Uhvatih sebe u malo atipičnoj poziciji kako listam Slobodnu Dalmaciju koju inače ne kupujem. Naime, kako mi već dovoljno ide na živce svakodnevno arogantno ljevičarenje Večernjaka i Jutarnjeg, onda mi nije ni na kraj pameti prelistavati još i Slobodnu ili Novi list. Ako tomu dodam i sve tri TV kuće s nacionalnom koncesijom koje su tobože progresivne, liberalne i proeuropski koncipirane, redovnom konzumentu novina ostaju samo Sportske novosti i lagano čuđenje zašto toliko ljudi igra tenis desnom rukom. I ne samo tenis… zna se na što mislim.

Listajući tako Slobodnu nakon dugo vremena, naletih na kolumnu Višnje Starešine ”Vijesti i konteksti”. Naslov: ”Uloga Hrvatskog zaborava u ‘Srpskom svetu”. Višnja, hladno i analitički razotkriva svojim čitateljima san Aleksandra Vulina o ”Velikoj Srbiji”. Taj san je legitimno pravo svakog onog Srbina s ”dna kace”. I neka samo sanjaju. Ali kad to sanja Vučićev ministar, e to onda zvuči ovako: ”Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog sveta, odnosno da objedini Srbe gde god budu živeli”. Ministar policije ”prevodi” misli drugog jednog Aleksandra i šalje poruku svima: ”Šiptarima”, ustašama, balijama, crnogorskim zelenašima…

Od poraza u Domovinskom ratu naša draga komšinica Srbija ojačala je svoje vojne potencijale za nekih 90 posto. Hrvateki samo za nekih 17 posto. Samo ove kalendarske godine Aleksandar mali i Aleksandar ”Veliki” opet su povećali vojnu silu za još 44 posto te ulažu u svoju ”armiju” neusporedivo više od nas. Dok se naši heroji svađaju, nazivaju jedne drugima veleizdajnicima, Aleksandar Veliki i Mali računaju na one adute koji su  viječni. Izmjena međunarodnih okolnosti i zaborav u Zagrebu, Sarajevu, pa i u Bruxellesu… Višnja dobro misli da se danas ne moramo bojati tenkova JNA i ruskih borbenih zrakoplova nego ”agenata srpskog sveta” koji srpske mitove i laži pretvaraju u nove istine…”.

Hrvateki su stare dobričine

A što reći o svim onim našima, počevši od Pupovca, nevladinih udruga, jugonostalgičara, dalmatinskih orijunaša, raznih lubenica itd. Hrvatska ih je puna, prepuna. O tome sam pisao u mnogo navrata u ovoj kolumni, a sad i Višnja, ali Hrvateki su stare dobričine. Neće oni na nas više! ”Vjera u Boga i seljačka sloga”. Tamburice, užičko kolo, zabrana pjevanja Thompsonu, priprema zatvora za one koji se usude viknuti ZDS… I kada jednog dana s istoka opet krene, opet će se zaoriti ”Zovi, samo zovi…”, ”Za dom spremni”, ”Vila Velebita”, ”Moja domovina”, a sirotinja će, kao i uvijek, prva u borbu, smrt i… pobjedu.

A poslije će nove elite, one s tri i više nekretnina, stanova, zlatnim polugama, štednjom u eurima, dolarima i jenima te s mjesečnim primanjima više od 30.000 kuna i sa svojim demaskirajućim imovinskim karticama izaći na ulice i prozivati ratne profitere i širenje mržnje između dva bratska naroda. E, moj narode! Epilog toga što je ostalo od Matulinih kuća ili stanova te kuća Urše Raukar zanimat će samo preživjele desničare. Naravno, i sve ostale piz..jalce koji nikada nisu cijenili rad, štednju i borbu za prava siromašnih te socijalnu jednakost.

Da se osigura siguran povratak svih pobjeglih Srba, najbolje je Hrvatima izbrisati sjećanje na pranje mozga. Čist mozak – duga ljubav.

Jutarnji nam javlja da je bila ”organizovana” web-anketa kako bi se vidjela volja i želja građana tko će se sve naći na poleđini  željno očekivanog eura. Dokaz više da je volja građana za naše političare svetinja. Daleko najviše, čak 2599 glasova dobio je Nikola Tesla. Što je i razumljivo kad se uzme u obzir tko je organizirao anketu. A tko je organizator vidimo iz rezultata. Franjo Tuđman, za kojega ja, kao i mnogi naivci, mislimo da je ”otac domovine”, dobio je masovnu podršku Hrvateka, njih 143-troje. Tih 143 glasa treba gledati dijalektički. Prevedeno, to samo dokazuje – još nas ima. Kralj Tomislav je dobio još manje. Tek 127 glasova.

Kralj Zvonimir, zbog minorne popularnosti, mogao bi računati možda samo na dva glasa. S tim da bi jedan bio moj, a drugi možda nekog Zvonimira. Kako dati glas kralju koji je šurovao s Papom pa ga ”oslobodioci” kaznili s ”Ulicom socijalističke revolucije” u Zagrebu. Iz etičko-taktičkih razloga nije se narod izjašnjavao o Mići Pupovcu. Da je bio na listi, Miki bi sigurno ”pomeo” sve ostale. Ne mislim naravno na pokojnog Mikija Bandića. E, sad bi desni provokatori htjeli nekakav k’o bajagi referendum. Nema teorije. Mogli bi ti rigidni desničari još izglasati i ostanak kune pa nas baciti u financijski ambis. Ovako se sve zna.

Dolazi euro, s njime i veće cijene za bar 30 posto, standard za oko 50 posto niži, ali zato nas tješe kako neće više biti mjenjačnica koje deru građane provizijama. Očito su se rukovodili primjerom Urše Raukar i Vilija Matule. Njihove imovinske kartice su svjetli putokaz kako se u borbi za siromašne i obespravljene možeš i sam obogatiti. U usporedbi s njima, mnogi drugi su ostali debelo zakinuti. Recimo, Rade Šerbedžija. Borio se za državu, a dobio od Hrvatske samo ”ostrvo” – Breoni. Što je i s Mesićem, Frljićem, Vedranom Rudan…? Nema u Hrvateka dovoljno eura za sve kandidate koji su zadužili Lijepu našu.

Kao i uvijek, ljubomorni izmisle priču o vama, glupi je šire, a idioti vjeruju u nju. A vi ste pošteno preko weba izbrali najbolje.

Lijep je osjećaj kad znate da nekom falite. Recimo, ja kamo god dođem, uvijek me dočeka isti refren: ”Još si nam samo ti falio”. Najradije bih eksplodirao – od ponosa. Naravno, prešao bih ja preko svega, ali nemam tenk!

‘Čavoglave’ kao ekstrakt Jugoslavije?

Čitam ”Vijesti iz Liliputa” zaslužnog sina naših naroda i narodnosti, Jurice Pavičića. ”Užičko kolo, noćna mora hrvatskih nacionalista… I to gdje? U srcu sistema, među domoljubno mladeži”. Jurica je istinski velemajstor praznih filo-komunističkih frazetina. Ima li uopće ikakvog ozbiljnog i razboritog smisla polemizirati s Jurom (bez Bobana) o njegovom genijalnom otkriću kako su ”Čavoglave” čisti ekstrakt Jugoslavije, da je pjesma bazirana na makedonskom folkloru, da je to miks Stefanovskog i Bregovića, soundtrack vojujućeg hrvatskog nacionalizma, da je Thompson skladao koristeći muzički jezik čiste Jugoslavije itd.?

Po Jurici je Thompson ”skladao i snimio, u  muzičkom smislu, naj-jugoslavenskiju pjesmu koju je hrvatska diskografija nakon ’90. stvorila”. Ma, bravo, Jure!!! Samo dokazuješ kako je bio vidovit Bora Čorba u svojoj legendarnoj poruci: ”Budi đubre do kraja”… Međutim, nama zatucanim ”klerofašistima” ipak nije sve to do kraja jasno. Naj-jugoslavenskiju pjesmu nakon ’90. ne smiješ izvoditi u dvije trećine države Hrvatske. Kakvi su ti Hrvati nacionalisti? Samo zato jer je skladao jugoslavensku pjesmu, Thompson ne smije s njom nastupiti u pulskoj Areni, ali ni u zagrebačkoj Areni, pa bogme ni u Lisinskom. U Zagorju može, recimo, u Bednji, ali već u Varaždinu ili Čakovcu ni slušajo – niks.

‘Kockasti’ brđani šire otrov u zemlji

No, pustimo našeg Juru. Njegov progresivno-liberalni nos njuši nešto što novinari zovu ”prava roba”. Iznenada su u drugi plan pale njegove omiljene afirmativne teme: TV Pink, TV Happy, Čirilica, Ministarka, Karleuša, Južni vetar… On se, duboko zabrinut, senzibilnim rječnikom pita: ”Naime, otkud, majku mu, osmogodišnjim polaznicima policijske škole užičko kolo?”. Gde su to bre čuli? Ovo zadnje je bez navodnika… Čudi me da to naš Jure ne zna. Hrvatsko vojno učilište ‘Petar Zrinski” ponosi se predavačima poput Dejana Jovića, a navodno i Bude Lončara. On bi mogao sasvim kompetentno predavati kolegij ”Totalni embargo na kupnju oružja u slučaju obrambenog rata”. Ako može Vojno učilište Petar Zrinski, zašto ne bi slične kadrovske kapacitete zaposlila i Policijska škola?

I tako se naš Jugo-Jure izčuđava i ne može virovat’: ”Nema uopće sumnje da su ta djeca društveni i generacijski prosjek, mainstream. I nema uopće sumnje da, osim što to znamo vi i ja, to znaju Hodak i Bujanec”. Odmah nastavlja: ”Da sam ja na mjestu hrvatskih nacionalista i da to vidim, stvarno bi se počeo pitati odakle to stiže. Je li to neki otrov u zemlji?”, sav smrknut pita se Jure. Evo zore evo dana, evo našeg Jure neispavana. Neprijatelj nikada ne spava. Jure je budan na braniku onih vrijednosti koje je Juri ostavio Miljenko Smoje. Split je po njemu pristojan građanski jugoslavenski grad, a kockasti brđani šire ”otrov u zemlji”.

U istom broju Jutarnjeg naš Jure kao pravi jugo-drugar objašnjava i jednu modernu dilemu: ”Smije li se biti lijev i bogat?”. Slučaj Urše Raukar. Urša, zapravo Zdenka Raukar i Vili Matula, sve su sami borci za sirotinju i potlačene. Zahvaljujući Tuđmanu postali su svakodnevni posjetitelji kontejnera, zbog čijih prava su se Zdenka i Wili bacali po asfaltu Varšavske ulice. Međutim, sad su iznenadili svoju sirotinju posjedovanjem milijunskih nekretnina, zlatnih poluga, štednjom u jenima, svi s po tri kuće i tri stana, dionicama, rentijerskim prihodima, mjesečnim primanjima oko 36 tisuća odlazećih kuna itd. Možemo! Itekako možemo!

Neka Urša uživa u svemu što joj je ‘borba’ dala

Naši ljevičari u pravilu imaju dva života. Drugi počinje kad shvate da imaju samo jedan. A onda ih krene. I sad će nam Jure objasniti koja je razlika između Zdenke i Wilija s jedne strane i Lovre Kuščevića s druge strane. ”Hvaljen Isus i Marija”, javljao se nekada Lovre s Markova Trga i ne znajući da je tog trenutka sam potpisao svoju optužnicu. Otkud njemu tolike nekretnine? Je li njemu otac bio ”slavni” pijanist? Čime nas je on zadužio? Dobro! I Jure i Zdenka i Wili znaju bar čime nas je zadužio naš Rade, nagrađen s ”ostrvom Brijoni”. Jedino što im se znanje ne slaže sa znanjem puka koji o tome misli malo drugačije.

Npr. Marija Dubravac na Fejsu zna odgovor: ”Borio se čovjek pet godina. Bio po logorima, silovan, prebijan, gladan… Domoljub u pravom smislu riječi. Zaslužio je Brijune. A ne bi bilo zgorega nek malo ode i do Golog otoka skupa s Frljićem, Mesićem i polovicom bagre iz Sabora. Fuuuj, uhljebi i izdajnici”. E, moja Marija! Fali ti pravi ljevičarski diskurs. Odgovor na pitanje koje je postavio naš Jure je jednostavan: Smije se biti lijev i bogat. Dapače! Ali ako si desni, onda je to grijeh i ti si pljačkaš. Svi lijevi bogataši su cvijet našeg društva. Besklasnog, naravno. Oni su izgubili, a mi dobili javnu garažu. Zato su oni došli do privatne garaže u svojim viletinama u Bosanskoj, na Pantovčaku, u Nazorovoj i na drugim elitnim purgerskim lokacijama i bregima.

A Tuđman i njegovih izmišljenih 2.000 obitelji su ”razbojnička privatizacija”. Pokojni predsjednik države je otkupio dio državnog stana kao, uostalom, i svi ostali, a drukerica iz banke mu je odmah stavila javno pod nos štednju njega i supruge od 200.000 maraka. Ha,ha! Ove iz Možemo bilo bi sram da u svoje imovinske kartice unesu Tuđmanovo ”bogatstvo”. Kada je ”svemirski” Slovenac kupio stančinu našem Stipi u elitnoj zoni Zagreba, naš Jure je muča i čkomi ka’ pi…da!

E, sad je dosta i meni i vama priče o našoj ljevičarskoj farizejštini. Farizeji svih zemalja uozbiljite se… Zato ćemo malo pustiti našu Uršu da uživa u svemu što joj je ”njena borba dala”. Ženu je lako razumjeti. Ona vam je kao otvorena knjiga. Knjiga o nuklearnoj fizici na kineskom jeziku. Slažete se, kako je jednostavno!?

Razumijem Škoru, ali se s njime ne slažem

Naš Jožica Manolić je nadživio i političku karijeru Miroslava Škore. Za ne vjerovati. Najprije sam svoj politički ”talenat” uložio u Mislava Kolakušića. Promašaj. Zatim sam ”zaokružio” Miroslava Škoru. Nije me razočarao. Za manje od godinu dana uspio je izboriti na izborima 14 saborskih zastupnika. Ali ”veliki brat” nije želio ostaviti naše slavne manjince na cjedilu. Radije Škoru i Domovinski pokret nego njih. I tako je Škoro po kiši ostao sam bez kišobrana. Dolazile su oluje, potresi, razni Jurice Pavičići, Bajrušiji, divizije divljih ljevičara koji su javno pljuvali ili minorizirali Škoru i Domovinski pokret.

Za to vrijeme potiho je djelovala i ubačena  unutarstranačka destrukcija stranke kako bi se što više ljudi iz vodstva posvađalo, sukobilo i oslabilo cijeli pokret. Neće nama tamo neki desni pokret kvariti izborne rezultate! I tako je taj, sad već dobro osmišljeni i uvježbani model razbijanja konkurentskih i nepoželjnih političkih stranaka krčio put prema propasti ugleda novog Pokreta. Nije ni čudo da se, kad mu se sve to već do grla zgadilo, i sam Škoro zapitao: što to sve meni treba? Potpuno ga razumijem, ali se s njim ne slažem. Započeo je nešto novo i kvalitetno. Naišao je na mnoge grebene do sada, a bit će ih još i više u budućnosti. Politika je prljav posao i kad si ti sam pošten i imaš najbolje namjere. Na žalost, drugi nemaju.

Ali, kad nešto tako dobro započneš, uložiš u to toliko truda, ideala i snage, onda se ne smije posustati pred onim gadljivcima koji to žele uništiti. To je i očekivano. Treba im pokazati da će na tebi slomiti zube. Trebao bi se predomisliti. On je ozbiljna desna opcija. Zapravo jedina. Nema ga tko naslijediti, a da Domovinski pokret ostane to što je bio. Oko pola milijuna ljudi dalo mu je glas na predsjedničkim izborima. Škoro je čovjek koji je napisao i uglazbio najljepšu baladu iz Domovinskog rata – Matu. Da je samo to učinio, bilo bi puno više od svih onih koji su ušli u Sabor sa po stotinjak manjinskih glasova.

U javnom prostoru već su ušutkali Karolinu Vidović Krišto, a sad žele uništiti i cijelu jednu stranku. No, iskreno se nadam da slučaj Škoro nije gotov. Njihova težina na hrvatskoj političkoj vagi upozorava da veliki dio naroda želi i traži takvu političku opciju. A narod se ne može dugo varati. Vrijeme, kako kažu moji Ličani, leti…

Mujo na Jadranu

Vratio se Mujo s ljetovanja na Jadranu. Pitaju ga ‘kako je bilo?’.

‘Isto kao i 1943. godine’, uzvraća Mujo.

‘Pa kako to, Mujo?’.

‘Ha! Lijepo! Nijemci i Talijani po kućama i vilama, a mi u šumi!’, odvrati Mujo.

Pokojni Robin Williams jednom je rekao: ”Bog je muškarcu dao penis i mozak, ali ne dovoljno krvi da bi oba istodobno funkcionirali”.

I napokon još jedan nezgodni. Sin kaže tati: ”Tata bavit ću se organiziranim kriminalom”. 

”Tako je sine, državna služba je sigurna!”. 

Zvonimir Hodak / Direktno.hr