Connect with us

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA – Izidor Kršnjavi

Published

on

Slika 1. Bista i spomen ploča Izidoru Kršnjavom u Zagrebu (MJ)

Isidor Iso Kršnjavi (1845. – 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, pisac i političar.

Doktor filozofije i prava, prvi sveučilišni profesor povijesti umjetnosti, arheologije i povijesti kulture na Sveučilištu u Zagrebu, prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik njezinog prvog kataloga, utemeljitelj Društva umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt te autor mnogobrojnih izložaba. Kršnjavi je osnivač stručnih škola i reformator gimnazija, političar i predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, pokretač časopisa »Prosvjetni vjesnik«, graditelj i obnovitelj crkava i palača, škola i učilišta, slikar, likovni kritičar i teoretičar, publicist, polemičar, prevoditelj i književnik. Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristašama, napušta Stranku prava te ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika.  Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava.

Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi. Dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti oko 180 školskih, crkvenih i drugih javnih zgrada. “Drži ga se najuspješnijim ministrom u povijesti hrvatske prosvjete i kulture.”

“Proveo je reforme u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi (osnovao ženski licej i žensku stručnu školu te Graditeljsku u okviru Obrtne škole, uveo realnu gimnaziju, tjelovježbu i pjevanje kao obvezne predmete, reorganizirao trgovačke škole i Nautičku školu u Bakru i nabavio joj brod; odvojio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti i utemeljio Arheološki zavod, odredivši da njegov predstojnik ujedno bude ravnatelj Narodnoga muzeja, pokrenuo Nastavni vjesnik 1892.”  

“Potaknuo je osnivanje Zagrebačkoga kluba amatera fotografa kao zasebne sekcije Društva umjetnika 1892. Zaslužan je za uvrštenje fotografije na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. te primjenu novih medija (skioptikonske i filmske projekcije) u popularizaciji umjetnosti i znanosti  1900. osnivanjem Umjetno-znanstvenoga kazališta »Urania«”.

“Brojne reprezentativne zgrade i urbanistički sklopovi u središtu Zagreba projektirani su i/ili izvedeni upravo u njegovo doba i uz njegov angažman (gimnazija u Zagrebu, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu…). Izgradio je veći broj umjetničkih ateljea i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne. Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti.”

Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. Pokrenuo je 1886. prvi hrvatski povijesno-umjetnički časopis Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt u kojem je prikazao kućnu industriju na budimpeštanskoj izložbi 1886., bjelokosne pločice u Strossmayerovoj galeriji 1887., građevni narodni stil, vile na Josipovcu i Tuškancu te regulacijsku osnovu Zagreba 1888. Uredio je Strossmayerovu galeriju.

Kao povjesničar suvremene likovne umjetnosti znatan prinos dao je memoarskim pregledom: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905.).

Objavio je nekoliko knjiga i više od 500 članaka, studija i kritika iz područja likovne umjetnosti, »teoretski upućen u umjetnost kao malo tko u nas« (V. Lunaček, 1914.).

Zanimljivost: “Slikarski nadahnut središnjom figurom svojih romana, u 77. godini popeo se na skele i u prezbiteriju Franjevačke crkve na Kaptolu naslikao svoju formatom najveću sliku, fresku Sv. Franjo propovijeda (prodiči!) pticama (1921.).”

Vrhunski su mu ostvaraji pregradnja i uresivanje gornjogradske palače, sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu (Opatička ul., kbr. 10.), i projekt Školskoga foruma na današnjem Trgu F. D. Roosevelta, zamišljeni kao spomenici škole i prosvjete te vizualni izraz duha antike i humanizma.

Književni rad Izidora Kršnjavoga:  Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju; sam je ilustrirao prijevod. Svojim komentarima Božanstvene komedije (Pakao, 1909.; Čistilište, 1912.; Raj, 1915.) popularizirao je Danteovo djelo. Putopisi: Listovi iz Slavonije (1882.) i Iz Dalmacije (1900.) kao cjelovita djela etnografskih, umjetničkih, arheoloških i povijesnih sadržaja. U tim putopisima Kršnjavi literarizira Slavoniju i Dalmaciju na način da paralelno i naizmjence govori kao stručnjak i kao književnik, onaj koji uočava i razumije probleme svjedočeći o njima, i onaj koji piše stilizirajući svoju putopisnu prozu prema načelima postšenoinskoga doba. Također je pisao pjesme i memoare.

“U Slavoniju se otputio s nakanom da prikupi građu za Akademijinu izložbu narodnih umjetnina i rukotvorina koja je postala temelj sadržaja i djelovanja Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole u Zagrebu. Svoju je misiju pronašao u tome da u nacionalnu memoriju pohrani kreativnost pučkoga stvaralaštva i sociokulturalnu posebnost slavonskoga sela u trenutku kad se patrijarhalni i folklorno-običajni životni model pod naletom kapitalizma počeo rastakati i nestajati. Tražeći uporište hrvatskoga identiteta u tradicijskom obrtu preobražava Kršnjavi zbilju putovanja u krajolik pripovjedača, koji izvorni realizam putnih sadržaja prožima nostalgičnim sjećanjima, živim opisima, humorom i ironijom, i prema sebi samomu i prema drugima.”

“Drugi putopis, Iz Dalmacije, tematizira arheološke lokalitete i srednjovjekovna povijesna mjesta gdje »kamen ječi od uspomena na starodavnu prošlost«. I dok znalac Kršnjavi polemizira s krivotvorinama i predrasudama, itekako svjestan povijesne dimenzije i značenja vladavine hrvatskih kraljeva i samouprave dalmatinskih gradova, izvježbano se oko slikara divi ljepoti baštine i krajoliku u kojemu je ona nastala a dijelom se i sačuvala. Obilazeći povijesna hrvatska mjesta i predjele »preznamenite za našu prošlost«, tumači autor tragove prohujala vremena oživljujući davne ljude i drevne događaje. Dobro obaviješten u relevantnim disciplinama arheologije i medievistike, hrvatsku uljudbu i njezine dosege uspoređuje s civilizacijskim okruženjem, ojađen što su puno toga raznijeli vjetrovi zaborava, jer su dokumente, starodrevne tragove i spomenike najprije Mlečani, a kasnije Talijani namjerice i nemilice uništavali.”

Kršnjavijeve autobiografije: Pogledu na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905.), Autobiografija (Vijenac, 1927.) te memoarsko dvoknjižje Iza kulisa hrvatske politike (knj. 1. i 2., 1986.).

Napisao je dvije drame, politička komedija Polonyi-Strassnoff i simbolična drama Egejev toranj. Jedan osvrt na političku komediju:

“Na podlozi takva zapleta upozorava Kršnjavi na bolne točke hrvatske političke zbilje: na korumpiranost i pokvarenost ugarskih ministara, pohlepu za hrvatskim dobrima i korištenje Srba protiv hrvatskih interesa, Supilovu neslavnu ulogu u Riječkoj rezoluciji i njegovo priklanjanje režimu, moralnu bijedu činovnika, pa i onih najviših, egzistencijalno ovisnih o milosti političara. U borbi protiv ugarskih političkih podvala namijenio je pozitivnu ulogu pravašima frankovcima, a da pritom nije mijenjao imena povijesnim osobama. Prolog i prva četiri čina napisani su u stihu s nedosljedno provedenim rimama, a peti je čin prozni.”

“Kršnjavi je bio pretečom suvremenoga novinstva i prvo naše moderno novinarsko pero, publicist po vokaciji voljan i spreman oblikovati javno mnijenje i utjecati na političke, društvene, kulturne i umjetničke procese.”

Preminuo je u Zagrebu 1927. godine.

Slika 2. Nadgrobni spomenik Izidoru Kršnjavom na Mirogoju (MJ)

Zaključno o Izidoru Kršnjavome:

“Mijenjao je politička stajališta od južnoslavenskih ideja 1867. (predsjednik studentskoga društva »Velebit« u Beču) i 1875–84. (Strossmayerov pristaša i suradnik) preko mađaronstva (1884. izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik brodskoga kotara na listi Narodne stranke) do pristupanja Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava J. Franka 1906. –11., ali je uvijek isticao »svoje hrvatstvo i stanovit hrvatski program« (T. Macan).

“Brojnim je naraštajima bio tek omraženi Khuenov ministar, politički prilagodljivac kojemu nikako nisu mogli oprostiti politička opredjeljenja, a rijetko mu je koji Hrvat domoljub u zasluge upisao njegovo kasnije pravaštvo. Ostao je »tragična, neobična, kontroverzna i neocijenjena osobnost hrvatske kulture« (M. Vaupotić), autentičan primjer naših političkih razdrtosti i nesuglasja, živa slika naših uskogrudnosti u prosuđivanju takvih izuzetnih pojedinaca, istinskih kreatora hrvatskoga kulturnoga prostora. Bez njegovih bi priloga naše vrijeme bilo siromašnije za mnoga konkretna graditeljska djela, a hrvatska prijestolnica kudikamo skromnija i nereprezentativnija.“

“Silno je volio domovinu i umjetnost, pa mudrima ne treba danas tumačiti zašto su mu u proteklim desetljećima osporavali i jedno i drugo, i domoljublje i status umjetnika. Prešućivanje Ise Kršnjavoga u dugomu hrvatskome hodu po jugoslavenskim državnim mukama bilo je sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća sustavno i temeljito. Dobrodošla izlika za sveopću ignoranciju prema njemu bilo je njegovo političko mađaronstvo, a zapravo je glavni i skriveni razlog bila njegova istinska kroatocentričnost, koja se ogleda u neprijepornoj uspješnosti u brojnim hrvatskim projektima i poslovima. Srećom, sâm je Izidor Kršnjavi bio svjestan svojih zasluga za domovinu i žestoko je u svoje vrijeme odgovorio svima koji su njegov prinos umanjivali i obezvrjeđivali, a danas isto tako odgovara i odolijeva – svojim postojanim i značajnim Djelom.”

Izvori: Olga Maruševski, Višnja Flego, Katica Čorkalo Jemrić, enciklopedija, Tonko Marojević i drugi

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved