Vijesti

Gospe od Prizidnice – “očuvaj nas morskih dubina i ljudskih plićaka…”

Published

4 godine ago

19 rujna, 2020

O Prizidnici na Čiovu postoji podatak: “Gospino svetište posvećeno je bezgrešnom začeću, a o Blagdanu bezgrešnog Začeća slavi se u Prizidnici 308 godina prije nego što se počelo slaviti u Lurdu, te 308 godina prije nego što je crkva proglasila dogmu Bezgrešnog Začeća.” Vrijedno je to poznavati, na čast i slavu svim naraštajima hrvatskih ribara i težaka, koji vjekovima njeguju i uređuju to hrvatsko premalo poznato svetište Gospe od Prizidnice.

Na južnoj strani otoka Čiova, među strmim liticama povrh samog mora, prije gotovo pet stoljeća podignuta je crkva Gospe od Prizidnice. Pustinja Prizidnice se nalazi na skrivenom i nepristupačnom dijelu otoka, dok je s mora uočljiva strmo iznad južne obale. Obilježje Gospe od Prizidnice je mjesto jedinstvene prirodne ljepote, dodatno oplemenjeno marljivim rukama težaka i pustinjaka, isposnika kroz vjekove.

Ispočetka samo duhovnim sadržajem, a kasnije tijekom stoljeća postaje i mjesto kulturno povijesnog značaja. Prizidnicu čini crkva, stambena i gospodarska zgrada, sve uklopljeno uz samu vrlet okomite stijene. Osnovali su je poljički svećenici glagoljaši u 16. stoljeću. Kao prvi se na natpisu na pročelju crkve spominje Juraj Stoidražić, zapisan kao graditelj crkve iz 1546. godine. Pustinja je kao samostanska zajednica opstojala do polovice 19. stoljeća.

Uglavnom su tu živjeli glagoljaši, ali i poneki svjetovni svećenici. Izvorno, među prvim svećenicima i njihovim učenicima – klericima, većina ih je bila iz Poljica, no kasnije se pridružuju i iz drugih krajeva. Posljednji stalno nastanjeni svećenik bio je don Andrija Varvodić iz Roža, koji je umro 1852. kao slatinski župnik. Nakon toga zgrade pustinje korištene su u gospodarske svrhe, a svetište se pohodilo samo u blagdanskim prilikama. U Drugom svjetskom ratu Prizidnice su posve opustošili Nijemci, koji su sve razgradili, kako bi na rtu Čiova izgradili svoje bunkere. No poslije rata Prizidnice su zahvaljujući svim mještanima Slatine ponovno izgrađene i uređene. Svetište na Čiovu nije toliko poznato kao primjerice, veća i bolje opremljena Pustinja Blaca na otoku Braču, na koju Prizidnice neodoljivo podsjećaju. Ovo je mjesto danas bez stalnih stanovnika, a o njoj brine vjernički puk iz Slatine.

U crkvi se nalazi središte pobožnosti – slika Majke Božje s Djetetom – Milosna Gospa. Slika se u očuvanim dokumentima spominje prvi put 1750., u službenom pohodu splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze. U umjetničkom pogledu slika je vrlo vrijedan rad 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti, original se danas čuva u župnoj crkvi u Slatinama.

Legenda govori da ju je more izbacilo na morski žal. Potvrdila se Gospa i prvim čudom, kad su težaci pokušali sliku premjestiti preko brda u Slatine, a slika je postala toliko teška da je nisu mogli prenijeti. Protumačilo se da Gospa, tu u Prizidnicama želi i ostati. I tako vrijedne ruke težaka i ribara započinju gradnju Crkve u pustinji, u Prizidnicama. Na pročelju crkve nalaze se dva uklesana natpisa na kamenim pločama. Stariji od njih je dokument o prvoj gradnji crkve, pisan oblikom talijanskog jezika, tadašnjim uredovnim jezikom mletačke uprave, a glagoljašima poznatiji od latinskoga.

U prijevodu glasi: Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije, 1546. god. Drugi natpis svjedoči da je crkva obnovljena u prvoj polovici 18. stoljeća. Posebnu brigu za svetište i imovinu od 1857. godine vode članovi obiteljskog roda Nakir, uz pomoć svih dragovoljnih župljana Slatine. Danas još uvijek to marljivo predvodi Tomislav Nakir (r. 1929.), vrlo vitalan i produhovljen u svojoj 91. godini. Uz njega to nastavljaju sinovi Joško, Marinko i kćer Mirjana. Od godine 1928. Gospinim svetištem u Prizidnicama redovito upravlja slatinski župnik uz pomoć crkvenjaka. Sadašnji je župnik don Ante Čulić u Slatinama od 2002. godine.

Gospi od Prizidnice hodočaste uz Slatinjane i vjernici iz bližih i udaljenijih krajeva. Tako je ove godine pristiglo nekoliko hodočasnika iz Zagreba, iz Ike sa Kvarnera, ali i mladi bračni par Viktoria i Lorenzo iz Münchena. Četiri puta godišnje, na Uskrsni ponedjeljak, na Duhovski ponedjeljak, na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe) i na Gospu od Bezgrešnog začeća (8. prosinca), dolaze vjernici sa svojim prošnjama i molitvama.

Prošle nedjelje, povodom ovogodišnjeg dana Imena Marijinog u Prizidnici, predvodnik misnog slavlja bio je don Jenko Bulić, profesor i ravnatelj nadbiskupijskog sjemeništa u Splitu. Don Bulić je započeo svoju propovijed: “Od 1546 godine, dakle točno 474 godine narod dolazi ovdje 4 puta godišnje u ovo svetište, na Uskrsni i Duhovski ponedjeljak, danas na Ime Marijino, i na blagdan Bezgrješnog začeća, kojoj je i posvećena ova crkva. Zašto narod dolazi? Kada mi to idemo kući… kada idemo k ocu i majci, …pa idemo u svečanim trenucima… slaveći ime Marijino, imendan Marijin…”

Propovjednik je nastavio razmatrati potrebu slavlja imendana svih okupljenih hodočasnika, pomalo zanemareni katolički običaj. Potom je naglasio “sačuvaj me Bože morskih dubina i ljudskih plićaka”, rasčlanjujući manje opasne morske dubine od pogubnih ljudskog plićaka… “Što to znači ljudski plićak… ostati u pijesku, ostati u močvari, ostati bezličan, bez imena i prezimena. Ako iza sebe ostaviš trag ljubavi, to je put kojim se uvijek možeš vratiti… Iz sebičnosti rađa se nezahvalnost, a samo onaj tko je ponizan, može biti iskreno zahvalan.” Posve sukladno, upravo su Prizidnice jedno od mjesta zahvalnosti Gospi, mjesto odbacivanja svih vrsta ljudskih plićaka. Propovjednik se potom zahvalio svima onima koji su kroz ovih 474 godine održali ovo svetište, koji su bili čuvari svetišta, i srcem i umom, i snagom i dobrom voljom, i žrtvom i odricanjem…

Zavjetni darovi u crkvi i u pastoralnoj dvorani prikazuju da su se mnogi u svojim teškim životnim prilikama zavjetovali Gospi od Prizidnice, njoj se utjecali, čak i širom svijeta. Kasnije su dolazili zahvaliti, donoseći darove koji svjedoče njihove životne ugroze, teškoće i sretne završetke. U crkvi na oba zida brojne su makete brodova, koji svjedoče stoljetnu zahvalu pomoraca, mornara i ribara, onih koji su preživjevši oluje, orkane i nevere raznih mora svijeta:

Prizidnička Gospe čuva naše more
Čuva naše more i naše mornare
Razrušene puste manastirske dvore
I brodove bijele, što morem krstare....
(Gospe od Prizidnica, Danko Anđelinović)

No tu su i povjesnice, dokumenti, slike i ručni radovi koje tumače i svjedoče povijest svetišta Gospe od Prizidnice. U pastoralnoj dvorani u niši, u zidu, uočljivo dominira kip Gospe Fatimske, koja je svijetu preporučila krunicu, kao pouzdanje i spas od svjetskih nedaća i ratova. Vrijedne Slatinjanke same izrađuju krunice, pletući ih mornarskim koncem i vezom, koje ostaju postojane i dugotrajne, za molitvu i utjecanje Gospi od Prizidnice u našim svakodnevnim nedaćama.

Značajan je spis pape Leona XIII. izdan u Rimu 14. prosinca 1883. kojim je „svim iskreno okajanim, ispovjeđenim i pričešćenim kršćanskim vjernicima u prigodama blagdana bl. Marije Djevice i na Duhovski utorak pobožno pohode crkvu ili svetište bl. Djevice Marije u mjestu koje se pučki zove Prizidnica u Splitskoj biskupiji“ dao potpuni oprost svih vremenitih kazni koje su svojim grijesima zaslužili pod uvjetom da se pomole za slogu kršćanskih vladara, iskorijenjene zabluda, obraćenje grijeha i uzvišenje sv. Crkve“. Ujedno se taj oprost može namijeniti i za duše u čistilištu “na način zagovora“.

Taj je dokument dokaz da je ovo svetište još u 19. stoljeću privlačilo mnoge hodočasnike te da mu je najviši crkveni autoritet pridavao veliko značenje i važnost. Čudesna uslišanja vjernika, počela su se kasnije događati u raznim prigodama zavjeta i molitve, sve do današnjih dana. O tome možemo čitati i u prigodnoj literaturi. Posebice treba istaknuti vrijedan rad, sad već umirovljenog profesora Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu, don Slavka Kovačića (r. 1938.g.), povjesničara koji je napisao posebno vrijedan povijesni prikaz pod naslovom Svetište Gospe od Prizidnica (Split, 1996.). To je izdanje deset godina kasnije prošireno i obogaćeno novim fotografijama, te je kao tako dopunjeno izdano pod naslovom “Župa Slatine i Gospino svetište u Prizidnicama” (Split, 2006.).

Također, nedavno je Muzej Grada Trogira izdao katalog izložbe “Čuvari iz sjene”, vrijedan rad autorice Goranke Tomaš (Trogir, rujan 2019.) u kojem se profesionalno uspješnim fotografijama dočarava trud ribara i težaka, zaslužnih za održavanje svetišta. Upoznati Gospu od Prizidnice posebno je zadovoljstvo i radost svakom novom hodočasniku. Dužnost nam je proširiti spoznaju o tom malom i lijepom mjestu molitve, zavjeta i uslišanja, jer svojim ugođajem budi nadu i potvrđuje vjeru u vjekovni opstanak Hrvata.

Majko slavna, bezgrešno začeta,

Lanterna nam budi

Kad valovi života zaprijete našoj barci,

I utjeha u našoj tuzi.

(Gospe od Prizidnica, Mirjana Nakir)

tekst i fotografije: Damir Borovčak

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

16 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

16 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

23 sata ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.