Connect with us

Vjera

GILBERT KEITH CHESTERTON

Published

on

Pitanje je sada sasvim jasno; ono je između svjetlosti i tame te svaki čovjek mora odabrati svoju stranu. ~ G. K. Chesterton

Svako doba ima svoje hereze, svoj poteškoće i probleme. Ali nebeskim se usudom uvijek u tim razdobljima pojave ljudi snažnoga duha koji, ma kako se maleni činili, postanu bedem razornim valovima. Bilo izravnom borbom ili kao simbol, oni uvijek stoje kao bastion pravovjerja. Kada je arijanizam zaludio svijet svojim sasvim racionalnim (racionalnim u svjetovnom smislu) krivovjerjem te zamalo progutao čitavu Crkvu i kada su carevi htjeli sjesti na čelo Crkve, ustao je bojovnik Atanazije Veliki i stajao sam protiv svijeta.[1] Kada je katarsko krivovjerje paraliziralo duše ljudi poput otrova, iz tame s bakljom izronio je sveti Dominik. Kada je ono najgore od reformacije gotovo progutalo cijelu baštinu katoličanstva, došepao je sveti Ignacije Lojolski noseći stijeg vojujuće Crkve. U našoj povijesti, jednom kada je postalo jasno da trenutno ponuđene ideologije razaraju čovjeka tjelesno i duhovno, blaženi Alojzije Stepinac sve ih je odbio te tražio ono što je na nebu. I tako mnogi bezbrojni primjeri svjedoče o aktivnom dioništvu nečega što nije puko ljudsko djelovanje te o potrebi ljudske borbe da bi se očuvale dobre stvari; da bi se očuvala Istina, Ljubav i Ljepota na ovome svijetu.

chesterton

Na prvi je pogled sasvim neprijeporno kako je Chesterton bio bedem u fizičkom smislu, ali proučavajući njegov život i njegova djela dolazimo do važnijeg zaključka da je bio bedem u istom smislu u kojem su bili i mnogi sveci u trenutcima naviranja krivovjerja i zabluda. U početku, još davno prije nego što je otkrio katoličku teologiju, polazišna je točka njegove misli bila iz razuma. Tek je kasnije uvidio kako se već netko drugi dosjetio njegovih ideja. Branio je katoličanstvo prije nego što ga je poznavao; a to je jednostavno stoga što, igrom slučaja, Katolička Crkva uvijek brani razum.

Kao što u svetaca nije postojao cinizam i gorčina u njihovoj borbi, tako je i Chesterton svoju borbu vodio iz ljubavi. „Kao što bismo trebali gajiti istinsko žaljenje prema prosjacima i siromasima jer su materijalni beskućnici, jednako bismo tako trebali žaliti one koji su moralni beskućnici te one koji pate od filozofske gladi; jednako smrtne kao i fizičke.“[2] U svijetu gdje su moral i ljepota polako postajali relativni i subjektivni pojmovi, gdje su razne eugeničke i imperijalističke ideologije nijekale čovjekovo dostojanstvo te, što je možda najgore, gdje je vladala opća beznadnost i ravnodušnost prema istini, Chesterton je čvrsto stajao nasuprot tih pomodnosti i nudio izlaz. Vješto se mačevao sa svojim protivnicima; u dobrom duhu uvijek parirao, a rijetko kada zamahivao da rani. „Nikada nije prilazio kontroverzi, svom velikom užitku, kao sukobu; već gotovo uvijek kao vrednovanju koje je uključivalo i njegove protivnike.“[3]

Smatram kako je Chesterton danas aktualniji nego ikada te da je potreban ovom dobu u kojem su do izražaja došla mnoga zla koja je on u svoje vrijeme predviđao. Stoga sam ovaj rad nastojao učiniti manje kronološko-biografskim jer su mnoge biografske crte dobro pokrivene na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Nastojao sam se baviti područjima koja su malo ili nimalo istražena na hrvatskom jeziku.

DISTRIBUTIZAM, FEMINIZAM, EUGENIKA

Distributizam

Kako bi se distributizam ispravno shvatio, valja opisati okolnosti, društveno uređenje i povijesne posebnosti post-viktorijanskoga doba iz kojega se razvijao.

Filozofija napretka prožimala je svaku poru društva, a za industrijski kapitalizam koji u to vrijeme doživljava svoje vrhunce nije bilo bitno je li napredak prema boljem ili prema lošijem stanju u društvu; bilo je bitno samo da mašinerija napreduje, bez obzira na to koliko je ljudskih života njome pogaženo. Čovjekovo dostojanstvo potpuno je zanemareno; uvjeti u kojima su ljudi živjeli u prenapučenim sirotinjskim četvrtima te uvjeti u kojima su radili gotovo bez ikakvih prava nisu se mnogo ticali industrijskih divova dokle god su oni imali industrijskoga čovjeka spremnoga na rad i dovoljno očajnoga da pristane raditi pod kojim god uvjetima.[4]Čovjek je shvaćen evolucionistički, što je značilo da se od njega očekuje da prihvati zahtjeve novoga doba, ma koliko oni bili protivni njegovoj naravi i dostojanstvu. „Ljudi se ne trebaju brinuti o promjeni uvjeta, uvjeti će uskoro promijeniti njih. Nemoj razbiti okove s roba, već mlati roba dok ne zaboravi na okove.“[5]

Socijalizam se s druge strane javlja kao jedina alternativa, tj. kao jedino sredstvo za ponovnu uspostavu čovjekovoga dostojanstva. Zbog toga ga mnogi prihvaćaju jer jedino s njime ne pristaju na okrutnosti i nemar industrijskoga kapitalizma prema ljudima. U jednom trenutku u Engleskoj je bilo gotovo nemoguće ne biti socijalist i ostati dobar čovjek. Međutim, ubrzo postaje očigledno kako su njegova rješenja također protivna ljudskoj naravi i dostojanstvu iz jedne drukčije krajnosti. Dok je u kapitalističkom društvenom postrojenju postojao apsolutan nemar za obitelj, socijalističko je ustrojenje odgajanje djece i obiteljski život htjelo gotovo posve dovesti pod krilo države. Dok se industrijskom kapitalizmu privatno vlasništvo koncentriralo na nekolicinu kapitalista, onemogućujući drugim ljudima posjedovanje, a time i neovisnost, socijalizam je potpuno htio zabraniti privatno vlasništvo jer je ono, kako kažu, izvor svake nejednakosti: „Komunizam u svojoj suštini reformira džepara tako da zabrani džepove.“[6] U suštini oba sistema oduzimaju neovisnost malomčovjeku ostavljajući ga bespomoćnim pred državnim silama.

Još dok socijalizam/komunizam nisu otkrili svoje pravo lice te dok su se nametali kao jedina alternativa, Chesterton je upozoravao ljude da ne biraju od dva zla manje: „Ne namjeravam ovdje dokazivati kako je socijalizam otrov; ali dovoljno je ustvrditi kako je ono lijek, a ne vino. Ideja univerzalnoga privatnoga vlasništva, ali privatnoga; ideja slobodne obitelji, ali ipak slobodne; demokratičnoga domaćinstva, ali ipak domaćega; ideja ‘jedan čovjek – jedna kuća’, to ostaje prava vizija i težnja čovječanstva. Svijet može prihvatiti nešto službenije i općenitije, manje ljudsko i intimno. Ali svijet bi tada bio poput žene slomljena srca koja sklapa dosadan brak jer možda ne će sklopiti sretni. Socijalizam možda jest izbavljenje svijeta, ali ono nije čežnja svijeta.[7]

Ne želeći ostati samo na kritici, već u želji da ponudi rješenje za ispunjenje istinske čežnje svijeta, Chesterton je nudio čovječanstvu nešto prirodnije, nešto skladnije ljudskoj naravi. Inspiriran enciklikom pape Lava XIII.[8] Chesterton s Hilaireom Bellocom[9]razvija, tj. razotkriva, stare principe te gotovo zaboravljene izvore ljudske sreće i stabilnosti. Taj novi sustav, koji je zapravo star koliko i samo čovječanstvo, imenuju distributizam. „Trebao je to biti ‘treći put’, niti kapitalizam niti komunizam – neka vrsta krnjega kapitalizma ako baš hoćete. Njegova središnja ideja bila je uklanjanje odvojenosti između kapitala i rada.“[10] Ako čovjek svojim radom ne može stjecati svoj kapital, bilo to u obliku zemljišta, ušteđevine itd., tada je on u neprestanoj ovisnosti o svojem poslodavcu te ga poslodavac zbog te ovisnosti može iskorištavati. „Glavni cilj distibutizma bio je osigurati povratak neovisnosti na temelju privatnoga vlasništva…“[11] Drugim riječima, distributizam omogućava obitelji i pojedincima slobodu u: “…savršeno praktičnom smislu u kojem ne mogu biti instantno izgladnjeni ako se suprotstave silama svijeta po bilo kojem pitanju pravde ili samopoštovanja.“[12]  Time se htjela dokinuti nepravda koja se stvorila kroz dugotrajne procese uništavanja sela[13] i lišavanja mogućnosti stjecanja.

Potičući takvu neovisnost na mikrorazini, argument za distributizam postoji i u širem smislu: „Distributizam se zasniva na načelu da je posjedovanje vlasništva sposobno stvoriti novu vrijednost, tj. kapitala i zemlje – najvažniji jamac ekonomske i političke slobode. Društvo u kojem velik broj ljudi posjeduje takvo vlasništvo slobodnije je i pravednije od društva u kojem takvo vlasništvo posjeduje mali broj ljudi. Više malih tvrtki ima uspješnije gospodarstvo nego gospodarstvo koje čini nekoliko krupnih tvrtki.“[14] Argument se može slikovito predočiti ako društvo zamislimo kao stol, a njegovu ekonomiju kao noge stola. Ekonomija kakvu stvaraju kapitalizam i socijalizam možemo primjerice zamisliti kao četiri debele noge, a ekonomiju kakvu predlaže distributizam možemo zamisliti kao stotine tankih nogu. Koliko god bile čvrste i debele noge prvoga stola, ako se samo jedna noga sruši, čitav stol gubi stabilnost; društvo gubi stabilnost jer jedna velika tvrtka povlači sve za sobom. Ali ako bi se sasjekla čak i polovica nogu drugoga stola, on ipak ne bi izgubio svu stabilnost. Društvo se može brže stabilizirati jer nije „stavilo sva jaja u istu košaru“.

Valja imati na umu kako Chesterton nikada nije smatrao da će distributizam riješiti sve svjetske probleme[15], niti da bi svi ljudi trebali biti potpuno neovisni od države. No smatrao je da distributizam rješava više problema od postojećih opcija te da bi društvo bilo pravednije kada bi se vratila ravnoteža ljudi koji su neovisni.

Nakon što se ideja dovoljno učvrstila i kristalizirala[16] i nakon što se okupilo dovoljno entuzijasta, u lipnju 1928. godine osniva se Distributistička liga. Uz mnoga protivljenja (prije svega financijska), u stvarnost je provodila distributističke principe te je uspjela osnovati i održavati mnoštvo farmi po čitavoj Engleskoj gdje su se mladi nezaposleni ljudi iz grada učili zanatima i poslovima koji bi im omogućili samostalnost, život od rada vlastitih ruku te vlastiti kapital. Možda se iz pamfleta koji slijedi najbolje može shvatiti čega je nedostajalo u tadašnjem društvu i za čime je Liga težila: „Liga nudi jedinu praktičnu alternativu zlim blizancima: kapitalizmu i socijalizmu. Oboma im se jednako protivi; jer oboje vode u nakupljanje vlasništva i moći u ruke nekolicine u svrhu porobljavanja većine.

Liga se zalaže za pojedinca i obitelj protiv smetnje raznih zabadala, monopolnih firmi te države. 
Osobna će se sloboda vratiti prije svega kroz bolju raspodjelu vlasništva (tj. vlasništva zemlje, kuća, radionica, vrtova, sredstava proizvodnje, itd.). Bolja raspodjela vlasništva bit će postignuta zaštitom i omogućavanjem vlasništva individualnih obrta na zemlji, trgovinama i tvornicama.
Stoga, Liga se bori za male trgovine i malo vlasništvo istih protiv trgovačkih lanaca i zadruga. Za individualne zanate i suradnju u industrijskim poslovima (gdje bi svaki radnik trebao dijeliti imovinu i upravljanje tvrtke u kojoj radi). I na kraju, bori se za maksimum umjesto minimuma inicijative od strane građanina.“ [17]

Kako u današnje vrijeme primijeniti distributizam tema je za sebe, kao i njegova kritika. Međutim, dokaz njegove prirodnosti i učinkovitosti može se pronaći u kasnijoj ekonomskoj slici svijeta, gdje su davno nakon smrti Chestertona i nestanka distributističke lige primijenjeni distributistički principi. Naime, tržište se liberaliziralo, država je prestala financirati i privilegirati industrijske divove te je stala poticati male obrte i tvrtke. Radnici su u većim tvrtkama mogli imati dionički udio u tvrtki i time aktivno graditi svoju budućnost (a ne samo budućnost vlasnika tvrtke), te su mogli kupiti državne stanove i time steći kakvo-takvo privatno vlasništvo. No, jednu bitnu stavku novo liberalno uređenje prepušta samoregulaciji, koju distributizam stavlja u središte. Iako sada postoji mogućnost slobode djelovanja, moral po kojem se djeluje sumnjiv je. Liberalni kapitalizam vrti se oko preživljavanja najjačega i najsposobnijega; distributizam se vrti oko preživljavanja onog najvažnijega: obitelji.

Pitanje koje zagovaratelji liberalnoga kapitalizma s pravom postavljaju jest: tko onda određuje granicu slobode tržišta kako bi se zaštitila obitelj? Da bi se obitelj zaštitila, a opet ne povrijedila sloboda, potrebno je aktivno sudjelovanje obitelji i svih ljudi. Drugim riječima, potrebna je živa demokracija gdje ljudi sami sobom upravljaju i sami sebi postavljaju granice, jer na distributizam nitko nikoga ne može prisiliti i ljudi moraju svojevoljno pristati na njega i upravljati sobom. Zato se u zadnjoj točki pamfleta govori o potrebi maksimalne, a ne minimalne inicijative svakog čovjeka kako bi sve dobre stvari zaživjele i održale se.

Feminizam

Kroz razna djela, te na raznim predavanjima na koja su ga same feministkinje pozivale, Chesterton je često kritizirao sufražetski pokret. Nipošto nije bio protiv prava žena niti njihove emancipacije, već je bio protiv raznih pokušaja iskrivljavanja slike žene, njezine prirodnosti i posebnosti: „Sufražetkinje su možda u pravu. Ali ako su u pravu, onda su u pravu jer su žene žene, a ne jer su žene znojni radnici i bijelo roblje, te sve ostale stvari koje nikada nisu trebale ni biti.“[18] Ako je nejednakost postala izražena u situaciji u kakvoj žene nisu trebale ni biti uvučene, tada rješenje za nejednakost nije da žena mora postati muškarac; ona može biti emancipirana i bez toga. Muškarac je savršeno superioran nad ženom po tome što je muškarac; žena je savršeno superiorna nad muškarcem po tome što je žena. Zanemarimo li posebnosti obaju spolova, ne ćemo dobiti jednakost, već ćemo samo izgubiti ljepotu jednoga i drugoga. „Većina bi se feministkinja vjerojatno složila sa mnom da je ženstvenost pod sramotnom tiranijom u trgovinama i mlinovima. Ali ja želim uništiti tiraniju. One žele uništiti ženstvenost. To je jedina razlika.“[19]

Chesterton je najžešću borbu vodio protiv poimanja domaćinstva kao nečeg dosadnog i jednoličnog, te teze (koja se tada pokušavala provući) o superiornosti karijerizma naspram zasnivanja obitelji. Nema ničeg lošeg ako se žena želi posvetiti karijeri, dapače, no u tome nema ničeg superiornijeg: „Kako  može biti velika karijera tuđoj djeci govoriti o Trojnom pravilu, a mala karijera vlastitoj djeci govoriti o svemiru? Kako može biti širokovidno biti ista stvar svima, a uskovidno nekome biti sve?“[20]

Eugenika

Mnogi ljudi, kako danas tako i prije, užasavaju se same pomisli da zaostanu korak ili dva iza mode i zadnjih trendova. Kada je Francis Galton 1883. godine skovao pojam i odredio principe eugenike, te kada je početkom 20. stoljeća darvinistička teorija evolucije (koju su teoretičari eugenika radikalno interpretirali) prihvaćena u znanstvenim krugovima, eugenika je zarazila čitav politički, znanstveni i intelektualni svijet. George Bernard Shaw napisao je: „Samo eugenička religija može spasiti našu civilizaciju od sudbine koja je zadesila sve prijašnje civilizacije.“[21]  H. G. Wells je pak napisao: „Kada bi mogli spriječiti ili obeshrabriti inferiorniju vrstu ljudi u stvaranju djece, a ohrabrivati superiornije ljude da se povećavaju i množe, tada bi podignuli općeniti standard rase.“[22]I dok je Wells u svojoj dobronamjernosti barem govorio o obeshrabrivanju, drugi ljudi poput Winstona Churchilla govorili su o prisilnom steriliziranju onih nesposobnih[23]. Prvo izdanje časopisa Eugenics review (travanj 1909.) piše kako postojeći zakoni „…kažnjavaju sposobne na korist nesposobnih.“ U parlamentu je 17. svibnja 1912. godine prvi put predložen zakon o mentalno zaostalima, tzv. „Mental Deficiency Bill“. Podržali su ga kanterberijski i jorkširski nadbiskupi te dekan sv. Pavla, dr. William Inge, vidjevši u njemu nastavak izgradnje kraljevstva Božjega. Nedugo nakon drugoga saslušanja zakona 10. lipnja 1912. godine u Londonu je održana prva internacionalna eugenička konferencija s više od 750 delegata iz cijeloga svijeta gdje je također prisustvovao W. Churchill u funkciji potpredsjednika. Treće saslušanje 1913. godine konačno provodi zakon, ali odustaje od prve nakane prisilne sterilizacije te daje naglasak na zatvaranje nesposobnih.[24] Kada je zakon prvi put predlagan, jedva da je imao protivnika, a kasnijim prijedlozima te žestokom kampanjom zagovaratelja eugenike, protivnika je bilo sve manje i manje.

U Donjem domu Parlamenta jedan od rijetkih protivnika bio je Josiah Wedgwood koji je prokazivao zakon kao: „…zakon poradi znanstvenoga vjerovanja koje će se možda za deset godina opovrgnuti.“[25] , a rimokatolički ga se vrh odricao kao: „..protivnoga kršćanskom moralu i osnovnim ljudskim pravima.“[26] Jedan snažni bojovnik u redovima suprotstavljenih bio je Chesterton koji je u svojem novinarskom zanatu budio i upozoravao javnost te raskrinkavao eugeniku kao jedno od velikih zala modernoga doba. On koji nikada nije mario za filozofske i pseudo-znanstvene pomodnosti odmah ju je prozreo te u vrijeme prvoga predlaganja zakona napisao: „Ne samo što se otvoreno tvrdi, već se i gorljivo bodri cilj te mjere koji je sprječavanje bilo koje osobe koju propagandist slučajno ne smatra dovoljno inteligentnom da ima ženu i djecu. Svaka zlovoljna skitnica, svaki radnik koji je sramežljiv, svaki seljak koji je ekscentričan može se lako staviti pod te uvjete koji su dizajnirani za manijakalne ubojice.“[27]

Knjigu „Eugenika i druga zla“ počeo je pisati 1910. godine te ju je konačno objavio 1922. godine. U njoj je eugenika sustavno kritizirana iz više kutova među kojima je bio i aspekt stvaranja superiorne rase i stvaranje nadčovjeka. Kada je 1913. godine parlament u donošenju zakona popustio od prvotne ideje prisilne sterilizacije (što zbog djelovanja Josiaha Wedgwooda u parlamentu što zbog Chestertonovih djelovanja u novinama), te kada je Engleska zaratila: „…upravo sa zemljom znanstvene kulture (Njemačke) iz koje je baš taj ideal nadčovjeka proizišao…“[28]propaganda koju je eugenička teorija uživala promijenila se. Slavila se svojevrsna pobjeda, no Chesterton je upozorio kako je sjećanje ljudi kratkoga vijeka: „Ta je stvar konačno izdahnula, ali smrad je ostao u zraku. Možda nešto kao što je taj strašni miris nikada posve ne napusti sjećanja ljudi; ali sjećanje ljudi je nestabilna stvar. Može se dogoditi da se postupno ti nepouzdani i lakovjerni ljudi ponovno okupe i pokušaju vjerovati svojim snovima i ne vjerovati svojim očima. Možda postoje neki čija je ljubav prema ropstvu toliko idealizirana i ravnodušna da će mu biti vjerni čak i u njegovom porazu.“[29]

Knjiga nije samo kritika tadašnje eugenike i njezine provedbe već i predviđanje kamo takva filozofija u konačnici vodi. Na mjestima gdje nije bilo čestertonijanskoga bedema o koji bi se razbijali naleti toga hudoga vjetra, eugenika je cvala. Amerika je 1927. godine ozakonila prisilno steriliziranje[30], a kad je 1933. Hitler u Njemačkoj institucionalizirao eugeniku, ona je postupno vodila u logore smrti. Kasnije, kada je nakon Drugoga svjetskoga rata svijet uvidio užase eugenike, mnogi su se prijašnji zagovaratelji udaljili od nje. Eugenika danas ne postoji pod istim imenom ni u svim principima. Ali ipak se prikrila pod neke druge institucije i zadržala u onome što je sveti Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti.

POEZIJA

Uzvišena poezija uvijek je izričaj duše autora ili naroda koji je stvara. Za neke misli, emocije, pa čak i događaje, proza je često nedostatna te su katkad te stvari toliko uzvišene i značajne da bismo im učinili veliku nepravdu ako bismo ih prenosili pukom prozom, ma koliko sadržajna bila. Pokatkad su odnosi između ljudi, te između ljudi i Boga, obavijeni tolikim tajanstvom da samo poezijom možemo naslutiti otajstva tih sveza. Dobar primjer toga jest poezija sv. Tome Akvinskoga. Iako njegovi teološki spisi nemaju premca, on se ipak u svoj svojoj poniznosti, shvaćajući nedostatnost ljudskoga poimanja, služi poezijom kako bi nas uveo dublje u misterije vjere, primjerice euharistije[31].

Kao kritiku društva i politike, kao promišljanje i kontemplaciju o uzvišenim istinama ili jednostavno kao zabavu i odušak u dokolici Chesterton je napisao stotine pjesama. Još u ranoj mladosti pokazuje veliki talent. S osamnaest godina u školi osvaja prvu nagradu za svoju pjesmu o sv. Franji Ksaverskome[32]. Prve knjige koje je objavljivao bile su zbirke pjesama. Godine 1900. objavljuje zbirku humoristične nonsensne poezije „Graybeards at play“ te zbirku „Wild knight and other poems“ kojima postiže značajan uspjeh te biva zapažen u književnim krugovima. Jedan od rijetkih prijevoda Chestertonove poezije na hrvatski jezik upravo je iz te zbirke; pjesmu „Magarac“ vrlo je uspješno preveo I. G. Kovačić[33].

Neke od najzabavnijih pjesama napisao je u romanu „The Flying Inn“ gdje kritizira tadašnju politiku, točnije puritanističku prohibiciju koja se pokušavala nametnuti u to vrijeme:

Gozbi se vinom il’ na vodi posti,
Pa će tvoja čast ostati netaknuta, ista;
Boga svemogućeg ono dijete je bez zlosti,
A kćerka mu voda, sva čista;
Siđe li anđeo s neba
Pa ti kakva druga pića stavi pred oči,
Ti zahvali mu na ljubaznoj nakani,
Te ih uzmi i jednostavno niz slivnik otoči.[34]

No svoj vrhunac u lirskom izričaju dostiže rukovetom pjesama „Kraljica od sedam mačeva“ te dvjema baladama: „Lepanto“ i „Balada o Bijelom Konju“ na kojoj ćemo se zadržati.

Godine 1911. Chesterton je napisao „Baladu o Bijelom Konju“ vođen svojom omiljenom idejom o tumačenju povijesnih događaja: „Ljudi će se izmožditi najsitnijim zapisima ili najmračnijim slikama koje se spominju u vodičima kao nekakvim referencama za Alfreda Velikoga ili Vilima Osvajača; ali oni nimalo ne mare za nebo koje je Alfred gledao ili za šume u kojima je Vilim lovio.“[35] Sastavljajući baladu, više se oslanjao na lokalne legende i usmenu predaju o kralju Alfredu i njegovoj bitki protiv Danaca nego što je ulazio u potankosti povijesnih detalja i fraktala od kojih, kako kaže, ljudi često zaborave vidjeti cjelinu. Baladu piše tumačeći povijesni događaj u providonosnom smislu, videći u njemu stvaran sukob simbola i filozofija, videći sukob kršćanstva i nihilističkoga poganstva.

Balada započinje slikovitim opisom cijeloga tadašnjega svijeta, propasti Rima, dolaska barbara i invazije Engleske.

„Njihovi bogovi su bogovi lutajuće volje;
Bogovi tužniji no more,
Što vape za krvlju poput zvjeradi noćne,
Žalobno lutajuć’ od gore do gore.

Množili su se poput ptica u engleskoj šumi,
Bivali su poput ruže što svoje korijenje vije,
Kad je Alfred došao u Athelney
Da se od njihovih strijela skrije.“[36]

Svaki se otpor činio uzaludnim jer je svaka pobjeda bila kratkoga vijeka i ništavna prema gubitcima. Ništa Alfredu nije ostalo „…doli gorkih suza bijesa, na otoku na rijeci…“[37] Nada mu polako kopni; Bog je ostavio wesseške ljude vragovima mora na milost i nemilost. Ali u času kad mu očajanje zamračuje srce, pred oči mu iskače slika iz djetinjstva, slika Majke Božje i Krista naslikana na staroj knjizi kaligrafskom rukom. Međutim, to nije puka slika pred njim, već vizija i ukazanje Djevice. Alfred ne traži uzvišene tajne od nje koje su kako veli „…odveć dobre da bi se kazale“[38], već pita hoće li ikada biti izbavljeni, ima li ikakve nade.

Chesterton u Marijinom govoru radi kontrast; dekadenciju i beznađe kamo poganstvo u konačnici uvijek vodi te novost i nadu koje je donijelo kršćanstvo i zbog kojega se obnavljaju duše ljudi i lice svijeta.

„Ljudi Istoka mogu čitati zvijezde,
Vremena i pobjedonosni znak,
Ali ljudi opečaćeni Kristovim križem
Veselo kroče kroz mrak.

Ljudi istoka mogu pretraživati svitke
Tražeć sigurne sudbine i slavodobitan čas,
Ali ljudi koji se krvlju Božjom krijepe
O sramoti svojoj pjevaju na sav glas.

Ali ti i sav Kristov svat
Ste hrabri i malo toga znate,
Vodite ratove u kojima jedva pobjeđujete,
Imate duše koje jedva spašavate.

Ni za utjehu, niti želju tvoju
Ne dajem ti ove riječi,
Već jer se nebo mrači
A plima stiže navireći.

Noć nad tobom će trostruka noć biti,
Dok nebo kao gvozdena kupola nad tobom stade.
Imaš li radosti bez povoda,
Još više, vjeru bez nade?“[39]

Govor završava upozorenjem i iskrom nade s kojom Alfred širi plamen okupljajući poglavice bojovnike za konačnu bitku kojom će vratiti svoju domovinu.

Iako početni povod za pisanje balade nije imao veze s nadolazećim Prvim svjetskim ratom, ponešto slutnje o budućim događajima isprepleteno je u posljednjim stihovima balade. Isto bi se tako moglo kazati da je prijetnja Danaca svojevrstan pralik prijetnje novih neprijatelja Engleske, neprijatelja sa sličnom nihilističko-poganskom filozofijom. Dijelovi balade često su bili objavljivani u novinama i pamfletima kako bi se narodu budila nada, a u rovovima su se vojnici sokolili njezinim stihovima dok se neprijatelj nadvijao nad njima.[40]

Pri kraju balade Alfred ima još jednu viziju, viziju budućih događaja:

„Imam viziju i znadem
Pogani će se vratiti.

Ne će doći s ratnim brodovljem,
Niti će mačem pustošiti i sjeći,
Već će im tinta biti na ruci,
A živjet će samo od pisane riječi.[41]

Po ovom znaku ćete ih znati,

Po užasu i okrutnim pričama o prokletosti
Krvi i mesa kojima se utječu,
Kada se slabost i izopačenost pobjedonosno vine
Što s početka od prokletstva gine
Po poznavanju grijeha u tančine,
Dok isti grijeh niječu.“

Po Bogu i čovjeku obeščašćenom,
Kada se život i smrt u isti besmisao stavi,
Prepoznat ćete starog barbara,
Kada se stari barbar opet javi –

Kada o strujanjima i modi, mudrosti
I sudbini ima mnogo priče i zbora,
Pozdravite vječnog poganina
Koji je tužniji od mora.[42]

U mračnim stoljećima kada je Alfred napisao dodatak Boetiju napisao je protivštinu svakom usudu „Ja velim kao i svi kršćani, božanska namisao vlada, a ne sudbina.“[43] Možda je najveća Chestertonova majstorija to što je u ovoj baladi uspio prenijeti testament nade koju donosi kršćanstvo u sukobu dobra i zla; nadu kazanu budućim generacijama. Kako prije tako i danas, pa i u svakom vremenu kada se vode bitke, čovjek je propao samo ako to odabere. Kada se neprijatelj čini jači, te kada njegova pobjeda izgleda kao zapečaćena sudbina, potrebno je podignuti, kao što je Alfred podigao, štit kršćanske dogme o slobodnoj volji i boriti se do kraja s nadom u srcu, nadom rođenoj iz misli da nama vlada Namisao.

FILOZOFIJA

Svaki čovjek (a osobito onaj intelektualnoga poziva) koji traga za istinom u neprestanoj je opasnosti da „svoju“ istinu poistovjeti s Istinom, tj. da kroji istinu prema svojoj filozofiji, a ne svoju filozofiju prema istini „…filozofija je ili vječna ili uopće nije filozofija. Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju ništa više nego što može posjedovati privatno Sunce ili Mjesec.“[44] Stoga je možda pogrešno tražiti „Chestertonovu filozofiju“ jer kako on sam ističe, „Bog i čovječanstvo su je stvorili … i ona je stvorila mene.“[45]

No ipak, ako se već treba izvući nekakva esencija njegove filozofije, koja je općenito razasuta kroz sva njegova djela, jedna pjesma možda najbolje sažima njegovo shvaćanje života:

Mač iznenađenja

Rascijepi me od mojih kostiju, o maču Božji,
Dok ne stanu uspravno i tajanstveno nalik stablima;
Da im se ja, čije srce leti k visočnim krošnjama,
Mogu diviti jednako kao i njima.

Rascijepi me od moje krvi, neka čujem u mraku
Kako ta crvena rijeka predaka teče i ide
Prema moru, granajuć’ se poput ponornica
Koje sunca nikada ne vide.

Daj mi čudesne oči da vidim vlastite oči,
Ta kotrljajuća zrcala u meni oživljena,
Te strašne kristale, nevjerojatnije od svih
Stvari što zrcali im zjena.

Rascijepi me od moje duše da vidim grijehe
Poput živih rana iz kojih, ne znajuć’ za muku
Srce ipak odvažno tuče; dok ne spasim sebe
Kao što bi strancu pružio ruku.[46]

Iz ove se pjesme iščitava ono što prožima sva Chestertonova djela te središte od kojega uvijek polazi: zahvalnost. Zahvalnost isprepletena s poniznošću. Bez poniznosti čovjek ne može uživati u životu, doći do istine ni pobijediti u moralnoj borbi. „Postoji jedna moralna stvar u kojoj zbilja možemo uzvratiti dobro za zlo a da pak ne ojačamo zlo; jedno oružje iz oružarnice svetaca čak je i u svjetovnom smislu jače od svijeta. To je oružje poniznost.“[47]Chesterton je smatrao kako je cijeli naš život i sve u njemu jedan dragocjeni dar. Ono je nešto što nismo zaslužili, dar koji ni ne možemo zaslužiti. Imamo ga, a mogli smo ga ne imati. Smatrao je kako ta zahvalnost proizlazi iz sposobnosti čuđenja, tj. divljenja. Drugim riječima, čovjek treba biti dovoljno ponizan i dopustiti da ga stvari iznenade, pa bile one i nešto na što je navikao. „Ljudska su bića sretna dokle god zadrže receptivnu moć i moć reagiranja u iznenađenju i zahvalnosti na nečemu izvana. U trenutku kada čovjek sebe svjesno doživljava superiornim prema bilo kojim darovima koje može primiti ili bilo kojim pustolovinama koje može uživati, tad se javlja jedna vrsta samoproždiruće izbirljivosti i razočaranja koje uvijek prethodi svemu; a to su dvije stvari koje ispunjavaju svu tartarovsku žeravu žeđi i očajanja.“[48]

U konačnici bi se moglo kazati da trojstvo poniznosti, zahvalnosti i čuđenja prožima Chestertonov pogled na svijet te da zbog toga jedno neobično veselje prati sva njegova djela. Možda zato u svojem pisanju i debatama nikada nije pribjegao zajedljivosti i ponižavanju neistomišljenika, baš zato što im se mogao nasmijati. A s mnogim protivnicima (koji, iako u zabludi barem zadržavaju iskrenost u potrazi za istinom) mogao je gajiti cjeloživotno prijateljstvo upravo jer se mogao nasmijati samom sebi.

VJERA I OBRAĆENJE

Chestertonov put obraćenja prema katoličkoj vjeri bio je dug i temeljit proces. Kao dijete kršten je u Anglikanskoj Crkvi[49] te je kroz mladenačko doba napušta jer smatra da se udaljila od Kristovoga učenja pa se jedno vrijeme našao u agnostičkoj fazi. Kasnije kada upoznaje svoju buduću ženu ponovno se vraća u krilo Anglikanske Crkve, ali ovoga puta u anglo-katolički dio. Iako nije bio katolik, često je branio katolička učenja, prepoznajući u njima zdrav nauk naspram morbidnim filozofijama i ideologijama njegovoga doba.

Nakon dugo sazrijevanja i kontempliranja, 30. srpnja 1922. godine konačno postaje rimokatolik. Svoj je put obraćenja možda najbolje opisao u knjizi „Katolička crkva i obraćenje“. U njoj opisuje tri faze kroz koje je prolazio i kroz koje većina obraćenika prolazi. Ukratko, te su tri faze: obrana Crkve, otkrivanje Crkve, bježanje od Crkve. U prvoj fazi čovjek iz istinoljubivosti i poštenja radi, traži pogrješke u anti-katoličkim tezama i predrasudama. U drugoj fazi sâm gubi neke predrasude i počinje otkrivati pravo lice Crkve. Gotovo bi se moglo kazati da čovjek tu nesvjesno želi biti obraćen. A treća faza je, kako piše, najistinitija i najužasnija. Tu se čovjek previše približio istini i počinje je se plašiti. „Čovjek ima točno isti osjećaj kao da se potpuno predao ili kao da je kompromitirao samoga sebe; kao da je na neki način uhvaćen u klopku, čak i ako mu je drago što je uhvaćen u nju. No, na neko duže vrijeme, on nije toliko zadovoljan koliko je jednostavno prestravljen. Može biti da su to stvarno psihološko iskustvo pogrešno razumjeli gluplji ljudi te je ono odgovorno za sve što je ostalo od legende o Rimu kao pukoj zamci. No ta legenda promašuje sav smisao psihologije. Nije Papa taj koji je postavio zamku niti su svećenici ti koji su nastavili mamac. Sav smisao toga položaja jednostavno je: istina je zamka. Sav je smisao taj da se sâm čovjek zaputio prema zamki istine, a nije zamka ta koja trči za čovjekom. Sve je korake, osim posljednjega, gorljivo učinio vlastitim snagama zbog zanimanja za istinu; pa čak ga i posljednji korak ili posljednja faza uznemiruje samo zato što je tako istinita. Ako se još jednom mogu osvrnuti na osobno iskustvo, mogu reći da me sumnje nisu nikada manje mučile kao u posljednjoj fazi kad su me mučili strahovi. Prije posljednje sam odgode napravio odmak te sam bio spreman otvorena uma sagledati sve vrste doktrina. S obzirom na to da je odgoda završila odlukom, doživio sam sve vrste promjena u samom raspoloženju; držim da sa sumnjama i poteškoćama suosjećam više nego što sam prije. No, netom prije nisam ni sumnjao ni imao poteškoća. Jedino sam imao strahove, strahove od nečega što je posjedovalo konačnost i jednostavnost samoubojstva. No, što sam više potiskivao tu stvar u zapećak svojega uma, bivao sam sigurniji u to što ta Stvar jest. I po paradoksu koji me sada ni najmanje ne plaši, može biti da nikada više ne ću biti tako apsolutno siguran da je stvar istinita, kao što sam bio kad sam ju posljednji put pokušao zanijekati.”[50]

Svoj razlog obraćenja iz drugoga je kuta komentirao za Toronto Daily News: „Promjena koju sam učinio prelazak je iz anglokatoličanstva na rimokatoličanstvo. Uvijek sam vjerovao (barem u zadnjih dvadeset godina) u katolički vid kršćanstva. Ako Engleska Crkva nije grana Katoličke Crkve, onda ja od nje nemam koristi. (…) Čini mi se sasvim jasnim da bilo koja crkva koja tvrdi da je autoritet mora biti sposobna dati konačan odgovor kada su postavljena velika javna moralna pitanja. Mogu li postati kanibal ili ubijati djecu kako bi smanjio stanovništvo ili prihvatiti koju god sličnu znanstvenu i naprednjačku reformu? Svaka crkva s autoritetom učenja mora biti sposobna kazati može li se to činiti. Ali protestantske su crkve potpuno zbunjene kada je riječ o tim moralnim pitanjima, primjerice kontracepcija, rastava i spiritualizam.

Imate ljude poput dekana Inge koji otvoreno i konačno zagovara ono što ja smatram podlom i otrovnom smicalicom, nešto što nije daleko od infraticida. Sasvim je istinito da Engleska Crkva i druga protestantska tijela imaju ljude koji se odriču tih poganskih poroka jednako kao i ja. Biskup Gore bi protiv toga govorio jednako snažno kao i papa.

Ali poanta jest da Engleska Crkva ne govori snažno. Nema ujedinjenoga djelovanja. Ja nemam koristi od Crkve koja nije vojujuća Crkva te koja ne može upravljati bitkom, postrojiti se i stupati u istom smjeru.“[51]

Cijeli Chestertonov stav prema dodvoravanju Crkve svijetu i raznim pomodnostima (a što je bio jedan od bitnih razloga napuštanja Anglikanske Crkve), može se zaokružiti rečenicama: „Mi ne želimo, kako novine kažu, Crkvu koja će se kretati sa svijetom. Mi želimo Crkvu koja će pokrenuti svijet!“[52]

Nakon obraćenja pisao je aktivno raskrinkavajući razne laži i predrasude prema rimokatoličkoj vjeri. Najzad 22. svibnja 1934. godine primio je odlikovanje koje mu je osobno bilo među najdragocjenijim; ordenom sv. Grgura Velikoga odlikuje ga papa Pio XI.[53] Dobar zaključak temi njegovoga obraćenja i njegovoga utjecaja možemo uzeti iz pisma bliskoga mu prijatelja, fra Vincenta McNabba: „Najradije bi zagrlio Papu, a i tebe, zbog onoga što ti je učinio. Svi mi osjećamo da nam je, takoreći, ukrao riječ iz usta. Učinio je upravo ono što smo mi htjeli da učini. Mislim da nikada nije postojalo vrijeme kada tvoje srce nije bilo katoličko. Ti si bio anima naturaliter catholica. Ako si na neko vrijeme poput svetoga Ivana bio ‘ispred latinskih dveri’, tvoje oklijevanje kao u apostola Tome (tu citiram tvojega novoga vrhovnika, svetoga Grgura) svima nam je bilo plodonosnije nego brza vjera drugih.“[54]

ZAKLJUČAK

Početkom 1936. godine Chesterton se počinje sve više umarati. U proljeće posjećuje Lurd i Lisieux te pri povratku kući biva zakovan za krevet. Među njegovim posljednjim riječima bila je rečenica: „Pitanje je sada sasvim jasno; ono je između svjetlosti i tame te svaki čovjek mora odabrati svoju stranu.“[55] Taj poziv na bitku, jasan kao zora, stoji kao svojevrsna summa čitavoga Chestertonovoga rada. Potraga za Istinom i potraga za Dobrotom prožima sva njegova djela. Sav taj rad imao je ploda i nastavit će donositi ploda jer su ga krasile vrline poniznosti i zahvalnosti. Bez poniznosti čitavo je znanje jalovo, a s njom se otvaraju vrata Mudrosti. Zato Chesterton i jest privlačan svima koji tragaju za Istinom.

Ovaj je rad bio pokušaj dublje obrade određenih područja iz Chestertonova života koja smatram dosad zanemarenima. U njemu se ulazi u trag ideji distributizma i njegove primjene te Chestertonov odnos s trendovima feminizma i eugenike. Poezija, filozofija i konačno obraćenje na katoličanstvo razrađeno je na način koji prikazuje razvoj i sazrijevanje njegove misli.

piše Ivan Dadić foto: Naslovnica istoimene knjige u izdanju Verbuma

Istaknuto

Pupovac kao Milošević „ Ja sam za mir“ ili 10 laži Milorada Pupovca

Published

on

„SDSS je od osnivanja posvećen miru“ Kakav mir? Koji mir? Pod kojim uvjetima mir? Pod uvjetima SDSS-ovaca , Milorada Pupovca & Co, SNV-ovih NOVOSTI, BILTENA ili TV VIDE?[1] Dovoljno je pogledati glumatanje na fotografiji!

„Predsjedniče Vlade, pokušavate promijeniti i povijest hrvatskog naroda. Nekad su teroristi bili Vojislav Stanimirović i SDSS i ta ekipa. Vi se ovih dana jako trudite teroristima pokazati heroje, dragovoljce, ljude koji su po tri put ranjeni u Domovinskom ratu“, kazao je predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava na aktualnom satu u Saboru.

„ Zbog teških kvalifikacija koje su ekstremni desničari uzastopno ponavljali, da HDZ koalira s teroristima, misleći na Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS)“reče Milorad Pupovac.

Klub ove manjinske stranke reagirao je na konferenciji za medije. „ Ekstremni“ desničari, sramotna kvalifikacija, jer to su hrvatski domoljubi, koji vole i poštuju svoju domovinu Hrvatsku, a za SDSS-ovce koji je ne vole, ni ne poštuju su „ekstremni desničari“!?

Pa sam Milorad Pupovac izjavio je da je njemu Beograd glavni grad, a hrvatski je državljanin i zastupnik u Hrvatskom Saboru!? „Beograd je glavni grad naše matične države Srba u Hrvatskoj“ izjavio je zastupnik Hrvatskog Sabora notorni Milorad Pupovac u veljači 2019.godine .[2]

Da za Milorada Pupovca Beograd je glavni grad, a Zagreb krava muzara koja ga financira!

“SDSS je od osnivanja do danas posvećen miru, u skladu s najboljom tradicijom politika Bogdana Medakovića i Svetozara Pribičevića, a slijedom te tradicije najveći dio samostalaca,  se u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu. Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju”, naglasio je Pupovac.

Kakve veze ima 2.svjetski rat sa sadašnjom Hrvatskom, koja se oslobodila od Jugoslavije i velikosrpske agresije u Domovinskom ratu 1991-1995. To je retorika Milorada Pupovca koji stalno nameće tezu NDH i 2 svjetskog rata, sa kojim obrambeni Domovinski rat 1991-1995. ne može imati nikakav kontinuitet zbog protoka od 50 godina i SFR Jugoslavije u međuvremenu.

I uostalom NDH je dio povijesti Hrvata kao što je 2.svjetski rat  dio povijesti Njemačke ili Italije i cijele Europe. Povijest ne možemo mijenjati, niti mogu sadašnje generacije za nju odgovarati, ali bi zato da u Hrvatskoj funkcionira pravna država Milorad Pupovac odgovarao što sakriva gdje su posmrtni ostaci dr.Šretera.

Podsjetio je i da je“ Željka Markić osuđena jer je SDSS nazvala gnijezdom terorizma, kazavši da je sud prepoznao da za tu tvrdnju ne postoje dokazi i da je to povreda časti, ugleda i stvaranja osjećaja nesigurnosti. SDSS je najslabiji u hrvatskom političkom životu, ali zato sasvim sigurno neće biti vreća u koju će udarati tko god i kako god poželi“ poručio je.

Neću se poput Željke Martić izlagati sudskoj tužbi, već ću citirati Milorada Pupovca i njegove SDSS-ovce te njihovim izjavama dokazati kako ne govore istinu, odnosno da jednostavno rečeno lažu. Milorad Pupovac svojim izjavama i djelima u cijelom tijeku raspada Jugoslavije i stvaranja države Hrvatske, predvodi petu kolonu u Hrvatskoj. Nemoguće je nabrojiti sve njegove podvale i laži u tih 30 godina, izdvojiti ću nekih 10-tak:

1.Laž

Jedna od sramotnih laži Milorada Pupovca je objavljena 22.veljače 1992,godine u Politici o 11 000 pokrštene srpske djece na katoličku vjeru, koji nikada nije dokazao, a ni demantirao. Na zagrebačkome Okružnom sudu 20. svibnja 1992. godine započeo je postupak protiv dr. Milorada Pupovca zbog tih tvrdnji. Optužbu je zastupao javni tužitelj RH Vladimir Šeks, ali je postupak obustavljen. Unatoč svemu iznesenome,

Pupovac je 2018. godine negirao da je to izjavio:

„Netočno je i nepotkrijepljeno dokazima da sam u veljači 1992. izjavio kako je u Hrvatskoj „11 tisuća srpske djece pokršteno, čime sam dao svoj obol srpskoj agresiji na Hrvatsku“

Zar preslika članka iz Politike nije dokaz? I opetovano laže, laž na laž!

  • Podsjećam da je tijekom agresije i srpske okupacije hrvatskog teritorija obilazio svoje selo Donje Ceranje nadomak Benkovca koje su četnici držali pod nadzorom nakon što su odande protjerali Hrvate.
  • Podsjećam na njegovu pokvarenu ulogu u nestanku i likvidaciji dr. Šretera što je u svojoj knjizi opisao Slavko Degoricija; „Čim dobiju doktora, puštaju Šretera’”, stoji nadalje u knjizi, nakon čega autor otkriva da je Pupovac lagao: “Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od UNPROFOR-a da je Šreter mrtav, likvidiran već više od mjesec dana! Doznajem i to da ga Srbi ni jednog dana nisu koristili kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali tako da su mu polomili obje ruke”, pisao je Degoricija. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

U prosincu 1991.godine u jeku srpske i JNA agresije na Hrvatsku, nakon Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i ostalih razrušenih i spaljenih sela i gradova, Pupovac je za BBC izjavio: „Mi imao dokaze o tome da su hrvatski vojnici masakrirali srpsko stanovništvo u više gradova. Hrvatska država nije u stanju dati dovoljno garancija sigurnosti lojalnim Srbima“.

Ta je monstruozna izjava dana upravo na dan kada je Europska zajednica odlučila o priznanju Hrvatske (Večernji list, 17. prosinca 1991.). Poslije Pupovčeva odlaska u Beograd potkraj 1991.godine i susreta s ratnim zločincima Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Nikolom Koljevićem, novinar „Feral Tribuna“ je napisao kako se time „konačno do kraja razotkrio kao još jedan od Miloševićevih velikosrpskih prekodrinskih pulena. Istina, civiliziraniji i umiveniji od drugih, ali time još opasniji“. (Feral Tribun, 19. prosinca 1994.).

Netko kaže da ne treba obraćati pozornost na Milorada Pupovca i davati mu medijski prostor. Mislim upravo suprotno; svaku njegovu izrečenu rečenicu treba analizirati i razotkrivati njenu poruku, jer Milorad Pupovac niti jednu riječ ne izrekne, a da u njoj ne bude optužujuća poruka Hrvatima. Milorad Pupovac ostao je u Hrvatskoj i nije se formalno pridružio svojoj subraći Srbima u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ostao je u Hrvatskoj da svojom djelatnošću bude poveznica sa Srbijom u daljnjim koracima ka ostvarivanju velikosrpske ideologije. Njemu je glavni grad Beograd.

2.Laž

„Od samostalnosti Hrvatske niti jednoj stranci dosad nije zabranjen rad. Naša stranka na komemoracijama u organizaciji srpske zajednice uvijek ističe stradanje svih žrtava, i hrvatskih i srpskih, osuđuje sve zločine. Radi se o stranci koja je dala povijesni doprinos, jedan od tih doprinosa je Mirna reintegracija „- rekao je Boris Milošević. Neistina! Zabranjen je rad stranci SDS, jednoj od osnivača SDSS-a, i izbrisanoj iz sudskog registra.

Dr. Franjo Tuđman pokušao je postići sporazum sa SDS-om, međutim Srbi u Hrvatskoj odgovorili su balvanima, odnosno Balvan revolucijom, 17.kolovoza 1990. otvoreno se priključivši Slobodanu Miloševiću i njegovoj velikosrpskoj ekspanzionističkoj politici, osnivanjem tzv. Republike Srpske Krajine sa namjerom izdvajanja od RH i priključenja Velikoj Srbiji. Stranka je zbog pobune protiv državno-pravnog poretka RH brisana iz registra stranaka;[3]

“Pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pokrenut je 1992. godine, u povodu zahtjeva Javnog tužilaštva, i postupak za donošenje odluke o zabrani rada Srpske demokratske stranke – SDS (predmet, broj: U-VI-295/1992). Prije donošenja odluke Ustavnog suda, međutim, Ministarstvo uprave svojim je rješenjem od 27. veljače 1995. godine, klasa: UP/I006-01/95-01/21, ur. broj: 515-02-02/3-95-2, utvrdilo prestanak djelovanja Srpske demokratske stranke s danom 18. veljače 1992. godine i brisalo je iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21.Knjiga I. Nakon toga prestala je nadležnost Ustavnog suda da odluči o zahtjevu za zabranu rada SDS.” Ustavni sud Republike Hrvatske.[4]

3.Laž

“SDSS je od osnivanja do danas posvećen miru, u skladu s najboljom tradicijom politika Bogdana Medakovića i Svetozara Pribičevića, a slijedom te tradicije najveći dio samostalaca se u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu. Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju”, naglasio je Pupovac. Nije točno! SDSS je posvećen miru, a osnovali su ga ratni zločinci u okupiranom Vukovaru u tzv. Republici Srpskoj Krajini! SDSS su osnovali Goran Hadžić osuđeni ratni zločinac i Vojislav Stanimirović optuženi ratni zločinac, koji usprkos živih svjedoka nije osuđen od Hrvatskog nelustriranog pravosuđa.

Kako je 1997. osnovan SDSS, opisao je pok. Antun Ivanković, predsjednik udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika: “Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu: u članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće: U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a. Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3 a Statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela“, objavile su okupacijske „Vukovarske novine“ u broju 90 od 15. 03. 1997. Obraćajući se tada 5. marta 1997. godine na osnivačkoj skupštini nazočnima ratni zločinac Goran Hadžić naglasio je da se programom SDSS-a treba izboriti da za stranku glasaju i drugi narodi jer činjenica da živimo u Hrvatskoj, ali želimo da tzv. Oblast bude prihvaćena u Europi. Goran Hadžić je još tada izjavio da je “demokrata po ubeđenju” ali je zaželio da se oko SDSS-a okupe svi Srbi jer je trenutačno najvažnije srpsko jedinstvo”.

Vojislav Stanimirović je u intervjuu tjedniku Novosti od 13. ožujka 2015.godine , povodom punoljetnosti stranke obmanuo hrvatsku javnost vezano za osnivanje stranke: „Ako se uzme u obzir da smo osnivačku skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997. godine , možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.“ Stranka je onda po tim riječima osnovana neregularno! Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osnovana je 5. ožujka 1997.godine u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba.

Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) kako sam prije opisala 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?

4.Laž

„Naša stranka na komemoracijama u organizaciji srpske zajednice uvijek ističe stradanje svih žrtava, i hrvatskih i srpskih, osuđuje sve zločine“ rekao je Boris Milošević Kako su osudili sve zločine kada im je osnivač stranke ratni zločinac? Neistina, osnivač SDSS-a je ratni zločinac Goran Hadžić i Vojislav Stanimirović gradonačelnik okupiranog Vukovara optuženi ratni zločinac Goran Hadžić po optužnici Haškog suda iz 2004. odgovoran je za ratne zločine ubojstva, protjerivanja, zatočenja, mučenja i deportacije Hrvata kao i drugih ne Srba. Optužen je, među ostalim, i za pokolj na Ovčari gdje je strijeljano 250 Hrvata izvedenih iz vukovarske bolnice 1991. Zbog tumora na mozgu i potrebe za kemoterapijom pušten je na privremenu slobodu 15. travnja 2015. i umro 12. srpnja 2016. u krugu obitelji, u Novom Sadu.

Na Županijskome sudu u Osijeku 1999. osuđen je u odsutnosti na osam godina zatvora, zbog poticanja na zločin, ubojstva 23 osobe, rušenja katoličke crkve i miniranja nesrpskih kuća u Tenji, u blizini Osijeka, od 1. srpnja 1991. do 20. travnja 1992.godine. Hadžića je također u odsutnosti 1995. Šibenski županijski sud osudio na 20 godina zatvora zbog prekomjernog granatiranja šibenskoga i vodičkog područja zabranjenim ognjevima i orkanima 1992. i 1993. godine. Vojislav Stanimirović je 1993.godine u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., objavio članak pod naslovom : “Bolnica u pravom ruhu”, a prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava’”.

Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari. Stanimirović je 1995. godine, primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. A „začudo“ bio je osnivač i predsjednik ranije spomenute SDS stranke koju je osnovao Jovan Rašković a koja je da podsjetim bila protiv osamostaljenja Hrvatske i koja je brisana iz Registra stranaka RH.

Vojislav Stanimirović kaže da nije bio u Vukovaru na dan okupacije bolnice 18.studeni 1991., a od Radovan Karadžića je dobio orden za posebne ratne zasluge vezane uz bolnicu u Vukovaru. Isto tako kaže da nije bio gradonačelnik u okupiranom Vukovaru, a za to postoji snimka.[5] Laž na laž!

Isto tako kaže da nije bio u Lovasu kada su ljudi odvođeni na strijeljanje i tjerani u minsko polje. Snimka ga demantira.

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika uputila je priopćenje u kojem donosi snimku Stjepana Peulića, koji je preživio prolazak kroz minsko polje u Lovasu 1991. godine, a „radi poznatih politički igara nikada nije prikazan ni emitiran“ koji iznosi optužbu protiv bivšeg saborskog zastupnika Vojislava Stanimirovića da je bio prisutan uz Ljubana Devetaka kod odvođena Lovašana 1991.godine[6]

5.Laž

„Radi se o stranci koja je dala povijesni doprinos, jedan od tih doprinosa je mirna reintegracija „- rekao je Boris Milošević. Evo kakav je doprinos mirnoj reintegraciji dao Goran Hadžić: Goran Hadžić je prije pobune pripadnika srpske nacionalne manjine, bio skladištar u Vukovarskom tekstilnom poduzeću Vupik. Evo što o njemu misli General Klein koji je bio na čelu misije mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u hrvatskom Podunavlju, u misiji UNTAES-a, procesa mirne reintegracije; “Najteže je bilo s Hadžićem, zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć koju ima kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika izbjegavanja, skrivanje i odugovlačenja, otežavala je ozbiljne pregovore. Rekao sam mu: „Ovo je igra karata i valjda vam je jasno da baš nemate puno aduta. Ali, budete li igrali mudro, inteligentno, možda i dobijete koji štih. Vlak kreće, i za vas će biti loše ako se ne ukrcate. Ali njega to nije zanimalo. Zanimao ga je šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca, kako napuniti džepove prije nego što ode “

Paralelno sa osnivanjem SDSS-a Vukovaru, osnovano je i Srpsko narodno vijeće u Zagrebu .Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj.

Po Erdutskom sporazumu, nakon provedenih izbora osnovano je Zajedničko vijeće općina (ZVO) sa sjedištem u Vukovaru. Kod nacrta promjene Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2010. godine HDZ je srpskoj manjini bio ponudio puno više nego što su oni uopće tražili. Naime u tekstu Ustavnog zakona, što ga je Sabor trebao usvojiti, stajalo je da Zajedničko vijeće općina dobiva status pravne osobe.  Termin status pravne osobe može se, vrlo lako protumačiti kao podloga za uvođenje teritorijalne autonomije za pojedine srpske općine u Hrvatskoj. Vlada i HDZ stajali su iza tog teksta, s tim i takvim mogućim političkim i pravnim posljedicama. U zadnji čas je Vesna Pusić podnijela amandman kojim je spriječeno da se kroz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost.( odnosno federalizaciju Hrvatske)

Donošenjem Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina 13.prosinca 2002.godine nije više bilo potrebe pozivati se na Erdutski sporazum. Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje, rekao je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.[7]

Vojislav Stanimirović izjavio je „Naša djeca uče po hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i poučavamo noviju povijest na svoj način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“[8]

6.Laž

„ To je opasan govor mržnje koji može isprovocirati nečiju neželjenu reakciju s neželjenim posljedicama…“[9] Tko više od SNV-a u Hrvatskoj širi govor mržnje? Nitko! Njihov srbočetnički agitprop NOVOSTI neprekidno i to našim novcem, od kada je osnovan širi govor mržnje i one koji im na to ukazuju blokiraju. Misle da će blokadom sakriti, ali ne mogu, previše je očito.

Kroz cjelokupnu perfidnu djelatnost i rad Milorada Pupovca od raspada Jugoslavije do danas proteže se mržnja prema hrvatskoj državotvornoj ideji i prema Hrvatima. Nametnuo se kao jedini predstavnik i vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ne samo srpskoj manjini nego i hrvatskoj i međunarodnoj zajednici. Sav njegov rad prožet je licemjernom mržnjom prema svemu i svakome koji predstavlja hrvatski identitet. Svojim plačljivim načinom komunikacije i zastajkivanjem namjerno provocira krivnju o temi i osobama o kojima govori. No to je njegov stil, ali poruke kroz publikacije koje izdaje SNV, kojemu je on na čelu, su nedvojbeno usmjereno protiv svega hrvatskoga. U svoj toj njegovoj antihrvatskoj djelatnosti, najnemoralnije je što sve to radi sa novcima iz Proračuna RH, namijenjenih održavanju kulturnog identiteta srpske nacionalne manjine.

Novosti, Bilten, sada i Vida TV vrište od mržnje prema Hrvatskoj, a u svima ja glavni i odgovorni Milorad Pupovac, po svemu jedini i neprikosnoveni predstavnik srpske nacionalne manjine. Dakle Milorad Pupovac drži sve medije SNV-a pod svojom kontrolom. I ne samo pod kontrolom nego se brine za njihovo izdašno financiranje.

32 godine ne priznaju državu za koju su se branitelji Vukovara borili i izborili.

32 godine njima je glavni grad Beograd iz kojega su krenuli tenkovi obasuti cvijećem na Vukovar.

32 godine za njih je Vukovar „OSLOBOĐEN“

32 godine šute o masovnim grobnicama.

32 godine ne priznaju logore po Srbiji i nisu platili ratnu odštetu.

32 godine nisu vratili medicinsku dokumentaciju uzetu iz Vukovarske bolnice.

32 godine nisu vratili umjetničko blago koje su pokrali i odnijeli u Srbiju.

32 godine još ima nestalih,

32 godine djeca uče u odvojenim školama, 32 godine!?

I kada se Hrvati pobune da neće više financirati guju u njedrima, onda su Pupovac i njegova parazitska bulumenta, a što drugo nego-ugrožen!? Onda njegovi novinari -paraziti traže pomoć razno-raznih udruga , stranih i domaćih kako bi opet potvrdili da su žrtve Hrvata. Kako mogu biti žrtve kada ih Hrvati financiraju? Nema logike! Ili ipak ima, doktor znanosti Milorad Pupovac se poput Kafkinog lika koji se preobrazio u žohara, preobrazio u mirotvorca.

7.Laž

Srbi su žrtve Hrvata, po njegovim Biltenima. Vrhunac licemjerstva, pokvarenosti i manipulacije povijesnim činjenicama očituje se u SNV-Biltenima Milorada Pupovca. Postavljeni su tako da su Srbi žrtve ustašoidnih Hrvata, jer oni „Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju…“ tvrdi Pupovac, jer „ se najveći dio samostalaca u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu“

E sada kakve veze te prazne fraze imaju sa sadašnjosti to valjda samo Pupovac zna! Kako Srbi mogu biti žrtve kada su ONI, napali Hrvate, na teritoriju Hrvatske? Da bi pomogli svojoj braći iz Srbije i JNA, postavili su balvane i digli balvan revoluciju, protiv legalno i legitimno izabrane hrvatske vlasti. I kada je vidio da više sam ne može izigravati žrtvu, dr. Milorad Pupovac postao je „mirotvorac“ On je kao i njegov Vožd Slobodan Milošević -za mir, ali mir preko nišana. To je njihov mir!

U toj svojoj novoj ulozi mirotvorca doktor znanosti Milorad Pupovac toliko se zanio da je smetnuo s uma tko je započeo rat i sa kojim ciljem, jer se iz formulacije njegovih

izjava to ni ne nazire. Naprotiv licemjerno manipulira praveći od nas Hrvata

zaboravne ljude, koji ne poznaju svoju bližu i daljnju povijest. Ali vara se , sjećanje na te dane PONOSA I SLAVE je još veoma živo. Izjednačavanje žrtve i Hrvatska krivica , je flagrantno manipuliranje i zavaravanje javnog mnijenja, odnosno BEZOČNA LAŽ!

Nema ni spomena zločina iz 1991.godine, nema stradanja, prognanih i ubijenih Hrvata, nema srušenih i zapaljenih Crkvi, sa ciljem da se zatre svaki trag života

Hrvata u tim mjestima. Nema Načertanija, nema Stojanovićeve Do istrage naše ili vaše,  nema Memoranduma SANU, nema Valerijanova memoranduma ni granice Velike Srbije na hrvatskom teritoriju na crti Virovitica-Karlovac- Karlobag! Stoga treba mu osvježiti pamćenje, da podsjetim samo na dio razaranja i zločina:

Od:

  • pokolja na Ovčari, 18. studenog 1991., 255-264 civila i hrvatskih branitelja, i
  • masakra u Škabrnji,18. studenog 1991. 48-86 civila i branitelja,
  • 2.svibnja 1991, pokolj u Borovu selu, masakrirano 12 hrvatskih policajaca
  • 26.srpnja 1991.pokolj u Kozibrodu, 10 osoba ubijeno
  • 27.srpnja 1991,pokolj u Strugi, 12 osoba ubijeno
  • 1.kolovoza 1991, pokolj u Dalju, 39 osoba je ubijeno
  • 8.kolovoza 1991, pokolj u Lovincu,
  • 29.kolovoza 1991. pokolj u Skeli kod Gline, ubijeno 10 osoba
  • 3. rujna 1991.pokolj u Graboštanima, Stublju i Majuru, 20 osoba ubijeno
  • 3.rujna 1991. pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu, ubijeno 24 osoba
  • 8.rujna 1991, pokolj u Kusonjama ,20 hrvatskih vojnika je ubijeno.
  • 18.rujna 1991, pokolj u Petrinji, masakrirano 17 hrvatskih vojnika
  • 22.rujna 1991,pokolj u Tovarniku, 68 civila ubijeno i jedini svećenik koji je ubijen u velikosrpskoj agresiji, velečasni Ivan Burik
  • 3.listopada 1991, pokolj kod Gline, Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka, 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete ( 6 mjeseci).
  • 13.listopada 1991, pokolj u Širokoj kuli kraj Gospića, 34 osobe, koji su počinili maskirani  lokalni Srbi.
  • 13. listopada 1991. u Novom selu Glinskom, napravili prvi pokolj ubivši osam Hrvata. U narednim danima ubili su još 32 ljudi, među kojima je bila jedna cijela petočlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
  • 20.listopada 1991, pokolj kod Baćina , 56 osoba ubijeno
  • 2 studenog 1991, pokolj u Lušcu (predgrađe Vukovara) 59 osoba.
  • 4.studeni 1991, pokolj blizu Petrinje, pokolj 16 hrvatskih civila
  • 15.studeni 1991. pokolj u Kostrićima, 16 osoba
  • 18.studenog 1991, Ovčara, pobijeno 264 osoba, ranjenika iz Vukovarske bolnice
  • 18.studenog 1991 Škabrnja, 86 osoba je stradalo
  • 19.studenog 1991,Nadin, pobijeno je 14 osoba
  • studeni 1991, pokolj u selu Klanjecu kod Slunja, 20 hrvatskih civila pobijeno
  • 12.do 14 prosinca 1991, Voćin i Hum kod Slatine, 47 civila ubijeno
  • 16.prosinca 1991, pokolj u Joševici, 21 hrvatski civil
  • 16-21 siječnja 1992. pokolj u polju i Lađevačkom selištu, ubijeno je 10.osoba
  • 2.svibnja 1995. raketiranje Zagreba, 7 mrtvih[10]

To je samo dio stradanja hrvatskog naroda i mjesta koje bi trebalo komemorirati! Imao bi Milorad Pupovac cijelu godinu hodati po Hrvatskoj i komemorirati žrtve koje su Srbi posijali. Samo usporediti brojke i vidi se tko je agresor, a tko je žrtva. Izjednačavanje žrtve i agresora nikako nije moguće, jer krivicu i odgovornost snosi agresor. To je osnovno polazište pomirbe, a ne komemoriranje žrtava!

Nikada Milorad Pupovac ne postavlja pitanje tko je izazvao te strašne posljedice rata?

Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta, 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje.(vidi fusnotu 7) I onda Pupovac traži za sebe i svoje sva ljudska prava?

A ta ista prava nisu dali Hrvatima, nego su nas htjeli istrijebiti da ne ostane nikakav trag hrvatskog postojanja na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!? Na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata, o čemu postoji kompletna arhiva sa fotografijama i opisima ovih zločina ili srbijanskog kulturocida.

Znači po Pupovcu Hrvati bi trebali biti tolerantni i zaboraviti velikosrpsku agresiju, neisplaćenu odštetu, nepriznavanje logora po Srbiji i druge zločine, „ ta tko nas to bre zavadi“ I tko to traži? Jedan Milorad Pupovac koji nije zaboravio zločine iz 2.svjetskog rata, koji stalno stigmatizira Hrvate za Jasenovac, koji nameće krivnju Hrvatskoj u kojima ova generacija nije sudjelovala. A on je sudjelovao u agresiji na ovu Hrvatsku i traži da se to zaboravi? Doista dio srži pokvareno i licemjerno „mirotvorstvo“

I ne samo to Milorad Pupovac kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, u debelom je sukobu interesa, što potvrđuje naprijed navedenu činjenicu da on preko svojih srbočetničkih agitpropa, Novosti i Biltena vodi specijalni medijsko-propagandni rat protiv države Hrvatske, a član je Savjeta za nacionalne manjine i sam svojem SNV-u dodjeljuje sredstva.

8.Laž

Ali treba biti vrhunski licemjer izjaviti u povodu Vukovara:

„…Ne zato, jer i prijetnje i uvrede kakve slušamo ovih dana slušamo i inače, mnogih dana i mnogih godina. Ne možemo i ne trebamo biti zato što se našu potrebu i želju za iskazivanjem pijeteta prema žrtvama i naše poticanje pomirenja među živima pretvara u povod za fizičko sukobljavanje. Ne možemo i ne trebamo zbog toga što želimo, koliko je to moguće, sačuvati dostojanstvo kako same vukovarske i škabrnjske komemoracije tako i naše dostojanstvo“

Podsjećam da je SDSS osnovan 1997. u okupiranom Vukovaru i da su ga osnovali osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić i neosuđeni Vojislav Stanimirović. Ma zamislite agresori bi čuvali dostojanstvo vukovarske i škabrnjske komemoracije? Agresor nije žrtva. Sam snosi odgovornost za sve žrtve, jer je započeo agresiju. Prijetnje i uvrede redovito šalju njegovi srbočetnički agitpropovci iz NOVOSTI. Boris Dežulović, Boris Rašeta, Viktor Ivančić … Redovno gaze dostojanstvo hrvatskih branitelja, pa su i kolonu sjećanja od 150 000 ljudi u Vukovaru proglasili kao promociju ustaštva!?[11]

Milorad Pupovac priča o žrtvama kao da su ih prouzročili „svemirci“ , kao da Srbi nemaju nikakve veze sa žrtvama, a oni su ih prouzročili! Usporedbom fotografija  jasna je ogromna razlika: ovi na traktorima stavili su se u službu velikosrpske agresivne politike,. koja je započela rat i mislila ratovati bez žrtava!? Na traktorima nisu bili izloženi stotinama tisuća granata. Nisu bili mjesecima u podrumu. Nisu odvedeni u logore, mučeni i ubijani. Svoju imovinu ukrcali su na traktor, a ne u jednu najlon vrećicu. Da nisu započeli agresiju i napali svoje susjede i sugrađane, ne bi bilo žrtava, ni razaranja.

Po tome se vidi Pupovčevo manipuliranje i povijesni revizionizam novije povijesti, jer nikako da imenuje velikosrpsku politiku Miloševića i SPC kao agresore i napadače, a rat se vodio na teritoriju  Hrvatske, a ne u Srbije. Ali mi se toga ne smijemo mi sjećati!?

I ne samo to, postavlja se pitanje sa kojim pravom srpska manjina od 123 892 ili 3,20 %, nama Hrvatima, a ima nas 3 547 614 ili 91,63 % , nameće svoj nakaradni vrijednosni sustav, svoju velikosrpsku mitomaniju i svoju jugoslavensko-komunističku ideologiju, kada je Hrvatski Sabor još 8.listopada 1991.donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza sa bivšom SFR Jugoslavijom?

9. Laž

„Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano-dan je antifašizam“  bubne Milorad Pupovac i ostane živ. Smiješno, netočno! Srbi bi od Hrvata trebali učiti što je antifašizam, jer su se Istarski Hrvati prvi u Europi pobunili protiv fašizma! Seljaci na Proštini u Istri prvi su u svijetu podigli antifašističku pobuna u povijesti! Pobuna je počela početkom veljače 1921.a ugušena 5.travnja 1921.godine. Ništa Srbi nama Hrvatima nisu dali osim ZLA! Od Odese 1918. godine  do danas.

10.Laž

“Mi nismo nasilni ljudi”

“Moj ideal, moj cilj, moj san je da ljudi u Vukovaru, bili Srbi ili Hrvati, budu zajedno taj dan i možda ja to neću dočekati, ali neću prestati činiti da do toga dođe”, poručio je Milorad Pupovac Nisu nasilni, neka samo pogledaju naslovnice NOVOSTI! Ne znam kako mogu uopće to očekivati, kada ne žele čak ni nakon 32 godine otkriti gdje su masovne grobnice. Još je uvijek nepoznata sudbina 1.409 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 394 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1.803 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata a među njima i 10-toro djece.

Posebna priča su koncentracioni logori na teritoriju Srbije, koje usput rečeno Srbija ne priznaje i sudbina zarobljenih civila i vojnika, koja je bila doista stravična.  Mnoge su masakrirali srpski četnici i paravojska, svakodnevno prebijali, mučili, iživljavali se i na kraju su mnogi podlegli ozljedama nakon mučenja. Do sada su na području Vukovara pronađene 52 masovne grobnice a ekshumirani su ostaci preko 2.000 žrtava, od kojih je 1.688 identificirano. Najmlađa žrtva silovanja u logoru Stajićevo je imala 6 godina, a najstarija je bila baka od 80 godina. Iz gradskog muzeja Vukovar odneseno je 29.758 predmeta. Velik broj njih je uništen. 13 policajaca koji su se borili na području Vukovara još uvijek su na popisu nestalih osoba i ne zna se što je s njima. Za logore na teritoriju Srbije zasad još nitko nije odgovarao, Srbija ih službeno ni ne priznaje. To bi sve Milorad Pupovac izjednačio sa po procjeni 50-tak ubijenih Srba u Vukovaru u ljeto 1991.godine, a da nije uopće uzeo u obzir da su Srbi iz Borova sela 2.svibnja 1991.godine iz zasjede ubili i izmasakrirali 12 hrvatskih policajaca. Na Ovčari je ubijeno 200 ljudi iz vukovarske bolnice – pacijenata, ranjenika, bolničkog osoblja, branitelja grada, novinara i drugih civila. Ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina. Najmlađa žrtva Igor Kačić rođen je 1975. u Vukovaru. Na Ovčari su ubijene i dvije žene. Ružica Mrkobašić imala je 32 godine i bila je u šestom mjesecu trudnoće. Prema svjedočenju na suđenju u Srbiji Ružicu su ispred hangara tukli poput ostalih zarobljenika. Ona je krvnike molila i za svoj život i za život nerođenog djeteta. Međutim, krvnici nisu imali milosti, ni prema njoj ni prema nerođenom djetetu već je ubijena vrlo okrutno hicem u trbuh.

Opetovano treba ponavljati da je velikosrpska ideologija uzrok svih zala na prostoru bivše Jugoslavije,  koje je Srbija počinila nad hrvatskim narodom počevši od formiranja Države SHS, pa 6.sječanjske diktature kralja Aleksandra i terora koji je vršen nad hrvatskim narodom Bez priznavanja krivice i suočavanja Srbije sa tom krivicom, nema pomirbe! Nema!

Po Miloradu Pupovcu i ne samo njemu nego i europskim političarima, koji srpska zla nisu osjetili, agresora Srbiju i Srbe u Hrvatskoj, Hrvati trebaju zaboraviti, TETOŠITI i NAGRADITI za agresiju!?

Pa prošlo je 32 godine, vrijeme je za pomirbu i mir!? Ne može, nikako ne može, zato što ova generacija koja je stvarala Hrvatsku ne snosi ni krivnju, ni odgovornost za događaje iz 2.svjetskog rata, a Milorad Pupovac itekako snosi odgovornost kao  suvremenik i sudionik u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

Bez priznanja krivice i kajanja, nema oprosta ni pomirbe!

Bez odustajanja od velikosrpske politike nema trajnog mira sa Srbima!

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://www.portalnovosti.com/sdss-je-stranka-koja-je-od-momenta-svog-osnivanja-bila-posve%C4%87ena-miru

[2] https://www.hazud.hr/antifasista-pupovac-beograd-glavni-grad-nase-maticne-drzave/

[3] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_11_133_2145.html

[4] https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_demokratska_stranka_(Hrvatska)

[5] https://www.youtube.com/watch?v=F7zmaZn-mm0

[6] https://www.youtube.com/watch?v=lZmi9qeM5kU

[7] https://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu

[8] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/sto-srpski-skolarci-u-hrvatskim-skolama-uce-o-domovinskom-ratu-20130613 

[9] https://www.portalnovosti.com/iskazivanje-pijeteta-pretvara-se-u-povod-za-fizicki-sukob

[10]https://enciklopedija.fandom.com/hr/wiki/Popis_masovnih_zlo%C4%8Dina_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu

[11] https://www.portalnovosti.com/pijetet-prema-zrtvama-pretvorio-se-u-promociju-usta%C5%A1stva

Continue Reading

Društvo

Gospa od Prizidnice

Published

on

By

Gospa od Prizidnice je svetište Majke Božje kod Slatina na otoku Čiovu. Gospi od Prizidnice hodočaste posebno Slatinjani kao i vjernici iz bližih i dalekih krajeva, četiri puta godišnje: na Uskrsni ponedjeljak, na Duhovski ponedjeljak, na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe) i na Gospu od Bezgrešnog začeća (8. prosinca).

Svetište i crkva Gospe od Prizidnica izrasli su u sklopu istoimene pustinje koju su u 16. stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši. Na pročelju crkve je natpis koji spominje Juraja Stoidražića kao graditelj crkve iz 1546. godine. Pustinja je kao samostanska zajednica opstojala do polovice 19. stoljeća. Uglavnom su tu živjeli glagoljaši, ali i poneki svjetovni svećenici. Izvorno, među prvim svećenicima i njihovim učenicima – klericima, većina ih je bila iz Poljica, no kasnije se pridružuju i iz drugih krajeva. Posljednji stalno nastanjeni svećenik bio je don Andrija Varvodić iz Roža, koji je umro 1852. kao slatinski župnik. Nakon toga zgrade pustinje korištene su u gospodarske svrhe, a svetište se pohodilo samo u blagdanskim prilikama. U Drugom svjetskom ratu Prizidnice su posve opustošili Nijemci, koji su sve razgradili, kako bi na rtu Čiova izgradili svoje bunkere. No poslije rata Prizidnice su zahvaljujući svim mještanima Slatine ponovno izgrađene i uređene.

U crkvi se nalazi središte pobožnosti – slika Majke Božje s Djetetom (Milosna Gospa). Slika se  u sačuvanim dokumentima spominje prvi put 1750., u službenom pohodu splitskog  nadbiskupa Pacifika Bizze. U umjetničkom pogledu slika je vrlo vrijedan rad 14. stoljeća iz  čuvene slikarske škole na Kreti.

Danas se dvije mise za štovatelje Gospe od Prizidnice.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved