Beli Zagreb grad se opet jednom proslavio. Ovaj puta je već danima zatrpan smećem. Metropola s najvećim prirezom pokazuje se svima s najviše smeća na ulicama.

Direktor “Čistoće”, kupljen u Osijeku, na službenom je putu u Londonu, itd. Baš ga boli briga. Uostalom, on je ionako u Zagrebu samo na privremenom boravku. No, u toj hizofrenoj situaciji napokon su se digli na noge radnici Čistoće i poručili “drugovima” rukovoditeljima “NE MOŽETE!”. I u roku odmah radnicima su suspendirani otkazi po šifri “sve se može kad se hoće”. Možda odgovorni za ovu novu vrstu nereda i gradske sramote dobiju jednom i Nobela… za mir i toleranciju.

Na kraju krajeva, mi smo država koja ima tri nobelovca. Između ostalih tu je i Ivo Andrić. Njega Srbi doduše smatraju svojim nobelovcem, što je i prirodno. Otac i majka, Antun i Katarina, bili su mu Hrvati, katolici, a on navodno Srbin, onaj s “dna kace”. Izrael ima više od 100 nobelovaca. Neobični su ti kriteriji za dobivanje Nobela. Evo primjera. Broj Hrvata pobijenih u Drugom svjetskom ratu je oko 1.084.000. Od toga 2/3 je izgubilo glavu nakon što je rat službeno 8. svibnja 1945. g. završio. Zar i to nije za Nobelovu nagradu?

‘Prije bi Nobela dobio Veselin Šljivančanin za klanje na Ovčari’

Ili recimo, broj Hrvata koji su branili Siget bio je osamsto pedeset protiv sto i osamdeset tisuća Turaka. Broj Hrvata koji su branili Gvozdansko je bio sedamdeset nasuprot 421 tisuću Turaka. Nisu li i to brojke za još jednog Nobela?

Nadalje, Berlin je u Drugom Svjetskom ratu pao 8. svibnja 1945. g, a Odžak 26. svibnja. Broj Hrvata koji su branili Odžak od 40.000 do zuba naoružanih partizana iznosio je 1172. branitelja. Bili su to borci koji su produžili Drugi svjetski rat za 18 dana. Potom je 1816 branitelja branilo je Vukovar od četnika i JNA puna tri mjeseca. Vukovar – Hrvatski Alamo. I opet ništa od Nobela. Prije bi ga dobio Veselin Šljivančanin za klanje na Ovčari.

Za to veliko “postignuće” naš Veselin je dobio na prvom stupnju u Haagu četiri i pol godine zatvora. Tek je žalbeni sud pokvario Veselinu veselje i nesuđenom “nobelovcu” digao kaznu na sedamnaest godina. I tako Nobel devalvira iz godine u godinu. Na to upozorava “istoričarka” Jovanka Jonić: “Ima ljudi koji se ne plaše da kažu ili napišu istinu”.

Naime, Jovanka komentira ogromnu “istorijsku istinu” izvjesnog Zorana Jugovića koji iznosi: “Zašto nisu atomske bombe bacili na Tokio ili Osaku? Pa zato što su u Hirošimi i Nagasakiju bili pravoslavni Japanci! I taj se podatak krije, ali je istinit 100 posto”. Evo i naše komšije su zakinute za barem jednog Nobela. Onog za glupost. E, ima puno relevantnih kandidata za takav Nobel. Šteta što se ne dodjeljuje. Možda bi i mi osvojili pokoji…

Đoletov stari misli na NATO-ovo ‘bombardovanje’…

Gledam zgodne slike iz Melbournea gdje se upravo odvija Australian Open i tenisu. Skupio se veliki broj ljubitelja tenisa i urliču Rusija-Srbija. Otac Novaka Đokovića pozira sa slovom “Z”. Đoletov ćale objašnjava: “Moja je obitelj proživjela horor rata”. Malo sam iznenađen. Nisam znao da je ćale ratovao u Hrvatskoj ili BiH. Naime, rat se samo tamo odvijao. A onda mi je odjednom sinulo.

Đoletov stari misli na NATO-ovo “bombardovanje”. U tom “luđačkom” napadu na nesvrstanu Srbiju, koji je trajao sedamdeset i osam sati, poginuo je slovima i brojkama jedan Srbin, i to, koliko se sjećam, vlastitom pogreškom. Svaki napad NATO-a bio je unaprijed najavljen s točnom najavom što će biti cilj. U četiri godine rata u Hrvatskoj “mirotvorci” iz Australije su ubijali, palili, tjerali ljude u minska polja, silovali, rušili, sve bez najave, sve dok ih nismo vojno protjerali s okupiranih područja, a oni k’o zečevi poskakali na traktore i odmaglili kući u “veliku Srbiju”. I sad žive svoj “srpski svet” zanoseći se slovom “Z”.

Kažu da kad prijeđeš pedesetu to ima svoje mane i vrline. Ne vidiš slova izbliza, ali budale prepoznaš na daljinu. Đoletov stari očito još nije prešao pedesetu…

Ognjen Kraus je rođen legendarne 1945. g. u Zagrebu. Javio se ovih dana pun gorčine. Kaže: “Imovina Židova koju su pokrale ustaše još nije vraćena nasljednicima Židova. To je “civilizacijski sramotno”. Nije li to prilično neistinito i dvolično od druga Krausa? Ustaše koji su slučajno preživjeli nakon Drugog svjetskog rata, završavali bi u zatvorima, a onim ubijenima oduzeta je bila sva imovina, bilo ona židovska ili vlastita. Zagreb i teritorij Hrvatske “oslobodile” su neke “legendarne partizanske brigade” čiji su pripadnici “zauzeli” židovske i druge stanove i kuće te u njima živjeli do smrti, čak i danas u njima žive njihovi nasljednici. Neki od “novo useljenih” stanara živjeli su godinama nakon rata u stanovima višekatnica u centru Zagreba sa svojim “kućnim ljubimcima” u vidu svinja, pilića, patki itd.

Autogol kroz noge

Stoga nam sada drug Kraus prodaje patke o “zlobnom” režimu koji ne želi Židovima vratiti njihovu imovinu koju su im oduzele ustaše. Jesu, ali odmah nakon rata prisvojili su je komunisti. To drug Kraus zaboravlja. Njihove nasljednike bi danas trebalo iseliti, a to nije baš popularno. Kroz cijelo razdoblje rigidnog jugo-komunizma ta imovina je bila “narodna”.

Komunisti su je koristili, trgovali s njom, a naši Židovi i drug Kraus su tada samo mučali i čkomili. Sad se u samostalnoj Hrvatskoj sjetio da se radi o “civilizacijskoj sramoti”. Prozirno je za to okrivljavati ustaše i hrvatsku vlast sada, kad se šutjelo o onima ranije. Valjda je to neka polovična hrabrost. Sjećam se jednog Krausa iz 1945. g. koji je bio sudac ili “tužilac”, komunista, tada gospodar života i smrti u Jugi, ali o povratu židovske imovine nije prozborio ni slova…

Krenula je napokon zdravstvena reforma. Molierovu “Umišljenom bolesniku” ministar Beroš zaprijetio je revizijom – bolovanja.

Profil Klett d.o.o., izdavač iz Zagreba, fascinira svojim profilom. Što bi bilo u redu samo da taj izdavač ne izdaje školske udžbenike. Uvjereni su da je lakše izdati domovinu nego udžbenik “Nina i Tino” koji potpisuje grupa autora. Dok se hrvatska politika i društvo kilavi kako izaći na kraj s Komšićem, Republikom Srpskom, Bošnjacima, kako sačuvati pravo da u BiH žive tri konstitutivna naroda od kojih su Hrvati ‘ko bajagi’ jedan, naš Profil Klett d.o.o. nas, pomoću svojih autora i recenzenata, uvjerava da tamo žive samo Bošnjaci i Bošnjakinje. To vjeruju autori Arijana Piškulić-Marijanović, Jasminka Pizzotola, Lidija Prpić, Željka Zagorec…

Dođe mi da započnem Klett-i, a što tek dođe Hrvatima koji žive u BiH kad čuju ovakvu “istorijsku” istinu. Stvarno je sramotno i izdajnički obrazovati mlade naraštaje sadržajem ovakvih autora koje još poltronski podržava i naše bradato Ministarstvo obrazovanja koje je dopustilo da se ovaj pamflet od udžbenika nađe na školskim klupama. Sve me ovo zajedno podsjeća na onog kanadskog golmana Borjana kojeg su naši “izbušili” na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a koji je izjavio da on nije rođen u Hrvatskoj nego u “Srpskoj Dalmaciji”. Nepismenom golmanu se može progledati kroz prste jer je on i tako naučen primati golove “kroz uši”. Ali Arijani, Jasminki i Lidiji ne. To je autogol koji su primile kroz noge!

Oscar Wilde je još davno napisao: “Neki su toliko opsjednuti obrazovanjem i odgojem drugih da nemaju vremena ni za vlastito obrazovanje”.

O jugo-eliti

Napokon jedna dobra vijest iz kulture koja će razveseliti sve “krležijance” u Lepoj njihovoj. Miljenko Jergović je osvojio nagradu Fric. Oni koji su možda zaboravili, Fric je bio nadimak Miroslava Krleže, velikog pisca i još većeg prijatelja velikog učitelja naših naroda i narodnosti – druga Tita. Poznatog u povijesti kao jednog od desetak najvećih zločinaca na kugli zemaljskoj. Sastavio se žiri koji nije mogao “falit” ni u snu. Dubravka Vrgoč, Dragomir Majhen, Čedo Prodanović, Igor Vikić, Hrvoje Klasić, Tomislav Brlek i kao predsjednica Jagna Pogačnik. Da bi “reč rekel”. K’o nekad fudbalska reprezentacija Jugoslavije. Možda bi cjepidlake kao što sam ja ubacile u taj žiri još recimo Boru Dežulovića, Antu Tomića i Krešimira Beljaka čija se autobiografija pod naslovom “Šokre” navodno uskoro tiska.

Predsjednica Jagna Pogačnik, zaštitnica i mentorica Jergovića i Ante Tomića, napokon je dobila što je htjela. Zapisnik s vijećanja ovjerio je odvjetnik Čedo Prodanović i tako smo dobili novog Frica. Novi Fric, po uzoru na starog, jednom se uputio direkt u Beograd. Iznenadila ga je i oduševila “prestolnica”. Upoznao se s “trodimenzionalnim” Dražom Mihajlovićem, zanimljivim četnikom, a onda se u jednom trenutku depre sjetio hrvatske “lešine s Mirogoja”. Imate pravo tri puta pogađati jel’ se to možda odnosilo na Franju Tuđmana.

Tako je naš Mama Leone popušio svoj sarajevski Marlboro, pa dobivši 10.000 “evra” i skulpturu žiroskopa, naslijedio Damira Karakaša i Juricu Pavičića. Osobno mislim da je došao red i na Antu Tomića da dobije Frica. Sva ta jugo-elita zaista je i zaslužila da između sebe dijeli “evre” i žiroskope. Još kad Žare Puhovski napiše knjigu pjesama o hrvatskim zločinima tijekom Oluje…

E, moj Dostojevski, lako je tebi bilo u ono vrijeme napisati Idiota. Danas to izgleda više kao popis stanovništva.

Možda nam se Bog smiluje zapanjen našom glupošću

Što ako jednog dana Republika Srpska proglasi nezavisnost? Pitaju se to momci iz Hrvatskog tjednika. Mislim da nas tada ni Buda Lončar neće spasiti. On bi to mogao samo onako kako nas je spašavao devedesetih godina. Tada će nam zaista trebati mozak od sto konjskih snaga. Pitaju se naši momci što ako nastane opći pokolj u Europi? Još od antičkih vremena znano je da nema slave u pokolju. Mislim da će nam tada zatrebati netko mudar i sposoban kao što je bio slavni antički državnik Periklo. Hoće li mali narod kao što su Hrvati u relativno, povijesno gledano, kratkom vremenu opet naći svog Perikla kao što je to bio Tuđman devedesetih? Možda nam se Bog smiluje zapanjen našom glupošću kako ne znamo cijeniti državu koju smo jedva nakon stoljeća izborili. Mali narodi i velike ideje. Vjerujem da će se to dogoditi.

“Naši” smatraju da je olakšavajuća  okolnost što diljem Europe ne žive samo Bošnjaci i Bošnjakinje. Ljudi koji temeljito poznaju povijest već danas slute što se sprema. Zna i Milanović. Bojim se samo da Hrvati po svoj prilici ne nađu neki veliki stol i čučnu ispod njega čekajući dok se veliki pošoraju. S druge strane, na fejsu mi netko šalje pomalo poltronski savjet. Kažu mi “šuti!”. Baš nisam sklon šutnji. Možda ipak ponekad. Kažu “ma pusti!”. I tako dok ti šutiš i popuštaš, glupani progovaraju, a idioti djeluju. Svojom šutnjom i popuštanjem sudjeluješ u idiotizaciji države i budućnosti. Tako je to tamo gdje glupi ne znaju da su glupi jer im to nema tko reći…

Kažu na fejsu kako Andrej Plenković doživljava svjetski jedinstven uspon. Od premijera koji najviše obećava do premijera komu najviše obećavaju…

Umirovljenicima samo tri riječi – Isuse, volim te

Zabavljamo se tražeći tamo neki je**ni brod koji još i nije naš. Uvrijeđeni smo što ga nismo bolje čuvali. Možda ga je trebalo staviti u neku od naših marina. Gdje su nestale naše milijarde, to nitko ne traži. I dok se mi zabavljamo nestalom jahtom nekog ruskog moćnika, zbog čijeg nestanka su sigurno neki dobro omastili brk, mirovine većine ljudi su nikakve, napose kad se iskažu u novoj valuti – eurima. Oni iz HNB-a i Vlade, koji su nas uvjeravali kako ništa neće poskupjeti kad se uvede euro, sada ne govore ni riječi njihovom o povećanju. Možda bi Vlada mogla predložiti kompromisno rješenje: umjesto povećanja penzija, penzićima dopustiti da uzmu slobodne dane! Nakon tolikih godina rada, odricanja, krpanja i otplata kredita umirovljenicima ostaju samo tri riječi: “Isuse, volim te!”.

Te iste tri riječi izgovorio je pok. papa Benedikt XVI prije smrti. Taj će Papa sigurno ostati zabilježen u povijesti, ne samo po ove tri riječi nego prvenstveno po svom pontifikatu i doprinosu teološkoj misli Katoličke Crkve.

Međutim, naši penzići će možda ostati zabilježeni tek negdje u fusnoti povijesti kao ljudi koji su pošteno radeći i doprinoseći društvu cijeli svoj životni vijek, proživjeli starost u neimaštini, oskudici i ogorčenju. Međutim, kad Zagorci idu u mirovinu, oni znaju kako ublažiti šok umirovljenja: “Nek’ se mi najemo kak pravi muži špeka, čvarki i krvavice, a pokle nek’ doktori odštopavaju arterije, zato su išli vu školu…”. Kaj je, je…

Malo sjete i tuge…

Kad te ni mirovina više ne može zadržati u ovom zemaljskom raju, dolazi vrijeme odlaska. Igor Karač zna kako to izgleda:

“Otiš’o je otac moj polako,

Otiš’o je stazom što vijuga.

Pratile ga neke stare pjesme

Sve do rijeke kojom teče tuga.

Otiš’o je pijetli kad se bude,

Kao da u šetnju nekud kreće.

Otiš’o je s mirisima jutra,

Dal’ je znao da se vratiti neće…”.

Malo sjete i tuge uz ovu zlobnu i tvrdu kolumnu neće naškoditi…

Zvonimir Hodak/Direktno.hr