Slika 1. Naslovnica Hrvatskog školskog pravopisa, 2005.

Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Standardni i književni jezik u hrvatskom jeziku nisu sinonimi jer književni jezik osim standardnog jezika rabi i dijalekte, žargone i slično. Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.

Dalibor Brozović autor je najpoznatije definicije standardnoga jezika u jezikoslovnoj kroatistici, stare više od pola stoljeća. Ona „uz prestilizaciju i sažimanje može glasiti ovako: Standardni je jezik autonoman vid jezika, svjesno normiran i polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu.” (Samardžija 1999. 7). U toj su definiciji sadržane glavne značajke standardnoga jezika – autonomnost (standardni se jezik ne podudara ni s jednim govorom nijednoga hrvatskog narječja, tj. nikomu nije materinski jezik, pa ga svi moraju učiti), višefunkcionalnost (standardni jezik omogućuje da se njime iskažu različiti sadržaji: znanstveni, književnoumjetnički, publicistički, administrativni, razgovorni), svjesna normiranost (svaka je razina standardnoga jezika normirana, norme su sadržane u osnovnim normativnim priručnicima – pravopisu, gramatici i normativnome rječniku), stabilnost u prostoru (standardni je jezik isti na čitavome hrvatskom govornom području) i elastična stabilnost u vremenu (prateći promjene u izvanjezičnoj zbilji, standardni se jezik s vremenom mijenja, ali te promjene ne smiju narušiti sporazumijevanje njegovih govornika). (Anđela Frančić)

Razvoj hrvatske standardizacije na temelju svih triju hrvatskih stilizacija

Da bismo razumjeli hrvatski standardni jezik, moramo poznavati povijesni slijed razvoja hrvatskoga jezika s jedne strane i postojanje i rasprostiranje hrvatskih narodnih govora s druge. Hrvatski narodni govori sastoje se od triju narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Od samih početaka hrvatske pismenosti hrvatski su pisci bili toga svjesni i nastojali su stilizirati hrvatski književni jezik tako da sva tri hrvatska narječja u njemu sudjeluju. U Petrisovu zborniku (1468.), glagoljskom kodeksu, to je preplitanje triju hrvatskih narječja na najbolji mogući način vidljivo što se dobro iščitava iz rečenice na koju je među prvima upozorio Eduard Hercigonja (Hercigonja 1975.), a koja je često citirana u povijesnim pregledima hrvatskoga književnoga jezika: “I reku emu anj eli vraž’i ki ga budu držali čto se žalostiš ubogi človeče i kai se mećeš i zač trepećeš”. Dakle, u jednoj rečenici imamo u glagoljskom kodeksu iz 15. stoljeća i kaj i ča i što.

Pisci ozaljskoga književnojezičnoga kruga njegovali su hrvatski književni jezik na temelju svih triju hrvatskih narječnih stilizacija. Riječ je o piscima koji su se okupljali oko hrvatskoga velikaša i feudalca Petra Zrinskoga i na njegovim posjedima. To su bili hrvatski velikaši Fran Krsto Frankopan, Ana Katarina Zrinska, Juraj Ratkaj Velikotaborski, pripadnik pavlinskoga reda Ivan Belostenec koji je sastavio rječnik na toj trodijalektnoj koncepciji. Poznata su književna djela toga vremena, između ostalih, Cvit svetih (1628.) i Četiri poslidnja človika Franje Glavinića (1628.), Adrijanskoga mora sirena (1660.) Petra Zrinskoga, Putni tovaruš (1660.) Ane Katarine Zrinske i već spomenuti gotovo enciklopedijski rječnik Ivana Belostenca Gazpohylacium seu latino illyricorum onomatum aerarium odnosno Gazophylacium illyico-latinum objelodanjen nakon autorove smrti, u Zagrebu 1740.

Gazofilacij Ivana Belostenca jedan je od ponajboljih naših starih rječnika u kojem je doista sačuvano sve blago hrvatskoga leksika. U rječniku se javljaju tzv. kontaktni sinonimi, to jest usporedno se navode riječi iz svih triju hrvatskih narječja koje sve pripadaju hrvatskom književnom jeziku. Dakle, ravnopravno pripadaju hrvatskom književnom jeziku i kaj, i ča i što i hiža, kuća, dom i sl.

Prva hrvatska gramatika Bartola Kašića pisana je također čakavskom i štokavskom stilizacijom, a ako računamo da je gramatika početak standardnoga jezika, onda možemo primijetiti da je štokavska stilizacija u samim temeljima standardizacije.

Primjere jedne narječne stilizacije kao temelja hrvatskoga književnoga jezika (uz sudjelovanje ostalih dviju) ima dosta, a ovdje možemo istaknuti da je vrlo rano ta narječna stilizacija išla u korist štokavštine. Tu možemo ponajprije upozoriti na hrvatske pisce dubrovačkoga kruga (petrarkisti, M. Držić, I. Gundulić, da spomenemo samo neke), potom prva hrvatska gramatika Bartola Kašića (1604. godine), pa rječnik Jakova Mikalje (1659.) u 17. stoljeću te hrvatski pisci i jezikoslovci 18. stoljeća u Slavoniji i bosanski pisci franjevačke provincije Bosne Srebrene od Jadranskoga mora do Budima u 18. stoljeću. U toj skupini osamnaestostoljetnih pisaca na štokavskoj stilizaciji treba spomenuti A. Kačića Miošića, M. A. Reljkovića, V. Došena, A. Kanižlića, M. P. Katančića i mnoge druge. Sve je to utiralo put hrvatskoj štokavštini da postane temeljem hrvatskoga standardnoga jezika za sve Hrvate što se ostvarilo u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda kada su svi Hrvati prihvatili hrvatski književni jezik na temelju štokavske stilizacije uz sudjelovanje ostalih dviju.

Ono što je bitno naglasiti jest to da ni u jednom razdoblju povijesti hrvatskoga književnoga jezika nije bila na snazi koncepcija hrvatskoga književnoga jezika u kojem bi vladalo tzv. jednonarječno čistunstvo, odnosno nikada u povijesti hrvatskoga književnoga jezika nije prevladalo mišljenje da bi trebalo jedna narječna stilizacija biti isključiva osnovica hrvatskoga književnoga jezika.

Na kraju 19. i na početku 20. stoljeća takvo mišljenje o jednom, štokavskom narječju kao temeljnom i isključivom (i) u hrvatskom književnom jeziku zastupala je filološka škola hrvatskih vukovaca na čelu s Tomom Maretićem. Njima su bili mjerodavni oni pogledi na književni jezik što ih je zagovarao srpski jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić. Premda je škola hrvatskih vukovaca imala dobru potporu u politici, ona u Hrvata nikada nije u potpunosti zaživjela jer nije bila dijelom hrvatske književnojezične tradicije. Hrvati su, dakle, uvijek bili svjesni da hrvatski književni jezik treba temeljiti na sve tri hrvatske narječne stilizacije bilo da su sve tri jednako ravnopravne, bilo da je jedna temeljna, a ostale dvije sudjeluju.

Odupiranje štokavskoj isključivosti hrvatskih vukovaca bilo je tijekom cijeloga razdoblja prevlasti škole hrvatskih vukovaca. Najveći književnici odupirali su se takvoj koncepciji (podsjetimo se samo školskih primjera Matoševa Hrastovačkoga nokturna (1900.), Nazorove Galiotove pesni (1912.) ili Krležinih Balada Petrice Kerempuha (1936.). Svi su ti književnici progovorili u stihu „neštokavski” (premda su pisali i na standardu) da bi upozorili da Hrvati ne mogu nikada ni u književnom jeziku zanemariti svoje neštokavske narječne stilizacije. Dakle, hrvatski se književni jezik, jezik pismenosti, oduvijek izgrađivao u sudjelovanju svih triju hrvatskih stilizacija.

Valja reći da je hrvatski standardni jezik od samih svojih početaka crpio pravila iz svih triju hrvatskih narječja, da je koncepcija hrvatskoga književnoga jezika od početaka bila dvojaka: jednaka zastupljenost svih triju hrvatskih narječnih stilizacija u hrvatskom standardu ili jedno narječje kao temeljna narječna stilizacija uz sudjelovanje ostalih dvaju.

Od hrvatskoga narodnoga preporoda svi su Hrvati prihvatili jednu narječnu stilizaciju, štokavsku, kao temeljnu, a ostale dvije sudjelovale su u hrvatskoj standardizaciji. Uvijek valja upozoriti da štokavsko narječje nije istovjetno s hrvatskim standardnim jezikom, a da standardni jezik nije istovjetan ni s jednim hrvatskim (štokavskim) govorom i da hrvatski standardni jezik, kao i sve standardne jezike, valja učiti.

Svoj su standardni jezik Hrvati izgradili višestoljetnim naporima izabravši mu za osnovicu dio (novo)štokavskoga narječja. Dalibor Brozović smatra da standardizacija hrvatskoga jezika počinje od druge polovice 18. stoljeća, a Darija Gabrić-Bagarić (2010.) drži da je „žarišna točka hrvatskoga standardnojezičnoga razvoja” 17. stoljeće, stoljeće u kojemu nastaju Kašićeva gramatika Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.), Kašićev rukopisni prijevod Biblije (prva polovica 17. stoljeća) i Rituala rimskoga (Rim, 1640.), lekcionar Ivana Bandulavića Pištole i evanđel’ja priko svega godišta (Venecija, 1613.) te Mikaljino Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1641. – Ancona, 1651.), prvi veliki rječnik (864. str.) s hrvatskom književnom i govornom građom u ulaznome stupcu.

Hrvatski jezik nije samo štokavština ili samo čakavština niti je to samo kajkavština. Hrvatski jezik jest suodnos svih triju hrvatskih narječja i mogućnost komunikacije među njima, a to ga čini specifičnim i jedinstvenim te neovisnim o svim drugim bliskim ili manje bliskim jezicima.

Standardnojezična norma

Iz Brozovićeve se definicije standardnoga jezika iščitava da je jedna od njegovih značajki svjesna normiranost. Normama (pravilima) uređena je svaka jezična razina: slovopisna, pravopisna, pravogovorna, fonološka, morfološka, tvorbena, sintaktička i leksičko-semantička… te je standardnojezična norma zapravo skup svih tih normā. Stanadardnojezična norma osnovni je sadržaj normativnih priručnika: pravopisa, gramatike, (normativnoga) rječnika te pravogovornoga priručnika.

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva. Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka. Standardni jezik ima svoju uporabnu normu (gramatika, pravopis, rječnici) kako su je definirali jezikoslovci.

Hrvatski jezik sastoji se od tri narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Temelj za službeni općehrvatski nacionalni standardni jezik je zapadna-novoštokavština, službeni hrvatski književni jat je ijekavski (ie piše se kao ije) uz utjecaj ostalih narječja hrvatske štokavice te nadogradnju iz kajkavice i čakavice prvenstveno u rječniku, stilistici i tvorbi. Službeno i jedino pismo hrvatskoga jezika je hrvatska latinična abeceda (gajica).

Standardizacija jezika je trajan proces, stalno učenje. Standardizacija hrvatskoga jezika s kraja 19. i tijekom 20. stoljeća provedena je nasilno na štetu hrvatskoga jezika te je bila nužna restandardizacija nakon osamostaljenja.

Standardizacija hrvatskog jezika krajem 19. stoljeća

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela – pa i gramatike – pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se – uz manje promjene – kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i završetka Prvoga svjetskog rata te ulaskom Hrvata u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te jedanaest godina poslije u Kraljevinu Jugoslaviju nameće se nacionalni i jezični unitarizam. Tzv. srspko-hrvatsko-slovenački jezik i jedan, “našˮ, narod s trima plemenima, Srbima, Hrvatima i Slovencima, izraz su političke prisile i dominacije najbrojnijeg naroda, Srba, nad ostalim narodima u Kraljevini, a kasnije i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Područje upotrebe hrvatskoga jezika sve se više smanjuje. Ulaskom u jugoslavensku državnu zajednicu velikosrpska unitarna politika nameće ideju jezičnog jedinstva tzv. hrvatsko-srpskog tj. srpsko-hrvatskog jezika, odnosno, političke su se ideje prelamale i preko jezika. Normalan razvoj i standardizacija hrvatskoga jezika kočeni su tzv. jezičnom ravnopravnošću, a zapravo nametanjem srpskoga jezika kao službenoga jezika. Nakon 1945. godine i porazom Sila Osovine Hrvatska se našla u novoj jugoslavenskoj državi čime je počelo novo razdoblje standardizacije hrvatskoga jezika. U poslijeratnoj Jugoslaviji oživljava stara ideja o hrvatskom i srpskom jezičnom jedinstvu. Iako je u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji hrvatskom jeziku zakonom zajamčena jezična ravnopravnost sa svim ostalim jezicima Republike, tj. srpskim, slovenskim i makedonskim, srpski se jezik nametnuo kao državni jezik u sudstvu, državnoj upravi, diplomaciji, vojsci i administraciji, odnosno, srpski je jezik bio dominantan u službenoj upotrebi. Kako su političke ideje bivale unitarističke tako su sve više zahvaćale i područje jezika. Prekinuta je praksa s jezičnom praksom iz prethodnoga standardizacijskog razdoblja (travanj 1941. – svibanj 1945. godine). Zabranjuju se novotvorenice i oživljenice iz prethodnoga razdoblja uz istovremeno unošenje mnogih internacionalizama kojima se zamjenjuju hrvatski izrazi.

U hrvatski jezik ulaze mnogobrojni srbizmi, katkad samo fonološki prilagođeni hrvatskom jeziku, kao izraz težnje za izjednačavanjem leksika hrvatskoga i srpskoga jezika, primjerice saobraćaj, prevazići, snabdjeti, bezbjednost itd). U upotrebu dolazi ponovo Boranićev fonološki pravopis (Frančić, 2013: 99).

Godine 1954. na sastanku hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu unitarističkim je političkim pritiskom potpisan Novosadskim sporazum. Nedorečenošću svojih odredaba sporazum je omogućavao proizvoljna tumačenja te srpskom jezikoslovlju služio kao oruđe u pokušajima srbizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Sporazumom je dogovoreno da službeni naziv jezika na prostoru četiriju jugoslavenskih republika mora biti dvočlan u obliku srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik s dvama izgovorima – ijekavskim i ekavskim, te dvama pismima, ćirilicom i latinicom. Dakle, Novosadskim je sporazumom hrvatski jezik izjednačen sa srpskim te se govorilo o jednom jeziku s dvama varijantama, ijekavskom i ekavskom i dvama pismima, ćirilićnom i latiničnom. Za taj jedinstveni, hibridni, jezik izrađuju se zajednički jezični priručnici, a jedan od njih, kolokvijalno poznat kao “Novosadski pravopisˮ, a zapravo “Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ tiskan je 1960. godine u dvama inačicama. Hrvatsko je izdanje tiskano latiničnim pismom i ijekavskim govorom, a srpsko izdanje ćirilićnim pismom i ekavskim govorom. U pravopisu se, koji zamjenjuje dotadašnji Boranićev pravopis, zamjećuje terminološka težnja za srpskom dominacijom i srbizacijom te internacionalizacijom. Propisuje se zamjena hrvatskih naziva sklonidba, sprezanje, umanjenica, uskličnik, točka i sl. internacionalizmima deklinacija, konjugacija, deminutiv i srbizmima uzvičnik, tačka.

Po donošenju “Novosadskog sporazumaˮ 1960. godine u školama je vršen pritisak, kao i na medije te državnu upravu. Dolazi do “zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značenjaˮ (Frančić, 2013: 100). Jezična unitarizacija vodi do izrađivanja i rječnika suvremenoga jezika dviju matica (Matice hrvatske i Matice srpske) naslova “Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ u dvjema inačicama, hrvatskoj latiničnoj i srpskoj ćirilićnoj. Umanjivajući i zanemarujući razlike između dvaju različitih jezika rječnik je davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika te je nametnut privid jezičnoga jedinstva. Primjerice, “uza svaku riječ hrvatskoga strukovnog, znanstvenog ili općeg jezika koja se razlikovala od srpskoga, stavljala se srpska istovrijednica i obratno, čime je dobiven hibrid kojim se nikada nigdje nije govoriloˮ (Frančić, 2013: 100). Ista autorica navodi primjer: azot: gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka. Matica je hrvatska vođena ovakvim primjerima nakon objavljivanja dvaju svezaka (od A – F i od G – K) odustala od daljnjega izdavanja dok je Matica srpska objavila cjelovit rječnik (Frančić, 2013: 100). Rječnik je izazvao “buru negodovanjaˮ, a pored stručnih propusta najveća je zamjerka upućena Rječniku da za volju fikcije o jezičnom jedinstvu i zajedničkom rječničkom blagu nije poštovao osobitosti varijanata, koja svaka postoji kao sustav. “Time je kap prevršila mjeruˮ, navodi Moguš (1995: 204), a rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj je najprije usporen, a potom i obustavljen, (Moguš, 1995: 204). Sve nepovoljnijim položajem hrvatskoga jezika raslo je i nezadovoljstvo Hrvata. Tomu su dakako doprinijeli ovi rječnici te “Novosadski pravopisˮ koji je bio na službenoj snazi sve do “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ 1967.

Razlozi za restandardizaciju hrvatskoga jezika

Iz gore navedenoga prikaza položaja hrvatskoga jezika u Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.) i u Socijalističkoj Jugoslaviji (1945. – 1991.) jasno je da se hrvatski jezik pokušao zamijeniti srpskim jezikom pa je nakon osamostaljenja Republike Hrvatske bila nužna restandardizacija hrvatskoga standardnog jezika.

Osnovica za službeni standard u hrvatskom književnom jeziku je štokavski dijalekt ijekavskog izgovora oplemenjen fondom riječi kajkavskog i čakavskog dijalekta koji su bili ukonjeni unitarističkom velikosrpskom politikom.

Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovom formiranju te jezikoslovac Radoslav Katičić i književnik Drago Štambuk promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju “zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što”. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika.”

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

Vijeće za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje osnovano je 16. ožujka 1998. Uloga Vijeća bila je savjetodavna, pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, (poslije Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta). Uloga Vijeća bila je skrb o hrvatskom standardnom jeziku te davanje mišljenja po pitanjima koja se tiču hrvatskoga standardnog jezika.

Za vrijeme sedme Vlade Republike Hrvatske, vlade Ivice Račana, 2001. godine Vijeće je ugašeno!

Promjenom vladajuće garniture, nakon parlamentarnih izbora, ministar znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske Dragan Primorac 14. travnja 2005. godine imenuje novo Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika.

Nakon novih parlamentarnih izbora i smjene vladajuće garniture Vijeće je opet raspušteno. Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića od 8. svibnja 2012. Vijeće je raspušteno. Ponovnim raspuštanjem Vijeća socijaldemokratska vlada je pokazala svoju ideološku i unitarističku opredjeljenost. Stručni i znanstveni krugovi su bili ogorčeni jer se u članstvo Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti.

„Ovom odlukom ukinuto je jedino državno mjerodavno tijelo koje je imalo skrbiti o hrvatskom jeziku, a kad se iz struke izbace stručnjaci, onda se otvara prostor nestručnjacima, amaterima i politikantima.”

Hrvati su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku. Neki jezikoslovci ne žele vidjeti srbizaciju hrvatskoga jezika, ne žele vidjeti 80-godišnji teror velikosrpske politike, samo govore i pišu o razumijevanje, pa ako se radi o razumijevanju, govorimo hrvatskim jezikom razumjet će nas i naši susjedi jer rječ je samo o razumijevanju.

Iako novoštokavsku dijalektnu osnovicu (tj. glasovlje, gramatički sustav i osnovni rječnik) imaju i srpski, bošnjački/bosanski te crnogorski standardni jezici (te se stoga njihovi govornici međusobno mogu sporazumjeti), nikada nije postojala posve jedinstvena novoštokavska osnovica tih standardnih jezika ni početni zajednički standardni jezik. Hrvatski, srpski, bošnjački/bosanski i crnogorski standardni jezici oblikovali su se u različitome kulturnom, književnom i jezičnom (dijalektnom) okruženju, među njima postoji velika razlika u civilizacijskoj nadgradnji (tj. u strukovnome, kulturološkome i civilizacijskome nazivlju, frazeologiji, intelektualnome rječniku, normativnim pojedinostima itd.).

Negirati navedeno pokazatelj je ideološke i nacionalne zaslijepljenosti na štetu hrvatskoga naroda i jezika. Budući da se dobro razumijemo, govorimo hrvatskim standardnim jezikom.

Izvori: Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Anđela Frančić, Ljiljana Kolenić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Lada Badurina i drugi

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…