Connect with us

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Najpoznatiji hrvatski pustolovi

Published

on

Slika 1. Dragutin Lerman

Najpoznatiji hrvatski pustolovi, istraživači nepoznatoga, dalekoga i opasnoga! Ovdje će biti riječi samo o nekoliko pustolova: Dragutinu Lermanu, Braći Seljan, Mati Šimunoviću (Mati Svjetskom), Stipi Božiću i Davoru Rostuharu.

DragutinLerman

Dragutin Lerman (1863. – 1918.), hrvatski istraživač i putopisac,jedan od najpoznatijih hrvatskih istraživača Afrike.

S 15 godina je pješice iz Požege otišao u Hamburg, poslije do Londona. Sa svojim prijateljem Napoleonom Lukšićem javio se na oglas kojim su tražili ljude za ekspediciju u Afriku kamo  je krenuo s ekspedicijom koju je vodio Morton Stanley, 1882. godine. Njegov prijatelj Napoleon Lukšić umro je na početku ekspecijije, a Lerman se iskazao i postao Stanleyeva osoba od povjerenja. Lerman je svladao nekoliko domorodačkih dijalekata pa mu je Stanley povjerio komunikaciju s domorodcima. Na afričkim ekspedicijama proveo je oko 3.000 dana. Lerman je sudjelovao u pregovorima i sklapanjima sporazuma s domorodačkim poglavicama pa ga je belgijska vlada imenovala povjerenikom za istočni Kongo.

Lerman je propješačio Kongo od njegovih rubova, na sjevernim dijelovima, do područja južnoga Konga, od obala Atlantika na zapadnoj strani do velikih jezera Tanganjika na istoku zemlje. Otkrio je slapove na rijeci Kwilu 1893. godine i nazvao ih Zrinski Chutes – Slapovi Zrinski.

Njegov dnevnik pretvoren je u dvije knjige: Listovi iz Afrike (1891.) i Novi listovi iz Afrike (1894.). Njegove zabilješke iz putne bilježnice čuvaju se u HAZU (za objavljivanje ih je priredila A. Lazarević, Afrički dnevnik: 1888.–1896., 1989.), a zbirka etnografskoga materijala (493 primjerka) u Etnografskome muzeju u Zagrebu te dio u Gradskome muzeju u Požegi.

Slika 2. Eksponati iz Konga, Etnografski muzej u Zagrebu (MJ)

Braća Seljan

Braća Seljan, Mirko (Karlovac, 1871. – Peru, 1913.) i Stjepan (Karlovac, 1875. – Ouro Preto, Brazil, 1936.) bili su pustolovi i istraživači. Istraživali su nepoznata područja (Etiopija i Južna Amerika).

Nakon srednje škole stekli su vojnu naobrazbu. Mirko je radio u Rumunjskoj, Rusiji i Francuskoj, nakon čega se vratio u svoj rodni grad. Stjepan je bio mornar, putovao je svjetskim morima, da bi se i on zimi 1898. godine vratio u Karlovac kako bi se sastao sa svojim bratom.

Godine 1897. Mirko je osvojio naslov “Champion of Globetrotter” prešavši pješice put od Petrograda do Pariza za samo 110 dana.

Braća Seljan su 23. siječnja 1899. godine krenula na svoje pustolovine oko svijeta. Prvi im je cilj bio Crni kontinent, Afrika. Pješice su pregazili put između Karlovca i Trsta, da bi zatim brodom stigli do Aleksandrije u Egiptu. Neko vrijeme su lutali Egiptom, a onda ih je privukla Abesinija (današnja Etiopija). Bili su u službi etiopskoga cara Menelika II., na čijem su dvoru obnašali povjerljive dužnosti i zauzimali visoke položaje u državnoj upravi. Proveli su geomorfološka, klimatska i etnografska istraživanja u području Rudolfova i Stefanijina jezera (danas Che’w Bahir) te osnovali naselje Seljanville. Na jugu Abesinije Mirko je postao guverner, a Stjepan njegov zamjenik.

God. 1902. vratili su se u Europu gdje su sudjelovali u pripremanju vojne intervencije u korist Bura u Africi te držali predavanja u domovini i mnogim europskim gradovima.

Od 1903. do 1913. istraživali su u Južnoj Americi, gdje su osnovali udrugu La Misión Cientifica Croata Mirko y Stevo Seljan. Odredili su položaj slapova Guayrá na rijeci Paraná, skupljali podatke i fotografski dokumentirali život domorodačkih plemena te ispitivali mogućnost eksploatacije salitre u Čileu. Započeli su radom na projektu spajanja Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom, koji se zbog Mirkove pogibije (u nerazjašnjenim okolnostima) nije ostvario. Mirko je nestao s dvije ekspedicije na području Amazone. Njegov brat se nakon toga uglavnom bavio istraživanjem ležišta manganove rude.

Braća Seljan su tekstove o svojim putovanjima redovito objavljivali u zagrebačkom listu Prosvjeta, ali i u mnogim europskim tiskovinama.

Objavili su na raznim jezicima mnoge putopisne crtice i knjige: Slapovi Guayrá (El salto del Guayrá, 1905), Kroz prašume i pustinju (1912) i Istraživačka putovanja dvojice Jugo-Slavena po Brazilu i susjednim republikama (Viagens de Exploração de Dois Yogo-Slavos pelo Brazil e Repúblicas Limitrophes, 1919.). Vrijednu zbirku autentičnih predmeta domorodaca Etiopije (133 predmeta) i Južne Amerike (240 predmeta) darovali su tadašnjemu Narodnom muzeju, koja se od 1919. nalazi i izlaže u Etnografskome muzeju u Zagrebu.

Izvori:  Hrvatske enciklopedija: Seljan, braća Mirko (Karlovac, 5. IV. 1871. – Peru, 1913.) i Stevo (Karlovac, 19. VIII. 1876. – Ouro Preto, Brazil, 7. VI. 1936.), pristupljeno 20. kolovoza 2014.; Sanda Kočevar, Svoj o svome – ondašnji karlovački tisak o karlovačkim putnicima-istraživačima Afrike i Južne Amerike druge polovine XIX. i prve polovine XX. stoljeća, Časopis za suvremenu povijest, sv. 44, br. 1, lipnja 2012.

Slika 3. Braća Seljan, Etnografski muzej u Zagrebu (MJ)

Mate Šimunović (Mate Svjetski)

Mate Šimunović (Stilje kraj Vrgorca 1900. – 1969.), hrvatski svjetski putnik koji je 19 godina pješačio svijetom i proputovao 70 država svijeta na samopogon. Mate i njegov pratitelj, pas Globus, putovali su pješice, biciklom i jedrilicom prešavši 360 tisuća kilometara. Njegov pas Globus pratio ga je 11 godina; uginuo je na Sumatri. Mate je posjetio tisuće otoka i otočića po Indijskom i Tihom oceanu.

Sva događanja s putovanja pažljivo je bilježio i fotografirao. U bilješke s putovanja upisao mu se i predsjednik SAD-a Herbert Hoover, a o Matinim pustolovinama pisale su svjetske novine: New York Times, La Prensa, El Telegrafo, The Straits Times, Shangai Herald i niz drugih.

Godine 1947. vratio se u domovinu; iskrcao se u Bakru. Dva dana poslije uhitila ga je UDBA kada je fotografirao žene koje su u redu čekale za kupnju hrane na točkice. Bio je mjesec dana u zatvoru pa su ga pustili, ali su mu oduzeli putovnicu. Do kraja života je živio u Vrgorcu jer mu nisu vratili putovnicu. Kada se vratio u domovinu, dobio je nadimak Mate Svjetski.

Hrvatski alpinist Stipe Božić koji je iz istoga kraja, autor je knjige o Mati Svjetskom („Ja, Mate Svjetski“). U jednome dijelu knjigekazao je:

”Kada se vratio, mislili su da je čudak. Tada se u svijet odlazilo iz ekonomskih razloga, a Mate se umjesto s novcem za kuću vratio samo s koferima. Mislili su Vrgorčani da je u koferima novac, no Mate je donio priče, fotografije, isječke iz novina…” 

Božić je o prvom hrvatskom globtroteru Mati Šimunoviću snimio dokumentarni film (“Mate Svjetski”) te pojasnio kako je popularizirao svoja putovanja i kako je skupljao donacije: “Najzanimljivije je to kako se on financirao na tom putovanju. Skužio je što znače mediji. Prije svakoga putovanja došao bi u redakciju, rekao bi odakle je i kamo ide. Ugovorio bi predavanje, razglasio to i prikupio bi donaciju jer je na putovanje krenuo bez novca.”

Slika 4. Naslovnica Božićeve knjige o Mati Šimunoviću (MJ)

Stipe Božić

Stipe Božić (Zavojane – Pivci kod Vrgorca 1950.) hrvatski alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, zaposlenik HRT-a, član HGSS-a.

Popeo se na sedam najviših vrhova svih sedam kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu.

Na najviši vrh svijeta, Mount Everest, popeo se dva puta, te je tek drugi Europljanin (poslije Rheinholda Messnera) kome je to uspjelo.

Osim alpinizma, Stipe Božić bavio se speleologijom, ronjenjem te je aktivan skijaš. Spustio se u Lukinu jamu na Velebitu, u dubinu od 1.395 metara. Visinska razlika između dubine ispod površine zemlje u Lukinoj jami i visine Mount Everesta (10.243 m) predstavlja svojevrsan svjetski visinski rekord. Boravio je u najvećim i najpoznatijim svjetskim pustinjama.

Slika 5. Naslovnica Božićeve knjige San o Everestu (MJ)

S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo uspješnih fotografija koje je izlagao na zajedničkim i samostalnim izložbama. Božić je autor mnogobrojnih novinskih članaka, feljtona, kalendara te knjiga “Put na vrh svijeta”, “Sedam vrhova” i “Svete planine svijeta”.

Profesionalnom je kamerom snimio veliku količinu filmskoga i video materijala u malo istraženim dijelovima svijeta. Režirao je više od 80 dokumentarnih filmova koji su u sklopu putopisnih serija “Sedam vrhova”, “Dubine”, “Krš i more”, “Hrvatske planine”, “Faros Paros”, “Svete planine svijeta” i “Rijeke Hrvatske” prikazani na HTV-u.

Sudjelovao je na mnogim međunarodnim filmskim festivalima. Na filmskom festivalu u Trentu 1999. godine njegov film “Reticent Wall” osvojio je Srebrni Encijan za najbolji sportski dokumentarni film, a film “Dhaulagiri Express” nagrađen je na filmskim festivalima u Italiji, Slovačkoj i Austriji.

Davor Rostuhar

Davor Rostuhar (Zagreb, 1982.) hrvatski je putopisac, fotograf i pustolov. U siječnju 2018. godine postao je prvi Hrvat koji je pješke s obala Antartike došao na Južni pol. Prije njega to je napravilo samo dvadeset i troje ljudi iz devet država na svijetu. Potpuno sam prešao je 1163 kilometra ledene pustoši vukući opremu tešku 135 kilograma.

Rostuhar se za ekspediciju pripremao dvije godine. Posjetio je tradicionalne narode koji žive na krajnjem sjeveru planeta (Inuite na sjeveru Grenlanda, Nenete na sjeveru Sibira i Samije na sjeveru Skandinavije). Polarno putovanje trajalo je 47 dana; pratile su ga mećave, jak vjetar i niske temperature.

btr

Slika 6. Naslovnica Rostuharove knjige, Polarni san (MJ)

Od važnijih ekspedicija poduzeo je put biciklom od Zagreba do Egipta od 8000 km, uspon na Mont Blanc (4807 m) te uspon na najviši vulkan u tropima, 6425 metara visok vrh Coropuna u Peruu. Motorom je prešao put od Zagreba do Južne Afrike.

Rostuhar je idejni začetnik i voditelj projekta Hrvatska iz zraka, sedmogodišnjeg dokumentiranja cijele Hrvatske iz zračne perspektive te prezentacija fotografija u prvoj hrvatskoj fotomonografiji National Geographica.

Dosad je objavio šest knjiga putopisne i popularno-znanstvene tematike.

Izvori: Hrvatska enciklopedija, povijest.hr, internet

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved