Connect with us

Hrvatska baština

Hrvatska velikaška obitelj Zrinski

Published

on

Slika1. Bista Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu (MJ)

Zrinski su hrvatska velikaška obitelj koja je tijekom srednjega vijeka, sve do kraja 17. stoljeća, značajno utjecala na politički, kulturni i društveni život u Hrvatskoj. Nakon pogubljenja Petra Zrinskoga, 30. travnja 1671., obitelj Zrinski je bečki dvor opljačkao i uništio.

Počeci uspona obitelji sežu u 12. stoljeće, kada knezovi Bribirski zajedno s ostalim hrvatskim velikaškim rodovima sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića. Vrhunac dosižu u 14. stoljeću za vladavine Pavla Šubića Bribirskog. Moć obitelji skršili su vladari iz Anžuvinske dinastije već u sljedećem naraštaju, za banovanja Pavlovog sina Mladena.

Hrvatska plemićka obitelj Zrinski, ogranak hrvatskog plemićkog roda Bribirskih. Utemeljitelj tog ogranka bio je Grgur II. Bribirski, koji je 31. VII. 1347. u ime maloljetnoga nećaka Jurja III. (1346–61) predao kralju Ludoviku I. Anžuvincu Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za »utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji« te posjede Pedalj i Stupnicu nedaleko od Zrina. Sam Grgur II. preselio se u utvrdu Zrin u Pounju, a obitelj je dobila ime po novostečenom posjedu. Juraj III. bio je prvi član obitelji koji je nosio prezime Zrinski.

Slika 2. Stari grad Zrin (MJ)

U drugoj polovici 15. stoljeća obitelj je posjedovala vlastelinstva: Pedalj, Gvozdansko, Pastuški grad, Završki grad, Stupnički grad, Semidraž, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad.

Nakon osmanskoga zauzimanja Jajačke banovine (1528.), posjedi Zrinskih u Pounju postali su ugroženima pa je Nikola III. predao 1524. godine nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburškomu utvrde Novigrad i Dobru njivu. Zrinski je godine 1527. podržao izbor Ferdinanda za hrvatskoga kralja.

Od 16. stoljeća obitelji Zrinskih i Frankopana bile su najmoćnije hrvatske velikaške obitelji. Uspon obitelji započeo je s Nikolom III. († 1534.). Zrinski su poduprli Ferdinarda Habsburškog na saboru u Cetinu 1526. Bili su istaknuti ratnici u borbi protiv Osmanlija: Ivan I. († 1541.) te Nikola Šubić Zrinski koji je poginuo braneći Siget 1566. godine. Za odanost Zrinski su dobili posjede i gradove: Kostajnicu, Medvedgrad, Čakovec, i Međimurje te Ozalj i Bakar. U to vrijeme Čakovec je postao sjedište obitelji Zrinski.

Zahvaljujući odanosti toj moćnoj vladarskoj dinastiji Zrinski su sljedećim desetljećima znatno ojačali. Gospodarski temelj njihove moći bili su rudnici u Pounju, koji su im omogućili jačanje obrambenoga sustava protiv Osmanlija. No, usporedno su nastojali sačuvati mir te su Osmanlijama plaćali godišnji tribut (danak) i dopuštali im slobodan prolaz njihovim posjedima. Odnos Zrinskih prema Osmanlijama promijenio se nakon 1540., kada je osmanska vojska prodrla u Pounje. Tada su Nikola IV. i Ivan odlučno odbili osmanski napad, čime je započelo razdoblje stalne protuosmanske opasnosti i borbe za očuvanje posjeda.

Slika 3. i 4. Tvrđava u Kostrajnici (MJ)

God. 1542. Nikola IV. pobijedio je Osmanlije kraj Budima, stekao kraljevo povjerenje i bansku čast, 1561. postao je kapetanom u Sigetu, a zatim glavnim kapetanom u ugarskom Prekodunavlju (Transdanubia). Poginuo je 1566. braneći utvrdu Siget. Za života nije uspio sačuvati stare posjede Zrinskih; Godine 1556. Osmanlije zauzimaju Kostajnicu, jednu od najvažnijih točaka hrvatskog obrambenoga sustava, a tijekom 1570-ih opustošili su i zauzeli ostale zrinske posjede u Pounju. Tada sjedištem obitelji postaje Čakovec u Međimurju.

Slika 5. Stari grad Ozalj (MJ)

Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja, a Nikola VII. iz Čakovca. U prvoj polovici XVII. st. uz postojeću luku Bakar, koju je potom zadržao Petar, Zrinski su podignuli luke Selce, Bakarac, Kraljevicu i Crikvenicu, koje su potom pripale Nikoli VII. Te su sjevernojadranske luke bile iznimno važne za razvoj izvozno-trgovinske djelatnosti Zrinskih, koji su u ranom novom vijeku, pored stjecanja velikoga broja prostranih posjeda, osnivali i mnogobrojna trgovišta. Velike prihode stjecali su trgujući stokom iz Ugarske, koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijansko tržište. Poslije je trgovinu stokom zamijenila trgovina proizvodima i sirovinama s njihovih posjeda. Trgovali su tako željezom proizvedenim u željezari Zrinskih u Čabru te solju, drvenom građom i žitaricama. Tako su dobro organiziranom trgovačkom djelatnošću, nadzorom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju, postavili temelje ranomu kapitalizmu na hrvatskom području. Zahvaljujući svojim visokim prihodima mogli su održavati vlastitu vojsku. Ujedno su jačanjem gospodarstva na svojim posjedima utjecali na ubrzani razvoj velikoga broja trgovišta (Čakovec, Legrad, Štrigova, Središće, Nedelišće, Prelog, Turnišće /Podturen/, Rakovec, Vrbovec, Trg kraj Ozlja, Ozaljsko Trgovište, Ribnik, Dubovac).

Slika 6. Spomenik u Čakovcu (MJ)

Od početka XVII. st. razvili su intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom, koja im je priznala mletačko plemstvo. Ujedno su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. Time su se sve više udaljavali od Habsburgovaca, što je bilo i razumljivo uzme li se u obzir konkurentski odnos dviju susjednih luka, habsburških luka Trsta i Rijeke i zrinskoga Bakra. Osim toga, pojačana budnost Habsburgovaca na području Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva oslabila je i moć župana u ugarskim županijama, pa tako i utjecaj Zrinskih u Zaladskoj županiji. Ali umjesto da teže sačuvati naslove župana, Nikola VII. i Petar IV. težili su u XVII. st. steći bansku čast u Hrvatskoj. Razlog tomu zasigurno je bila težnja Zrinskih da ojačaju obrambenu snagu hrvatskih zemalja.

Vladajuća dinastija, naime, nikako nije uspijevala pronaći rješenje za suzbijanje pojačane osmanske prijetnje te je, zbog pritiska sa zapada Europe, po svaku cijenu nastojala očuvati za Hrvatsku nepovoljan mir s Osmanlijama. Ujedno su, u težnji da stvore jaku apsolutističku državu, nastojali obuzdati moć hrvatskog i ugarskog visokoga plemstva te su dijelili povlastice nižemu plemstvu. Jednu od većih prepreka u tim nastojanjima predstavljali su im upravo Zrinski, koji su zahvaljujući prihodima sa svojih imanja imali vlastitu vojsku kojoj je cilj bio osloboditi se kako osmanskoga, tako i habsburškoga pritiska. Upravo su težnja za oslobođenjem zauzetih hrvatskih i ugarskih područja od osmanske vlasti s jedne strane, te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije s druge strane, bili među glavnim uzrocima Zrinsko-frankopanske urote (1664.–71.) i propasti obitelji Zrinskih. Slomom urote Petar IV. zajedno s Franom Krstom Frankopanom bio je pogubljen u Bečkome Novome Mjestu (1671.). Njegova supruga Ana Katarina (oko 1625.–73.) i kći Aurora (Zora)Veronika (1658.–1735.) bile su odvedene u Graz te potom razdvojene; 1672. Ana Katarina bila je premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a Aurora Veronika u samostan uršulinki u Celovcu (Klagenfurt). Druga kći Petra IV. i Ane Katarine, Judita Petronila (1655.–99.) bila je predstojnica samostana klarisa u Zagrebu, a njihova treća kći Jelena (1643.–1703.) posljednje je godine života provela u izbjeglištvu u Nikomediji, na teritoriju Osmanskoga Carstva.

Slika 7. Stari grad u Čakovcu (MJ)

Sinovi bana Jurja Zrinskog, ban Nikola VII. i ban Petar IV., bili su istaknuti protuturski ratnici. Bečki dvor je provodio apsolutičku i centralističku politiku koja je ugrozila hrvatske interese pa je došlo do sukoba Zrinskih s dvorom. Nikola Zrinski poginuo je u lovu krajem 1664. godine pod čudnim okolnostima. Naslijedio ga je Patar Zrinski, imenovan je hrvatskim banom 1665., ali je preuzeo dužnost tek 1668. zbog političkih kalkulacija bečkoga dvora.

Nasilni kraj obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća uzrokovan je sukobom s bečkim dvorom, poznatim kao Urota zrinsko-frankopanska. Posljednji ban iz roda Zrinskih, Petar, ubijen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Žena mu, Katarina te sin Ivan Antun ostatak svojih života proveli su u tamnici.

Prema tvrdnjama Hrvatskog plemićkog zbora, krovne udruge hrvatskoga plemstva, u Grčkoj postoji grčka loza obitelji Zrinski (grčka obitelj Sdrinias).

Grof Petar IV. Zrinski bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju „Decretum tripartitum“ u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine. Spjev „Sirena Jadranskoga mora“ objavio je 1660. godine.

Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama (Tridesetogodišnji rat). Osmanlijama je nanio poraz kod Slunja 1649., sudjelovao je u Kandijskom ratu, porazio je Turke u Lici 1655. godine. Imenovan je kapetanom Ogulina, Senja i cijelog Promorja. Izvojevao je veliku pobjedu kod Jurjevih stijena 16. listopada 1663. Zbog zavisti i sebeljublja zapovjednik Vojne krajine general Ivan Herbert Auersperg ga je optužio za neposluh pa je Zrinski morao predati ratni plijen i zatočenike.

Petar Zrinski bio je i pjesnik i prevoditelj. Preveo je spjev svoga brata Nikole Zrinskog Čakovečkog na mađarski jezik („Sirena Jadranskoga mora“, Adrianskoga mora sirena).

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan borili su se za prava Hrvatske, povezali se s mađarskim plemstvom u borbi protiv bečkog apsolutizma i centralizma, ali su bili izigrani i ostavljeni sami. Pored toga bili su izdani.

Slika 8. Spomenik u Čakovcu (oproštaj) MJ

Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664., kojim je bečki dvor dao pravo Turcima da zadrže osvojene hrvatske posjede.

Zrinsko-frankopanska urota bila je pobuna protiv bečkog apsolutizma i centralizma kralja Leopolda I. Habsburgovca. Bečki dvor je saznao za urotu, pozvao hrvatske plemiće u Beč i tamo ih dao utamničiti u Bečkom Novom Mjestu. Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt  odsjecanjem desne ruke i odsjecanjem glave. Presuda je izvršena 30. travnja 1671. (bez odsjecanja desne ruke).

U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je:

“(…) htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač.”

Bečki dvor je osim pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana uništio i obitelji Zrinski i Frankopan, oduzeo im je plemićki status, oduzeo posjed i utamničio ih. Bio je to kraj dviju najuglednijih hrvatskih obitelji. Rod Zrinski dao je 60 potkraljeva ili banova Hrvatskoj.

Noć prije pogubljenja Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, napisao je oproštajno pismo koje započinje „Moje drago Zercze“ (srce). Pismo je jedno od najljepših pisama toga doba pa je prevedeno na: njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski, španjolski i mađarski jezik. Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke biskupije.

Slika 9. Spomen-ploča u Zagrebačkoj katedrali (MJ)

Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana bila su pokopana u Bečkom Novom Mjestu. Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” prenijela je posmrtne ostatke 28. travnja 1919. u Zagreb i pokopali ih 30. travnja 1919. godine u Zagrebačkoj katedrali.

Izvori: opća i nacionalna enciklopedija, Ljubomir Škrinjar, Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, plemstvo.hr

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved