Connect with us

Društvo

EUREKA! EUROPA ČINI SE KONAČNO MIGRANTE SHVAĆA OZBILJNO: DOBRO JUTRO BRUXELLES!

Published

on

(Izvor za foto: hr.n1info.com)

Trebalo je gotovo 5 godina pa da se gospodi u Bruxelles-u upali lampica i da počnu shvaćati ono što je nama običnim ljudima u rubnim dijelovima EU od početka bilo jasno: posrijedi je organizirana invazija na Europu koja može imati teške, dapače, nesagledive i nepopravljive posljedice. I toj se istini konačno moralo pogledati u lice i u prijestolnici Europske unije.

A bili smo dotjerali dotle da su nam europski moćnici (i njihovi trabanti u Hrvatskoj) čak počeli prijetiti kažnjavanjem u slučaju “širenja ksenofobije” prema migrantima (što je ustvari značilo da se istina o nasilnom ponašanju pojedinaca i skupina iz redova migranata ne smije javno iznositi, kao ni bilo što drugo s negativnim konotacijama vezano za istu populaciju – pod prijetnjom novčanih i zatvorskih kazni!). Na velika vrata se pokušao uvesti verbalni delikt (ili delikt mišljenja) kao pravna i civilizacijska stečevina nove “napredne” i “progresivne” Europe!? U čije ime, za čiji račun i po čijem nalogu!? Tako smo uglavnom morali šutjeti o slučajevima pljački, silovanja, ubojstava i drugih kriminalnih djela i praviti se da je stanje normalno.

No, krčag ide na vodu dok se ne razbije – kaže jedan stara poslovica.

Nema više poziva frau Angele Merkel kako su migrantima “vrata otvorena”, niti sentimentalnih lamentacija ostalih “humanitaraca” iz istog kruga, Orban više nije ni izbliza onako “crn” kakav je do jučer bio, Poljska je manje “kužna”, “ksenofobična” i  “konzervativna”, a i naše perjanice ljudskih sloboda i prava koje su ultimativno zagovarale neselektivno propuštanje migranata preko hrvatske granice mimo zakona i bez dokumenata, po sistemu “navali narode” – a sve pod egidom “humanizma” i “solidarnosti” – nešto su tiše nego inače.

Čak nam je i friško izabrani predsjednik Zoran Milanović manje radikalan u svojim “samaritanskim” stavovima, pa se u nedavnom obraćanju javnosti povodom aktualne migrantske krize (i svega što se događa u Grčkoj) ograničio na to da nas (“neuke” i “neobaviještene”) podsjeti kako su to (ipak) “ljudi” i “prije svega ljudi” (na znanje i ravnanje – da ne bismo imali dilema oko toga). No, nije onako rezolutno (kao do jučer) otklanjao svaku mogućnost obrane od migrantskog vala i ismijavao postavljanje žice na granicu ili angažiranje vojske. To je elegantno prešutio zadržavajući se na svojoj filantropskoj (ovdje već citiranoj) opaski.

Kad se govori o aktualnoj migrantskoj krizi (koja s prekidima traje više od 4 godine), nameće se prije svega jedno logičko pitanje na koje do sada nitko ne daje odgovor: Zašto muslimanski migranti (koji čine golemu većinu te mase), ne odlaze u islamske zemlje (Kuvajt, Ujedinjene Arapske Emirate, Iran, Saudijsku Arabiju, Katar, Oman, Butan itd., itd.) od kojih su mnoge bogatije nego države u zapadnoj Europi, i s kojima ih uz to vezuje zajednička vjera a mentalitet, način života, a kultura i običaji su im istovjetni, srodni ili vrlo slični? Razumije se da kršćani nastoje doći do Europe – jer su danas u tom području najugroženiji – ali za muslimane nema nikakvoga opravdanja, osim ako u obzir ne uzmemo planiranu invaziju na Europu koja je u tijeku.

Kriza je 2015. godine započela tako što se Europa suočila s valom izbjeglica kao posljedicom stvaranja “Islamske Države” i to se moglo donekle razumjeti. Uostalom, jedan veliki dio njih se u to vrijeme sastojao od žena i djece. I tu se moralo pristupiti humano i s oprezom prema najranjivijima i imati razumijevanja za nevolje onih koji su pred ratnim strahotama tražili spas – pa i u Europi.

U međuvremenu, situacija se stubokom promijenila, pogotovu nakon propasti “ISIL-a”. Više to nisu samo ratne izbjeglice (najmanje je takvih), nego i ekonomski migranti, pa i oni za koje se ne zna zašto idu baš u Europu.

Mi u zadnje 2-3 godine imamo čitave horde militantnih mladih i sredovječnih ljudi koji atakuju na granice EU nasilno i bezobzirno i nastoje po svaku cijenu dočepati se svog cilja: zapadne Europe (da li samo zapadne Europe!?). To su po pravilu ljudi bez ikakvih osobnih dokumenata kojima bi dokazali svoj identitet, ali koji jako dobro znaju kud idu – jer imaju mobitele s aplikacijama za orijentaciju, raspolažu i novcem potrebnim za putovanje, međusobno su dobro koordinirani; sve u svemu ovo što se događa nije ni nalik bilo kakvom “izbjegličkom” valu, nego prije svega osmišljenoj i organiziranoj invaziji.

Oni koji bježe od rata i cilj im je sačuvati živote nisu agresivni i ne dolaze na granicu Europe s povicima “Allahu Akbar!” i “Tekbir!” Oni ne pale gume na graničnim prijelazima, ne bacaju komade drva i kamenje na policiju, ne prijete, ne prelaze tajno granicu, ne napadaju ljude nakon ilegalnih ulazaka, ne upadaju nasilno u kuće, ne bave se pljačkom, ne siluju i ne ubijaju.

Dakako, nisu svi nasilnici, ali dovoljno je da među njima 1 ili 2 postotka takvih pa da u Europi izazovu kaos. Ne treba posebno napominjati kako je svaka osoba kojoj nije pouzdano utvrđen identitet i ne zna se razlog zbog kojega ulazi u bilo koju europsku zemlju, potencijalni rizik za sigurnost njezinih građana.

Treba li to komu od odgovornih i danas nakon svega što se događa objašnjavati i dokazivati?

Zlatko Pinter

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved