatskog komunističkog pokreta i inteligencije, specifičnu ulogu zauzima osoba i djelo Ante Cilige (1898-1992.), koji je prešao sav put od istarskog revolucionara, političara i publicista, do anti-sovjetskog, antistaljinističkog i protujugoslavenskog disidenta i apatrida.

U brojnim člancima i knjigama, Ciliga je vlastito djelovanje podijelio u dva razdoblja: 1. Revolucionar-no, od 1918. do sredine 30-ih godina i, 2. od sredine 30-ih godina do kraja života, koje je obilježio kao antistaljinističko i antikomunističko.

Prvo je razdoblje počelo kada se 5.prosinca 1918. pridružio krvavim demonstracijama u Zagre-bu, povodom proglašenja Kraljevine SHS. Početkom 1919., Ciliga se učlanio u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), a na vijesti o proglašenju Mađarske Sovjetske Republike otputio se u Budim-peštu. Ali, tamo se brzo razočarao jer kao „mladi revolucionar“, nije mogao razumjeti zašto Bela Kun nije odmah pristupio uspostavi seljačkih radnih zadruga. (1) Nakon mjesec dana, po uputstvima vodstva Jugoslavenske komunističke frakcije, vratio se u Kraljevinu SHS, gdje se aktivirao među rudarima u slovenskom Kočevju, da bi se, zatim, uključio i u vojničku pobunu u Varaždinu, u srpnju 1919. Tijekom studija na Bečkom sveučilištu, 1921/2, Ciliga odlazio je i u Prag, gdje je osnovao „Marksistički klub“, a zatim i Međunarodnu federaciju marksističkih studenata.(2) Godine 1923., bio je uhapšen i nakon suđenja, formalno protjeran iz zemlje, ali je ostao u domovini i nastavio rad. Godine 1924., doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu, na temu marksističke filozofije i sociologije.

U sukobu lijeve i desne struje unutar KPJ oko nacionalnog pitanja, koje su predvodili Đuka Cviić i Sima Marković, Ciliga je izabrao treću opciju: transformaciju monarhističke i centralističke Kraljevine SHS u federaciju, sastavljenu od pet nacionalnih republika i dvije „izmiješane republike: Bosne i Hercegovine i Vojvodine.“(3) God.1924. bio je imenovan urednikom organa KPJ “Borba“, u kojoj je objavljivao plemičke članke o nacionalnom pitanju. (4) U dogovoru s M.Krležom, tada urednikom „Književne republike“, Ciliga je objavio niz tekstova na teme: „Neruski narodi i narodne manjine u Sovjetskoj Rusiji“, „Ukrajinci i Ukrajina“, Bjelorusija“, „Turski narodi“ i „Transkavkaska federacija“. U to vrijeme, napredovao je i politički, pa je 1925. bio izabran za člana Politbiroa CK KPJ. (5)

Na Trećem kongresu KPJ, u Beču, 1926., dr. Ciliga se oštro stavio na stranu „lijeve“ frakcije, tj. vodećeg hrvatskog komunista Đuru Cviića, a protiv „desne“, velikosrpske frakcije dr.Sime Markovića. Međutim, pod utjecajem predstavnika Kominterne G.Dimitrova, odnosno, Buharina, za generalnog sekretara KPJ imenovan je S.Marković, a Ciliga je dobio mjesto predavača na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina (KNMZ) u Moskvi. Sudjelujući u radu VI.Kongresa Kominterne, u kolovozu 1928., Ciliga je pratio žučne rasprave Trockog, Ziinovjeva i Kamenjeva, koje su zavtršile dramatičnim političkim promjenama: pobjedom Staljinove frakcije i izgonom Lava Trockog iz Sovjetske Rusije. Ciliga nije mogao sakriti svoje nezdovoljstvo prema Staljinu, tim više jer je zaključio da se politika Kominterne prema KPJ ne vodi na temelju interesa radničke klase, niti interesa „potlačenih naroda“ u Jugoslaviji, već u funkciji frakcijskih sukoba u vrhu sovjetske partije.(6) Sve je to došlo do ušiju Staljina, koji je svaku kritiku sovjetske politike i uloge u Kominterni ocjenjivao kao „trockizam“, što je bila najgora moguća osuda za svakog komunista.

Nakon što je bio osumnjičen da se pridružio jednoj „trockističkoj skupini“ u kojoj je bilo i nekoliko jugoslavenskih komunista, među kojima i Titova ruska supruga Pelagija Denisov, Ciliga je 1930. isključen iz SKP(b) i uhapšen, te osuđen na tri godine zatvora. (7) U to vrijeme, u Moskvu je već boravio i Josip Broz, koji se postepeno počeo uključivati u „visoku politiku“ Kominterne. Za razliku od njega, Ciliga je u zatvoru štrajkao glađu, pa mu je kazna bila produžena za još dvije godine progonstva u Sibiru, iz kojeg je izišao tek 1935.godine. Kao istarski Hrvat i talijanski državljanin, Ciliga je vješto iskoristio odredbe pakta Staljin-Mussolini od 1933. godine, te se obratio Talijanskoj ambasadi u Moskvi, izborio putovnicu i odmah otputovao u Italiju, odakle je ubrzo prešao u Pariz.(8)

U Francuskoj je započela druga faza Ciligina političkog angažmana – utemeljenog na razo-čaranju i osobnoj ogorčenosti – na liniji antistaljinizma, ali i antikomunizma, općenito. Ustvari, odmah nakon prelaska na Zapad, Ciliga je stupio u kontakt s Trockim, koji je već bio u izgnanstvu, ali nisu našli „zajednički jezik“ u ideološkom smislu. Naprotiv, Trocki je u lipnju 1936., za Ciligu ustvrdio da je:„nije baš neki marksist“- već je – “…po svojim stavovima poluliberal, humanist, idealist i, na svoj naćin, vrlo pošten.“(9) U nizu članaka, objavljenih u francuskim novinama i časopisima, ali i u zagrebačkoj, inaće jugoslavenski orijentiranoj „Novoj Europi“, Ciliga je iznosio najteže optužbe protiv Staljina, njegovih čistki i političkog terora kojega je zaveo u Sovjetskom Savezu, a posebno o tzv.“Moskovskom procesu“ iz lipnja 1936, na kojem je osuđeno i strijeljano 16 najviših sovjetskih rukovodilaca, među njima i čelnik Kominterne G.Zinovjev. Na teorijskoj osnovi, Ciliga je zauzeo stajalište da:“…staljinisti i trockisti (izjednačuju) državni kapitalizam sa socijalizmom a birokraciju sa proletarijatom. Trocki, kao i Staljin, postigli su da država preuzme ulogu proletarijata, a diktatura birokracije da prevlada diktaturu proletarijata.“(10) Komunistička partija Jugoslavije pratila je Ciligine aktivnosti, pa je u rujnu 1936., još pod predsjedanjem M.Gorkića, svoje članstvo izvijestila:“Fašistički bandit Dr.Ante Ciliga koji je radi kontra-revolucionarnog rada bio nekoliko godina osuđen na progonstvo, uz pomoć Mussolinijevog poslanstva u Moskvi doputovao je nedavno iz Sov(jetskog) Saveza i pokušava da posije svoje podlo, kontra-revolucionarno sjeme u Jugoslaviji i u redovima emigracije…“(11)

Od Titovih najbližih suradnika, prvi se oglasio E.Kardelj, koji je za Ciligu, 1937. ustvrdio da piše „lažno-patetičke članke“ u kojima sebe proglašava „ultrarevolucionarom i prijateljem radničke klase a, ustvari, skriveno radi i obmanjuje javnost.” (12) Nakon Kardelja, i sam Tito je – kao de facto novi generalni sekretar KPJ – 1938.godine, u časopisu „Proleter“ napisao:“Nije slučajno da Mussolini šalje doktora Ciligu, desnu ruku Trockoga u Jugoslaviju, jer njegova je zadaća da muti u radničkom pokretu i da ruje protiv protunarodne vlade Stojadinovića i njegove profašističke spoljne politike.(sic !, op.D.B.).(13) Na sve optužbe, dr.Ciliga je odgovarao pismima urednicima listova i brojnim člancima, a u ožujku 1938., u Parizu mu je bila objavljena njegova najvažnija knjiga „Au pays du grand mensonge“ (U zemlji velike laži“), na koju je, pod pseudonimom „W.Wiktorov“ odmah reagirao Josip Broz, s člankom naslovljenim: „Protiv trockističkih špijuna i njihovih pomagača. Agent fašističke špijunske službe u ulozi pisca.“(14)

I doista, nakon sporazuma Ribbentrop-Molotov, bolje rečeno, Hitler-Staljin iz 1939., Ciliga je napustio i posljednje tragove svoga marksizma i odanosti proleterskom pokretu, te se okrenuo Keynesu, pa čak i Spengleru, ocjenjujući da je „revolucija stvar prošlosti“, da stari kontinent ulazi u dekadenciju i da, ustvari, otvara prostor „za ambicije Kremlja da kolonizira Europu“. (15) Nakon što je u kolovozu 1941., završio svoju knjigu „Sibir, zemlja izbjeglištva“, Ciliga se u prosincu 1941, vratio u Zagreb, glavni grad NDH, gdje je bio odmah uhapšen. Međutim, po njegovoj tvrdnji, hapšenje je inicirala KPJ, čak i Tito osobno, preko svojih ljudi infiltriranih u ustašku policiju, koji su dojavili da je Ciliga; „politički predstavnik Moskve za Jugoslaviju, dok je Tito samo specijalist za gerilski rat.“(16) Također, prema Ciliginu svjedočenju, njega je u zagrebačkom zatvoru posjetio Poglavnik NDH A.Pavelić, nakon čega je samo formalno osuđen na smrt i 1942.godine premješten u logor Jasenovac. (17)

Međutim, pod nerazjašnjenim okolnostima (možda na intervenciju kardinala Stepinca ?), Ciliga je početkom 1943. oslobođen iz Jasenovca i počeo pisati u katoličkom i probritanskom listu „Spremnost“, ali i u ustaškom „Hrvatskom narodu“. (18). Na molbu pisca ovog članka da rasvijetli te okolnosti, Ciliga je, prilikom razgovora, 1990. godine, otkrio da ga je, po izlasku iz Jasenovca, 1943., nadbiskup Stepinac pozvao na Kaptol radi dogovora o suradnji u „Spremnos“, ali i da „iz prve ruke“ čuje kakvo je stvarno stanje u logoru Jasenovac. Tijekom razgovora – na Ciligino čuđenje – Stepinac je bio vrlo optimističanu pogledu budućnosti Hrvatske: osuđivao je Hitlera i Pavelićev režim:“…proricao im sigurnu i blisku propast, a za ustaške krivce predviđao međunarodni poslijeratni sud.“ Kada ga je Ciliga upozorio na prijetnju koju komunistički režim predstavlja Hrvatskoj, Stepinac je odgovorio:“Garantiram vam, nikad neće doći Tito u Zagreb!“. Ciliga je uzvratio kako je moguće da saveznici priznaju beogradsku komunističku vlast, na što je nadbiskup još jednom ponovio svoju „garanciju“ da je to nemoguće, te dodao kako Hrvatska može pregovarati sa saveznicima, ali s Beogradom:„…u kojem bi zavladao bezbožni komunizam nisu za Hrvatsku mogući nikakvi pregovori!“(19)

Ciliga je, iz razgovora s nadbiskupom, zaključio:“Teška nas budućnost čeka, kad najbolji, najveći i najjači Hrvat ovog vremena, ovako nerealistično, sa ovakvim iluzijama gleda na bližu budućnost.“, te te ga više doživio kao „ nekog sveca.“(20) Nadbiskup Stepinac je, pak, nakon razgovora s Ciligom, dr.Paveliću poslao pismo u kojem je Jasenovac prozvao „ljagom hrvatskog naroda.“(21) Tijekom 1943.godine, s jačanjem prosavezničke struje Vokić-Lorković u ustaškoj vladi, situacija je za Ciligu postala riskantna: s jedne strane, Pavelić je – možda i s pravom – vjerovao da je Ciliga „britanski čovjek“, pa ga se htio riješiti ali, s druge strane, nadao se da bi u slučaju prelaska NDH na savezničku stranu, Ciliga mogao biti i od koristi. Među ostalim, Ciliga je, na toj osnovi, bio imenovan profesorom povijesti i sociologije na Zagrebačkom sveučilištu. Naredne, 1944.godine, Ciliga je objavio i knjigu putopisa na povratku u NDH, kroz Istru, Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu i time potpuno legitimirao svoj boravak u NDH.(22) Ali, u sve složenijim okolnostima na istočnom i zapadnom frontovima, Ciliga je odbio biti članom hrvatskog izaslanstva na „Europskom anti-boljševičkom kongresu“, kojega je Goebbels pripremao u Beču, ali je ipak otputovao u Beč, a zatim u Berlin, gdje je ostao do kraja rata. Ovaj Ciligin potez teško je razumjeti bez njegovih vlastitih objašnjenja, pa ostaje otvorena i verzija da ga je u Berlin poslao sam Poglavnik, „na mjesto kulturnog atašea u Poslanstvo NDH.“(23) Isto tako ostaje neobjašnjivo, da je je Stepinac u svojoj „Poslanici“ iz veljače 1945., naglasio: „Nikad Tito u Zagreb!“, a tri mjeseca kasnije, na Nadbiskupskom dvoru, povodom prve biskupske konferencije u Titovoj Jugoslaviji, dao izvijesiti jugo-slavensku zastavu s petokrakom, s vječnim opravdanjem: ”Bogu božje, caru carevo !” (24)

Tijekom 50-ih godina, Ciliga se iz Pariza preselio u Rim, gdje je nastavio objavljivati brojne članke i više knjiga, obilježenih oštrom kritikom komunističkog režima u Jugoslaviji, srbijanskog hegemonizma i Tita osobno, kojega je smatrao „malim Staljinom“.(25) U svojoj knjizi „Kriza države u Titovoj Jugoslaviji“, objavljenoj u Rimu 1972., a zatim i u Parizu, 1974., Ciliga je ocjenjivao da je jedini izlaz za tu zemlju odlazak Tita i postavljanje M.Đilasa na čelo države, što je bila značajna promjena u njegovim staja-lištima jer je još 1952., jedinim izlazom za hrvatski narod vidio u povratku na vlast HSS-a, na čelu s dr.Mačekom, koji bi trebao obnoviti Churchillov projekt Dunavske konfederacije, kao demokratske zajednice naroda i država Srednje Europe.(26)

Krajnje negativnu karakterizaciju poslijeratne političke aktivnosti A.Cilige dao je njegov zemljak-Istranin, prof.P.Strčić. U članku iz 1988. on kaže kako Ciliga:“…neprestano predviđa ‘nove katastrofe’ Titove Jugoslavije (npr. 1978), očekujući njezin slom, piše o potrebi razbijanja Jugoslavije, računa s time, tako da 1985.god. predlaže njenu podjelu na Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. U međuvremenu luta, pa se vraća na dio svojih jugoslavenskih idejno-nacionalnih opredjeljenja iz rane mladosti i uoči drugoga svjetskog rata, ali uvijek s izrazitim anti-srpstvom i forsirajući šovinistički kroatizam. I dalje se iskazuje kao oštar protivnik samo-upravnoga socijalističkog društva jugoslavenskih naroda i narodnosti.“(27)

Za razliku od Strčićevih, političke prognoze A.Cilige, pokazale su se točnima: on se 80-ih godina doista počeo zauzimati za demokratsku i konfederalističku transformaciju Jugoslavije, čime se znatno približio prvotnim zamislima dr.Franje Tuđmana o načinu rješavanja političke krize. Čim je, nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora 1990.godine, bila uspostavljena Republika Hrvatska, A.Ciliga se vratio u domovinu, gdje se predsjednik Tuđman založio da dobije mirovinu i smještaj u staračkom domu, ali ga nije htio primiti.(29) U listopadu 1992. godine, Ciliga je, već slijep i nekomunikabilan, umro.

Bilješke:

(1) D.Bekić, Zabilješke o razgovorima s A.Ciligom, 1990.godine(rukopis, osobna arhiva pisca članka)

(2)Ph. Bourinet, An Ambigous Journey.Ante Ciliga (1898-1992) (https://files.libcom.org/files/Ciliga_obit.pdf); cif. I.Očak, Hrvatsko-ruske veze,HSN,Zagreb,1993, pp.144.-170.

(3) Ibidem,p.149.

(4) Ibid.,p.149.

(5) Piscu ovog članka je 1990., u razgovoru, posebno spomenuo jedan članak u kojem je naveo kako je 9 milijuna nesrpskih građana Kraljevine SHS bilo „porobljeno od strane 3 milijuna hegemonističkih Srba“. (D..Bekić, Zabilješke…,op.cit.)

(6) D.Bekić, Zabilješke…,op.cit.

(7) Ibidem. Prema svjedočanstvu Cilige, ali i drugim izvorima, Tito nikada nije osporavao zatvaranje svoje supruge što mu nije pomoglo da 1938. i sam ne bude osumnjičen za „trockizam“.

(8) I.Očak, Hrvatsko-ruske-…,op.cit.,p.157.

(9) Ph. Bourinet, An Ambigous Journey…,op.cit..,pp.21-22.

(10) A.Ciliga, Dix ans au pays du mensonge déconcertant, Champ Libre, Paris, 1977, pp.67-68.

(11) Ibidem,p.165

(12) Ibid.,p.166.

(13) Ib.,p.167.

(14) Josip Broz Tito,Sabrana djela, Tom četvrti, Komunist, Beograd, 1977.,pp-50-52.

(15) Iz neobjavljene „Autobiografije“, p.14. Navedeno prema Ph.Bourinet,op.cit.,p.24.

(16) Ibidem, p.25.

(17) Svoje, po mnogo čemu, prijeporne uspomene iz Jasenovca, A.Ciliga je opisao u jednom poglavlju spomenute knjige „Sam kroz Europu u ratu.“, a 2011.godine, to poglavlje objavljeno je u zasebnoj knjizi „Jasenovac: ljudi pred licem smrti“, u izdanju Naklade PIP Pavičić, Zagreb, s instruktiv-nim predgovorom slovenskog znanstvenika dr.prof. Iztoka Simonitija.

(18) Primjerice, u članku, objavljenom u „Spremnosti“ od 19.rujna 1943., Ciliga je „apelirao na Istrane u NDH, posebno u Zagrebu, prvenstveno na intelektualce, da se što spremnije uključe u propagandu za uspostavu i jačanje ustaških poilitičkih i kulturnih pozicija u Istri.“ F.Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945, SNL/Školska knjiga,Zagreb, 1977. p.273.

(19) A.Ciliga,“Istina o Stepincu,Blaževiću i Kuhariću“, Na Pragu sutrašnjice (Rim), Dio III/No.1-2,lipanj 1977., pp.33-40.

(20) Ibidem.

(21) D.Bekić Zabilješke o razgovorima s A.Ciligom. M.Hanzlovsky je u članku „Alojzije Stepinac, veliki svetac i veliki čovjek, objavljenom u „Glasu koncila“ (Zagreb), 18.svibnja 2008. potvrdio ove Ciligine navode.

(22) A.Ciliga, Štorice iz Proštine, Matica Hrvatska, Zagreb,1944.

(23) Prema nekim izvorima, ali bez potvrde u arhivskim dokumentima, Ciliga je bio imenovan kulturnim atašeom u poslanstvu NDH u Berlinu. Navedeno prema Ph. Bourrinet, op.cit.

(24) A.Ciliga, „Istina o Stepincu….,op.cit.,pp.33-40.

(25) A.Ciliga, Les Slaves du Sud dechires entre l’Est et l’Ouest“, Revolution proletarienne (Paris), November 1950.; A.Ciliga, „Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom?“,Hrvatska revija“ (Muenchen/ Barcelona ), p.81.; cif.A.Ciliga,”Nacionalizam i komunizam u hrvatsko-srpskom sporu”, Hrvatska revija, no. 4, pp. 365-396/ožujak 1951.

(26) A.Ciliga,Crise d’Etat dans la Yougoslavie de Tito, Editions Danoel, Paris, 1974.

(27) P.Strčić,“Prilog za biografiju Ante Cilige, ČSP(Zagreb),Vol.20,No.3/1988.,pp.15-49.

(28) Vidi o tome A.Ciliga, „Izjava Petnaestovice. – Konac Titove Jugoslavije i zadaci Hrvatske

Politike“, Lund (Sweden), 10.srpnja 1983.

(29) Na prijedlog pisca ovog članka da ga primi, predsjednik Tuđman je opširno objasnio kako je čitavu poslijeratnu publicističku aktivnost A.Cilige pomno pratio, ali da o njemu ima podijeljeno mišljenje: s jedne strane, bio je zanimljiv pisac s mnogo oštroumnih zapažanja, ali sklon i izmišljanju, odnosno, prešućivanju nekih važnih činjenica i događaja, “iz tko zna kojih razloga”. Predsjednik je smatrao da je Ciliga, ustvari, imao isti problem, kao i Krleža, tj. da se „nikada nije oslobodio svojih mladenačkih ideala i iluzija.“(D.Bekić, razgovor s predsjednikom Tuđmanom, rukopis, osobna arhiva pisca knjige)

Napomena:

Konferencija o životu i radu dr. Ante Cilige, koja je održana u Puli 23. i 24. veljače 2023.godine, potaknula je široku raspravu, u koju se uključio i dr. Darko Bekić, koji ga je osobno upoznao, kada je Ciliga već star i bolestan došao u Hrvatsku.

Dr.Darko Bekić bio je prvi vanjskopolitički savjetnik predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Obnašao je mnoge dužnosti veleposlanika u hrvatskoj diplomaciji. Povukao se iz diplomatske službe 2012. godine, a trenutno je angažiran kao slobodni politički analitičar, konzultant, autor i kolumnist. Autor je prve knjige o hrvatskoj diplomaciji “Povijest hrvatske diplomacije Vol.1, Školska Knjiga, Zagreb, 2016.”

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

11 sati ago

30 svibnja, 2024

Lili Ben

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su da njome vladaju stare jugoslavenske strukture, njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države. Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i gospodarski razvitak zemlje.

Prodajom državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom, narušena je financijska i gospodarska stabilnost i sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

2 dana ago

29 svibnja, 2024

Lili Ben

„Dan mladosti“ okupio je u Kumrovcu posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB? Piše li to drug Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

SPOMEN NA JOSIPA BROZA TITA – NAJVEĆEG SINA S OVIH PROSTORA

Nas pionire osmoškolce učili su u školi u Jugoslaviji da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ u Beogradu 27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu je Tito kad je tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“ rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“ odgovorio mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti povijesni revizionizam za isprane mozgove, jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost malo podsjetim na povijesne činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili progonjeni politički i sudski.

Evo drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio, ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata, traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

2 dana ago

29 svibnja, 2024

Lili Ben

Zastave LGBT ne mogu samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: ‘Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole!’

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da, on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18 Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov IDS-a, po istarskim gradovima vijore se na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice