Connect with us

Vijesti

GEOPOLITIKA Z. Meter: Svijet u raljama Zla! Kako su nam ukrali mir i prodali kaos?

Published

on

„Kocka je bačena!“, „Rubikon je prijeđen!“, samo su neke od čuvenih izreka iz drevnih, navodno primitivnih vremena, koje upućuju na dolazak neke  isprovocirane reakcije koja u sebi nosi elemente prijelomnog karaktera – nečeg krajnje ozbiljnog, što će prouzročiti velike posljedice. Međutim, iako drevne, te i takve izreke najbolje oslikavaju i stanje u kojem se zatekao suvremeni svijet.

Slika Tomas Cole: Tijek carstva

Upravo smo, kao čovječanstvo, prešli onu crtu do koje je još bio moguć povratak ne više samo na „staro i normalno“, već na mir u doslovnom smislu te riječi – kao najveće vrijednosti uopće (na mir nas, ne bez razloga, pozivaju i sve ključne svjetske religije). Drugim riječima, od sada mira više nema za nikoga i neće ga još dugo biti.

Punine pojma „mir“  ljudi, na žalost, postaju svjesni tek kada je prekasno tj. kada ga zamjene zaglušujuća buka ratnih bubnjeva,  borbenih zrakoplova, tenkovskih gusjenica i neizostavna golema ljudska patnja i stradavanja. Tek se tada čovjeku „otvaraju oči“ i počinje shvaćati koliko je mali, slab, beznačajan, prolazan pod zvijezdama, dok njegov nagomilani ego ubrzano izgara i pretvara se u prah i pepeo skupa s lažnim materijalnim vrijednostima u koje je uzaludno polagao svoje nade i u kojima je, poput luđaka, gledao zalog svoje sigurne budućnosti – potpuno izvan duhovne dimenzije.

Friedrich Nietzsche i njegov „Bog je mrtav!“

Nije čuveni njemački filozof Friedrich Nietzche bez razloga uzviknuo „Bog je mrtav!“. Time, kako to reče drugi poznati filozof Heidegger, Nietzsche izriče usud čitave zapadne civilizacije i odnos čovjeka spram istine bitka. Njegov govor o Bogu nije potvrda banalnog ateizma, nego odraz stanja modernog čovjeka.

Ovome bih dodao slijedeće: na Zapadu bi već odavno „ubijenog Boga“ uskoro mogli slijediti i ljudi. Njihov put u propast zajamčen je i popločan bezgraničnom količinom iracionalnosti, laži, prevare, manipulacije, nemorala, hedonizma, lažnog humanizma u svrhu veličanja samog sebe ili „pranja svog prljavog veša“ u očima javnosti, … Sve su to sada dominantni elementi ljudskog djelovanja, koja su kao obrazac i normu ponašanja preuzele i prosvijetljene društvene elite – isključivo s ciljem osiguranja vlastitih interesa.

Zato se uopće ne slažem kada svijet antičkoga Rima i njemu slične nazivaju primitivnim. On je djelovao i funkcionirao svojom logikom i zadanošću svoga vremena, dosegnutom razinom društvenog razvoja i stanja ljudske svijesti. Postojale su isključivo premise: „život“ ili „smrt“, „mi“ ili „oni“, „civilizirani“ ili „barbari“ – bez mogućnosti šireg sagledavanja stanja stvari i pokušaja razumijevanja drugih i drugačijih. Zato se i konkluzija tada u pravilu svodila na potrebu vječne borbe za goli opstanak odnosno životni prostor, prirodne resurse i td.

Međutim, ako je sve to bilo logično za neuke drevne svjetove, ne bi li onda bilo logično da današnje „napredno“ čovječanstvo – poučeno i spomenutim primjerima – djeluje i živi po nekim drukčijim i uzvišenijim normama? Paradoks je, međutim, u tome, da je novovjeko „civilizirano“ čovječanstvo tehnološki evoluiralo do nezamislivih razmjera ali je na psihološkoj i moralnoj razini potpuno degradiralo (uopće ne bez pomoći tog istog tehnološkog napretka, kojeg nije pratio napredak u duhovnoj sferi). To je dovelo do toga, da sada ono racionalno ubrzano ustupa mjesto iracionalnom; da ludost elita potiskuje mudrost i logiku; da najprimitivnija mržnja određuje diskurs općeg djelovanja, dok plemenite vrijednosti (poput ljubavi, praštanja) postaju arhaične, znak slabosti pa čak i psihičke bolesti.

Ali sada se iz sfere filozofskog spustimo na ono praktično, tj. pogledajmo što se događa „na terenu“ i kuda nas to sve skupa vodi. Pri tom ću se u analizi koristiti isključivo poznatim i faktografski potvrđenim podacima i činjenicama iz kojih je moguće izvesti i relevantne zaključke.

Probuđeni „uspavani divovi“

Ruska vojna intervencija u Ukrajini, pokrenuta 24. veljače, bez mogućnosti za pogrešku može se okarakterizirati kao prekretnica koja nas je i službeno uvela u novi svjetski poredak (koji je još daleko od konačnog izgleda, međutim, onaj dosadašnji sada je definitivno dokinut). U tom bih smislu ponovio svoju nedavnu tezu, da je Putin „slomio međunarodni poredak“.

Međutim vrlo je bitno naglasiti slijedeće: ruska invazija na Ukrajinu samo je „casus belli“  tj. povod za rat (za globalnu dominaciju), a ne njegov uzrok, koji je puno dublji i kompleksniji. Drugim riječima, Putin je definitivno „slomio“ dosadašnji svijet, ali su ga slamati počeli već davno prije neki drugi – ključni igrači na međunarodnoj sceni koji su određivali i sva dosadašnja „pravila igre“. Naravno, tu se prije svega misli na Sjedinjene Države. Zašto?

Razlog je jednostavan i svi ga dobro znaju: SAD su nakon raspada SSSR-a i pobjede u hladnom ratu postale ne samo dominantna, već i jedina globalna velesila, klasični hegemon, koji je od tada svijetom upravljao po svojim pravilima, vješto utkanim u sve ključne međunarodne političke i financijske institucije, dok je sigurnosnim krizama upravljao po načelu Pax Americana. Oni koji su se tome pokorili i prilagodili prolazili su više-manje dobro (iako bi se i oko toga itekako moglo razgovarati), a oni koji nisu, vrlo brzo su odstranjeni s bitne političke, gotovo i geografske karte svijeta (Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Jemen).

Međutim, u svijetu je stalna jedino mijena, pa i takav poredak, kakav je uspostavljen od strane hladnoratovskog pobjednika, nije mogao trajati vječno iako su ga neki otvoreno nazivali „krajem povijesti“ tj. „zacementiranim“ stanjem stvari (Francis Fukuyama američki filozof, politolog i ekonomist, 1992.).

Naznake buđenja „uspavanih divova“ – Kine i Rusije – stigle su već s početkom novog milenija. Odmah nakon preuzimanja vlasti u Moskvi (2000.g.) od „grogiranog“ Borisa Jeljcina, Vladimir Putin počeo je vući dalekovidne i dalekosežne poteze geostrateške i geopolitičke važnosti. S Kinom već 2001. potpisuje sporazum o dobrosusjedstvu i suradnji, kojim rješava najvažnije pitanje koje je dugo desetljeća opterećivalo odnose dviju azijskih mega-država (ranije SSSR-a) – ono granično. Dogovorno se povlače konačne demarkacijske linije čime je stvoren prostor za neometanu i svestranu suradnju. Moskva i Peking jednako su shvatili svu glupost svađa oko suvereniteta nad nekoliko riječnih ada zbog čega je, svojedobno, nedugo nakon Drugog svjetskog rata izbio čak i sovjetsko-kineski rat.

Nakon sređivanja najvažnijeg problema s ključnim ruskim susjedom, Putin se okrenuo sređivanju potpuno devastiranog unutarnjeg političkog, gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji tj. ostavštinom Borisa Jeljcina, dok je Peking 2005. i službeno najavio početak novog razvoja i modernizacije svoje vojno-pomorske flote, jasno dajući do znanja kako njezina zadaća više neće biti ograničena samo na uski morski pojas ispred kineskog državnog teritorija, već će imati i globalni karakter.

Je li Washington, uljuljkan u novodosegnutoj svemoći tj. plodovima hladnoratovske pobjede primijetio ove odaslane signale – koji nisu bili ništa drugo nego javna najava povratka Rusije i Kine na globalnu scenu, ne znam, jer takvih informacija nemam. Međutim, ono što sigurno znam je to, da je i tada Putin, u prvim godinama svoje vlasti, bio spreman za nastavak suradnje sa Zapadom, čak i na predvodništvo SAD-a u ukupnim globalnim procesima tj. na spomenuti Pax Americana. Govorio je da svijet pod vodstvom SAD-a može ići u dobrom smjeru kako po pitanju razvoja samih država, tako i po pitanju njihove međusobne suradnje. Mi, nešto stariji, lako se možemo sjetiti Putinovog poziva tada još novom američkom predsjedniku Georgeu Bushu Jr., kada ga je kao prvi svjetski državnik nazvao i ponudio mu svu moguću pomoć, uključujući i onu globalno-sigurnosnu i protuterorističku, nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. g. Nakon toga Putin i Bush imali su niz osobnih kontakata i  otvoreno se govorilo kako između njih dvojice „postoji kemija“ tj. da jedan drugoga uvažavaju i razumiju, barem u prvom Bushevom mandatu (za razliku od „ere“ Baracka Obame gdje je ta „kemija“ vrlo brzo nestala i prerasla u potpuno nepovjerenje).

Putinov minhenski govor

Ako Washington i nije zamijetio spomenute poteze Moskve i Pekinga, odnosno okarakterizirao ih kao prijetnju svojim globalnim interesima, sigurno ih zamijetio i takvima označio nakon jednog drugog ključnog događaja – opet u režiji Vladimira Putina. Riječ je o čuvenom  Putinovom govoru iz 2007. g. na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji, kada je po prvi put – pred zabezeknutim licima brojnih ključnih i utjecajnih američkih službenika i njihovih europskih kolega i struktura NATO saveza – jasno progovorio o nedopustivosti da samo jedna svjetska sila govori svima drugima što i kako moraju raditi; da Rusija, kao velika država bogate povijesti ima pravo na svoje nacionalne interese i da će s tim u svezi pokrenuti reviziju događaja na europskom tlu nastalu nakon raspada SSSR-a, što se najprije odnosi na širenje NATO saveza na istok. Dakle, gotovo ništa drugo od onoga što je Putin 15 godina kasnije tj. u prosincu prošle godine diplomatskim putom uručio Washingtonu i NATO savezu kao ruske sigurnosne zahtjeve oko kojih se mora postići dogovor u sklopu sporazuma o međusobnoj sigurnosti na tlu Europe. Upravo ta činjenica jasno potvrđuje kako Putin uopće nije bio nepredvidljiv političar i državnik, koji vuče ad hoc poteze, koji je postao „psihički nestabilan i iracionalan“, kako ga danas vole prikazivati mnogi koji nemaju ama baš nikakvog dodira s psihologijom, a kamo ili psihijatrijskom znanošću.

Nakon spomenutih Putinovih riječi iz Minchena na Zapadu je i službeno otvoren medijski „linč“ na Putina tj. dano „zeleno svjetlo“ za njegovu demonizaciju. Ispravno je shvaćeno kako upravo Putin postaje glavna smetnja i prijetnja zapadnim (čitaj američkim) nacionalnim interesima.

Već iduće, 2008. godine, nakon blago rečeno nespretne odluke tadašnjeg gruzijskog predsjednika Saakashvilija da silom vrati nadzor nad odmetnutom regijom Južnom Osetijom i kada pogiba desetak ruskih vojnika u službi operacije razdvajanja snaga, Putin je po prvi put i u praksi demonstrirao svoju odlučnost pokrenuvši vojnu operaciju protiv gruzijskih snaga i slomivši ih u roku od tjedan dana. Pa iako je odmah uslijedila oštra američka i europska reakcija tog ruskog poteza, ona je relativno brzo i utihnula, ne mogavši izdržati teret činjenica uz njega vezanih. Dovoljno je spomenuti kako u zaključcima ubrzo formirane međunarodne komisije za utvrđivanje okolnosti oko tog rata Rusija nije proglašena krivcem (druga je stvar što je za medije ona to i dalje bila i još jest).

Događaji, koji su na globalnoj sceni uslijedili idućih godina, samo su dinamizirali rascjep u američko-ruskim odnosima:

  1. arapsko proljeće, američki projekt prekrajanja Bliskog istoka tj. slamanja „nepoćudnih“ država poput Libije, Iraka, Sirije, … i gdje je Rusija, opet na sveopće iznenađenje i protivno američkim interesima vojno intervenirala u listopadu 2015. na strani sirijskog predsjednika Assada i spasila ga od sigurne propasti od hordi džihadista iz tzv. Islamske države koje su već opsjedale zidine Damaska, dok je ostatak Sirije već skoro potpuno bio u njihovim rukama, a valovi izbjeglica stizali na tlo Europe;
  2. Velika afera s američkim vrhunskim obavještajcem Edwardom Snowdenom koji je razotkrio brojne projekte neovlaštenog prisluškivanja globalnih razmjera i koji je zbog toga na kraju zatražio i dobio azil u Moskvi nakon što je prethodno (2013.g.) pobjegao u Hong Kong gdje se ipak nije mogao osjećati sigurno. Na zahtjeve Washingtona da im Snowdena izruči Moskva se oglušila. Ovaj potez Moskve vjerojatno je bio i „kap koja je prelila čašu strpljenja“ Washingtona koji je odlučio reagirati oštro, i priječi ključnu „crvenu liniju“ po pitanju Rusije i njenih nacionalnih interesa;
  3. Naravno, riječ je o Ukrajini i njenoj revoluciji iz 2014. g. iza koje je otvoreno stajao Washington. Njome je pokrenut proces nepovratnog slamanja ne samo američko-ruskih odnosa, već i onih međunarodnih – do tada važećih. Nakon ukrajinske revolucije svijet više nije bio isti ali je još uvijek formalno vrijedilo međunarodno pravo, održavali su se službeni kontakti tj. dijalog između Moskve i Washingtona iako je on puno više sličio dijalogu gluhog i nijemog. Dvije se strane nisu htjele ili mogle čuti i razumjeti, a svaki pokušaj smislenog i logičnog definiranja problema i mogućih modaliteta njihovog rješavanja odmah bi se, poput morskog vala razbio o hrid iracionalnosti, odnosno vječno prisutne dominantne kategorije nacionalnih interesa.

Ukrajinska „crna rupa“

Oni koji duže prate moj rad lako mogu uočiti kako se temom postrevolucionarne Ukrajine gotovo nikada nisam bavio. To nisam želio činiti jer je stanje u tom društvu od tada postalo upravo onako kako je opisano na početku ovog teksta: prepuno iracionalnog, zasićeno lažima, manipulacijama i mnogo čime drugim što u ovim okolnostima ne želim spominjati. Nastala ukrajinska „crna rupa“, kako sam to napisao krajem ljeta prošle godine, uskoro bi mogla usisati čitavi svijet – što se upravo događa. Za Rusiju je „preotimanje“ Ukrajine na način kako je to bilo izvedeno bio i ostao američki demonstrativni prijelaz „crvene crte“ ključnih ruskih interesa, pa je već odmah bilo jasno kako se sve kreće upravo u smjeru koji se sada i dogodio i koji se, očito, nije mogao izbjeći.

Amerikanci su pri tom imali dvije opcije, obje dobitne (barem kratkoročno):

  1. dominantna, koja nije željela rusku vojnu intervenciju već Ukrajinu kao vječnu proturusku platformu za njeno iscrpljivanje i fokusiranost Moskve na (kako sama naziva sadašnju Ukrajinu) Anti-Rusiju. U tom je smislu Washington u Ukrajinu uložio golema financijska sredstva, kao i ona vojna i materijalna. Ta opcija osiguravala je postupno uvođenje novih i novih proturuskih sankcija (razlozi bi se uvijek lako pronalazili) i rusko postupno odsijecanje od EU;
  2. ona pričuvna (koja se ostvarila), prema kojoj će u slučaju ruske vojne intervencije u Ukrajini biti isključeno direktno vojno uključivanje SAD-a i NATO saveza u taj rat, ali će zato dovesti do automatskog uvođenja najvećih mogućih proturuskih sankcija i ubrzanog formiranja novog zapadnog jedinstva i podizanja nove „željezne zavjese“ prema Rusiji. Pri tom je želja da Ukrajinci što duže pružaju otpor ruskim snagama, što će olakšavati dodatnu demonizaciju Rusije i Putina zbog očekivanog jačanja intenziteta njihove vojne operacije što bi nesumnjivo dovelo do još većih civilnih žrtava i materijalnih razaranja.

Ova pričuvna opcija (koja je Putinovom voljom postala i operativna), za razliku od prve, po SAD je sadržavala rizik da nakon nje izgubi mogućnost bilo kakvog utjecaja na  rusku vanjsku politiku tj. poteze Moskve koji mogu uslijediti. U prvoj opciji (američka želja za opstankom Ukrajine kao Anti-Rusije), zadržavao bi se prostor za vječna nadmudrivanja, „suhe“ pregovaračke procese bez mogućnosti stvarnog dogovora, kočila bi se operacionalizacija ruskih strateških interesa u nedogled – sve do očekivane ili iscrpljenosti Moskve ili do smjene vlasti koja prije ili kasnije mora doći (iako smjena vlasti nikako ne znači i smjenu strateške politike).

Dakle, sada su SAD ne skalpelom precizno, već sjekirom i grubo odsjekli Rusiju od zapadnog svijeta, ali su je pri tom definitivno izgubile kao mogućeg i poželjnog partnera (koliko je samo cinična prošlotjedna odluka SAD-a i EU da Rusiju isključe iz spiska „privilegiranih trgovinskih partnera“, kada znamo kolike i kakve su sve sankcije protiv Moskve u međuvremenu bile uvedene – puno prije ove invazije).

Uludo građena europska sigurnosna arhitektura

Izgradnja europske sigurnosne arhitekture bez sudjelovanja Rusije jednostavno nije moguća, za što je dovoljno pogledati na geografsku kartu. Moguće je jedino podizanje bedema i pretvaranje EU u utvrdu prepunu vojnika i vojne tehnike što bi je moglo jako skupo koštati. Ironija je u tome da ti novoizgrađeni bedemi vrlo lako mogu postati „kule od karata“ u slučaju, više uopće ne isključujućeg nuklearnog sukoba – za početak „samo“ s taktičkim nuklearnim oružjem.

Oni koji misle da je to nemoguće ignoriraju lako shvatljivu činjenicu: Rusija ne blefira. Nada u ruski blef samo je hranjenje vlastite hrabrosti i samouvjerenosti što je vrlo opasno, a gotovo je sigurno pogrešno. Ovakav razvoj događaja po pitanju Ukrajine i svega onog što poslije slijedi rezultat je isključivo odluke Moskve temeljene na procjeni da je Rusija dovedena pred zid, da bi se razarajuće sankcije protiv nje ionako nastavile uvoditi, samo postupno, i da bi Ukrajina vrlo brzo postala ono što joj je Washington i namijenio –  stvarna prijetnja ruskoj sigurnosti, čak i neovisno o tome bi li ili ne u perspektivi ušla u NATO.

U ruskom društvu upravo se sada odvijaju procesi koji vode i do formalnog i do praktičnog  „brakorazvoda“ sa Zapadom. U svom velikom obraćanju naciji od 16. ožujka Putin je jasno označio koji su ruski ciljevi (o tome možda više neki drugi put, a grubo rečeno, više ni u čemu nisu vezani uz Zapad), pri čemu je uspješni završetak vojne operacije u Ukrajini s ostvarenjem svih zacrtanih ciljeva nazvao prioritetnim i nedvojbenim. Taj rat Rusija ne može izgubiti i to dobro znaju svi oni koji to moraju znati. U suprotnom, Rusiju bi očekivala revolucionarna zbivanja slična onima iz 1917., koja bi prije ili kasnije dovela do građanskog rata i raspada ove višenacionalne i multikonfesionalne zemlje. Ne treba gajiti iluzije da to ključni ruski stratezi ne vide i da će to dozvoliti. Protivnik, stiješnjen uza zid, pred borbom na život i smrt (upravo je s takvim opisom sadašnjeg stanja po Rusiju prošlog tjedna istupio njen šef diplomacije Sergej Lavrov na diplomatskom forumu u turskoj Antaliji), sigurno je spreman na sve. Je li na to spreman i sadašnji ruski glavni protivnik – SAD, koji ima alternativu reterirati (Rusija je nema) i preživjeti – prosudite sami.

Skupa je i riskantna ova politika Washingtona, u kojoj on samo prividno vlada situacijom, i to još dok neko vrijeme u svjetskim medijima i javnosti (prije svega na prostoru tzv. kolektivnog Zapada) bude dominantna proturuska histerija nastala invazijom na Ukrajinu. Ona će prije ili kasnije splasnuti (pritom će Rusija i dalje ostati od Zapada izolirana) ali stari, i nagomilani novi – još opasniji problemi neće nestati s dnevnog reda.

S eshatološkog gledišta, a s obzirom na sadašnji mračni izgled svijeta i njegovu perspektivu, možemo reći slijedeće: odlučujuća bitka dobra i zla počela je. Hoćemo li nakon nje i dalje živjeti u laži Kneza ovoga svijeta ili ćemo konačno spoznati tko je jedini Gospodar i prapočelo svega? Odgovora ne znamo, jer pisano je: „Nitko ne zna ni dana ni časa“.

Autor: Zoran Meter/geopolitika.news

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved