Connect with us

Vijesti

HRVATI U VOJVODINI NISU PRSTOM MRDNULI PROTIV SRBIJE A UBIJANI SU I TJERANI IZ SVOJIH KUĆA

Published

on

(Izvor za foto: slobodnadalmacija.hr)

Mi Hrvati iz istočnog Srijema, Bačke i Banata (prostora koji danas zahvaća Vojvodina), kraj osamdesetih smo dočekali pod strahovitim psihološkim pritiskom, u uvjetima narastajućeg srpskog šovinizma koji se očitovao u prijetnjama, fizičkim nasrtajima i ultimativnim zahtjevima ekstremista da se stavimo na stranu njihovog nacionalnog pokreta. I uz sve to bili smo izloženi najprljavijoj propagandi koju se može zamisliti. Riječ “Hrvat” tamo se tretirala kao najgora psovka i najveća uvreda. Za golemu većinu Srba bili smo “ustaše”, “zločinci”, “koljači” i pripadnici “genocidne rase”. Ozračje posve nalik onomu u Njemačkoj krajem 30-ih godina XX stoljeća.

Izravni pritisci započeli su već u ljeto 1988. godine, nakon prvog (neuspjelog) pokušaja organiziranja mitinga u Novom Sadu, kada je u središte grada (pred zgradu Banovine) stiglo nekoliko stotina ratobornih Srba iz Srbije i s Kosova predvođenih Miroslavom Šolevićem i Vojislavom Šešeljem i njihovim pristašama.

Ogorčeni zbog tog neuspjeha, oni su pokrenuli oštru medijsku kampanju protiv vojvođanskog (“autonomaškog”) političkog vrha, što uskoro prerasta u netrpeljivost prema svima koji se nisu solidarizirali s njima i njihovim zahtjevima, u čemu su prvi na meti bili Hrvati i Mađari. Trebalo im je tri mjeseca agresivne medijske kampanje da bi u dovoljnoj mjeri “napumpali” svoje ekstremiste i potaknuli ih na novo, ovoga puta masovno okupljanje u Novom Sadu kojim je započeo projekt “događanja naroda”.

Ili si za Miloševića ili si “srpski neprijatelj”

  Teror nad manjinama započinje upravo u vrijeme “jogurt revolucije”, kad je početkom listopada 1988. godine stotinjak tisuća mitingaša (uz prethodnu javnu potporu Slobodana Miloševića) natjeralo vojvođansku vladajuću garnituru na ostavke. Time je autonomija pokrajine zgažena, a oštrica mržnje se ubrzo okrenula prema svima koji nisu podržali ovaj koncept i izostali su s mitinga – pogotovu tradicionalno “nepouzdanim” i “antisrpski orijentisanim” Hrvatima i Mađarima.

Faza “diferencijacije” podrazumijevala je micanje sa svih pozicija (od mjesnih zajednica do pokrajinskog političkog vrha) svih onih u čiju se lojalnost Miloševiću sumnjalo. I tako je u Vojvodinu uvedena neka vrsta segregacije – prema ideološkom kriteriju: ako si za “jedinstvenu Srbiju” i Miloševića ostavit ćemo te na miru, ako nisi, miči se iz javnog i političkog života!

S pogoršanjem odnosa između Srbije na jednoj i Slovenije i Hrvatske na drugoj strani, stanje postaje još složenije, a u posebno teškom položaju su Hrvati. Već poslije Gazimestana i huškačkog mitinga na kojemu se okupilo preko milijun Srba (28. lipnja 1989., u spomen na “bitku na Kosovu”), najavljuje se radikalan obračun s “petom kolonom” u kojoj su Hrvati svrstani među najveće “srpske neprijatelje”. Njih se više i ne zove narodnim imenom nego “ustašama”, “koljačima” “tuđmanovcima”, (nakon izlaska HDZ-a na javnu scenu), a jasenovački mit i tobožnji “genocid koji je nad Srbima počinjen od ustaša” u Drugom svjetskom ratu zamašnjak je mržnje koja dobiva sve zloćudnije oblike. U toj su mržnji ujedinjeni svi – od vlasti do opozicije, pa čak i gospoda iz Demokratske stranke koja prešutno podržavaju ovaj rasizam.

I  dok Srbi u Hrvatskoj naoružani do zuba dižu barikade, četnici u Srbiji oštre noževe i pripremaju masovna klanja a “JNA” se sprema krenuti u njihovu “zaštitu”, Srbija srpska propaganda diže halabuku o “novom ustaškom genocidu” koji se tobože “sprema” vječito “ugroženom” srpstvu.

Kolektivno oboljela Srbija u kojoj su “skoro svi postali četnici već sredinom 1985. godine” (kako to lijepo kaže dr. Dubravka Stojanović profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu) ne trpi ni građanske ni pro-jugoslavenske snage i one su hametice potučene već na prvim višestranačkim izborima (9. i 23. 12. 1990. godine), kad ekstremne stranke (Miloševićeva SPS, Draškovićev SPO i njihovi sateliti) osvajaju preko 80% zastupnika.

Nema usporedbe: Hrvati u Srbiji i Vojvodini nisu nikome ni prozor razbili, a Srbi su srušili trećinu Hrvatske

 Vlast i najveći dio opozicije ujedinjen je u progonu svih neistomišljenika unatoč tomu što se SPS i SPO glože i otimaju za fotelje i u nastupu prema njima jednako su beskrupulozni kao i ekstremne skupine što ih organiziraju Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Dragoslav Bokan, Slobodan Medić, Siniša Vučinić, Željko Ražnatović Arkan i drugi. Vlast daje odriješene ruke četnicima i monarhistima koji odrađuju posao progona na terenu, a oni ih politički štite i pokrivaju.

S početkom agresije na Hrvatsku, Hrvati su izloženi još većem teroru – od telefonskih prijetnji i uznemiravanja do nasrtaja na tjelesni integritet i imovinu, a protiv svih uglednijih ljudi koji se usude politički angažirati (izvan srpske opcije) ili javno istupe protivno političkom mainstreamu, vodi se medijska haranga, sve dok ih se ne ušutka ili otjera iz Vojvodine i Srbije.

Uz sve to, Hrvate se nasilno i pod prijetnjama mobilizira u pričuvu JNA (s lažnim pozivima za “vojnu vežbu u trajanju od 15 dana”) i tako nagoni u rat protiv vlastitog naroda, minira se katoličke crkve, samostane i katedrale (Subotica, Bač itd.), pale im se kuće, ubacuju bombe u kuće i dvorišta, domovi im se mitraljiraju, ljude se javno tuče po ulicama i na javnim mjestima, a uskoro započinje i serija ubojstava (od Višnjićeva, Hrtkovaca, Bača, do Golubinaca, Kukujevaca, Jamene). Hrvati su i odvođeni iz kuća nakon čega im se gubi svaki trag – Stevan Đurkov iz Sonte, Ivica i Mato Abjanović iz Morovića), a ubijane su i čitave obitelji (tročlane obitelji Oskomić-Tomić i Matijević iz Kukujevaca – među kojima i malodobni Franjo Matijević star 16 godine), dok su mnogi jednostavno nestajali na fronti ili ginuli pod nerazjašnjenim okolnostima, tako da se broj mrtvih nikad neće pouzdano saznati. Do sada je pouzdano utvrđeno za 17 Hrvata da su ubijeni iz razloga vjerske i nacionalne mržnje i u funkciji progona i etničkog čišćenja Vojvodine.

(Vidi: http://www.hlc-…Dosije_Hrvati_u_Vojvodini_srp.pdf, str. 50-62.; stranica posjećena 11.3.2020.)

I kroz sve to vrijeme – sve do odlaska iz svojih domova, Hrvati nisu počinili ni jedan jedini incident. Napamet im nije padalo da na teror uzvrate silom, čak i onda kad su bili svjesni kako će ti pritisci završiti. Preko 40.000 pripadnika ovog naroda je napustilo svoje kuće i imanja, a da nisu prstom mrdnuli ni protiv Srbije ni protiv svojih susjeda.

To se uvijek mora uzeti u obzir kad se povlače paralele između njih i Srba u Hrvatskoj, jer tu usporedbe nema niti je može biti. Jako dobro znamo da su domicilni Srbi u Hrvatskoj izazvali rat (po naputku svojih nalogodavaca iz Beograda i uz pomoć subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH) i počinili veliko zlo, dok u Hrvate iz Vojvodine i Srbije ne može nitko uprijeti prstom i optužiti ih za bilo kakav akt nasilja prema bilo komu.

Okupacija Baranje i istočne Slavonije (koja je započela 3. srpnja 1991. godine prelaskom oklopnih snaga – “JNA” njihovih “rezervista” i četnika preko mosta na Batini) označila je najteže razdoblje u novijoj povijesti hrvatskoga naroda, kako onoga na desnoj obali Dunava, tako i manjine u Vojvodini i Srbiji koja ušutkana i pod terorom ne smije ni glasa pustiti.

Evo što o tomu među ostalim piše tadašnji predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, mr. Bela Tonković u pismu što ga je u povodu prve obljetnice utemeljenja stranke poslao iz središnjice u Subotici svim podružnicama i mjesnim organizacijama u Srijemu i Bačkoj:

“(…) Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u obrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom. Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate…

(prijepis iz originalnog dokumenta – iz osobnog arhiva Z.P.)

Hrvati će im smetati sve dok ih bude tamo

 Hrvati su u posljednjih 60 godina u Vojvodini i Srbiji svedeni na marginalnu etničku zajednicu i bez ikakvog su utjecaja na bilo što – pa i vlastiti položaj u društvu. Njih se i dalje smatra nižom vrstom, naziva “ustašama” i u najboljem slučaju “katoličkim Srbima”, šikanira i progoni. To je realnost u kojoj žive i stanje se popraviti neće sve dok ih Srbija ne iskorijeni, što je tragična ali surova činjenica.

Od 145.341 (koliko ih je u Vojvodini bilo 1961. godine) danas su pali na ispod 40.000 i sasvim je izvjesno da na dulji rok nemaju nikakve šanse za opstanak, pogotovu s obzirom na ozračje u kojemu se nalaze i danas,  25 godina po svršetku ratnih sukoba na području bivše SFRJ.

Dakako, ova mržnja i netrpeljivost hrvatskom narodu uopće koja je masovno raširena kako u Vojvodini tako i u Srbiji, ima svoje duboke korijene i plod je stoljetne antihrvatske kampanje vođene u Prvoj i Drugoj Jugoslaviji, te dodatno potencirana lažnim srpskim mitovima iz Drugoga svjetskog rata (Jasenovac, Jadovno itd.). Većina Srba smatra da je za njih zauvijek rezerviran status žrtve i pod krinkom “ugroženosti” svoga nacionalnog bića, već više od stoljeća provode svoj velikosrpski koncept osvajanja tuđih zemalja. Tu se ništa promijenilo nije od 1904. godine do danas.

Kosovo su po svemu sudeći izgubili, ali su dobili pola Bosne i Hercegovine, istočni Srijem, Bačka i Banat su “oduvek” njihovi mada im nikad nije pripadao ni djelić tog područja sve dok 1946. godine nije “skrojena” AP Vojvodina koju su komunisti poklonili Srbiji (iako nije bilo nikakvoga temelja za to, jer po svim tadašnjim normama ona je na temelju sudjelovanja u ratu morala imati svoj subjektivitet), jednako tako tvrde kako su u BiH oduvijek “starosedeoci”, a nekadašnju zločinačku tvorevinu (“sao krajinu”) uspostavljenu na okupiranom području Hrvatske u vrijeme agresivnog i genocidnog rata (1991-’95.) još uvijek zovu “privremeno okupiranim područjem”.

Težnja za etnički čistom “Velikom Srbijom” duboko je ukorijenjena u srpskom mentalitetu i ona je srž i pokretač velikosrpske ideologije koja je, nažalost i nakon posljednjih ratova ostala neokrnjena.

Tražimo li uzroke izostanka katarze kod naših susjeda, tu nailazimo na čitav splet razloga: počevši od mitomanskog i mitološkog pogleda na vlastitu povijest preko odnosa prema okruženju (pogotovu susjedima), do fikcija o “izabranosti” Srba kao naroda i njihovim “posebnim pravima”, zaključno s uvriježenim shvaćanjima po kojima su uvijek oni i samo oni u nečemu uskraćeni – a što u ime neke “više pravde” moraju ispraviti (pa ako treba i istrebljenjem drugih i drugačijih).

I kad bi od sutra dobili sva prava po najvišim demokratskim standardima slobodnog svijeta (a neće), Hrvatima u Srijemu, Bačkoj i Banatu to ne bi pomoglo. U Banatu ih gotovo nema, u Srijemu su marginalizirani, u Bačkoj su se održali značajnije u dvije enklave (Sombor, Subotica) i samo je pitanje vremena kad će potpuno nestati.

Po svim anketama i ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i one koje se rade po osnovnim i srednjim školama), još uvijek su najomraženija nacija među Srbima, rame uz rame s Albancima – a ne rijetko i ispred njih. I to se promijeniti neće.

Mi i Hrvati iz Herceg Bosne bili smo i ostali najveća zaprjeka za uspostavu njihovog novovjekog “Dušanovog carstva” i oni nam to oprostiti neće, ni nama ni pripadnicima naše manjine koji žive među njima. To je temeljni uzrok iracionalne, patološke mržnje za koju nema nikakvoga objektivnog razloga. Srbija se još uvijek vrti u svome mitomansko-mitološkom krugu iz kojega ne nalazi izlaza i ta fatalistička koncepcija destrukcije (i samodestrukcije u isto vrijeme) je ne od jučer ono što određuje ne samo njezin društveni i politički život, nego i mentalno stanje nacije.

Ponekad se čuje glas istine iz kruga dužnosnika Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata ili Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, ali to se tamo dočekuje s toliko poruge i zle krvi (čak i s najviših političkih pozicija u Srbiji) da se rijetko tko usuđuje progovoriti.

(Vidi: http://www.gradsubotica.co.rs/o-zlocinima-nad-hrvatima-u-vojvodini-je-rijec/)

I odmah se u Hrvatskoj javi pokoji Srbin (ili Srpkinja) koji po naputku SNV-a i SDSS-a te glasove nastoje te glasove nadjačati galamom o svojoj “ugroženosti”.

Samo odricanje od fikcije zvane velikosrpska ideologija i prihvaćanje temeljnih uzusa demokratskog civiliziranog svijeta u kojemu nema naroda s većim ili manjim pravima niti onih za koje vrijede posebna, ekskluzivna pravila (izvan univerzalnog konteksta jednakosti ljudskih bića) tamo bi nešto moglo promijeniti. Ali do toga neće doći ni brzo ni lako kako se nekima možda čini.

Osim ako se ne dogodi kakvo čudo pa im dragi Bog svojim prstom ne prosvijetli pamet.

Zlatko Pinter

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved