Podnošljive temperature početkom srpnja, s tendencijom da postanu nepodnošljive. Proljetne su kiše očito dobro natopile šume, pa za sada nema ni manjih ni većih šumskih požara, vatrogasci gase samo cigarete u pepeljarama dok se dosađuju čekajući pozive koji ne dolaze, igraju belu i mole Boga da tako potraje do jeseni, ali se stvari mogu u trenu promijeniti. Dežurne službe paze tek kojim se pravcem voze Vatreni.

Turista ima kao halve, urla Ultra u Splitu koji i bez te grozormne buke ima problema, pa poseže, kao i još neki morski gradovi, za odgojno-obrazovnim kampanjama koje nerviraju mlade popišance, redari im navlače majice na gola tijela, popišanci prosvjeduju jer im je bilo rečeno da se u Hrvatskoj sve može, prokleti Hrvati, kažu, sada ćemo i u more skakati u majicama, valjda da nas ne dohvate meduze. Ako je tako u toj Hrvatskoj, vele, sljedeće godine idemo u Srbiju koja doduše nema more, ali ima zgodno etno selo zvano Tršić, gdje se može razgledati rodna kuća Vuka Karadžića, koju su doduše spalili Turci, ali je iznova izgrađena, još starija i ljepša. I ondje se sastaju ultraši, dižu buku koja više nikoga ne zanima, kao što je najnovije deklaracija o granicama srpske književnosti, oksimoron, jer srpska književnost nema granica, bezgranična je i bezvremenska, ha, a to što sada govori srbistička konferencija iz Tršića nije drugo do prežvakavanje podmetanja i krivotvorina koje smo mi u Hrvatskoj odavno doživljavali i preživljavali, nešto nervozniji među nama otpisivali u kriku i bijesu, staloženiji analizirali besmislice dok se i oni nisu umorili, a postjugoslaveni i ljubitelji srbističkih eskapada u Hrvatskoj pokušavali i pokušavaju djelovati „pomirbeno“. Eto, u prošloj sam kolumni upozorio kako iz Zagreba, stanoviti kulturni djelatnik, je li, promiče tezu koja bi valjda bila prihvatljiva i na liniji bratstva (kad već nema jedinstva), te ne tvrdi da Držić i Gundulić spadaju u srpsku književnost, nego i u srpsku i u hrvatsku, kao valjda i cijela starija dubrovačka književnost, te nadalje preko Ruđera Boškovića do Ive Vojnovića. Dobro, mislio sam, još samo jedan nemušti glas. Kadli, vidim da se u tzv. deklaraciji o granicama srpske književnosti navodi potpuno isto, jesu stari Dubrovčani srpski, ali (valjda manjim dijelom) i hrvatski, što je ipak korak naprijed (otprilike kao kada je u „regionalnim” filmovima hrvatski udio označen kao manjinski). Što znači da je „zagrebački“ djelatnik u dosluhu i srdačnoj potpori sa srbističkim konferencijašima, a ni to nije ništa novo, na kraju krajeva kako bi Vuk i vukovci djelovali u Hrvatskoj svojedobno (i ovodobno) da nisu imali jezikoslovnu i inu ljubavnu vezu s rođenim Hrvatima.

Stvari se vraćaju na početak, u ona vremena kada su Srbijanci samo verbalno svojatali, a kada nije uspjelo posegnuli za oružjem, za topovima, udarili po srpskome Dubrovniku i gađali prevashodno knjižnice poput one dominikanaca, što je s njihove strane bilo glupo jer su tako mogli zatrti dokumente koji govore da je ondje sve bilo srpsko od pamtivijeka. Jesu malo agresivni, ali su i jadni, ništa im ne polazi za rukom, pa ih uglavnom nema ni na Dubrovačkim ljetnim igrama. Oni su svoje odigrali devedesetih. Ustaše ipak na noge prošlih dana, HAZU i Matica hrvatska i objaviše svoj tekst suprotiva srbijanskom, da se nađe, kad već hrvatska država nije odmah u lipnju reagirala na deklaraciju donesenu u birtiji Kod žirafu vanevropsku zverku u Karadžićevoj postojbini za koju Vuk reče da je najlepša na svetu, kao što je Srbija najlepša zemlja na planetu. Jest ta srbijanska pomama za tuđim zemljama i kulturama doista besmrtna i besramna, i tu nema pomoći, nema nade. Zato su završne rečenice u zagrebačkom tekstu koje počinju riječima: „Nadamo se da će srpski lingvisti od digniteta odustati od neznanstvenih krivotvorina“, plemenita naiva bez pokrića, jer se Srbi, Srbijanci i Srbija nikada ne će promijeniti – ta već je izumrlo mnogo naraštaja njihovih dignitetaca, a stvari ostaju istima, priglupe teze opasnih ciljeva koje današnja Hrvatska treba otresti kao muhu s ramena. Ali i u pregovorima, iskrenim ili ne, Srbije i Europske unije, Hrvatska treba postaviti (uz nestale branitelje itd.) kao jedan od uvjeta jasnu izjavu da se Srbija za sva vremena odriče sirove gladi za svojatanjem hrvatske kulture, dotično jezika i književnosti.

Još je jedan događaj malo razbudio ljetnu pospanost, naime knjiga u kojoj su tiskani, na hrvatski prevedeni dokumenti sa suđenja Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Govore ti zapisnici i presude o pravosudnoj sili i nasilju habsburškom, austrijskom, o istražiteljima i sudcima, a sve neodoljivo podsjeća na haaške procese i prve presude Gotovini i Markaču. Politička farsa, s tim da je u slučaju sloma pobune Petra i Frana bila u igri i velika financijska dobit za tužitelje i sudce, ali i carevinu u cijelosti – opljačkano je sve što su (tada već bivši) hrvatski ban i njegov rođak imali, razdijeljeno poslušnicima, a Petrova žena i djeca uništeni na razne načine. Ana Katarina Zrinski, Petrova supruga, Frankopanka, zaključana u samostan nedaleko od Graza i ondje umrla navodno pomračena uma, sin umro u gradeškoj tamnici nakon dvadeset godina patnja, kćeri otjerane u samostan, a samo je Jelena ostala na sceni i postala junakinjom. Da, Katarini Zrinski nije suđeno u Beču, valjda bi Habsburzima bilo neugodno suditi ženi u političkom procesu. Čitao sam negdje da znalci drže kako je Katarina bila mozak „urote“, što nije posve točno, ali je istina da su joj Nikola Zrinski i brat mu Petar povjeravali tajne misije, što sam detaljno opisao u romanu Samo sreća, ništa drugo. Bila je, znači, poslije Nikoline smrti dio trojke opasnih namjera, trojke Petar, Fran i Ana Katarina, a ne treba zaboraviti da su svi oni bili hrvatski književnici i promicatelji onoga hrvatskoga književnog jezika ozaljske provenijencije, koji bi, da je bilo sreće, danas bio naš standard i ne bismo se morali baktati s istočnom klateži.

Toliko o povijesti (i zemljopisu). Imamo mi svoju sadašnjost, ne manje intrigantnu. Dramatično obraćanje predsjednika RH prošloga četvrtka užasno me je uzbudilo i prestrašilo. Iako sam još rekonvalescent, hitro sam spremio kovčege i uzeo taksi do zračne luke, gdje su već bili i mnogi hrvatski dužnosnici sa ženama i djecom koja su plakala. Kako i ne bi, u tijeku je državni udar u izvedbi Andreja Prigožina koji je već na pola puta do Pantovčaka. Ali je u zadnji čas odustao, traži samo ispriku s mašnicama, tako da se situacija smirila i ja se vratio kući, a Hrvatska nakon afere s kinder jajima ostaje bez šefa vojno-obavještajne službe, a što se može, nekako ćemo preživjeti i angažirati recimo britansku obavještajnu koja dobro radi, kao što se iskazala u srednjoj Bosni u vrijeme rata kada je nepogrješivo detektirala Hrvate kao loše momke. A zašto ne, pa svugdje postavljamo strance, od muzeja i galerija nadalje. Znači, puč je propao, idemo dalje. Kako sada stvari stoje odnosno leže, u nemogućnosti susreta na vrhu – oba ostaju na svojoj strani brvna – sastat će se dva zatočnika, po jedan iz svakoga tabora. Tako su se dvojbe rješavale i u Trojanskom ratu (nisu se potukli Agamemnon i Prijam, nego Ahilej i Hektor) i u srednjem vijeku, nisu izlazili na dvoboj prvaši nego bi delegirali svoje junake vične maču, pa tko pobijedi. A što s obavještajnim podatcima? Pa doći će iz medija, oni i tako saznaju prije od državne službe, kao primjerice s plinskom aferom ili cjepivom koje je ostalo na lageru. Na kraju krajeva, ni Putin nije imao točne podatke, da je imao sada bi bio u Kijevu, a Zelenski na groblju… Nego, ne mogu se ne prisjetiti onih doista strašnih dana početkom rata sa Srbijom, srbiziranom jugovojskom i domaćim srpskim teroristima – naime, mi dobrih, korisnih vojno-obavještajnih podataka gotovo da i nismo imali, a „bezbednjaci“ koji su nam preletjeli uglavnom su mutili vodu i radili za neprijateljsku stranu. Pa ipak smo na kraju pobijedili. Znači, može se. (Uzgred – čitam napis o zapovjedniku JNA koji je predao varaždinsku vojarnu s dvjesto tenkova. Piše, doslovce, kako je vidio da “nema šanse protiv mnogobrojnijih neprijatelja“. Tko su bili ti neprijatelji, današnja mladež ne može dokučiti. Ma krasno, čestitam autoru.)

Još sam htio štošta napisati, ali me je gad od automobila iznevjerio po najvećoj vrućini. Izdržao je, doduše, do Šibenika, gdje sam bio na zatvaranju Međunarodnoga dječjeg festivala, ali je na povratku riknula struja i posebno klima, pa sam se vozio s otvorenim prozorima kao u dobra stara vremena, i to po cesti iz dobrih starih vremena preko Knina pa na Liku i tako dalje. Nedjelja, a cesta prazna, dok vijesti kažu da se na autocesti odvija pakao. Da, tu staru, ali sada dobro održavanu cestu, s novim asfaltom, bez rupa, trebamo čuvati kao državnu tajnu. Da stranci ne prokljuve kako se može ugodno putovati do mora i s mora prekrasnim krajobrazima.

A još nešto me je oduševilo. Šibenik! Godinama nisam ondje bio, nakon što sam desetljećima bivao, i prije rata i u ratu. Taj naš najstariji baš hrvatski grad proljepšao se, procvao. A na zatvaranju festivala pojavio se Dražen Petrović u obličju glumca Tonija Kukuljice koji odlično glumi, ali i vrlo dobro igra košarku – u predstavi jednostavna naslova Dražen, u suradnji šibenskoga HNK i zagrebačke Trešnje. Uglavnom o dječaštvu i prvoj mladosti košarkaške legende. Publika na nogama. Dražen (alias Toni) daje djeci autograme.

Hrvoje Hitrec/HKV