Connect with us

Istaknuto

Istarska raskrižja: istrijanstvo kao multikulturalnost, suživot, odnosno convivenza: stvarna ili samo proklamirana

Published

on

Kada se kaže Istra, meni osobno je Krasna zemlja Istra mila,  dome roda Hrvatskog…najljepši prostor gdje provesti svoj ovozemaljski život.

Robertu Hapacheru, Talijanu rođenom u Puli,  je mala Italija u neovisnoj Istri….

Idis Turato , arhitektu,  Istra je  je  budućnost globalnog urbanizma….

https://www.glasistre.hr/istra/idis-turato-arhitekt-svjetskog-glasa-istra-je-savrseno-mjesto-za-zivot-evo-i-zasto-695583

Furiu Radinu, podpredsjedniku Hrvatskog Sabora,  je Istra  samoupravna ili autonomna regija kao dio  postojeće republike Hrvatske koja će se ionako kroz neko vrijeme kroz Europsku uniju sjediniti u Sjedinjene Europske Države….

Ivan Jakovčić, bivši župan Istarske županije i bivši europarlamentarac, ” želi Istru kao jaku financijsku regionalnu autonomiju u Hrvatskoj i ništa više. Mada zna da u Istri ima onih koji bi rado vidjeli Istru kao Republiku, za njega  to nije ni realno ni potrebno”  iako je u procesu osamostaljivanja Republike Hrvatske 1990-tih godina izjavio da Istru treba izdvojiti iz Hrvatske” „na način da slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije “što nije točno, jer je proces osamostaljivanja počeo sa idejom konfederacije Jugoslavije, a završio  slamanjem  velikosrpske agresije. Predsjednik Stjepan Mesić u veljači 2010. godine odlikovao je Ivana Jakovčića redom Ante Starčevića “za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države”? NN 22/2010

Boris Miletić, bivši  gradonačelnik Pule,  Istru vidi kao najrazvijeniju regiju u Europi. “Regionalni identitet, antifašizam i multikulturalnost vrijednosti su koje nas određuju” kaže Miletić….

Nino Mogorović, hrvatski političar i publicist, predsjednik  udruge “Dr. Ante Ciliga”,  ” Istra je naime u cijelosti u raljama organiziranog kriminala, lokalne polit – mafije! Uhićenja zbog kriminalnih malverzacija koja su pripremljena i na koje se čeka, onemogućava koruptivno lokalno pravosuđe koje blokira pokretanje postupaka”….

Damiru Kajinu bivšem  saborskom  zastupniku  IDS-a  i sadašnjem gradonačelniku Buzeta“ Istra je spilja razbojnička i dok ruka pravde ne prođe tunel Učku, neće biti sreće”( ta ruka pravde nikako da prođe tunel Učku )… u pitanju je  vjerodostojnost Istre. Ovo je posljednji čavao u lijes županije koja je nekada bila zemlja sloboda, a danas je postala zemlja straha. Istra danas više novca povlači iz državnog proračuna nego što u njega uplaćuje. Istra danas stagnira. Živi od skupo plaćenih PR agencija koje obmanjuju narod, a lagati se može neko vrijeme i nekim ljudima, ali ne sve vrijeme i svim ljudima. Miletić nije pobi jedio. Očekujem samo jedno: da se prebroje glasovi. To bi trajalo dva dana. I gdje je problem? Pozivam Ustavni sud da bude savjest Istre i Hrvatske jer je u pitanju budućnost Hrvatske…( Ustavni sud nije savjest Hrvatske,  nije dopustio prebrojavanje glasova do kraja )

Sve mi je bilo jasno. IDS Borisa Miletića, a ne izvorni IDS, postao je teret Istri. Nepotizam, bogaćenje, droga, suicidi, propast Uljanika… Dosta toga. Znao sam da gube Buzet, Vodnjan i Pulu. U to sam bio siguran. Miletić je zbrisao u Županiju jer je znao da Pulu ne može zadržati. Najsramnije je što su počeli gaziti po istrijanstvu, prozivati Filipa Zoričića, novog pulskog gradonačelnika, da je klerik, Dalmatinac, furešt… Stid ih budi. Čovjek kojeg obožavaju gimnazijalci ne može biti zao čovjek. Pa, po čemu Miletić ili ja više volimo Istru od Zoričića? Zar treba gledati gene? Tko? Moji su 500 godina istarski, ali oni koji podmeću taj rasizam i isključivost ne vole ni Pulu, ni Istru. Zoričiću želim poručiti – dolaziš kao i ja u neprijateljski brlog. Nudim svima suradnju. Sigurnost. Dušu. Ali, ekipa koja odlazi, sve vrijeme namješta i pakuje. To je razorilo i IDS i Istru.

Anton Kliman predsjednik HDZ-a Istre poručuje; “Dođe mi slabo svaki put kad netko izađe s nekakvim “mudrim” prijedlozima kojima bi se ta posebnost i taj identitet Istre gušio, pa bi svima takvima koji se pojavljuju danas, ili će se pojavljivati u budućnosti, po toj temi poručio samo jedno – dalje ruke od Istre”

Ivan Milovan, biskup u miru “U Istri se danas uglavnom dosta dobro živi. I u zadnje su se vrijeme dogodili pomaci u mnogim segmentima života. Tu je definitivno napredak u turizmu osobito seoskom turizmu, ali i maslinarstvu, vinogradarstvu, novim tehnologijama. Ljudi u Istri materijalno žive relativno dobro, ali mnogi se suočavaju s problemom osamljenosti i nemoći, pa je često više potreban prijateljski posjet nego materijalna pomoć.”

Filip Zoričić, ne bi Pulu mijenjano nizašto, jer je to grad enormnog potencijala. Baš po mjeri čovjeka – sve je blizu i živi se sporije i zbog tog neiskorištenog potencijala smo se angažirali, afirmativno i s pogledom u budućnost grada.

Marko Ivan Pekica, hrvatski komunikator i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, književnik, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak, piše svojoj Istri „ Istro mila moja, lipa mati moja“

Koliko oprečnih mišljenja o Istri, a ona je jednostavno tu sa svom svojom raznolikošću, svojim bogatstvom krajobraza od mora do gora, svojim vrijednim ljudima, svojom bogatom kulturnom baštinom, svojom naslijeđenom tradicijskom baštinom Hrvata, Talijana, Crnogoraca i Istrorumunja (Ćiribirci) koji su autohtoni, stoljećima nastanjeni u Istri.

Iz povijesne ostavštine u Istri

Istrom su prohujali mnogi vladari i ostavili pečat svog vremena, od Rimljana koji su nam ostavili velebnu Arenu, Augustov hram, Dvojna i Zlatna vrata, Rimsko kazalište, Cava Romana (kamenolom Vinkuran, Arena izgrađena od kamenih blokova porijeklom iz kamenoloma Vinkuran)…

Bizantinaca iza kojih je ostao  jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju, Eufrazijeva bazilika u Poreču, izgrađena  u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I i crkvica Sv.Marije Formoze u Puli, kao ostatak velike katedrale, Pravoslavne crkve (Crkva posvećena Maloj  Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije, do 1583. godine)…

Markgrofova sa Kaštelom  Pazin ili Pazinska utvrda(njem.: Burg Mitterburg, tal.: Castello di Montecuccoli) prvi put spomenuta kao Castrum Pisinum u pisanoj povelji cara Svetog Rimskog Carstva Otona II. datiranoj 7. lipnja 983. godine,  darovnicom  iz 931. g. dodijeljen porečkom biskupu. U 12. stoljeću je porečki biskup ustupio kaštel njemačkom plemiću Meinhardu od Schwarzenburga. Nešto kasnije njegovi su vlasnici bili Meinhard I., grof od Gorice, istarski markgrof i njegovi nasljednici, članovi obitelji Habsburg…

Mlečana sa prekrasnim palačama i utvrdama; Mletačka utvrda u Puli, Kaštel, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovjekovnog  kaštela podignutoga na ostatcima rimske  utvrde (kastruma), koja dominira Pulom. Gradovi zapadne Istre postaju dio Mletačke republike  u drugoj polovici 13-tog,  Pula početkom 14. stoljeća, dok su Labin i Plomin uključeni u Republiku tek 1420. godine. Grade se brojne višekatne kuće koje na pročeljima obavezno imaju prostrane ukrašene prozore i balkone stila venecijanske cvjetne gotike. Najljepše su  iako veličinom skromne, one u Poreču.

Austro-Ugarske sa pulskom vojnom lukom i brodogradilištem( 1856.godine), zgradom Admiraliteta u Puli, Mornaričkim kasinom u Puli( Dom hrvatskih branitelja), arhitektonskim draguljem, Mornaričkom bolnicom ( K.u.k. Marinespital in Pola, 1861. godine),  zgrada Filozofskog fakulteta u Puli,(ženski licej 1907.godine),  zgrada Arheološkog muzeja Istre ( njemačka gimnazija iz 1890 godine)…brojnim vilama austrijskih visokih časnika …

Italije sa zgradom Palača Banke Italije u Puli (tal. Palazzo della Banca d’Italia a Pola),zgradom Doma sportova( Casa balilla), grad  Raša( Arsia) najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave,

Jugoslavije sa novim stambenim naseljima koje je izgradilo Brodogradilište Uljanik, JNA i gradske i općinske strukture….

Do danas sa prometnom infrastrukturom, Istarskim ipsilonom i brojnim kružnim tokovima, turističkim naseljima, brojnim hotelima, seoskim turizmom, OPG-ima, maslinarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom( istarski boškarin) i povrtlarstvom.

A sve to zahvaljujući istarskom stanovništvu koje je stvaralo generacijama sve ovo što danas vidimo širom Istre. A koje je to stanovništvo zaslužno za razvoj Istre?

Stanovništvo Istre                                                                 

Histri su prvi poznati stanovnici na istarskom poluotoku, dokumentirani u povijesnim zapisima starih Grka i Rimljana, a po njima Istra danas nosi ime. Bavili su se lovom i ribolovom, ispašom koza i ovaca te gusarenjem, zbog čega ih povjesničari spominju kao opasan narod. Histarska plemena u ratu je predvodio kralj Epulon. Konačni obračun dogodio se u histarskom uporištu Nezakciju kraj Pule, koji su Rimljani opsjeli, a Epulon i histarski vojnici, shvativši da nemaju izlaza, počinili samoubojstvo. Unatoč ratnom porazu, Histri su još neko vrijeme nastavili živjeti na svojim gradinama diljem Istre.

U vrijeme Rimskog carstva  za vladavine  Gaja Julija Cezara, Rimljani su potjerali Histre s obale u unutrašnjost, da bi na obalu doselili svoje stanovnike i osnovali kolonije Pulu i Poreč. Cezarov nasljednik car August uspostavio je razdoblje mira i blagostanja, a stanovnici Istre su po pravima izjednačeni sa žiteljima Rima. Na istarskom tlu su u idućim stoljećima aktivne i mnoge rustične vile koje proizvode keramiku, dok su maslinovo ulje i vino iz Istre cijenjeni diljem carstva. Javljaju se i prve kršćanske zajednice.

Istru su naseljavali nakon propasti Rimskog carstva  vladavine germanskih kraljevstava i Bizantskog Carstva. Vladavina Gota u prvoj polovici 6. stoljeća ostala je zabilježena kao neobično blaga, dok je u vrijeme Bizanta bujalo sakralno graditeljstvo.

Dolaskom franačke uprave u Istri počinje se mijenjati rimsko-bizantski društveni ustroj. Počinje feudalizacija koja je u to vrijeme zahvatila čitavu Europu. Istarski gradovi postaju vlasništvo vladara, oduzeta im je vlast nad zaleđem te su izgubili samostalnost stečenu ranijih stoljeća. Počelo je naseljavanje Hrvata kojima Vojvoda Ivan ustupao neobrađenu zemlju te ih u prvo vrijeme i novčano pomagao. Vojvoda Ivan uvodi i neke nove namete, preuzima pojedine šume i pašnjake, jačaju biskupi i franački vazali, dok nekadašnja romanska elita u istarskim gradovima slabi.

Nezadovoljni gradovi žalili su se Karlu Velikom pa je oko 804. sazvao čuvenu skupštinu, održanu u Rižani kraj Kopra. Na njoj je gradovima priznata samouprava, ali ne i vlasništvo nad zemljištem, a vojvoda Ivan odrekao se mnogih nameta koje je prvotno uveo. Zaključci Rižanske skupštine otkrivaju važne podatke o društvenim odnosima i etničkoj strukturi Istre s početka 9. stoljeća, a razjašnjavaju i sustav franačke uprave te su kao povijesno vrelo važni i u europskim razmjerima.

U 6. i 7. stoljeću na istarski poluotok doseljavaju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Hrvata dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove u većem broju dovodi Hrvate. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana. Po svjedočenju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10. se stoljeću hrvatska država prostirala sve do rijeke Raše. Hrvati u Istri organiziraju širu općinsku zajednicu kojoj su na čelu župani.

Od 10. stoljeća Istra je dio Svetog Rimskog Carstva, no njegova je središnja vlast vrlo slaba. Markgofovi su prepuštali upravu svojim namjesnicima, jačali su plemići i crkveni dostojanstvenici koji su vojno štitili svoje feude u Istri. U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, iako su formalno priznavali vlast patrijarha. U 12. se stoljeću bogate obrtom i pomorskom trgovinom i sve više oslobađaju feudalne vlasti, što dovodi do formiranja gradskih komuna. Istarski su se gradovi osobito obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Kako habsburška vlast nije imala prejak utjecaj, to je položaj hrvatskog življa na tom području bio nešto povoljniji. Upravo na području Pazinske grofovije nastaju brojni primjeri hrvatske pismenosti, pod snažnim glagoljaškim utjecajem.

O prisutnosti glagoljice svjedoče – Plominski glagoljaški natpis, supetarski fragment, Grdoselski ulomak, Humski grafit i Ročki glagoljaški abecedarij. Posebno mjesto u kulturnoj povijesti Istre ima Istarski razvod, poznati srednjovjekovni javno-pravni dokument,  koji precizno tumači razgraničenje istarskih seoskih općina i feudalnih gospodara. Razvod je nastajao u duljem vremenskom razdoblju (od 1275. do 1395. godine), a napisan je na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku.

Tu feudalnu anarhiju koristi  Mletačka Republika koja je u međuvremenu procvala i postala pomorska sila na Jadranskom moru. Sklapaju se prvi ugovori kojima su istarski gradovi od Mletaka dobili zaštitu i slobodu trgovanja na njihovom području, a zauzvrat Mlečanima osiguravali vojnu pomoć. Suradnja je pomogla gospodarskom razvitku obalnih gradova u 10. stoljeću: cvatu poljoprivreda, ribarstvo i proizvodnja soli te se naglo razvijaju obrti, a gradovi su dobili i autonomiju kakvu su imali u antici. Drukčije je bilo u središnjoj Istri, gdje se zadržao čvrst feudalni sustav,  pa unutrašnjost Istre dugo nije mogla izgraditi samoupravu, već je bila podčinjena feudalnim gospodarima.

Najbrojnije je, međutim, bilo naseljavanje stanovništva, koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na mletačko područje u Dalmaciji i otuda se prebacivalo u Istru. Novi su stanovnici bili Crnogorci, Arbanasi i Rumunji. Vremenom su se Arbanasi pohrvatili, dok su Crnogorci sačuvali svoju vjeru i svoj identitet jedino u Peroju. Rumunji su svoj materinji jezik sačuvali samo u Sušnjevici i Žejanama.

Unutrašnjost Istre je ušla je u sastav Habsburškog Carstva, čime je samo potvrđena njena višestoljetna pripadnost europskom  civilizacijskom krugu. Zbog teških nameta i davanja koja su uvodili feudalni vladari, izbilo je više seljačkih buna.

Tijekom 16. i 17. stoljeća stanovnici Istre međusobno se sukobljavaju duž granice mletačkog i austrijskog dijela poluotoka. Iako su međusobno trgovali i ženili se, Istrani su istovremeno bili duboko podijeljeni na one pod mletačkom vlašću – Benečane iz priobalnih gradova i one pod austrijskim vlastima – Kraljevce iz unutrašnjosti Istre. Duž granice su vodili krvave bitke oko pašnjaka, šuma, obradive zemlje i međa, praćene uništavanjem uroda, odvođenjem stoke i ubijanjem svjedoka. Ni austrijske, ni mletačke vlasti nisu mnogo učinile da primire sukobe. Kada se tome dodaju epidemije zaraznih bolesti te suše i prirodne nepogode, postaje jasno da je ovaj period jedno od najtežih razdoblja istarske povijesti. Pojavilo se razbojništvo, pljačkalo se bogatije obitelji, crkve i putnike na cestama, otimalo se ljude, stoku i tražilo otkupninu.

U tom razdoblju Istra je pogođena nizom epidemija kuge. Navedene epidemije uzrokovale su demografski pad, koji za sobom povlači zapuštanje polja. Zatvaranje granica radi izolacije ( ops, poznato) paraliziralo je lokalnu trgovinu, kao i onu međuprovincijalnu. Mnogi su umrli i od gladi. Epidemije su pretvorile obradive površine u močvarne i malarične zone. Mletačka Republika, kao i Austrija, morali su  se suprotstaviti depopulaciji  istarskog područja, pa se nizom fiskalnih mjera nastojalo poticati doseljavanje. Tako se mijenjala i etnička slika Istre; stanovništvo koje je nekad imalo romanska obilježja sada je poprimalo slavenska.

Kako bi se suprotstavio gubitku radne snage, Senat Mletačke Republike donio je propis o povlasticama za doseljenike na napušteno istarsko dobro. Dovođeni su kolonisti iz Dalmacije, Hrvatske i zapadne Bosne. Proces naseljavanja je imao pozitivan utjecaj na istarski teritorij, kako demografski, tako i gospodarski. Ratarstvo je napredovalo, a plodne godine donosile su i napredak gradova, trgovine te robne razmjene. Svim došljacima Mletačka republika je dala zemlju za koju su se oni morali brinuti idućih pet godina, te su dvadeset godina bili oslobođeni daća i tlake. Sve ostale stvari (odjeću, ratarski alat, volove, hranu, pokrivače, sjeme) doseljenici su dobili na korištenje. U Kancelariji rašporskog kapetana u Buzetu bili su evidentirani svi korisnici državnog teritorija; ta je zemlja bila nasljedna dok god bi je oni obrađivali.  Istarski je prostor bio i ostao često područje migracijskih tokova i brojnih kolonizacija; Grci, Talijani, Albanci, Rumunji, Crnogorci te doseljenici iz različitih krajeva Hrvatske koji su u Istru dolazili bježeći pred Turcima.

Propašću Mletačke republike, Istru je ubrzo osvojio Napoleon. Kratka vladavina Francuske od 1805. do 1813. godine ostat će zapamćena po uvođenju Napoleonovih zakona, čime je, uz ostalo, sudska vlast odvojena od upravne. Novi gospodari intenzivno su koristili prirodna bogatstva Istre, posebno hrastove trupce iz okolice Novigrada i Brtonigle, od kojih se gradilo brodove.

Porazom Napoleona  Austrijsko Carstvo  dobiva cijelu Istru, te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast: 1848. imala je više od 230.000 stanovnika koji su živjeli u 24 grada i 479 sela. U drugoj polovici 19. stoljeća, točno od 1861.godine  Istra ima Pokrajinski sabor koji zasjeda u Poreču te bilježi jačanje hrvatske nacionalne svijesti. Uz hrvatski narodni preporod u Istri ,odvija se politička i kulturna borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

Pula postaje austrijska ratna luka, otvara se 1856.godine brodogradilište, stanovništvo raste, Pula se izgrađuje kao glavni upravni i gospodarski grad Istre.

Hrvatsko je stanovništvo bilo pretežno ruralno i, osim dijela svećenstva hrvatske nacionalnosti, slabo obrazovano. Istarsko je gradsko stanovništvo bilo pretežno talijansko. Odnosi u Istarskom saboru, zahvaljujući izbornom zakonu, pogodovali su Talijanima.

U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske,  Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, Istra je pripala Kraljevini Italiji.

Talijanska fašistička vlast odmah je počela provoditi intenzivnu talijanizaciju što je potaklo hrvatsko stanovništvo na iseljavanje iz Istre u Jugoslaviju ( Zagreb-Trešnjevka, Bukovac, Osijek-Višnjevac…), u obje Amerike i Švedsku. To je bio 1. masovni egzodus iz Istre, oko 60 000 Hrvata iselilo se, a talijanska vlast je doselila  u Istru oko 30 000 Talijana, pretežno iz Južne Italije, što je opet promijenilo etnički sastav stanovništva. Međutim upornom i herojskom borbom istarskih Hrvata povezanih sa istarskim katoličkim svećenstvom uspjelo se sačuvati hrvatsko stanovništvo Istre i njihov identitet. Ovdje treba naglasiti da je i dio talijanskog stanovništva ustao protiv fašističke i nacističke okupacije Istre i sudjelovalo u njenom oslobađanju u tijeku 2.svjetskog rata.

Kapitulacija  Italije 1943.godine, odnosno završetak  2.svjetskog rata 1945.godine, velika represija i teror vlasti pod Komunističkom partijom Jugoslavije, nakon završetka Pariške mirovne konferencije 10.veljače 1947.godine, kada je Istra zahvaljujući istarskom svećenstvu pripala Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji, izazvali su masovno iseljavanje pretežno talijanskog stanovništva iz Istre. To je 2.egzodus istarskog stanovništva, ovaj put oko 200 000 Talijana, koji je opet promijenio etnički sastav stanovništva.

Velikim društveno-političkim promjenama u Europi, rušenjem Berlinskog zida 1989.godine i padom komunističkih vladajućih struktura, raspada se i Jugoslavija. Taj raspad koristi Srbija, koja uz srbiziranu JNA pokušava realizirati stoljetnu velikosrpsku ideologiju o stvaranju velike Srbije, uključivši u nju  i veliki dio hrvatskog teritorija. Naravno da se taj proces odrazio i u Istri, gdje se jedan dio komunističkih struktura žestoko opirao stvaranju samostalne hrvatske države i dolasku izbjeglica i prognanika u Istru, jer bi promijenili etnički sastav stanovništva. Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance koji  će stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog  identiteta ovih prostora“) (  Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 15.39 )

Od tih je struktura osnovan Istarski demokratski sabor, na prijevaru u samom početku eliminiravši hrvatsku komponentu, tako postala stranka  koja je naslijedila jugoslavenske vrijednosti i koja je iskoristila istrijanstvo kao način suprostavljanja stvaranju hrvatske države. Međutim, komunistička represija prema katoličkom svećenstvu i istarskim Hrvatima, nije uspjela uništiti hrvatski identitet u Istri, pa ni spriječiti veliki odaziv i sudjelovanje Istrana u oslobađanju Hrvatske od velikosrpske agresije.

IDS je svojom autonomaškom politikom, potpomognut i nekim krivim procjenama  centralne vlasti uspio dobiti potporu jednog dijela stanovništva i talijansku nacionalnu manjinu, a na vlasti se održava zahvaljujući lošem izbornom zakonu i ne izlaskom preko polovice glasačkog tijela na izbore.

Rezultat njegove skoro 30-godišnje vladavine Istrom je potpuno nestajanje industrije kao gospodarske grane, koju je kompenzirao sa razvojem turizma, maslinarstva, vinogradarstva i infrastrukture. To se odrazilo i na stanovništvo Istre što  je izazvalo iseljavanje  uvjetovane borbom za golu egzistenciju, a i doseljavanje zbog potreba za radnom snagom u turizmu.

Pogodujući talijanskoj nacionalnoj manjini sa dvojezičnosti, i politikom istrijanstva (rashrvaćivanje Istre),  IDS je kontinuirano i sistematski stvarao netrpeljivost prema svemu hrvatskom: prema Hrvatima, jer se na njih vrši pritisak da su Istrijani, a ne Hrvati, prema centralnoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu, stvarajući jedan hibridni narod Istrijane i preko multikulturalnosti smanjiti broj Hrvata u Istri, sa ciljem samostalnosti Istre, ideja koja u IDS-u nije nikada odbačena.

Multikulturalnost

Multikulturalnosti u Istri je ustvari prijevara, jer ne obuhvaća u primjeni sve kulture i sve narodnosne identitete, ali da bi došli do tog zaključka treba kritički i objektivno analizirati sve procese  stvaranja regionalnog, nacionalnog i nadnacionalnog identiteta. Dosta je analitičara, povjesničara i novinara istraživalo tu temu, pa ću i ja iznijeti svoje viđenje kroz vizuru autohtonog hrvatskog entiteta.

U direktnoj komunikaciji i putem društvenih mreža naišla sam na različita mišljenja i opredjeljenja. Pri izjašnjavanju  veliku ulogu ima baš povijest Istre. Upravo zato sam i najprije napisala sažeti povijesni pregled Istre sa osvrtom na sastav stanovništva.

Neki sugovornici  navode  činjenicu da je Istra bila uvijek okupirana, djelomično i zbog svog zemljopisnog položaja, te da  “nije  nikada bila pod hrvatskom vlašću”,  Istrani   “navikli su biti pod okupacijom i pod utjecajem  raznih kultura…”pa je to rezultiralo i drugačijim mentalitetom, po nekima. Međutim to nije samo  posebnost Istre, jer su i drugi krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlašću, a samostalne hrvatske države nije ni bilo do 15.siječnja 1992.godine.

Različiti su razlozi izjašnjavanja Istrijanima. Kod nekih je to potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica, kod nekih je rezultat IDS-ovog naturanja istrijanstva kao zaštite istarskih posebnosti, kod nekih je rezultat komunističke ideologije netrpeljivosti prema Hrvatima koje smatraju  sljednicima NDH,  kod nekih je rezultat svjetonazora i  vjerskog opredjeljenja, a kod nekih prevladava odgoj i rodbinska povezanost. Posebno je izjašnjavanje kod Hrvata i kod Talijana kao dva najzastupljenija naroda. Pritom različiti komentatori različito definiraju pojam Istrijan. Za većinu njih  taj pojam, kao lokalni regionalni dijalektalni izraz za stanovnika Istre, ujedno označava i razlikovni, regionalni identitet, koji podrazumijeva i Hrvate i Talijane. Pojam Istranin kao naziv za stanovnika Istre na standardnome hrvatskome jeziku najčešće označava i hrvatsku nacionalnu pripadnost osobe koja se tako deklarira. Pojedinci toj razlici pridaju veću važnost (koja se ogleda u poimanju identiteta), dok drugi razliku vide samo u jezičnome smislu ili je pak toliko ne naglašavaju. Tada se odnos moći drastično promijenio jer su se Talijani, dotad elita na poziciji moći, našli na mjestu nacionalne manjine.

Svi ti procesi doseljavanja i iseljavanja rezultirali su stvaranjem kulture u kojoj su pripadnici različitih kultura živjeli zajedno, s međusobno različitim (najčešće ne pretjerano harmoničnim) odnosima i stvarali multikulturalne temelje istarskog društva. I sve  te migracije drugih narodnosti utjecale su na multikulturalnost, iako je najnaglašeniji odnos, suživot Hrvata i Talijana. Slično je u svojoj studiji o egzodusu talijanskih Istrana (uključivši i analizu onih koji su ostali u Istri (tal. naziv za one koji su ostali–rimasti) nasuprot iseljenima (tal. naziv za one koji su napustili Istru u egzodusu–esuli)) zaključila i američka antropologinja Pamela Ballinger. Ona piše kako istarski identitet esuli percipiraju kao isključivo talijanski, dok je u rimasta taj identitet hibridan, tj. sagledava se kao talijansko-hrvatski (Ballinger 2003).Upravo su odnosi tih dviju etničkih skupina i danas vrlo delikatni i prati ih različit odnos snaga s obzirom na pristupe moći u povijesti. Talijani su u povijesti (pa čak i za austrijske vladavine) bila manjina na poziciji moći, dok su danas nacionalna manjina s posebnim statusom, što se najbolje vidi u tome što je Istarska županija službeno dvojezična, što je zajamčeno Statutom Istarske županije, ali i statutima pojedinačnih gradova (npr. Statut grada Pule, Novigrada, Poreča…)

Jedan dio komentatora usmjeren je na svojevrsnu samorazumljivost istarske multikulturalnosti. Tako pojedini ističu kao istarsku specifičnost, ali i normalnost, puno miješanih brakova, miješanje kultura i običaja unutar jedne obitelji. Vrlo se često spominje istarska otvorenost, tolerantnost, komunikativnost i prihvaćanje došljaka.

Proklamirana multikulturalnost u Istri percipira se kao suživot (convivenza) etničkih skupina koje su u Istri već dovoljno dugo da se osjećaju pripadnicima istarskog prostora. Neki od autohtonih  stoga  žele ili očekuju da ti došljaci prihvate istarski/istrijanski identitet. Najčešće je takav stav vidljiv u laganom negodovanju oko neprihvaćanja običaja od došljaka ili pak s njihovim “nametanjem”.

Iz tih je stavova vidljivo da stanovnici Istre vrlo otvoreno prihvaćaju došljake, ali da očekuju da se i ti došljaci prilagode svom novom životnom prostoru.

Zato je činjenica da se od novih (ili barem novijih) došljaka očekuje da se uklope i da prihvate istarski/istrijanski identitet, upravo u suprotnosti  diskursu o multikulturalnosti Istre.

I dok se u Istri s pravne strane štite prava nacionalnih manjina, s naglaskom na talijanskoj i ističe tolerantnost, otvorenost i multikulturalnost, komentari u grupama  Istrijana na Facebooku razotkrivaju  da se ta multikulturalnost prije svega odnosi na suživot (convi-venza) Talijana i Hrvata. Istodobno su neke druge, relativno nove manjine u Istri – Romi, Albanci, Bosanci, Srbi– isključene, ili samo nominalno uključene u diskurs o multikulturalnosti. Iz komentara postaje očito da su pripadnici tih manjina i došljaci iz drugih dijelova Hrvatske najčešće percipirani kao Drugi, što je vidljivo i u nazivima za njih: furešti ili oni priko Učke. Od njih se očekuje da prihvate istarski/istrijanski identitet, da prihvate lokalni govor (ili da se barem potrude svladati ga) te da prihvate istarski način života i mentalitet. Neki od tih komentatora ne isključuju tako ni mogućnost da i Englez (na pr.kao predstavnik  stranaca koji polako kupuju  nekretnine po Istri) s vremenom postane Istrijan. Tako je istarska otvorenost prema došljacima neupitna te je iznimno cijene i sami došljaci.

Dvosmjerna multikulturalnost  došljaka očekuje prilagođavanje istarskom načinu života. To ukazuje da je istarska multikulturalnost, unatoč visokoj razini zaštite prava, u prvome redu talijanske nacionalne manjine, prisutna uglavnom na deklarativnoj razini i u odnosu na Talijane, a da se na  primjeru novih došljaka javlja težnja za asimilacijom, što je pak suprotno s deklarativnom multikulturalnošću. Talijanska je manjina percipirana kao domaća, autohtona i suživot s njom se percipira kao bit istarske multikulturalnosti i vrijednost je sama za sebe, a ostali su „priko Učke“

IDS-ova „demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost“ oduzela je sa talijanizacijom i istrijanizacijom istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se često pitam u kojoj mi to državi živimo?

Odgovor nam daje Marko Ivan Pekica u svojoj pjesmi Ča ste vi Istrijani?                

Ča ste vi Istrijani?   

                                                   

Skužajte, nisan dobro kapija,

ma ča me vero pitate:

Ča ste vi Istrijani?

Ma, ča vas ni sram to mene pitati?

Kako se samo usudite?

Od kuda van ti kuraj?

Moran van, lipi moj gospodine,

reći, da ste me jako rabija.

Radi kušencije van neću

grdu besidu reći,

ma vero van moran povidati

da ste me grdo ufendija.

I, znate ča, mi se pera

da vaše beside

peljaju vašu želju

na štrambi put,

na štrambu bandu.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od pamtivika

za hlapce i ljude druge file držali.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od vajka

kreli, ubijali, u jame hitali

i ščavima zvali.

Ne, ne, lipi moj gospodine,

ni to tako kako Vi pensate

i kako bi Vi stili da bude.

Vi ste grdo žbalja.

Vi ste, moj gospodine,

sigurno z nikon nesnagon od čovika kušelja,

ki se za par lir proda i ki,

prije nego se je sebe

i svojih korini odreka,

ni na patnje i muke

svoga naroda pensa.

Radi tega ću van,

dragi moj gospodine,

lipo povidati ča smo mi Istrijani.

Zapoštajte vo ča ću van sada reći:

Istrijan je od vajka,

kako bi moj pokojni did reka,

prije svega trpežan i pravi čovik bija.

Za svoju fameju i za sebe

vajka je škrbija,

po cile dane i noći je dela i ribu peška.

U nedilju h maši je hodija

i Bogu se molija.

Nikad ninega ni ufendija.

Kadi kodar je moga, svaken je pomoga,

na svoje veselje i sriću dragega Boga.

Srićan sam

ča svaki nacionalno osvišteni Istrijan zna

da ste se kujena

i da ni tako kako ste Vi, moj gospodine,

šporko pensa.

Svoji na svojen

od vajka smo želili biti.

Tuje gospodare

nikad nismo želili imati,

po svitu smo morali bižati

da bi glavu mogli škapulati.

I još ništo ću Vas zamoliti

– škodu u našem vrtlu

nan nemojte nikad delati,

kunfine i zide u naših korti

nan nemojte zidati,

naše žirje nan nemojte ticati i

– vidit ćete –

vajka ćete naš preteja biti

i z bukalete z nami istrijansko vino piti.

I, još samo to da znate,

pravi Istrijan,

da se dobro kapimo,

od vajka Hrvat je bija

i za vajka to će ustati.

Zbog svega tega Vas molin,

nemojte me nikad više takove štupidece

– Ča ste vi Istrijani, pitati.

A vni ča su zabili od kuda su,

čigovi su i kako su se nikad zvali,

neka he sram bude

i neka h vragu gredu, 

a Bog neka njin grihe nikad ne oprosti.

Voljenoj hrvackoj Istri z ljubavlju i nacionalnim ponosom.

Za one koji imaju poteškoća sa razumijevanjem čakavskog izričaja sažetak:

Što su Istrijani?

Istrijani  su strpljivi,  škrbni i radišni ljudi, koji se brinu za svoju obitelj, koji nedjeljom idu na misu Bogu se pomoliti, koji nikoga nikada ne bi uvrijedili i koji će uvijek rado svakome pomoći.

Istrijan je uvijek želio biti svoj na svome, ali je morao tuđe gospodare služiti i po svijetu bježati da bi  glavu uspio sačuvati.

I zato Istrijan ne voli kada mu drugi u njegovu dvorištu zidove grade i štetu u vrtu rade, i oni  koji se toga drže uvijek će mu prijatelji biti i s njima  će rado bukaletu vina popiti.

I da se razumijemo, od uvijek je Istrijan Hrvat bio i Hrvat će ostati, a oni koji su  zaboravili  čiji su i kako su se nekada zvali, neka se srame i neka im dragi Bog grijehe oprosti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Paulettin duh još uvijek živi  u IDS-u

Published

on

„Temeljni alat za razvoj naših regija je decentralizacija! Nužno je potpuno i cjelovito spuštanje ovlasti u svim samoupravnim područjima – u zdravstvu, u obrazovanju, u socijalnim politikama.“

https://www.facebook.com/daliborpaus/posts/807484534730456?comment_id=316234901454883

Plaćeni oglas na platformi FB predsjednika IDS-a Dalibora Pausa, jasno ukazuje da je Paulettin duh duboko ukorijenjen u IDS-u.

Točno prije 30 godina 1994. IDS je izglasao četiri Rovinjske deklaracije po kojima je svaki član IDS-a dužan postupati.

-O demokratizaciji Republike Hrvatske

-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske

-O autonomiji Istarske županije i

-O Euroregiji Istri,

Deklaracije koje se nisu ostvarile, a četvrta o Euroregiji Istri doživjela fiasko!

Euroregija Istra nestala je još 1995 kada je Loredana Bogliun-Debeljuh, zastupala projekt Euroregije Istre i kao podžupanica IŽ je na skupu u Brtonigli 15.i 16. lipnja 1995.godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe, iznijela program u šest točaka o brzom rješenju istarskog pitanja koji je neslavno propao. I to zahvaljujući slovenskim intelektualcima, koji su prepoznali projekt Euroregije Istre kao napad na državni suverenitet i integritet Republike Slovenije. I poslije  su Slovenci na granicu postavili žilet-žicu!

Projekt Zemlja Istra Ivana Paulette 27. siječnja 1998. godine pojavio se Ivan Pauletta s inicijativom Zemlja Istra, koju je predstavio zamislite u Rimu u Talijanskom parlamentu. koji je javno podupirao jedan dio istarske dijaspore. Projekt Zemlja Istra počinje rečenicom da je: „Neupitno i neotuđivo pravo građana Istre na samoodređenje, pravo da samostalno odlučuju o svojoj sudbini“. Konkretno rečeno, pravo na samoupravnu autonomiju i domete “Ograničenje odredit će sami građani Istre”. Precizirano bi to bilo „Da svako služenje vojnih, policijskih i drugih službi izvan Istre, građani čine na vlastitu odgovornost”, jer da je „necivilizacijski i ponižavajuće za istarske mladiće da sudjeluju u nazadnim i kriminalnim nacionalističkim ratovima”.

U projektu „Zemlja Istra“ nabrajaju se zahtjevi sa kojima bi se izašlo pred Sabor RH a to su:

-Donošenje Ustava Zemlje Istre

-Vlastiti fiskalni sustav

-Vlastito sudstvo

-Vlastita teritorijalna policija

-Vlastito školstvo

-Demilitarizacija  Istre

-Organiziranje Istre kao federalne jedinice unutar Republike Hrvatske!!!

Ovaj Paulettin projekt je ustvari realizacija njegovih izvornih regionalističkih i separatističkih ideja. Projekt Zemlja Istra izazvao je turbulencije u samom IDS-u, jer lako je svako toliko malo medijski izletiti i provocirati, a drugo je ovakav projekt, koji govori o realizaciji, prezentirati javnosti I to u drugoj državi -u Rimu!

U IDS-u su se već dogodila raslojavanja. Puno je čelnih ljudi izašlo ili izbačeno iz stranke od njenog osnivanja. Jedni zbog  hrvatske nacionalne komponente, a drugi zbog zanemarivanje socijalne i liberalne komponente. Taj je Paulettin projekt doživio neprihvaćanje u samom IDS-u ( bio je preradikalan), ali  je ostao trajno u njegovom duhu i samoj biti postojanja stranke.

Odobravali su ga samo SNV i njihovi novinari iz Novosti, što znači da projekt nije bio dobar za Hrvatsku i hrvatski narod u Istri!

https://www.portalnovosti.com/istra-im-materina

Ivan Pauletta se nakon njegovog neuspjeha povukao iz politike. Oglašavao se u medijima nezadovoljan stanjem u IDS-u i njihovim kriminalnim radnjama.

“Važno je prisjetiti se, i ukazati na činjenicu, kako je taj prevratnički i autonomaški koncept „Zemlje Istre’“ trebao dobiti svoj puni izraz u „događanju naroda’“ poznatom pod imenom Kongres Istrijana, u Puli . Tu se uspjelo okupiti (1995.), brižno pripremljeno i selekcionirano, veliko mnoštvo domaćih i iseljenih  Istrijana, esula, raznih (filo)fašističkih, udbaških, KOS-ovskih, yugo-nostalgičarskih i drugih antihrvatskih snaga sa zadaćom da izglasanom „Istrijanskom Deklaracijom“ postave legitimne  temelje za Republiku Istru.

https://ipress.hr/istra/49962-autonomaski-projekt-zemlja-istra-iznova-vreba

Projekt „Zemlja Istra“ nestao je sa Internet platformi. Ima samo u ponekom tekstu gdje ga se spominje. Toliko je kompromitirajući za IDS, da ga je dao ukloniti.

Međutim njegov duh živ je u IDS-u, nastoje ga barem djelomično realizirati preko lokalne samouprave na kojoj stalno inzistiraju.

Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija. Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske i većinskim hrvatskim stanovništvom ( po popisu stanovništva 2021. u Istri se Hrvatima izjasnilo 76,40 % žitelja Istre)

Po Ustavu RH članak 135, jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.

I naravno da u  obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave podliježu  nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

U 32 godine hrvatske samostalnosti pokazalo se da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana i njihovih potreba. Pokazalo se da se donose odluke i Prostorni planovi koji pogoduju pojedincima i skupinama, u prenamjeni zemljišta, u divljoj gradnji, mitu i korupciji vezanih uz njih.

Obala Istre je devastirana, izbetonirana, ogoljena, sve u svrhu pogodovanja velikim i stranim investitorima, a ne građanima. Koncesionari zatvaraju pristup moru, sve uz dozvolu  lokalne  samouprave.

Nepotizam, mito i korupcija ušli su u sve državne institucije i na lokalnoj razini, tako da svako traženje širih ovlasti izaziva opravdanu sumnju u osobnu korist pojedinaca, stranaka i skupina.

Mnogobrojne afere sa zemljištem, Barbariga i Dragonera, vodnjanske gradonačelnice Delton, vodnjanskog gradonačelnika Vitasovića i mnogih drugih dokazuju da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana,

https://www.istra24.hr/radar/afera-g.u.-barbariga-zasto-su-giankarlo-zupic-i-urbis-72-optuzili-partnere-za-kupoprodajnu-prevaru

Nefunkcioniranje lokalne samouprave u korist građana očituje se i u drugim područjima, kao na primjer:

  • U kontroli medijskog prostora, milijuni proračunskog novca  izvlače se iz proračuna gradova i općina.
  • U kontroli Pravosuđa, u borbi protiv narko-mafije ( uhvaćeni Istrijani u Urugvaju sa 2,3 tone kokaina, počišćen PU odjel za borbu protiv narkotika, u Beogradu zatvoren Darko Šarić čiji su najbliži suradnici iz Pule)
  • Trošenju proračunskog novca na promašene investicije u zastarjelu tehnologiju ( radi se o ogromnim novcima utrošenim u Kaštijun)  ogromnim novcima utrošenim u projekt Brijuni-Rivijera,( sa tim novcima mogao se spasiti Uljanik na pr.)
  • U Istri  se  vodstvo IDS-a pokazalo kao destruktivan faktor, direktno odgovoran za propasti Uljanika, gdje je Ivan Jakovčić bio u direktnom sukobu interesa, na platnoj listi Danka Končara, a istovremeno ga doveo u Istru i Uljanik kao strateškog partnera.

„Istrom se neće upravljati iz Zagreba“

“O Istri će se odlučivati samo u Istri“

 „Regionalizam, decentralizacija i istarski identitet nemaju alternative“

To su IDS-ovi  predizborni slogani pri svakim izborima, pa i ovima koji slijede.

Međutim  predizborna obećanja su samo puste riječi,  jer novog IDS-a nema ni danas, nakon 34 godine.  IDS je izgubio ulogu gubernatora Istre i zlatnu koku koja je čelnicima IDS-a  omogućila enormno bogaćenje!

I nakon svega, nakon 34 godine promašene politike, ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke,  a još manje moralne!

Ili kao što je nedavno rekao Dino Debeljuh u intervju na portalu Lupiga:

„Neki „sposobni“ pojedinci su dobrano napunili džepove, a narod u Istri nije dobio ništa“.

https://lupiga.com/intervjui/intervju-dino-debeljuh-neki-sposobni-pojedinci-su-dobrano-napunili-dzepove-a-narod-u-istri-nije-dobio-nista

Ne da nije dobio, nego mu oduzeta egzistencija sa nestalim tvrtkama koje su bile prepoznatljive  i izvan Istre, kao već spomenuti Uljanik Pula,  Arena trikotaža Pula, Digitron Buje, Pazinka Pazin, Prvomajska Raša, Agrolaguna Poreč, Istarska banka Pula i mnoge druge. Tisuće radnika ostalo je bez posla i to ne „zahvaljujući“ HDZ-u, nego IDS-u koji na lokalnoj razini vlada istim načinom kao HDZ na državnoj razini.

Ideološki IDS još uvijek živi u Titoizmu, komunističkoj ideologiji po kojoj osuđuje nacionalizam kao nešto negativno, optužuje dr. Tuđmana za hrvatski nacionalizam, a 34 godine istarskim Hrvatima podmeće istrijanstvo kao zamjenu za hrvatstvo.  

Nije li to krajnje licemjerno?

Istarskim Hrvatima koji su  za vladavine Italije usprkos Mussolinijeva fašističkog  terora, talijanizacije i odnarođivanja, zahvaljujući svojem svećenstvu, uspjeli sačuvati hrvatski jezik i identitet, u državi Hrvatskoj, za koju su se referendumom izjasnili,  IDS nameće istrijanstvo, regionalizam i autonomaštvo!? Ne ide!

Plitka, pogrešna i povijesno neutemeljena politika IDS-a, s obzirom na poznati  Proglas o sjedinjenju s hrvatskom braćom koji je temelj  moderne Istre!

Proglas koji je Ljubo Drndić napisao 13.rujna 1943. odmah nakon kapitulacije Italije , u kojem lijepo piše :

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama!    Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

IDS- ovci nakon ovoga Proglasa nameću ISTRIJANSTVO! Promašeno i GLUPO!

Ni nakon 34 godine nisu to uvidjeli, nego i dalje inzistiraju na regionalizmu, decentralizaciji, posebnosti ili kako piše u Statutu Istarske županije, koji je napisao IDS, članak 20.Istarska županija njeguje istrijanstvo kao tradicionalni izraz regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa.

Sa 5,13 % Istrijana, naspram 76.4 % Hrvata!?

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Počelo je „udarnički“ po Lauri Codruţa Kövesi, uspoređuju je sa omraženom Carlom del Ponte

Published

on

Jugo-komunističko -udbaško-orjunaške i  velikosrpske strukture, pod zajedničkim nazivom „ duboka država“, a  po meni  naprosto jugo-politička mafija,  osjetila se ugrožena nadležnošću EPPO-Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj.

Do sada je hrvatsko pravosuđe uživalo  slobodu u osuđivanju hrvatskih branitelja, tvrdeći da su bili na pogrešnoj strani povijesti ( Tomislav Merčep), dijeljenju odšteta srpskim dragovoljcima, ne osuđivanju očitih protuhrvatskih djelatnosti (Lijepa naša haubico-SNV-ovih Novosti),  maratonskim suđenjima i očitoj nevoljkosti i  neučinkovitosti i kada im se umiješala Laura Kövesi  odmah je trebalo dati do znanja da je u Hrvatskoj dirnula -nedodirljive.

Laura Codruţa Kövesi, prva je europska tužiteljica koju je izabrao EU  Parlament u rujnu  2019. a  dužnost je preuzela početkom  2020.godine. Na čelu je Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO-a) zaduženog za istraživanje financijskih kaznenih djela, nenamjensko trošenje sredstava iz EU fondova, prekograničnih prevara povezanih s PDV-om, pranja novca i korupcije.

https://www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2019/10/14/eu-public-prosecutor-s-office-eppo-laura-codruta-kovesi-to-become-the-first-european-chief-prosecutor/

EU Parlament je dugo pozivao na osnivanje neovisnog tijela EU koje će s baviti ovim pitanjima u nizu rezolucija, naglašavajući važnost neovisnosti tužitelja. Osnivanje EPPO-a odobreno je 2017. godine, a dogovor o osobi na čelu postignut je kao što se vidi tek 2019.godine

Do sada su se 22 države članice pridružile EPPO-u, a pet država koje trenutno nisu dio Ureda (Švedska, Mađarska, Poljska, Irska i Danska) mogu se pridružiti u bilo kojem trenutku.

Sjedište Ureda europskog javnog tužitelja , skraćeno EPPO je  u Luxembourgu, A  i u Zagrebu imaju svoj ured.

Laura Codruţa Kövesi  rođena  je 1973. u  Rumunjskoj. Roditelji su joj bili maltretirani od komunističkog režima i tajne službe Securitate, pa se Laura svjesna da se Rumunjska nije oslobodila komunističkog nasljeđa  školovala  i doktorirala pravo na Zapadnom Sveučilištu u Temišvaru s temom o borbi protiv organiziranog kriminala.

Bila je bivša glavna tužiteljica rumunjske Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije (rum.: Direcția Națională Anticorupție – DNA), dužnost je obnašala od 2013. do smjene 9. srpnja 2018. po nalogu ministra pravosuđa Tudorela Toadera. Između 2006. i 2012.Laura Kövesi bila je glavna državna tužiteljica pri Visokom kasacijskom sudu. Nakon imenovanja 2006., Kövesi je bila prva žena i najmlađa glavna tužiteljica u povijesti Rumunjske.

Progonila je desetke gradonačelnika, pet parlamentarnih zastupnika, dva bivša ministra i bivšeg premijera. Stotine bivših sudaca i tužitelja izvedene su pred sud, sa stopom osuđenosti iznad 90 posto. Kao rezultat godišnjeg izvješća DNA za 2015., Kövesi je izjavila je da je u slučajevima koje je obradio njezin ured dokazano davanje 431 milijun eura mita.

Procjenjuje se kako gubitak od prijevara,  povezanih s organiziranim kriminalom, na godišnjoj razini u EU iznosi 60 milijardi eura.

Korupcija je posvuda i nema „čiste“ zemlje u Europi, a Hrvatska samo deklarativno  pokazuje volju da se otkriju ta kaznena djela koja štete financijskim interesima EU  i Hrvatske, da ih se istražuje,  sve dok se ne dirne u „nedodorljive.“

Kövesi je uputila i poruku hrvatskim građanima. “EPPO je stvoren da vas zaštiti, mi nismo stranci, imamo ured u Zagreb. Naši delegirani predstavnici govore hrvatski, radimo s hrvatskom policijom, idemo pred hrvatske suce, štitimo vaš novac, štitimo vas. Svatko je jednak pred zakonom i želimo zadobiti vaše povjerenje”, poručila je ona i pozvala građane da prijave bilo kakve sumnje u nezakonite radnje.

https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/kovesi-sto-smo-mi-ucinkovitiji-to-bi-ministri-financija-trebali-biti-sretniji-10421943

Pod njezinim vodstvom,  uhićeni su bivši ministri Tomislav Tolušić i Gabrijela Žalac, a za HRT je otkrila kako se trenutačno u Hrvatskoj istražuju deseci slučajeva:

 „Primili smo više od 4000 prijava o kaznenim djelima, više od polovine ih je od pojedinaca što pokazuje povjerenje građana u EPPO. Pokrenuli smo više od 1200 istraga i što je najvažnije zaplijenili smo 250 milijuna eura, pet puta više od svog proračuna“ rekla je Kövesi.

EPPO je 16. veljače objavio da provodi hitne pretrage i istražne radnje u sklopu istrage koja se provodi zbog sumnje u počinjenje subvencijske prijevare i korupcije na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prije toga, u studenome 2023. EPPO je objavio da 29 osumnjičenih, među kojima je i bivši dekan Geodetskog fakulteta, tereti za zlouporabe u projektima financiranima europskim novcem među kojima je i snimanje objekata kulturne baštine oštećenih u potresu ugovoreno s Ministarstvom kulture bez natječaja.

Premijer Plenković je prije nekoliko dana izjavio da je provjeravao s ministarstvom financija jesu li ta sredstva bila iz Fonda solidarnosti ili državnog proračuna te da je dobio četiri izvješća prema kojima su sredstva trošena iz državnog proračuna te da “niti centa” nije deklarirano kroz Fond solidarnosti. Istaknuo je da EPPO u Hrvatskoj radi svoj posao, a da DORH mora vidjeti što je njegova nadležnost.

Međutim  Zlati Hrvoj Šipek  ne pada na pamet ići protiv  EPPO-a u velikoj istrazi izvlačenje 2,5 milijuna eura  Ministarstva kulture u aferi Geodezija. A ne planira se ni povući i prepustiti mjesto Ivanu Turudiću prije isteka mandata. Sada postaju jasni motivi zbog čega je Plenković predložio suca Turudića za državnog odvjetnika.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pred saborskim je odborom u siječnju otklonila tvrdnje da je posao snimanja oštećenja na zgradama nakon potresa koje je obavio Geodetski fakultet preplaćen te da nije nadziran. Ponovila je i da su za plaćanje korištena nacionalna sredstva, a ne europski novac.

Europsko tužiteljstvo potvrdilo je da je tzv. afera Geodezija u njihovoj nadležnosti, jer su knjigovodstveno prikazana ta sredstva kao sredstva iz EU fondova,  te da sve nadgleda Stalno vijeće s tri europska tužitelja iz drugih država članica.

I tu je došlo do otvorenog sukoba premijera Plenkovića sa EPPO i tužiteljicom Laurom Codruţa Kövesi. Znači li to da je ministrica Nina Obuljen Koržinek u toj kategoriji „nedodirljivih“, jer ih  veže dugogodišnje prijateljstvo po  francusko-pariškoj vezi rada u veleposlanstvu u Parizu!?

https://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-geodezije-plenkovic-se-okomio-i-na-seficu-eppo-a-1748795

Kövesi je na kraju bez imalo uvijanja poručila da bi miješanje politike u istrage EPPO-a u Hrvatskoj moglo imati i ozbiljne posljedice za Hrvatsku i to u obliku sankcija.

I onda je krenula medijska „ obrada“ tužiteljice Kövesi tipična za titoističko-komunistički  agitprop,  za osobe koje se zamjere neokomunističkoj nomenklaturi na vlasti.

Sredstvima EU obnavljaju i pomažu neokomunističke nomenklature u zemljama  u kojima nije provedena lustracija, da zadrže i učvrste vlast, a time i sve privilegije i način upravljanja,  stečene u vrijeme komunizma.  EU administracija koja odobrava sredstva čini to ili  iz neznanja, nepoznavanja ili nerazumijevanja tih licemjernih i prepredenih jugo-komunističkih struktura.

Prijevara i manipulacija EU fondovima

Evo primjera kako se izvlači novac EU po više osnova:

  • raznih udruga civilnog društva koje su u pravilu antihrvatske,
  • preko nacionalnih manjina , koje predvodi velikosrpska manjina na čelu sa Miloradom Pupovcem i
  • SAABA RH, koji sa Pupovcem i usko surađuje, a posebno  na  kontroli medija od strane srpsko-četničko-hrvatske Vlade i zašto je važna Nina Obuljen Koržinek:

Pupovčev SDSS u Saboru  diže svoje tri ruke za proračun, iz kojeg se financiraju nacionalne manjine,  a time i SNV-ove Novosti s najmanje 600 tisuća eura godišnje,. U Saboru se biraju članove Vijeća za elektroničke medije – koje nadzire rad svih medija, po Zakonu o elektroničkim medijima kojega je  između ostalih su kreirala i Nina Obuljen Koržinek.

Previše plaćeni novinari  Pupovčevih ‘Novosti’, prijavljuju druge medije VEM-u što  VEM pokušao sakriti od javnosti…ali prijave protiv medija se moraju „obraditi“ i zabraniti ili kazniti, pa izađu u javnost, kao na pr. Z1 TV koja je kažnjena sa tri sata neemitiranja zbog Bujice.

Međutim Agencija za elektroničke medije je 21. prosinca prošle godine donijela odluku kojom se Srpskom privrednom društvu “Privrednik” dodjeljuje 173.359 eura za projekt “Razotkrivanje dezinformacija protiv međunacionalne netrpeljivosti i razdora”, što je u stvari klasična cenzura medija, zamotana u celofan za provjeru točnosti informacija unutar privrednikova  P-portal-a. Tema projekta je kao tema od općeg interesa , jer doprinosi objavljivanju (i označavanju) provjerenih informacija vezanih uz temu manjina u Hrvatskoj.

No, navedena područja su široka, a prijavitelj nije  dovoljno dobro  u prijavi objasnio kako se misli baviti svim navedenim temama, pa se na kraju sve  svodi  na kontrolu medija, ustvari na klasičnu cenzuru.

Projekt je u cijelosti financiran novcem EU u sklopu projekta Mehanizma za oporavak i otpornost. Za dodjelu bespovratnih sredstava odabrano je ukupno 9 projekata u ukupnom iznosu 1.719.223 eura, sve za kontrolu medija:

  • Srpsko privredno društva “Privrednik”:  Razotkrivanjem dezinformacija protiv međunacionalne netrpeljivosti i razdora 173.359,49 €
  • Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb:  Unaprjeđenje kulture provjere činjenica 194.515,00 €
  • Institut za istraživanje hibridnih sukoba, Zagreb: Projekt ATENA -Analiza točnost i medijskih napisa 198.775,00 €
  • Fakultet elektrotehnike, računarstva informacijskih tehnologija Osijek: Projekt Uspostava novog neovisnog provjeravatelja 198.049,29 €
  • Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku: „Food Facts, internetski sustav provjere točnosti informacija o hrani” 198.325,12 €
  • Ekonomski fakultet Rijeka: Ekon Info Checker – Uspostava novog, neovisnog provjeravatelja informacija 194.601,05 €
  • Fakultet političkih znanosti Zagreb: FPZG FACT CHECK: jačanje sustava i procedure provjere točnosti informacija i mehanizama izobrazbe novih provjeravatelja informacija  171.608,65 €
  • Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić:  Održiva istina 193.040,61 €
  • Zagrebačka škola ekonomije i managementa, Zagreb: Prepoznavanje i razotkrivanje dezinformacija – nove tehnologije iskustvo i znanje kao alati 196.949,15 €

Po istom obrascu je Rumunjska obavještajna služba dobila milijune eura iz Europske unije kako bi uspostavila sustav koji će joj omogućiti provođenje masovnog nadzora građana.

https://www.liberties.eu/hr/stories/rumunjska-obavjestajna-sluzba-dobila-novac-iz-europskih-fondova-za-masovni-nadzor/9555

Primjera ima mnogo kako se manipulacijom i na koje sve  perfidne načine  zlorabe sredstva EU fondova.  Komunisti su se poslije strašnih  počinjenih zločina u vrijeme dok su bili na vlasti,  nakon pada Berlinskog zida i pada komunizma preobukli u antifašiste. Prisvojili su antifašizam da ne bi odgovarali za zločine koje su počinili kao komunisti. To se odnosi na sve zemlje istočnog komunističkog bloka i Jugoslaviju u kojima nije provedena lustracija.

Kao antifašisti prijavljuju se za programe i projekte EU fondova i dobivaju sredstva. Tako EU financira one koje je osudila u  nizu  Rezolucija i Deklaracija. I ne samo to, nego ih financiranjem jača i omogućava  im da se ponovno vraćaju na vlast i provode ideologiju koju je osudila. APSURDNO, ali nažalost istinito.

Zorni i očiti primjer Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, SABA RH.  Citiram sa njihova portala https://sabh.hr/saba-hr/ :

 „ Savez antifašističkih boraca i antifašista RH je pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) osnovanog 16. svibnja 1948., koji je na Skupštini održanoj 16. travnja 1992. promijenio ime u Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SAB RH), na Skupštini održanoj 27. studenog 1997. u Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB H), a na Skupštini održanoj 7. veljače 2002. u Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH)“

Programski ciljevi SABA RH su:

  • okupljanje sudionika Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredjeljenih građana Republike Hrvatske, bez obzira na spol i dob, nacionalnu, vjersku, rasnu ili stranačku pripadnost;
  • očuvanje i njegovanje antifašističke tradicije;
  • za čuvanje od zaborava i objektivno utvrđivanje značajnih činjenica iz NOB, njegovih sudionika, a posebno Josipa Broza Tita, kao vrhovnog komandanta NOV-e i POJ;
  • za osudu barbarskog uništenja spomeničke baštine i dostojno obilježavanje značajnih lokacija i razvijanje pijeteta prema žrtvama Narodnooslobodilačkog rata.

Veliča se Tito, od njegova lika lokalne vladajuće strukture rade turistički brand. 

U Kumrovcu za 25.svibnja,  u Jugoslaviji Dan Mladosti, Titov rođendan u veličanju kulta  ličnosti, a u Fažani isto u svibnju Titovi dani.

https://www.vecernji.hr/vijesti/tisuce-ljudi-na-danu-mladosti-radosti-u-kumrovcu-1683357

https://www.istra.hr/hr/destinacije/fazana/dogadjanja/12723

Međutim nitko ne postavlja pitanje, kako se u Ministarstvu uprave mogla registrirati udruga koja je pravni sljednik udruge iz Jugoslavije, kada je Republika Hrvatska Ustavnom odlukom od 8. listopada 1991.prekinula sve državno-pravne sveze sa SFR Jugoslavijom?

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,  NN 53/1991 

EU je donijela niz rezolucija o osudi zločina komunizma.

  • Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096 prihvaćena je 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568 od 3. lipnja 1996., koji je pripremio rumunjski parlamentarni zastupnik Adrian Severin. U Izvještaju se navodi da se on temelji na dvostranom pristupu – prvo se objašnjava važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima, a zatim se daju konkretne smjernice kako osigurati da lustracija bude u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava i koja ne krši ljudska prava.
  • Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. temelji se na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765  od 16. prosinca 2005., koji je pripremio švedski parlamentarni zastupnik, Göran Lindblad. U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast. Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava.
  • Europski je parlament 2. travnja 2009. usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu temeljeći je na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda broj 260 (III) A od 9. prosinca 1948. o genocidu, Povelji o temeljnim pravima Europske unije i već spomenutoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. U Preambuli  Rezolucije se ističe da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi, te se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima.  Pomirenje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.
  • Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, podsjeća na činjenicu da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije, doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti i da su počinjena djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava. Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Ustanovljen je dan žrtava komunizma 23. kolovoz, ali evo EU institucije same sebe poništavaju.

Citiram rezoluciju EU Parlamenta od 19.9 2019.

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Po članku 3 EU osuđuje agresiju i zločine, a dodjeljuje sredstva sljednicima zločinačke komunističke JNA, SABA RH.

Po članku 18, komunističke spomenike treba rušiti, a po SABA ih treba čuvati i  obilježavati. I naravno dobiju bespovratna sredstva iz EU fondova.

Tako potaknuti financiranjem iz EU fondova nameću svoju jugo-komunističku ideologiju kao moralne vrijednosti, negiraju komunističke zločine ili ih opravdavaju, titoističko naslijeđe nameću kao temelj Republike Hrvatske, NOB iz 2.svjetskog rata izjednačavaju sa Domovinskim ratom, a Domovinski rat je upravo poništavanje Jugoslavije za koju su se borili SAAB-ovci u NOB-u.

Financiranjem ovih jugo-komunističkih i titoističkih struktura društva EU postiže suprotan efekt za koji je namijenila sredstva iz EU fondova. Umjesto pomirenja i jačanja demokratskih vrijednosti,  te strukture osnažene potporom EU fondova, otvoreno iskazuju  mržnju  prema hrvatskoj državotvornoj ideji i svemu što čini hrvatski identitet, jeziku, vjeri, kulturi i tradiciji. Traže od Hrvatskog Sabora zabranu hrvatskih simbola i pokliča, ali ne i komunističkih, što je cilj EU politike.  Ponovnim vraćanjem  jugoslavenskih komunističkih vrijednosti stvoreno je podijeljeno društvo sa velikom opasnosti od eskalacije sukoba iz medijskog i političkog u stvarni fizički sukob građanskog rata.

Obratila sam se EU administraciji tražeći odgovor zašto Vlade zemalja u sastavu EU ne ratificiraju EU Rezolucije? Dobila sam odgovor da je EU Parlament politička i zakonodavna institucija EU, koja ne može intervenirati u nadležnost tijela država članica.

Stoga bi EU administracija trebala biti dobro educirana, da može  prepoznati koje se udruge i organizacije javljaju na natječaje za odobravanje sredstava iz EU fondova.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Meloni dalje prste od Istre, upravo su Talijani  istarskim  Hrvatima oduzeli identitet u razdoblju od 1918-1943.

Published

on

I ne samo identitet, nego su proglasili da su „Slavi-schiavi“ odnosno-robovi i barbari.

„Talijani iz Istre su otišli da bi zadržali identitet. To im Tito nije mogao oduzeti“ razvikala se talijanska premijerka Giorgia Meloni, ne spomenuvši da su upravo Talijani pod Mussolinijem, Hrvatima i Slovencima u Istri oduzeli identitet i pretvoriti ih u roblje i to u 20-tom stoljeću !

Za Mussolinija su Hrvati i Slovenci bili Schiavi-robovi“ Slavi-schiavi“

„Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ u prijevodu“ Gledajte da je Slaven sinonim za Cigana. Nemojte se čuditi Slaveni“

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to je „njihova zemlja.“ ( le nostre terre) Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Povijesni kontekst talijanskih posezanja za Istrom

Talijani se smatraju sljednicima Rimskog carstva i njegove kulturne baštine, mada to nije točno. Nakon pada Rima 476. godine, Italija je bila rascjepkana na brojne gradove-države i regionalne države. Pomorske republike, posebno Venecija i Genova, razvile su se kroz pomorstvo, trgovinu i bankarstvo. Genova  kao glavna europska luka za ulazak uvezene robe iz Azije i Bliskog istoka i postavljajući temelje za kapitalizam. Središnja Italija ostala je pod Papinskom državom, dok je južna Italija ostala uglavnom feudalna zbog niza  vladavina, bizantske, arapske, normanske, španjolske i burbonske krune.

U Istri su se nakon pada Rimskog carstva počeli naseljavati Hrvati oko 619.godine i primili Katoličku vjeru pod Vatikanom. Istra 789 godine postaje dio Franačke države. U unutrašnjosti Istre vladaju njemačke feudalne obitelji, sa hrvatskim pučanstvom, a priobalni dio zauzima Venecija sa pretežno talijanskim stanovništvom. Po Rižanskoj listini, 804. održan je Sabor u Rižani kraj Kopra, kada se prvi puta spominju biskupi Pule, Poreča, Trsta, Pićna i Novigrada, na kojem  istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na  doseljenike, koji naseljavaju opustjelu zemlju u to nemirno doba barbarskih prodora sa istoka.

Godine 1275. nastaje prvi glagoljički hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre, pisan na tri jezika, latinskom,  njemačkom i hrvatskom.[1]

Propašću Venecije i padom Napoleona, cijela Istra 1815. godine postaje djelom Habsburške  Monarhije. 1861. osnovan je Istarski Sabor sa sjedištem u Poreču, kojeg su prisvojili Talijanaši iz primorskih gradova. Buđenjem nacionalne svijesti istarskih Hrvata, pod biskupom Jurjom Dobrilom počinje borba i za hrvatski jezik.

Prvi govor na hrvatskom jeziku u Istarskom Saboru u Poreču, održao je Matko Laginja 21. kolovoza 1883. ali je bio prekinut bučnim negodovanjem vijećnika Talijana koji su u znak protesta napustili sabornicu. Već tu se iskazuje talijansko posezanje i želja za ovladavanje  cijelom Istrom. Međutim dekretom Vlade iz Beča počelo je financiranje i izgradnja hrvatskih škola, čitaonica i tiskara u Istri, jer je popisima stanovništva koje je radila Austrija  hrvatsko stanovništvo bilo brojnije  od talijanskog, što se vidi iz priloženih tablica.

God. 1847. u Italiji jača pokret za ujedinjenjem, C. Balbo i Camillo Benso di Cavour pokreću list Risorgimento u kojemu se zalažu za ujedinjenje Italije po čemu je revolucionarni pokreti pod vodstvom Giuseppea Garibaldija i dobio ime.  Nova Kraljevina Italija, osnovana 1861., brzo se modernizirala i izgradila kolonijalno carstvo, kontrolirajući dijelove Afrike i zemlje duž Sredozemlja. U isto vrijeme, južna Italija ostala je ruralna i siromašna, iz čega je proizašla brojna talijanska dijaspora. U Prvom svjetskom ratu, Italija je dovršila ujedinjenje stjecanjem Trenta, Julijske krajine sa Istrom i djelom Dalmacije,  te stekla stalno mjesto u izvršnom vijeću Lige naroda.

Predviđajući raspad Austro-Ugarske monarhije, velike sile su kao hijene trgale i dijelile još postojeću monarhiju. Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne i Italija s druge strane sklopile su  u Londonu 26.travnja 1915 ugovor o dodjeli djela teritorija Istru, Rijeku, otoke Cres i Lošinj te grad Zadar,  Italiji, kako bi je uvele u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske monarhije.

Talijanski nacionalisti smatrali su Prvi svjetski rat osakaćenom pobjedom,  jer Italija nije dobila  sve teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) i to je raspoloženje dovelo do uspona fašističke diktature Benita Mussolinija.

Fašizam Benita Mussolinija 1918-1943

„ …U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine… Mi se ne bojimo više odricanja… talijanske granice bit će Brenner, Snježnik i Dinaridi (…) vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena od 50.000 Talijana“  grmio je Mussolini s govornice u pulskom kazalištu 21.rujna 1920.godine.

Međutim nije naišao na odobravanje, već je dobio dvije pljuske. Naime : „ kad je Mussolini izišao iz kazališta bila sam udaljena od njega desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu priredili rijetko je gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: ‘Dolje Mussolini!’. A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu”, ispričala je Palmira Albanese još 70-tih godina novinaru Armandu Černjulu.

Da bi umanjili odjek tih pljuski talijanska administracija nazvala je taj događaj “vulgarni napad”[2] Mussolini više nikada nije došao u Pulu.

Bio je to teror režima, koji je imao potporu Talijana u Istri!

Prijevod proglasa

„Pažnja!

Zabranjuje se apsolutno da se na ulicama Vodnjana pjeva i govori slavenski jezik.

I u trgovinama svih vrsta treba upotrebljavati SAMO TALIJANSKI JEZIK.

Mi Squadristi ćemo na svaki način osigurati poštivanje ove naredbe“

Podsjećam da tada još nije bio potpisan Rapalski ugovor, a Mussolini je već Istru bio okupirao. Rapalski ugovor potpisan je 12.studenog 1920.

Talijanski squadristi ( fašistički jurišni odredi) ulaze u Pulu dvije godine prije potpisivanja Rapalskog ugovora.

Međutim Italija je nasilno ušla u Istru odmah po završetku 1.svjetskog rata, na prepad. U noći između 31. listopada na 1.studenog 1918.godine dvojica talijanskih diverzanata ušla su malom podmornicom u pulsku luku gdje je bila stacionirana hrvatska mornarica, preuzeta od Austro-Ugarske, i postavili podvodne mine na admiralski brod Viribus Unitis. Brod je potonuo u pulskoj luci povukavši na morsko dno 400 mornara većinom Hrvata, sa admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Talijanske squadre ušle su u Pulu i Istru i odmah započele sa talijanizacijom i terorom prema domicilnom  hrvatskom stanovništvu.

Spaljen Narodni dom u Puli

13 i 14 srpnja  1920. zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu. Narodni dom u Puli izgorio je do temelja. Dakle prije potpisivanja Rapalskog ugovora,  spaljeno središte inteligencije i gospodarstva istarskih Hrvata.Požarom je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Na lomačama se pale knjige pisane hrvatskim jezikom, ne zato jer imaju “neprihvatljiv sadržaj”, već zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv. Takvo barbarstvo ne poznaje ni njemački nacizam koji u idućem desetljeću pali knjige, ali ne zbog jezika kojim su pisane, već zbog njima neprihvatljivog sadržaja! Na isti način uništene su i pučke knjižnice u Buzetu i Voloskom, hrvatska tiskara u Pazinu.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola, zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih medija.

“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).[3]

Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine  Proštinska buna. Proština je područje jugoistočne Istre 20-tak kilometara od Pule, koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice i Raklja. Pobuna je ugušena 05.travnja 1921 godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka, 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.

Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 02.ožujka 1921 godine, kada su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom “Kova je naša” (jama je naša).Labinska republika trajala je oko mjesec dana  dok nije ugušena!

Tim terorom izazvan je veliki egzodus oko 60 000 Hrvata iz Istre po cijelome svijetu od Jugoslavije ( preko granice na Sušaku u Zagreb, Višnjevac kraj Osijeka do Subotice,) Švedsku , Sjevernu i Južnu Ameriku.

Plan o istjerivanju i ugnjetavanju domicilnog stanovništva u Istri utemeljen je na politici Kraljevine Pijemonta iz prve polovice XIX st. i talijanskog iredentizma od prve pol. XX st.; usmjeravani egzodus Hrvata i Slovenaca jedno je od prvih etničkih čišćenja u Evropi u XX st. koje je organizirala i provela sama država.

Mussolini je naselio oko 39 000 Talijana iz Južne Italije. Njihovih potomaka ima i danas u Galižani kraj Pule.

Meloni bi trebala podučavat uzrok, prisilnu talijanizaciju, negiranje postojanja hrvatskog entiteta u Istri i teror povezan s time i po Italiji, a ne samo posljedicu.

-Kraljevim dekretom od 1. listopada 1923. (br. 2185) uvedena je u Julijskoj krajini, početkom školske godine 1923./1924. u prvim razredima «inojezičnih» škola obuka na talijanskom jeziku.

Autor te reforme je bio filozof i sveučilišni profesor Giovanni Gentile, pa je prema njemu zapamćena kao Gentileova reforma.

Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

-Zakonskom odredbom od 15. listopada 1925., (br. 1796), uvedena je u svim sudskim uredima uporaba talijanskog jezika kao jedinog; u druge urede i u upravu talijanski je jezik već prije uveden kao jedini službeni jezik.

-Dekretom od 11.veljače 1926. školski nadzornik za Julijsku krajinu, Trst i Zadar ukida čak i privatne škole i pitanje dovodi do apsurda da čak i roditelji koji imaju više od troje djece moraju tražiti dozvolu vlasti ako bi htjeli djecu podučavati u svojoj kući.

– Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. (br. 494) obuhvaćaju se zakonski propisi od 25. svibnja 1926. kojim se uvodi toponomastika, a koja je u funkciji talijanizacije stoljetnih hrvatskih imena mjesta, zemljopisnih i zemljišnih imena; tim dekretom također su nasilnim putem mijenjana slavenska imena i prezimena u talijanski oblik – pravo žalbe na promjenu prezimena nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novog prezimena su bile vrlo stroge i iznosile su od 500 do 5000 lira; samo od travnja do rujna 1928. prefekt (upravitelj) je dekretima promijenio više od 2300 hrvatskih i slovenskih prezimena. Na pr.: Bratulich( Bratulić),  Bencich (Benčić), Calcich (Kalčić),  Zuccon (Cukon)…

Donijeti su još i Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. godine i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.godine.

Pored prisilne talijanizacije Talijani su otvorili i koncentracijske logore:[4]

U vriieme talijanske okupacije u Istri i Hrvatskom primorju bilo je više logora: Lovran, Bakar, Kraljevica, Kampor i Molat. Ukupno je bilo zatočeno  oko 23.000 interniraca, od čega 3.000 djece, a život je izgubilo 1.500 osoba.

Talijanski koncentracijski logor Bakar 1941-1943. Pretpostavlja se da je u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Djeca su u logoru umirala od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o logorašima nije sačuvana.

Od srpnja 1942. do rujna 1943. na otoku Rabu postojao je talijanski koncentracijski logor Kampor. U logoru je bilo zatočeno oko 14 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje prouzročili su masovno umiranje logoraša.

Zloglasan je bio logor i na otoku Molatu. [5] Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi.

Za zločine počinjene u ovim logorima koji su bili gubilište nevinih, uglavnom žena i djece nitko nije nikad odgovarao. Predsjednik  zaklade Ferramonti, Carlo Spartaco  Capogreco jedan od najpoznatijih stručnjaka za talijanski fašistički pokret, u svojoj knjizi „Mussolinijevi logori, internacija civila u fašističkoj Italiji 1940.- 1943.“ opisao je patnje fašističkih zatočenika na Rabu i Molatu, a izdanje te knjige šokiralo je Talijane.

On je jedini postavio 1998. spomen-ploču svim žrtvama logora Kampor u ime Fondazione Ferramonti na kojoj piše“ U spomen onima koji su 1942/1943. bili zatočeni, trpjeli i umirali po nalogu fašističke Italije“

Uloga istarskog svećenstva u očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Posijano sjeme fašističkog zla vraća se Talijanima. Ne može se drugima činiti zlo bez posljedica. U Bibliji Isus je rekao, po Mateju 26:52 KOK

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.“

Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Istarski svećenici potekli su iz naroda i ostali uz narod. Slavili su mise na hrvatskom jeziku, dijelili hrvatsku literaturu, koju je u Trstu tiskao Božo Milanović, a po nju brodom iz Rovinja odlazio narodnjak Ivan Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana.

To su bili najviše molitvenik, Otče budi volja tvoja, biskupa Jurja Dobrile i kalendar istarska Danica, koji su bili u svakoj kući istarskih seljaka.

Istarska Danica bila je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.

Zanimljivost je da je molitvenik Otče budi volja tvoja, nosio u džepu i veliki istarski rodoljub, partizan Joakim Rakovac.  Katolička crkva  bila je jedini nositelj opstanka istarskih Hrvata pod Mussolinijevim fašizmom.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.

Odmah nakon kapitulacije Italije, narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donosi se Proglas kojim se zahtjeva prisajedinjenje  Istre sa maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH- om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOV J Iako  ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Romelovu ofenzivu,  u kojoj slamaju ustanak.

Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda  prema fašističkim funkcionerima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to Meloni  prikazuje, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih “njihovi” partizani, komunisti likvidiraju.Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Zločine koje je JA počinila za vrijeme okupacije Trsta i okolice i masovne likvidacije pravdaju se borbom protiv fašizma, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.  Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.

Kao odgovor na ta zlodjela,  nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu  19. svibnja 1945. prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio  je s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.

Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum,  9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije  i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.

Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.

Diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ

Kako nisu uspjeli riješiti pitanje zona A i B, jugoslavensko partijsko i državno vodstvo uvidjelo je da nemaju ni dokumenata, a ni osoba koji poznaju problematiku Istre koje bi im vodile pregovore sa Saveznicima. Savjetovavši se sa lokalnim predstavnicima  tek formirane vlasti odlučili su da ipak pokušaju nagovoriti istaknute svećenike da im pomognu. Stoga je u Trstu na inicijativu Ivana Motike i Dušana Diminića održan sastanak 16.srpnja 1945 godine sa mons. Božom Milanovićem, na kojem su dogovoreni uvjeti međusobne suradnje. Predstavnici NOO dobili su od Milanovića obećanje da će istarsko svećenstvo podržati NOV, a Motika i Diminić da će osigurati svećenstvu normalno pastoralno djelovanje. Milanović je naivno vjerovao u tu mogućnost.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Presudna je bila Spomenica Zbora svećenika Sv. Pavla u kojoj je bila točno navedena nacionalna struktura stanovništva, rađena po matičnim župnim i katastarskim knjigama, 132 župe bile su hrvatske,  21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih. U spomenici su naglašene sve nepravde koje su Hrvati i Slovenci proživljavali u vrijeme Talijanske vladavine.

Sa tim je dokumentom   Edvard Kardelj otišao na Konferenciju o razgraničenju između Italije i Jugoslavije u London (od 11.rujna do 2. listopada 1945). U Spomenici  su  između ostalog navedeni etnički razlozi, brojnost, gustoća i sastav stanovništva kao najvažniji faktor u odlučivanju kome će koji teritorij pripasti. Sa talijanske strane njihov predstavnik  Alcide De Gasperi, koji je imao potporu Trščansko -Koparskog Biskupa Santinia, žestoko se usprotivio takvom kriteriju.

Londonskom konferencijom 1945.zaključeno je da će se poštivati etnički sastav stanovništva, sa time da što manje Hrvata ostane u Italiji, a što manje Talijana u Jugoslaviji. Formirana je posebna saveznička Komisija koja će izaći na teren i utvrditi stvarno stanje. Saveznička komisija imala je 37 članova od toga 7 Engleza, 8 Amerikanaca,13 Rusa i 9 Francuza. Obje strane pokušavale su pridobiti članove Komisije na svoju stranu.

Na Mirovnu konferenciju u Pariz od 11,svibnja do 13. srpnja otišli su svećenici mons, Božo Milanović kao Hrvat i Anton Piščanec kao Slovenac, gdje su izazvali čuđenje opredijelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Mons. Božo Milanović izjavio  ” Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”

Savezničko vijeće Ministara donijelo je odluku 10.veljače 1947.godine,  da će Jugoslaviji pripasti cijela Istra, osim Buja i Kopra, a područje od rijeke Mirne  do Trsta, tzv. Slobodni teritorij Trsta biti će pod upravom UN, dok će sam grad Trst sa okolicom biti pod savezničkom upravom.

Talijanski Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50 tak svećenika napustio Istru. Tada je nastupio drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I Trščanski biskup Santini bio je također pogođen takvim rješenjem ,jer mu je Biskupija podijeljena i nikako to nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija „

Ustvari ni  jedna strana nije bila posve zadovoljna, misleći da je ovo rješenje samo privremeno. Tako  je i bilo. Izvor  stalnih napetosti bila je zona Trsta, pa je 1952. izbila velika kriza poznata kao “Trščanska kriza”

Tada su komunističke vlasti tjerale stanovništvo Istre na velike prosvjede. Na njima su se uzvikivale parole „ Trst je naš“ , “Život damo — Trst ne damo!”,  “Zona A, Zona B — biće naše obadve!” Kriza je ipak riješena tako da je Trst po etničkom sastavu stanovništva pripao Italiji. Konačno rješenje granice sa Italijom postignuto je 10.studenog 1975. sporazumom potpisanim  u gradiću Osimu kraj Ancone poznatim pod nazivom ” Osimski sporazum”

Egzodus Talijana nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. godine izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon 2. svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik  Giorgio Napolitano izjavio je 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre nakon potpisivanja Rapalskog ugovora 12.studenog 2020. i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske represije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prisilni radovi  ili “radne akcije”(npr. prisilni rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije).

Prijem optanata i ostalih iseljenika  u Italiji nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju, u Južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350 000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17 000 , ali to je ukupan broj žrtava u 2. svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Talijanska nacionalna manjina u Istri i Hrvatskoj ima sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva, jer kao manjina imaju prednost kod zapošljavanja. Imaju škole, fakultete  na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije, dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to Talijani oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Mussolinijev fašizam i Titov komunizam jednako su označeni kao totalitarni zločinački režimi po Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).[6]

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://glagoljica.hr/?rukopisi=i&id=14616  

[2] https://www.glasistre.hr/pula/duce-je-ocekivao-buran-pljesak-a-dobio-je-pulski-povjesnicar-dr-sc-milan-radosevic-pronasao-je-dokaze-koji-potvrduju-vjerodostojnost-incidenta-ispred-pulskog-kazalista-21-rujna-1920-667617

[3] https://www.glas-koncila.hr/knjizevnik-i-publicist-ernest-radetic-zaboravljeni-katolik-antifasist/

[4] https://www.academia.edu/41131565/Pam%C4%87enje_talijanskih_logora_iz_Drugoga_svjetskog_rata_od_pam%C4%87enja_straha_do_straha_od_pam%C4%87enja

[5] https://www.antenazadar.hr/clanak/2015/11/koncentracijski-logor-na-molatu-fasisticki-horor-iz-2-svjetskog-rata/

[6] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved