Connect with us

Društvo

Haški sud je ponovno pokazao da je politički sud

Published

on

Nasljednik Haaškog tribunala “Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove” (MICT) izrekao je novu presudu srpskim obavještajcima Jovici Stanišiću (71. g) bivšem čelnik srpske Službe državne bezbednosti – SDB i Franku Simatoviću (71. g.) glavnom operativcu SDB-a.  Osuđeni su na kaznu od 12 godina zatvora, svaki.

Postupak Stanišiću i Simatoviću na Haškom sudu počeo je prije 18 godina i još nema pravomoćne presude jer će na izrečenu presudu biti podnijete žalbe. Predani su sudu u svibnju/lipnju 2003., a suđenje je započelo tek 2009. godine. Suđenje je završili u siječnju 2013., a već u svibnju 2013. izrečena je presuda što je jako brzo za postupanje Haškog suda. Oslobađajuća prvostupanjska presuda izrečena je 30. svibnja 2013. godine. Ta presuda je u prosincu 2015. godine poništena zbog nekoliko pogrešaka Raspravnog vijeća.

Novo suđenje počelo je tek 2017. godine pa se postavlja pitanje zašto su pripreme trajale tako dugo. Ponovni process traje od 2017. do 2021. gdje Tužilaštvo dovodi 51 svjedoka, a obrana 29 svjedoka (ukupno 80 svjedoka, uživo). Sve to vrijeme su optuženici u Beogradu. Završne riječi tužilaštva i obrane bile su u travnju 2021., a presuda je donesena samo za dva i pol mjeseca. Opet njevjerojatna brzina kada se radi o Haškom sudu. 

Zanimljivo je da Haški sud tijekom 18 godina nije uspio ili nije želio donijeti pravomoćnu presudu ljudima koji su organizirali, obučavali, opremali i slali srpske paravojne jedinice u Hrvatsku te Bosnu i Hrcegovinu. Treba naglasiti da se ne radi o jednoj operaciji paravojnih postrojbi već o nizu operacija koje su te srpske paravojne jedinice izvele na teritoriju Hrvatske te Bosne i Hercegovine tijekom 5 godina (1991. – 1995.). Nakon što su srpske paravojne postrojbe počinile niz zločina 1991. Stanišić i Simatović organiziraju nove postrojbe za nove zločine tijekom naredne 4 godine. To sudci Haškog suda ne mogu shvatiti i ne mogu donijeti logičan i na temelju dokaza (kojih ima dosta) potvrđen zaključak. 

Stanišić i Simatović optuženi su za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, za progon, ubojstva, prisilno premještanje i deportaciju Hrvata i Bošnjaka od 1991. do 1995. godine.

U završnoj riječi tužitelj Douglas Stringer rekao je da je i u ponovljenom postupku dokazano da su dvojica optuženih sudionici udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio “uspostavljanje teritorija s potpunom srpskom dominacijom”, nasilnim i trajnim uklanjanjem nesrba s velikih područja u Hrvatskoj i BiH.

Taj plan su ostvarivali preko jedinica Crvenih beretki, Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana i Škorpiona, koje su osnivali, naoružavali i financijski opskrbljivali. Radi se o jedinicama koje su počinile teške i neizbrisive zločine nad nesrbima u ratovima u Hrvatskoj i BiH.

Od Škabrnje kod Zadra do Trnova kod Sarajeva paravojne formacije, koje su osnovali i opskrbljivali optuženici, počinile su monstruozne zločine i zastupnici tužiteljstva to su nepobitno dokazali, rekao je Douglas Stringer.

Zločini paravojnih formacija zbili su se pod okriljem Državne sigurnosti Srbije i one su zločinački djelovale po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uz njihovu pomoć DSB-a, naglasio je Stringer koji je u zaključku završne riječi istaknuo da je tužiteljstvo i u ponovljenom suđenju dokazalo da su Jovica Stanišić i Frenki Simatović krivi ili odgovorni za progone i zločine.

 “Doživotna kazna jedino je proporcionalna zločinima koje su optuženi počinili”, rekao je tužilac Daglas Stringer.

Izvod iz Sažetka presude od 30. lipnja 2021.:

Točka 12. “Počev od napada na selo Kijevo u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina, u avgustu 1991, postoji jasan obrazac zločina i nasilnih radnji koje su u selima u Krajini sa većinskim hrvatskim stanovništvom činile srpske snage, uključujući pripadnike Jugoslovenske narodne armije, jedinica Milicije Krajine i Teritorijalne odbrane. Posledica tih napada bilo je masovno iseljavanje većeg dela nesrpskog stanovništva sa tog područja. Hrvatska imovina je pljačkana, kuće spaljivane, crkve i škole razarane, a hrvatski civili bili su zlostavljani, proizvoljno zatvarani, premlaćivani, proterivani ili ubijani. Sela su sravnjivana sa zemljom, a njihovi hrvatski stanovnici proterivani. U presudi se iznose detaljne konstatacije u vezi s brutalnim ubijanjem civila nesrpske nacionalnosti i drugim zločinima i nasilnim radnjama koje su srpske snage počinile od oktobra do decembra 1991. na području Hrvatske Kostajnice, između ostalog u blizini sela Baćin, kao i u selima Vukovići, Poljanak, Lipovača, Saborsko, Škabrnja i Bruška.”

Točka 13. “Istovremeno, u avgustu 1991. pojačani su napadi na sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, pri čemu su srpske snage zauzimale gradove i sela na tom području. Te snage uključivale su Jugoslovensku narodnu armiju, lokalne jedinice Terirorijalne odbrane, lokalnu policiju i paravojne grupe, kao što je Arkanova Srpska dobrovoljačka garda. Posle tih napada, u naseljima s većinskim hrvatskim stanovništvom zavladao bi teror. Lokalno nesrpsko stanovništvo bilo je izloženo zlostavljanju, maltretiranju, proizvoljnom zatvaranju i prisilnom radu, a njihova imovina i verski objekti pljačkani su i spaljivani. U presudi se iznose detaljne konstatacije u vezi sa brutalnim ubijanjima nesrpskih civila, zatvorenih u policijskoj stanici u Dalju i u centru za obuku u Erdutu, koja su u periodu od septembra do decembra 1991. izvršili arkanovci i druge srpske snage. Posle nasilnog zauzimanja gradova i sela na tom području, nesrpsko stanovništvo bilo je proterivano ili mu ne bi preostalo ništa drugo osim da pobegne od nasilja.”

Točka 25. “Pretresno veće sada će se osvrnuti na pitanje da li su optuženi učestvovali u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu i delili nameru njegovih učesnika. U optužnici se tvrdi da su optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu time što su obezbeđivali kanale veze među ključnim učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu u Beogradu i na lokalnom nivou, kao i time što su rukovodili i organizovali formiranje, finansiranje, obuku, logističku podršku i druge vrste značajne pomoći ili podrške različitim srpskim snagama, uključujući specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, koje su učestvovale u činjenju gore opisanih zločina.”

Točka 26. “U vezi sa srpskim snagama u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina, kao što se objašnjava u presudi, Pretresno veće konstatuje da su obojica optuženih u prvoj polovini 1991. bili uključeni u obezbeđivanje nekog oblika pomoći lokalnim bezbednosnim strukturama, uključujući pomoć u obučavanju pripadnika policije Krajine, Teritorijalne odbrane Krajine i drugih dobrovoljaca u kampu u Golubiću, a kasnije i u Kninskoj tvrđavi. Međutim, tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je zajednička zločinačka svrha postojala pre avgusta 1991. Shodno tome, Pretresno veće se nije uverilo da su optuženi takvim postupanjem doprineli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe. “

Točka 27. “Pretresno veće izvelo je sličan zaključak u vezi sa bilo kakvim eventualnim doprinosom optuženih u odnosu na srpske vlasti i snage u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem.”

Točka 31. “Pretresno veće se uverilo da su optuženi učestvovali u formiranju jedinice za posebne namene pod ovlašćenjem Službe državne bezbednosti Srbije, i da su tom jedinicom rukovodili. Formiranje jedinice započelo je u leto 1991. sa obukom regruta u kampu Golubić kod Knina. Najkasnije u avgustu ili septembru 1991, Simatović je odabrao oko 28 najboljih polaznika i instruktora kako bi formirao specijalnu jedinicu koja će tajno delovati pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije. Ti pripadnici Jedinice odvedeni su u Beograd, a zatim u kamp Ležimir na Fruškoj gori u Srbiji i u kamp Pajzoš u Iloku u Hrvatskoj, gde su nastavili zajedničku obuku i obučavali druge tokom prvog dela 1992. Međutim, tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su pripadnici Jedinice, ili drugi koje su oni obučavali, učestvovali u zločinima u Hrvatskoj koji se mogu pripisati optuženima.”

Točka 32. “Što se tiče zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, Pretresno veće konstatuje da su u martu 1992. pripadnici Jednice obučili grupu od približno 18 muškaraca iz Bosanskog Šamca. U ovom periodu obučena je, a kasnije integrisana u Jedinicu, još jedna grupa, koja je uključivala bivše pripadnike specijalne policije Srećka Radovanovića, zvanog Debeli, i Slobodana Miljkovića, zvanog Lugar. “

Točka 33. “Pretresno veće konstatuje da su 11. aprila 1992. pripadnici Jedinice, među kojima su bili Debeli, Lugar i Dragan Đorđević, zvani Crni, iz Pajzoša doleteli vojnim helikopterom do jednog sela u blizini Bosanskog Šamca. Ovim pripadnicima Jedinice i drugima pridružila se grupa meštana iz Bosanskog Šamca. Po dolasku, ova grupa je prepotčinjena Jugoslovenskoj narodnoj armiji i dobijala je naređenja od lokalnog komandanta.”

Točka 34. “Kako se opisuje u presudi, ovi ljudi učestvovali su i u počinjenju krivičnih dela za koja se tereti u optužnici u vezi sa Bosanskim Šamcem. Međutim, ti dokazi nisu dovoljni da bi se utvrdilo da su optuženi nad njima imali ovlašćenja ili da su im izdavali instrukcije i pružali podršku tokom vršenja tih krivičnih dela. No ipak, Pretresno veće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike Jedinice i lokalne Srbe iz Bosanskog Šamca kako bi oni učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbedili praktičnu pomoć, što je imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih dela u Bosanskom Šamcu.”

Točka 35. “Iz razloga objašnjenih u presudi, tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi, osim u vezi sa Bosanskim Šamcem, korišćenjem jedinica za posebne namene Službe državne bezbednosti Srbije doprineli ili obezbedili praktičnu pomoć u izvršenju krivičnih dela za koja se tereti u optužnici.”

Točka 36. “Kad je reč o nameri optuženih, Pretresno veće konstatuje da je Stanišić imao detaljna saznanja o događajima na terenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom celog perioda na koji se odnosi optužnica. Pretresno veće konstatuje da je i Simatović imao neograničen pristup informacijama o događajima na terenu budući da je jedan od njegovih osnovnih zadataka u periodu iz optužnice bio prikupljanje obaveštajnih podataka. Pošto je razmotrilo sveukupne dokaze i s obzirom na razmere i obrazac krivičnih dela koja su srpske snage izvršile tokom i nakon operacija na područjima iz optužnice, Pretresno veće konstatuje da je van razumne sumnje dokazano da su obojica optuženih znali za kampanju ubistava, progona i prisilnih premeštanja, usmerenu protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu na koji se odnosi optužnica.”

Točka 39. “I pored toga, Pretresno veće se uverilo da su optuženi pružali praktičnu pomoć, što je imalo značajan uticaj na izvršenje krivičnih dela ubistva, prisilnog premeštanja i progona, počinjenih u Bosanskom Šamcu i da su znali da njihove radnje pomažu u izvršenju tih krivičnih dela. Shodno tome, Pretresno veće konstatuje da su oni krivično odgovorni za pomaganje i podržavanje izvršenja krivičnih dela u Bosanskom Šamcu. Pretresno veće smatra da optuženi nisu odgovorni za planiranje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje bilo kog drugog krivičnog dela iz optužnice.

Raspravno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj. Vijeće je utvrdilo kako su oni znali za udruženi zločinački pothvat ali je rečeno da tužitelji nisu dokazali da su njih dvojica, s ostalim sudionicima, dijelili tu zločinačku namjeru.

U obrazloženju presude je rečeno da su zloglasne jedinice poput “Škorpiona”, “Arkanovaca”, “Martićeve milicije” i “Crvenih beretki” činile zločine, ali da pomoć koju su im pružali Stanišić i Simatović nije bila “konkretno usmjerena” na zločine nego na “podršku njihovim ratnim naporima”.

“Podrška njihovim ratnim naporima”, kojim naporima? To nam Raspravno vijeće nije obrazložilo., a trebalo je!

“Raspravno vijeće smatra Jovicu Stanišića i Franka Simatovića odgovornima za pomaganje i podržavanje zločina ubojstava, kao kršenja zakona ili običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te deportacija, prisilnog preseljenja i progona kao zločina protiv čovječnosti, počinjenih od srpskih snaga nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992.”,

“Raspravno vijeće ne smatra optužene odgovornima za planiranje, naređivanje ili pomaganje bilo kojeg drugog zločina”, stoji u presudi.

Raspravno vijeće suda nije utvrdio njihovu odgovornost “za bilo koji drugi zločin” u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine!?

Nevjerojatno je da Raspravno vijeće pored toliko dokaza o počinjenim zločinima, ubojstava i progona ljudi koji su počinjeni od 1991. do 1995. godine na teritoriju Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a koje su organizirani od Službe državne bezbednosti Srbije, nije utvrdilo odgovornost ljudi koji su to organizirali i proveli po naputku srbijanske vlasti.

Očito je da Raspravno vijeće nije htjelo osuditi Stanišića, Simatovića i Srbiju za počinjenu agresiju i počinjene zločine u Hrvatskoj te Bosni i Hrecegovini. Ono što vrijedi za Bosanski Šamac ne vrijedi za druga mjesta gdje su Srbi počinili zločin! Čudno pravo i čudna logika. Ponekada se čovjek zapita koji je kvocijent inteligencije haških sudaca.

Tročlano vijeće u objašnjenju presude ipak potvrđuje kako je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački pothvat kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo za koji su Stanišić i Simatović znali, no da nije pronađeno dovoljno dokaza ga su ga i pomagali.

Zašto ga nisu spriječili? Zašto su organizirali i podržali nove zločine? Ne radi se o izoliranom (jednom) zločinu već o nizu zločina koji su dio plana stvaranja velike Srbije.

Raspravno vijeće nije htjelo osuditi Stanišića i Simatovića za organizaciju, obučavanje, naoružavanje srpskih paravojnih i drugih postrojbi koje su tijekom 5 godina činile zločine (ne jedan dan već 5 godina!).

Stanišić i Simatović su kao državni službenici Srbije provodili srpsku hegemonističku politiku pod vodstvom Slobodana Miloševića. Oni su organizirali, obučili i naoružali paravojne srpske postrojbe koje su po Hrvatskoj te Bosni i Hercergovini vršili zločine (ubojstva i progone, etničko čišćenje, uništavanje imovine).

Nažalost, ova presuda je jedna u nizu kojom se pokazuje da se ne radi o sudu pravde već o političkom sudu koji ima dvostruka ili trostruka mjerila. Ono što je vrijedilo za Hrvate iz Bosne i Hercegovine to ne vrijedi za Srbe. Bosanskohercegovačka šestorka je branila svoju djedovinu u Bosni i Hercegovini za razliku od Stanišića i Simatovića (Srbija) koji su bili agresori u BiH. Hrvatski dužnosnici su osuđeni za udruženi zločinački pothvat (UZP, koji nije postojao), a srpski dužnosnici nisu osuđeni za udruženi zločinački pothvat (koji je postojao, plan stvaranje velike Srbije). To je velika nepravda Haškog suda, nedosljednost, nelogičnost i protupravnost. Haški sud je tamna mrlja u međunarodnom pravu, sramota za međunarodnu zajednicu.

Tužilaštvo i Raspravno vijeće tvrdi da su se u Hrvatskoj ti zločini odigrali na teritoriji bivših srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.

Žalosno je i sramotno da Tužilaštvo i Sud koriste termin bivše srpske autonomne oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema pa time pokazuju da nisu shvatili (ili nisu htjeli shvatiti) da pravno nisu postojale nikakve srpske autonomne oblasti u Republici Hrvatskoj! Još jedan dokaz da se ne radi o sudu pravde.

Mnogo je dokaza, a i gore navedeno, da je Haški sud bio politički sud, a ne sud pravde. Haški sud je međunarodna sramota jer je kompromitirao sustav međunarodnog prava, jer je legalizirao zločine i progone u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini tijekom agresije Srbije 1991.- 1995. To je sud nepravde, nelogičnosti, dvostrukih/trostrukih mjerila koji je provodio političke odluke moćnih država, a ne zakone međunarodnog prava.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved