Connect with us

Istaknuto

Istarska raskrižja: istrijanstvo kao multikulturalnost, suživot, odnosno convivenza: stvarna ili samo proklamirana

Published

on

Kada se kaže Istra, meni osobno je Krasna zemlja Istra mila,  dome roda Hrvatskog…najljepši prostor gdje provesti svoj ovozemaljski život.

Robertu Hapacheru, Talijanu rođenom u Puli,  je mala Italija u neovisnoj Istri….

Idis Turato , arhitektu,  Istra je  je  budućnost globalnog urbanizma….

https://www.glasistre.hr/istra/idis-turato-arhitekt-svjetskog-glasa-istra-je-savrseno-mjesto-za-zivot-evo-i-zasto-695583

Furiu Radinu, podpredsjedniku Hrvatskog Sabora,  je Istra  samoupravna ili autonomna regija kao dio  postojeće republike Hrvatske koja će se ionako kroz neko vrijeme kroz Europsku uniju sjediniti u Sjedinjene Europske Države….

Ivan Jakovčić, bivši župan Istarske županije i bivši europarlamentarac, ” želi Istru kao jaku financijsku regionalnu autonomiju u Hrvatskoj i ništa više. Mada zna da u Istri ima onih koji bi rado vidjeli Istru kao Republiku, za njega  to nije ni realno ni potrebno”  iako je u procesu osamostaljivanja Republike Hrvatske 1990-tih godina izjavio da Istru treba izdvojiti iz Hrvatske” „na način da slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije “što nije točno, jer je proces osamostaljivanja počeo sa idejom konfederacije Jugoslavije, a završio  slamanjem  velikosrpske agresije. Predsjednik Stjepan Mesić u veljači 2010. godine odlikovao je Ivana Jakovčića redom Ante Starčevića “za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države”? NN 22/2010

Boris Miletić, bivši  gradonačelnik Pule,  Istru vidi kao najrazvijeniju regiju u Europi. “Regionalni identitet, antifašizam i multikulturalnost vrijednosti su koje nas određuju” kaže Miletić….

Nino Mogorović, hrvatski političar i publicist, predsjednik  udruge “Dr. Ante Ciliga”,  ” Istra je naime u cijelosti u raljama organiziranog kriminala, lokalne polit – mafije! Uhićenja zbog kriminalnih malverzacija koja su pripremljena i na koje se čeka, onemogućava koruptivno lokalno pravosuđe koje blokira pokretanje postupaka”….

Damiru Kajinu bivšem  saborskom  zastupniku  IDS-a  i sadašnjem gradonačelniku Buzeta“ Istra je spilja razbojnička i dok ruka pravde ne prođe tunel Učku, neće biti sreće”( ta ruka pravde nikako da prođe tunel Učku )… u pitanju je  vjerodostojnost Istre. Ovo je posljednji čavao u lijes županije koja je nekada bila zemlja sloboda, a danas je postala zemlja straha. Istra danas više novca povlači iz državnog proračuna nego što u njega uplaćuje. Istra danas stagnira. Živi od skupo plaćenih PR agencija koje obmanjuju narod, a lagati se može neko vrijeme i nekim ljudima, ali ne sve vrijeme i svim ljudima. Miletić nije pobi jedio. Očekujem samo jedno: da se prebroje glasovi. To bi trajalo dva dana. I gdje je problem? Pozivam Ustavni sud da bude savjest Istre i Hrvatske jer je u pitanju budućnost Hrvatske…( Ustavni sud nije savjest Hrvatske,  nije dopustio prebrojavanje glasova do kraja )

Sve mi je bilo jasno. IDS Borisa Miletića, a ne izvorni IDS, postao je teret Istri. Nepotizam, bogaćenje, droga, suicidi, propast Uljanika… Dosta toga. Znao sam da gube Buzet, Vodnjan i Pulu. U to sam bio siguran. Miletić je zbrisao u Županiju jer je znao da Pulu ne može zadržati. Najsramnije je što su počeli gaziti po istrijanstvu, prozivati Filipa Zoričića, novog pulskog gradonačelnika, da je klerik, Dalmatinac, furešt… Stid ih budi. Čovjek kojeg obožavaju gimnazijalci ne može biti zao čovjek. Pa, po čemu Miletić ili ja više volimo Istru od Zoričića? Zar treba gledati gene? Tko? Moji su 500 godina istarski, ali oni koji podmeću taj rasizam i isključivost ne vole ni Pulu, ni Istru. Zoričiću želim poručiti – dolaziš kao i ja u neprijateljski brlog. Nudim svima suradnju. Sigurnost. Dušu. Ali, ekipa koja odlazi, sve vrijeme namješta i pakuje. To je razorilo i IDS i Istru.

Anton Kliman predsjednik HDZ-a Istre poručuje; “Dođe mi slabo svaki put kad netko izađe s nekakvim “mudrim” prijedlozima kojima bi se ta posebnost i taj identitet Istre gušio, pa bi svima takvima koji se pojavljuju danas, ili će se pojavljivati u budućnosti, po toj temi poručio samo jedno – dalje ruke od Istre”

Ivan Milovan, biskup u miru “U Istri se danas uglavnom dosta dobro živi. I u zadnje su se vrijeme dogodili pomaci u mnogim segmentima života. Tu je definitivno napredak u turizmu osobito seoskom turizmu, ali i maslinarstvu, vinogradarstvu, novim tehnologijama. Ljudi u Istri materijalno žive relativno dobro, ali mnogi se suočavaju s problemom osamljenosti i nemoći, pa je često više potreban prijateljski posjet nego materijalna pomoć.”

Filip Zoričić, ne bi Pulu mijenjano nizašto, jer je to grad enormnog potencijala. Baš po mjeri čovjeka – sve je blizu i živi se sporije i zbog tog neiskorištenog potencijala smo se angažirali, afirmativno i s pogledom u budućnost grada.

Marko Ivan Pekica, hrvatski komunikator i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, književnik, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak, piše svojoj Istri „ Istro mila moja, lipa mati moja“

Koliko oprečnih mišljenja o Istri, a ona je jednostavno tu sa svom svojom raznolikošću, svojim bogatstvom krajobraza od mora do gora, svojim vrijednim ljudima, svojom bogatom kulturnom baštinom, svojom naslijeđenom tradicijskom baštinom Hrvata, Talijana, Crnogoraca i Istrorumunja (Ćiribirci) koji su autohtoni, stoljećima nastanjeni u Istri.

Iz povijesne ostavštine u Istri

Istrom su prohujali mnogi vladari i ostavili pečat svog vremena, od Rimljana koji su nam ostavili velebnu Arenu, Augustov hram, Dvojna i Zlatna vrata, Rimsko kazalište, Cava Romana (kamenolom Vinkuran, Arena izgrađena od kamenih blokova porijeklom iz kamenoloma Vinkuran)…

Bizantinaca iza kojih je ostao  jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju, Eufrazijeva bazilika u Poreču, izgrađena  u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I i crkvica Sv.Marije Formoze u Puli, kao ostatak velike katedrale, Pravoslavne crkve (Crkva posvećena Maloj  Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije, do 1583. godine)…

Markgrofova sa Kaštelom  Pazin ili Pazinska utvrda(njem.: Burg Mitterburg, tal.: Castello di Montecuccoli) prvi put spomenuta kao Castrum Pisinum u pisanoj povelji cara Svetog Rimskog Carstva Otona II. datiranoj 7. lipnja 983. godine,  darovnicom  iz 931. g. dodijeljen porečkom biskupu. U 12. stoljeću je porečki biskup ustupio kaštel njemačkom plemiću Meinhardu od Schwarzenburga. Nešto kasnije njegovi su vlasnici bili Meinhard I., grof od Gorice, istarski markgrof i njegovi nasljednici, članovi obitelji Habsburg…

Mlečana sa prekrasnim palačama i utvrdama; Mletačka utvrda u Puli, Kaštel, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovjekovnog  kaštela podignutoga na ostatcima rimske  utvrde (kastruma), koja dominira Pulom. Gradovi zapadne Istre postaju dio Mletačke republike  u drugoj polovici 13-tog,  Pula početkom 14. stoljeća, dok su Labin i Plomin uključeni u Republiku tek 1420. godine. Grade se brojne višekatne kuće koje na pročeljima obavezno imaju prostrane ukrašene prozore i balkone stila venecijanske cvjetne gotike. Najljepše su  iako veličinom skromne, one u Poreču.

Austro-Ugarske sa pulskom vojnom lukom i brodogradilištem( 1856.godine), zgradom Admiraliteta u Puli, Mornaričkim kasinom u Puli( Dom hrvatskih branitelja), arhitektonskim draguljem, Mornaričkom bolnicom ( K.u.k. Marinespital in Pola, 1861. godine),  zgrada Filozofskog fakulteta u Puli,(ženski licej 1907.godine),  zgrada Arheološkog muzeja Istre ( njemačka gimnazija iz 1890 godine)…brojnim vilama austrijskih visokih časnika …

Italije sa zgradom Palača Banke Italije u Puli (tal. Palazzo della Banca d’Italia a Pola),zgradom Doma sportova( Casa balilla), grad  Raša( Arsia) najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave,

Jugoslavije sa novim stambenim naseljima koje je izgradilo Brodogradilište Uljanik, JNA i gradske i općinske strukture….

Do danas sa prometnom infrastrukturom, Istarskim ipsilonom i brojnim kružnim tokovima, turističkim naseljima, brojnim hotelima, seoskim turizmom, OPG-ima, maslinarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom( istarski boškarin) i povrtlarstvom.

A sve to zahvaljujući istarskom stanovništvu koje je stvaralo generacijama sve ovo što danas vidimo širom Istre. A koje je to stanovništvo zaslužno za razvoj Istre?

Stanovništvo Istre                                                                 

Histri su prvi poznati stanovnici na istarskom poluotoku, dokumentirani u povijesnim zapisima starih Grka i Rimljana, a po njima Istra danas nosi ime. Bavili su se lovom i ribolovom, ispašom koza i ovaca te gusarenjem, zbog čega ih povjesničari spominju kao opasan narod. Histarska plemena u ratu je predvodio kralj Epulon. Konačni obračun dogodio se u histarskom uporištu Nezakciju kraj Pule, koji su Rimljani opsjeli, a Epulon i histarski vojnici, shvativši da nemaju izlaza, počinili samoubojstvo. Unatoč ratnom porazu, Histri su još neko vrijeme nastavili živjeti na svojim gradinama diljem Istre.

U vrijeme Rimskog carstva  za vladavine  Gaja Julija Cezara, Rimljani su potjerali Histre s obale u unutrašnjost, da bi na obalu doselili svoje stanovnike i osnovali kolonije Pulu i Poreč. Cezarov nasljednik car August uspostavio je razdoblje mira i blagostanja, a stanovnici Istre su po pravima izjednačeni sa žiteljima Rima. Na istarskom tlu su u idućim stoljećima aktivne i mnoge rustične vile koje proizvode keramiku, dok su maslinovo ulje i vino iz Istre cijenjeni diljem carstva. Javljaju se i prve kršćanske zajednice.

Istru su naseljavali nakon propasti Rimskog carstva  vladavine germanskih kraljevstava i Bizantskog Carstva. Vladavina Gota u prvoj polovici 6. stoljeća ostala je zabilježena kao neobično blaga, dok je u vrijeme Bizanta bujalo sakralno graditeljstvo.

Dolaskom franačke uprave u Istri počinje se mijenjati rimsko-bizantski društveni ustroj. Počinje feudalizacija koja je u to vrijeme zahvatila čitavu Europu. Istarski gradovi postaju vlasništvo vladara, oduzeta im je vlast nad zaleđem te su izgubili samostalnost stečenu ranijih stoljeća. Počelo je naseljavanje Hrvata kojima Vojvoda Ivan ustupao neobrađenu zemlju te ih u prvo vrijeme i novčano pomagao. Vojvoda Ivan uvodi i neke nove namete, preuzima pojedine šume i pašnjake, jačaju biskupi i franački vazali, dok nekadašnja romanska elita u istarskim gradovima slabi.

Nezadovoljni gradovi žalili su se Karlu Velikom pa je oko 804. sazvao čuvenu skupštinu, održanu u Rižani kraj Kopra. Na njoj je gradovima priznata samouprava, ali ne i vlasništvo nad zemljištem, a vojvoda Ivan odrekao se mnogih nameta koje je prvotno uveo. Zaključci Rižanske skupštine otkrivaju važne podatke o društvenim odnosima i etničkoj strukturi Istre s početka 9. stoljeća, a razjašnjavaju i sustav franačke uprave te su kao povijesno vrelo važni i u europskim razmjerima.

U 6. i 7. stoljeću na istarski poluotok doseljavaju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Hrvata dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove u većem broju dovodi Hrvate. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana. Po svjedočenju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10. se stoljeću hrvatska država prostirala sve do rijeke Raše. Hrvati u Istri organiziraju širu općinsku zajednicu kojoj su na čelu župani.

Od 10. stoljeća Istra je dio Svetog Rimskog Carstva, no njegova je središnja vlast vrlo slaba. Markgofovi su prepuštali upravu svojim namjesnicima, jačali su plemići i crkveni dostojanstvenici koji su vojno štitili svoje feude u Istri. U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, iako su formalno priznavali vlast patrijarha. U 12. se stoljeću bogate obrtom i pomorskom trgovinom i sve više oslobađaju feudalne vlasti, što dovodi do formiranja gradskih komuna. Istarski su se gradovi osobito obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Kako habsburška vlast nije imala prejak utjecaj, to je položaj hrvatskog življa na tom području bio nešto povoljniji. Upravo na području Pazinske grofovije nastaju brojni primjeri hrvatske pismenosti, pod snažnim glagoljaškim utjecajem.

O prisutnosti glagoljice svjedoče – Plominski glagoljaški natpis, supetarski fragment, Grdoselski ulomak, Humski grafit i Ročki glagoljaški abecedarij. Posebno mjesto u kulturnoj povijesti Istre ima Istarski razvod, poznati srednjovjekovni javno-pravni dokument,  koji precizno tumači razgraničenje istarskih seoskih općina i feudalnih gospodara. Razvod je nastajao u duljem vremenskom razdoblju (od 1275. do 1395. godine), a napisan je na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku.

Tu feudalnu anarhiju koristi  Mletačka Republika koja je u međuvremenu procvala i postala pomorska sila na Jadranskom moru. Sklapaju se prvi ugovori kojima su istarski gradovi od Mletaka dobili zaštitu i slobodu trgovanja na njihovom području, a zauzvrat Mlečanima osiguravali vojnu pomoć. Suradnja je pomogla gospodarskom razvitku obalnih gradova u 10. stoljeću: cvatu poljoprivreda, ribarstvo i proizvodnja soli te se naglo razvijaju obrti, a gradovi su dobili i autonomiju kakvu su imali u antici. Drukčije je bilo u središnjoj Istri, gdje se zadržao čvrst feudalni sustav,  pa unutrašnjost Istre dugo nije mogla izgraditi samoupravu, već je bila podčinjena feudalnim gospodarima.

Najbrojnije je, međutim, bilo naseljavanje stanovništva, koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na mletačko područje u Dalmaciji i otuda se prebacivalo u Istru. Novi su stanovnici bili Crnogorci, Arbanasi i Rumunji. Vremenom su se Arbanasi pohrvatili, dok su Crnogorci sačuvali svoju vjeru i svoj identitet jedino u Peroju. Rumunji su svoj materinji jezik sačuvali samo u Sušnjevici i Žejanama.

Unutrašnjost Istre je ušla je u sastav Habsburškog Carstva, čime je samo potvrđena njena višestoljetna pripadnost europskom  civilizacijskom krugu. Zbog teških nameta i davanja koja su uvodili feudalni vladari, izbilo je više seljačkih buna.

Tijekom 16. i 17. stoljeća stanovnici Istre međusobno se sukobljavaju duž granice mletačkog i austrijskog dijela poluotoka. Iako su međusobno trgovali i ženili se, Istrani su istovremeno bili duboko podijeljeni na one pod mletačkom vlašću – Benečane iz priobalnih gradova i one pod austrijskim vlastima – Kraljevce iz unutrašnjosti Istre. Duž granice su vodili krvave bitke oko pašnjaka, šuma, obradive zemlje i međa, praćene uništavanjem uroda, odvođenjem stoke i ubijanjem svjedoka. Ni austrijske, ni mletačke vlasti nisu mnogo učinile da primire sukobe. Kada se tome dodaju epidemije zaraznih bolesti te suše i prirodne nepogode, postaje jasno da je ovaj period jedno od najtežih razdoblja istarske povijesti. Pojavilo se razbojništvo, pljačkalo se bogatije obitelji, crkve i putnike na cestama, otimalo se ljude, stoku i tražilo otkupninu.

U tom razdoblju Istra je pogođena nizom epidemija kuge. Navedene epidemije uzrokovale su demografski pad, koji za sobom povlači zapuštanje polja. Zatvaranje granica radi izolacije ( ops, poznato) paraliziralo je lokalnu trgovinu, kao i onu međuprovincijalnu. Mnogi su umrli i od gladi. Epidemije su pretvorile obradive površine u močvarne i malarične zone. Mletačka Republika, kao i Austrija, morali su  se suprotstaviti depopulaciji  istarskog područja, pa se nizom fiskalnih mjera nastojalo poticati doseljavanje. Tako se mijenjala i etnička slika Istre; stanovništvo koje je nekad imalo romanska obilježja sada je poprimalo slavenska.

Kako bi se suprotstavio gubitku radne snage, Senat Mletačke Republike donio je propis o povlasticama za doseljenike na napušteno istarsko dobro. Dovođeni su kolonisti iz Dalmacije, Hrvatske i zapadne Bosne. Proces naseljavanja je imao pozitivan utjecaj na istarski teritorij, kako demografski, tako i gospodarski. Ratarstvo je napredovalo, a plodne godine donosile su i napredak gradova, trgovine te robne razmjene. Svim došljacima Mletačka republika je dala zemlju za koju su se oni morali brinuti idućih pet godina, te su dvadeset godina bili oslobođeni daća i tlake. Sve ostale stvari (odjeću, ratarski alat, volove, hranu, pokrivače, sjeme) doseljenici su dobili na korištenje. U Kancelariji rašporskog kapetana u Buzetu bili su evidentirani svi korisnici državnog teritorija; ta je zemlja bila nasljedna dok god bi je oni obrađivali.  Istarski je prostor bio i ostao često područje migracijskih tokova i brojnih kolonizacija; Grci, Talijani, Albanci, Rumunji, Crnogorci te doseljenici iz različitih krajeva Hrvatske koji su u Istru dolazili bježeći pred Turcima.

Propašću Mletačke republike, Istru je ubrzo osvojio Napoleon. Kratka vladavina Francuske od 1805. do 1813. godine ostat će zapamćena po uvođenju Napoleonovih zakona, čime je, uz ostalo, sudska vlast odvojena od upravne. Novi gospodari intenzivno su koristili prirodna bogatstva Istre, posebno hrastove trupce iz okolice Novigrada i Brtonigle, od kojih se gradilo brodove.

Porazom Napoleona  Austrijsko Carstvo  dobiva cijelu Istru, te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast: 1848. imala je više od 230.000 stanovnika koji su živjeli u 24 grada i 479 sela. U drugoj polovici 19. stoljeća, točno od 1861.godine  Istra ima Pokrajinski sabor koji zasjeda u Poreču te bilježi jačanje hrvatske nacionalne svijesti. Uz hrvatski narodni preporod u Istri ,odvija se politička i kulturna borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

Pula postaje austrijska ratna luka, otvara se 1856.godine brodogradilište, stanovništvo raste, Pula se izgrađuje kao glavni upravni i gospodarski grad Istre.

Hrvatsko je stanovništvo bilo pretežno ruralno i, osim dijela svećenstva hrvatske nacionalnosti, slabo obrazovano. Istarsko je gradsko stanovništvo bilo pretežno talijansko. Odnosi u Istarskom saboru, zahvaljujući izbornom zakonu, pogodovali su Talijanima.

U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske,  Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, Istra je pripala Kraljevini Italiji.

Talijanska fašistička vlast odmah je počela provoditi intenzivnu talijanizaciju što je potaklo hrvatsko stanovništvo na iseljavanje iz Istre u Jugoslaviju ( Zagreb-Trešnjevka, Bukovac, Osijek-Višnjevac…), u obje Amerike i Švedsku. To je bio 1. masovni egzodus iz Istre, oko 60 000 Hrvata iselilo se, a talijanska vlast je doselila  u Istru oko 30 000 Talijana, pretežno iz Južne Italije, što je opet promijenilo etnički sastav stanovništva. Međutim upornom i herojskom borbom istarskih Hrvata povezanih sa istarskim katoličkim svećenstvom uspjelo se sačuvati hrvatsko stanovništvo Istre i njihov identitet. Ovdje treba naglasiti da je i dio talijanskog stanovništva ustao protiv fašističke i nacističke okupacije Istre i sudjelovalo u njenom oslobađanju u tijeku 2.svjetskog rata.

Kapitulacija  Italije 1943.godine, odnosno završetak  2.svjetskog rata 1945.godine, velika represija i teror vlasti pod Komunističkom partijom Jugoslavije, nakon završetka Pariške mirovne konferencije 10.veljače 1947.godine, kada je Istra zahvaljujući istarskom svećenstvu pripala Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji, izazvali su masovno iseljavanje pretežno talijanskog stanovništva iz Istre. To je 2.egzodus istarskog stanovništva, ovaj put oko 200 000 Talijana, koji je opet promijenio etnički sastav stanovništva.

Velikim društveno-političkim promjenama u Europi, rušenjem Berlinskog zida 1989.godine i padom komunističkih vladajućih struktura, raspada se i Jugoslavija. Taj raspad koristi Srbija, koja uz srbiziranu JNA pokušava realizirati stoljetnu velikosrpsku ideologiju o stvaranju velike Srbije, uključivši u nju  i veliki dio hrvatskog teritorija. Naravno da se taj proces odrazio i u Istri, gdje se jedan dio komunističkih struktura žestoko opirao stvaranju samostalne hrvatske države i dolasku izbjeglica i prognanika u Istru, jer bi promijenili etnički sastav stanovništva. Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance koji  će stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog  identiteta ovih prostora“) (  Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 15.39 )

Od tih je struktura osnovan Istarski demokratski sabor, na prijevaru u samom početku eliminiravši hrvatsku komponentu, tako postala stranka  koja je naslijedila jugoslavenske vrijednosti i koja je iskoristila istrijanstvo kao način suprostavljanja stvaranju hrvatske države. Međutim, komunistička represija prema katoličkom svećenstvu i istarskim Hrvatima, nije uspjela uništiti hrvatski identitet u Istri, pa ni spriječiti veliki odaziv i sudjelovanje Istrana u oslobađanju Hrvatske od velikosrpske agresije.

IDS je svojom autonomaškom politikom, potpomognut i nekim krivim procjenama  centralne vlasti uspio dobiti potporu jednog dijela stanovništva i talijansku nacionalnu manjinu, a na vlasti se održava zahvaljujući lošem izbornom zakonu i ne izlaskom preko polovice glasačkog tijela na izbore.

Rezultat njegove skoro 30-godišnje vladavine Istrom je potpuno nestajanje industrije kao gospodarske grane, koju je kompenzirao sa razvojem turizma, maslinarstva, vinogradarstva i infrastrukture. To se odrazilo i na stanovništvo Istre što  je izazvalo iseljavanje  uvjetovane borbom za golu egzistenciju, a i doseljavanje zbog potreba za radnom snagom u turizmu.

Pogodujući talijanskoj nacionalnoj manjini sa dvojezičnosti, i politikom istrijanstva (rashrvaćivanje Istre),  IDS je kontinuirano i sistematski stvarao netrpeljivost prema svemu hrvatskom: prema Hrvatima, jer se na njih vrši pritisak da su Istrijani, a ne Hrvati, prema centralnoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu, stvarajući jedan hibridni narod Istrijane i preko multikulturalnosti smanjiti broj Hrvata u Istri, sa ciljem samostalnosti Istre, ideja koja u IDS-u nije nikada odbačena.

Multikulturalnost

Multikulturalnosti u Istri je ustvari prijevara, jer ne obuhvaća u primjeni sve kulture i sve narodnosne identitete, ali da bi došli do tog zaključka treba kritički i objektivno analizirati sve procese  stvaranja regionalnog, nacionalnog i nadnacionalnog identiteta. Dosta je analitičara, povjesničara i novinara istraživalo tu temu, pa ću i ja iznijeti svoje viđenje kroz vizuru autohtonog hrvatskog entiteta.

U direktnoj komunikaciji i putem društvenih mreža naišla sam na različita mišljenja i opredjeljenja. Pri izjašnjavanju  veliku ulogu ima baš povijest Istre. Upravo zato sam i najprije napisala sažeti povijesni pregled Istre sa osvrtom na sastav stanovništva.

Neki sugovornici  navode  činjenicu da je Istra bila uvijek okupirana, djelomično i zbog svog zemljopisnog položaja, te da  “nije  nikada bila pod hrvatskom vlašću”,  Istrani   “navikli su biti pod okupacijom i pod utjecajem  raznih kultura…”pa je to rezultiralo i drugačijim mentalitetom, po nekima. Međutim to nije samo  posebnost Istre, jer su i drugi krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlašću, a samostalne hrvatske države nije ni bilo do 15.siječnja 1992.godine.

Različiti su razlozi izjašnjavanja Istrijanima. Kod nekih je to potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica, kod nekih je rezultat IDS-ovog naturanja istrijanstva kao zaštite istarskih posebnosti, kod nekih je rezultat komunističke ideologije netrpeljivosti prema Hrvatima koje smatraju  sljednicima NDH,  kod nekih je rezultat svjetonazora i  vjerskog opredjeljenja, a kod nekih prevladava odgoj i rodbinska povezanost. Posebno je izjašnjavanje kod Hrvata i kod Talijana kao dva najzastupljenija naroda. Pritom različiti komentatori različito definiraju pojam Istrijan. Za većinu njih  taj pojam, kao lokalni regionalni dijalektalni izraz za stanovnika Istre, ujedno označava i razlikovni, regionalni identitet, koji podrazumijeva i Hrvate i Talijane. Pojam Istranin kao naziv za stanovnika Istre na standardnome hrvatskome jeziku najčešće označava i hrvatsku nacionalnu pripadnost osobe koja se tako deklarira. Pojedinci toj razlici pridaju veću važnost (koja se ogleda u poimanju identiteta), dok drugi razliku vide samo u jezičnome smislu ili je pak toliko ne naglašavaju. Tada se odnos moći drastično promijenio jer su se Talijani, dotad elita na poziciji moći, našli na mjestu nacionalne manjine.

Svi ti procesi doseljavanja i iseljavanja rezultirali su stvaranjem kulture u kojoj su pripadnici različitih kultura živjeli zajedno, s međusobno različitim (najčešće ne pretjerano harmoničnim) odnosima i stvarali multikulturalne temelje istarskog društva. I sve  te migracije drugih narodnosti utjecale su na multikulturalnost, iako je najnaglašeniji odnos, suživot Hrvata i Talijana. Slično je u svojoj studiji o egzodusu talijanskih Istrana (uključivši i analizu onih koji su ostali u Istri (tal. naziv za one koji su ostali–rimasti) nasuprot iseljenima (tal. naziv za one koji su napustili Istru u egzodusu–esuli)) zaključila i američka antropologinja Pamela Ballinger. Ona piše kako istarski identitet esuli percipiraju kao isključivo talijanski, dok je u rimasta taj identitet hibridan, tj. sagledava se kao talijansko-hrvatski (Ballinger 2003).Upravo su odnosi tih dviju etničkih skupina i danas vrlo delikatni i prati ih različit odnos snaga s obzirom na pristupe moći u povijesti. Talijani su u povijesti (pa čak i za austrijske vladavine) bila manjina na poziciji moći, dok su danas nacionalna manjina s posebnim statusom, što se najbolje vidi u tome što je Istarska županija službeno dvojezična, što je zajamčeno Statutom Istarske županije, ali i statutima pojedinačnih gradova (npr. Statut grada Pule, Novigrada, Poreča…)

Jedan dio komentatora usmjeren je na svojevrsnu samorazumljivost istarske multikulturalnosti. Tako pojedini ističu kao istarsku specifičnost, ali i normalnost, puno miješanih brakova, miješanje kultura i običaja unutar jedne obitelji. Vrlo se često spominje istarska otvorenost, tolerantnost, komunikativnost i prihvaćanje došljaka.

Proklamirana multikulturalnost u Istri percipira se kao suživot (convivenza) etničkih skupina koje su u Istri već dovoljno dugo da se osjećaju pripadnicima istarskog prostora. Neki od autohtonih  stoga  žele ili očekuju da ti došljaci prihvate istarski/istrijanski identitet. Najčešće je takav stav vidljiv u laganom negodovanju oko neprihvaćanja običaja od došljaka ili pak s njihovim “nametanjem”.

Iz tih je stavova vidljivo da stanovnici Istre vrlo otvoreno prihvaćaju došljake, ali da očekuju da se i ti došljaci prilagode svom novom životnom prostoru.

Zato je činjenica da se od novih (ili barem novijih) došljaka očekuje da se uklope i da prihvate istarski/istrijanski identitet, upravo u suprotnosti  diskursu o multikulturalnosti Istre.

I dok se u Istri s pravne strane štite prava nacionalnih manjina, s naglaskom na talijanskoj i ističe tolerantnost, otvorenost i multikulturalnost, komentari u grupama  Istrijana na Facebooku razotkrivaju  da se ta multikulturalnost prije svega odnosi na suživot (convi-venza) Talijana i Hrvata. Istodobno su neke druge, relativno nove manjine u Istri – Romi, Albanci, Bosanci, Srbi– isključene, ili samo nominalno uključene u diskurs o multikulturalnosti. Iz komentara postaje očito da su pripadnici tih manjina i došljaci iz drugih dijelova Hrvatske najčešće percipirani kao Drugi, što je vidljivo i u nazivima za njih: furešti ili oni priko Učke. Od njih se očekuje da prihvate istarski/istrijanski identitet, da prihvate lokalni govor (ili da se barem potrude svladati ga) te da prihvate istarski način života i mentalitet. Neki od tih komentatora ne isključuju tako ni mogućnost da i Englez (na pr.kao predstavnik  stranaca koji polako kupuju  nekretnine po Istri) s vremenom postane Istrijan. Tako je istarska otvorenost prema došljacima neupitna te je iznimno cijene i sami došljaci.

Dvosmjerna multikulturalnost  došljaka očekuje prilagođavanje istarskom načinu života. To ukazuje da je istarska multikulturalnost, unatoč visokoj razini zaštite prava, u prvome redu talijanske nacionalne manjine, prisutna uglavnom na deklarativnoj razini i u odnosu na Talijane, a da se na  primjeru novih došljaka javlja težnja za asimilacijom, što je pak suprotno s deklarativnom multikulturalnošću. Talijanska je manjina percipirana kao domaća, autohtona i suživot s njom se percipira kao bit istarske multikulturalnosti i vrijednost je sama za sebe, a ostali su „priko Učke“

IDS-ova „demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost“ oduzela je sa talijanizacijom i istrijanizacijom istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se često pitam u kojoj mi to državi živimo?

Odgovor nam daje Marko Ivan Pekica u svojoj pjesmi Ča ste vi Istrijani?                

Ča ste vi Istrijani?   

                                                   

Skužajte, nisan dobro kapija,

ma ča me vero pitate:

Ča ste vi Istrijani?

Ma, ča vas ni sram to mene pitati?

Kako se samo usudite?

Od kuda van ti kuraj?

Moran van, lipi moj gospodine,

reći, da ste me jako rabija.

Radi kušencije van neću

grdu besidu reći,

ma vero van moran povidati

da ste me grdo ufendija.

I, znate ča, mi se pera

da vaše beside

peljaju vašu želju

na štrambi put,

na štrambu bandu.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od pamtivika

za hlapce i ljude druge file držali.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od vajka

kreli, ubijali, u jame hitali

i ščavima zvali.

Ne, ne, lipi moj gospodine,

ni to tako kako Vi pensate

i kako bi Vi stili da bude.

Vi ste grdo žbalja.

Vi ste, moj gospodine,

sigurno z nikon nesnagon od čovika kušelja,

ki se za par lir proda i ki,

prije nego se je sebe

i svojih korini odreka,

ni na patnje i muke

svoga naroda pensa.

Radi tega ću van,

dragi moj gospodine,

lipo povidati ča smo mi Istrijani.

Zapoštajte vo ča ću van sada reći:

Istrijan je od vajka,

kako bi moj pokojni did reka,

prije svega trpežan i pravi čovik bija.

Za svoju fameju i za sebe

vajka je škrbija,

po cile dane i noći je dela i ribu peška.

U nedilju h maši je hodija

i Bogu se molija.

Nikad ninega ni ufendija.

Kadi kodar je moga, svaken je pomoga,

na svoje veselje i sriću dragega Boga.

Srićan sam

ča svaki nacionalno osvišteni Istrijan zna

da ste se kujena

i da ni tako kako ste Vi, moj gospodine,

šporko pensa.

Svoji na svojen

od vajka smo želili biti.

Tuje gospodare

nikad nismo želili imati,

po svitu smo morali bižati

da bi glavu mogli škapulati.

I još ništo ću Vas zamoliti

– škodu u našem vrtlu

nan nemojte nikad delati,

kunfine i zide u naših korti

nan nemojte zidati,

naše žirje nan nemojte ticati i

– vidit ćete –

vajka ćete naš preteja biti

i z bukalete z nami istrijansko vino piti.

I, još samo to da znate,

pravi Istrijan,

da se dobro kapimo,

od vajka Hrvat je bija

i za vajka to će ustati.

Zbog svega tega Vas molin,

nemojte me nikad više takove štupidece

– Ča ste vi Istrijani, pitati.

A vni ča su zabili od kuda su,

čigovi su i kako su se nikad zvali,

neka he sram bude

i neka h vragu gredu, 

a Bog neka njin grihe nikad ne oprosti.

Voljenoj hrvackoj Istri z ljubavlju i nacionalnim ponosom.

Za one koji imaju poteškoća sa razumijevanjem čakavskog izričaja sažetak:

Što su Istrijani?

Istrijani  su strpljivi,  škrbni i radišni ljudi, koji se brinu za svoju obitelj, koji nedjeljom idu na misu Bogu se pomoliti, koji nikoga nikada ne bi uvrijedili i koji će uvijek rado svakome pomoći.

Istrijan je uvijek želio biti svoj na svome, ali je morao tuđe gospodare služiti i po svijetu bježati da bi  glavu uspio sačuvati.

I zato Istrijan ne voli kada mu drugi u njegovu dvorištu zidove grade i štetu u vrtu rade, i oni  koji se toga drže uvijek će mu prijatelji biti i s njima  će rado bukaletu vina popiti.

I da se razumijemo, od uvijek je Istrijan Hrvat bio i Hrvat će ostati, a oni koji su  zaboravili  čiji su i kako su se nekada zvali, neka se srame i neka im dragi Bog grijehe oprosti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

fAKTIV -FEMINIZAM NEMA GRANICA, prelazi u agresivni totalitarizam

Published

on

Dovoljno je pogledati snimke  i transparente da se vidi sastav prosvjednika i prosvjednica i njihove namjere i ideje.

Feminizam doista nema granica, jer prelazi iz borbe za ljudska prava žena što je simbol 8. marta, u diktaturu i dominaciju žena nad ostalim društvenim slojevima.

Feminizam je nova vrsta tiranije u ime žene kao žrtve. Taj pokret izaziva feminizaciju društva, feminizaciju politike, feminizaciju vrijednosti i odnosa u društvu. Stvarne žrtve se zloupotrebljavaju radi jedne ideologije koja lažno staje  iza žrtava, a stvarno uspostavlja novi oblik dominacije i totalitarizma u društvenoj zajednici.  Pod krinkom borbe za žrtve ne uvodi se jednakost nego dominacija žena nad drugim društvenim čimbenicima.

I ne samo prava žena, već je  pokret obuhvatio  LGBTQ  populaciju.  Ni to nije dovoljno, nego se izjednačava sa propalom Jugoslavijom. Parole na transparentima i jugo-komunističke zastave  jasno ukazuju na tu povezanost.

Potpuno neshvatljivo da se pod komunističkim simbolima bore za ljudska prava LGBTQ osoba, koje je taj komunizam gušio.

„Feminizam bez granica za žene, muškarce, ne binarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje/te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama koje čeka 4 godine rada pod Trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanskom vlašću iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo“

To su parole na njihovoj FB stranici. Nazivaju se međusobno sa“ drugarice“ što je  meni osobno koja sam 40 godina živjela u SFR Jugoslaviji smiješno i jadno, jer one nikada iz knjiga neće naučiti puno značenje te riječi.

A to su sve jasni znakovi da je taj pokret direktno uperen protiv Republike Hrvatske!

I pri tom   krše Ustav RH uplićući se u  u vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je isključivo u domeni Predsjednika i Vlade RH; Članak 99.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

https://www.portalnovosti.com/dvostruki-metar-i-zastave

https://lori.hr/nocni-mars-2025-feminizam-nema-granica

fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene. Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret.  Lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.“  

Naravno da ove kreature ne predstavljaju mene, ni žene mojeg svjetonazora, koje  smo  se ostvarile  i potvrdile kao žena u svim svojim oblicima obiteljskom   žena, majka i baka, državnom  odradile solidarno radni vijek  i društvenim angažiranjem na dobrobit društvu i domovini.

A što one rade? Destrukciju, ubijanje  života, kada je natalitet u velikom padu i   društva samim time.

To je program  koji jasno pokazuje da se agresivni feminizam pretvara  u totalitarizam, a samim time i u fašizam.

Još nismo posve izašli iz jednog totalitarizma- komunizma , a već nas  feminizam, gay i rodna ideologija uvode u neki novi totalitarizam.

Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce,  udruga  fAKTIV   pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opsesiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može znanstveno potkrijepiti, koristi se agresivnom propagandom zloupotrebljavajući suosjećanje za pravednu borbu prava žena.

Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme. To je fašizacija društva!

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno  ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

Evo što izjavljuju;

„ Europska desnica protiv “rodne ideologije” Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.“

Neprimjerena i zlonamjerna manipulacija, uperena protiv VJERE  I TRADICIJE, nazivajući sebe progresivnim , naprednim ,bez znanstvene podloge.

Očito ideološko manipuliranje  sa materijalizmom, plaćama, cijenama… Optužuju  i huškaju na desnicu upravo za ono što oni rade. Ruše vrijednosti desnice, jer njihova  „progresivna“  prava i vrijednosti  valjda zato što su „ progresivna“ imaju prednost, IZNAD SU tradicionalnih  prava  i vrijednostima koje zastupa desnica.

Zar one kao „progresivni“ ljudi više vrijede od „ klerikalista i desničara“ ?

Koja i kakva su to ljudska prava, koja drugim ljudima  oduzimaju njihova ljudska prava? Je li to po nacističkoj ideologiji nadljudi, superiornim nad drugim ljudima,?  Jesu li one nadljudi -Ubermenschi, po Hitlerovoj doktrini?

Dovoljno je pogledati sa kojom količinom mržnje ometaju mirnu molitvu po trgovima hrvatskih gradova, koja  nikoga ne ugrožava! Jesu li  njihova ljudska prava,  iznad ljudskih prava vjernika?

Ne vide u kojem smjeru ide njihova „ borba za ljudska prava“ i da ustvari predstavlja ugrozu ljudskih prava kako oni kažu desnice?

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno  ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

A objašnjenja su veoma jednostavna-znanstvena da nisu u pravu!

Ne postoji rod nego spol. To je znanstveno potvrđeno genetikom, X i Y kromosomi određuju spol djeteta. Dijete se rodi sa svojom spolnošću, muško ili žensko i to je potvrđeno,   prirodnim znanstvenim putem.

Pobačaj je ubojstvo nerođenog živog bića. Srce počinje kucati prema embriološkoj znanosti, već 21 dan nakon začeća,  a nakon četiri tjedna uspostavljen je cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Sa  navršenih osam tjedana od začeća embrij ima sljedeće značajke: prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje, razvijene udove i osnove unutarnjih organa, izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja, započeto okoštavanje, početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava (prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).

Otvoreno je niz pravnih i etičkih pitanje je li pobačaj ubojstvo? Je, ubija se živo biće!

Ubojstvo zdravog nerođenog djeteta, koje nosi zdrava trudnica, a isključivo na njezin zahtjev, medicinski neopravdano i neetično.

Manje promiskuiteta, slobodnog seksualnog života, ako već prakticiraju , a više ulaganja  u edukaciju o  kontracepciji pa će biti manje pobačaja. Ali ne, one optužuju liječnike i traže ukidanje njihovih ljudskih prava!

Agresivne feministice još traže ukidanje priziva savjesti liječnika. Te „ velike“ borkinje za ljudska prava u svojoj borbi traže ukidanje prava liječnika ? Je li njihovo pravo iznad svih ostalih ljudskih prava?

I upravo s tim zahtjevom jasno je da svoje pravo na pobačaj stavljaju iznad prava liječnika da ga odbije! To je izraz  dominacije i fašizacije njihova pokreta.

https://narod.hr/hrvatska/radikalne-ljevicarke-traze-da-placate-svojim-novcem-njihove-pobacaje-i-ukinule-bi-postivanje-tude-savijesti

Rodna ideologija je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava „na mala vrata“ izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente, legalizirati ih i to su uspjeli sa Istanbulskom konvencijom.

Nažalost Sabor je usvojio Istanbulsku konvenciju 13.travnja 2018. ali se do danas pokazalo da nije polučila nikakve pozitivne rezultate.

Stavka o rodu ušla je u sve zakone , a broj ubijenih žena još se povećao.

U 2024. godini ubijeno je  18 žena … u kategoriju partnerskih femicida, a 5 u kategoriji obiteljskog nasilja.

Prema tome Istanbulska konvencija je bila čista prijevara nametanja rodne ideologije, a ne zaštita žena!

Kolektiv   fAKTIV pokrenulo je pet žena. Sve one članice su nevladinih udruga civilnog društva, koje kao pijavice sišu sredstva iz Proračuna RH.

Kolektiv Faktiv nije registriran kao nevladina udruga, nema svoju Web stranicu, nemaju žiro-račun, već  sve donacije usmjeravaju  preko udruge Skribonauti, Luize Bouhraoua.

Tu bi Porezna uprava trebala pogledati njihovo poslovanje.

  1. Luiza Bouhraoua., radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Odrasla u Splitu u devedesetima, od samohrane majke, i  oca Alžirca. Udrugu  Skribonauti, osnovala je 2010.g koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. U knjizi „ jesmo li to bili mi“ govori o ženi i njenim obvezama.“ Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista bude.

Kako ona to zamišlja da netko umjesto nje radi kućanske poslove? Citiram „ . Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava“  Čudno, zar nemaju pravo izbora, nitko ih ne tjera na osnivanje obitelji, djecu ili neku vanbračnu vezu! To je samo njihov izbor!  I neka sama preuzme odgovornost za svoj izbor, a ne da svoju odgovornost prebacuje na Vladu i društvo. Ali  bitna je predstava; bubnjati  i marširati!

  • Sanja Kovačević (Radnička fronta) — Dvadeset godina radi kao diplomirana    knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba i Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz knjižničarski rad pisala je i prevodila za brojne medije iz područja društva i kulture (Zarez, Treća, Tvrđa, Libra Libera, 3. program Hrvatskoga radija).  Prevela je s engleskog jezika nekoliko beletrističkih i publicističkih knjiga. U zadnjih nekoliko godina radi (volontira) kao novinarka na portalu Libela – za rod, spol i demokraciju i aktivna je u feminističkom pokretu kao članica Feminističkog kolektiva fAKTIV i u platformi za obranu reproduktivnih prava žena.

Članica Radničke fronte, rigidne komunističke partije  u kojoj ima najmanje stvarnih radnika, a najviše onih koji žive na teret države Proračuna države Hrvatske.

  • Ana Lovreković, Sisak, 1987 je diplomirala povijest,  muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u više istraživačkih projekata koji se bave poviješću organiziranja žena na jugoslavenskom prostoru.

https://www.kartografija-otpora.org/hr

„Žene iz Hrvatske često su prisiljene odlaziti u susjedne zemlje kako bi potražile prostor za realizaciju svog prava na pobačaj , zbog priziva savjesti u Hrvatskoj. Na ovom prostoru žene vuku iskustvo zajedničke borbe koja je kroz radnički pokret i antifašistički otpor uspjela izboriti ona prava o kojima danas govorimo, od prava glasa, do raznih radničkih i socijalnih i reproduktivnih prava, koja danas zatiru i za čije se poboljšanje i očuvanje moramo boriti. Feminsitička borba mora biti internacionalna. Zato pozivamo žene da danas marširaju, a za koju godinu i štrajkaju”.

Ahaha , pored marširanja, bubnjanja i štrajk? Pa da bitno je ne raditi i doprinositi!

Žene su među prvima ustale protiv fašizma, a one feminizam pod borbom za prava žena pretvaraju u totalitarizam.

https://www.portalnovosti.com/ana-lovrekovic-i-barbara-blasin-zene-su-medju-prvima-ustale-protiv-fasizma

  • Jelena Tešija, novinarka i magistra rodnih studija , doktorand , znanstveni suradnik,  u ERC Advanced Grant istraživačkom projektu  ZARAH Kao dobitnica Marietta Blau Granta, od rujna 2024.  nalazi se na jednogodišnjem istraživačkom boravku na Inštitutu za novejšo zgodovino (Institut za suvremenu povijest) u Ljubljani.

„Organiziram osmo martovski Noćni marš jer sam svakodnevno ljuta zbog svih nepravdi koje žene doživljavaju, a koje i ja osjećam na svojoj koži. Dosta mi je sustava koji podržava i potiče zlostavljanje žena, dosta mi je sustava koji nas sve ponižava i pokušava uvjeriti da smo si same krive za sve, dosta mi je sustava koji nas izrabljuje. Izlazim na ulicu i organiziram prosvjede jer jedino u akciji vidim nadu. Posjedujem dvije magisterije, jednu iz novinarstva i jednu iz rodnih studija. Moj magistarski rad iz Studija roda (2014.) fokusirao se na povijest jugoslavenskog ženskog socijalističkog organiziranja od 1950-ih. Prije nego što sam započela doktorat, radila sam kao feministička novinarka, nezavisna istraživačica, predavačica i aktivistica, pokrivajući teme vezane uz radništvo i ženske pokrete.

Evo jedne „svakodnevno ljute“ i frustrirane žene, koja svoje frustracije liječi bubnjanjem i marširanjem!

  • Paula Zore ”Organiziram Marš jer ne mogu mirno sjediti i promatrati kako se hrvatskim  ženama oduzimaju davno stečena prava. Nasilje nad ženama, ograničavanje prava na pobačaj, eksploatacija žena na radnom mjestu i kroz rad kod kuće zajednički su problemi svih žena, zato i borba mora biti kolektivna. Dođite na Marš!”

Pauli Zore u biografiji firme gdje radi piše „ u dugogodišnjem partnerskom odnosu, imaju dvije divne mačke“  E to je bitno, imati „ dvije divne mačke“ -svaki komentar je suvišan.

Eto tko to nama agresivno nameće svoj feminizam, 5 žena  sljednika NOB i AFŽ, koje knjige tiskaju u Beogradu, o kojima Hrvoje Šimićević novinar NOVOSTI piše hvalospjeve, koje ne bi radile, ni rađale, jer djeca su velika obveza za njih i koja umjesto djece ima” dvije divne mačke”

Uredno sve njihove aktivnosti prate novinari Novosti SNV, a gdje god su SNV-ove Novosti to je na dvostruku štetu RH, financijsku i političku.

https://www.portalnovosti.com/feminizam-nema-granica

Tako su u Novosti konstatirali da je u Maršu sudjelovalo u Zagrebu 10 tisuća žena, da se pokret širi. Koliko je to u postotku na ukupnu odraslu populaciju?

Na glasačkom popisu kod nedavno završenih predsjedničkih izbora bilo je 3.533.441 punoljetnih osoba u RH. Neka je sveukupno u Hrvatskoj izašlo na njihovo bubnjanje i Marš 15-tak tisuća ljudi što nije ni 0,5 % stanovništva Hrvatske.

I ta manjina nameće nama hrvatskim ženama, majkama  i bakama svoju destruktivnu ideologiju besplatnog pobačaja, na teret Proračuna koji svi mi punimo, sve u ime nekih svojih  ljudskih prava, ne prihvaćajući odgovornost za gaženje naših stečenih  ljudskih prava,

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Muzej Domovinskog rata Istre u Puli

Published

on

Čitam objave o otvaranju Muzeja antifašizma u Puli, pa neka im, ionako mu je mjesto u muzeju, ali se dosjetim da trebamo svakako otvoriti  i  Muzej Domovinskog rata Istre u Puli!

Napose zato  što se ove godine obilježava 30. obljetnica veličanstvene pobjedničke akcije Oluja, kojom je oslobođen najveći dio Hrvatske!

Mlađe generacije neka vide kako su njihovi očevi, djedovi, pa i majke i bake sudjelovali u stvaranje slobodne Republike Hrvatske. Neopisiv je osjećaj kada naiđeš na ime i prezime ili sliku svojih predaka u nekom povijesnom događaju; tako sam i ja naišla na ime moga Nona kao sudionika Proštinske bune 1921. godine.

Istra je,  iako nije bila direktno obuhvaćena ratnim operacijama dala veliki doprinos u Domovinskom ratu! Istra se nije uklapala u granice Velike Srbije, ali je velikosrpska politika itekako krojila planove o njenoj sudbini.

U turističkim objektima Istre bilo je smješteno tisuće izbjeglica i prognanika sa ratom obuhvaćenih dijelova Hrvatske. Istra je pružila privremeni dom 1991. oko 15 tisuća izbjeglica, 1992 brojka je narasla na 30 tisuća ljudi potrebnih pomoći, a kada je zaratilo u BIH, na 40 tisuća izbjeglica i prognanika .

Domovinski rat bio je pravedan, legitiman, obrambeni  i oslobodilački rat od  velikosrpsko-svetosavsko-četničke agresije, koja je uz pomoć JNA  na teritoriju Republike Hrvatske,  na crti-Virovitica-Karlovac-Karlobag htjela stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju. To je značilo protjerati Hrvate, razoriti Katoličke crkve i uništiti svaki dokaz njihova postojanja na tom hrvatskom prostoru!

U Istri  su bile stacionirane brojne postrojbe svih rodova vojske, agresorke JNA. Više od 12 tisuća ljudi od ročnika, do podoficira i oficira sa obitelji. Pored Avijacije  na tada pulskom Aerodromu sa 41 avionom,  u Puli je bila stacionirana mornarica sa 10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu.

U  Pazinu u Bertošima kraj Lindara nalazilo se 12 tenkova i 5 transportera te veći dio vojnika i časnika. poligon na Lindaru, kasarna Joakim Rakovac i Dom JNA.

Na Bujštini je u sklopu JNA bila vojarna Boris Kidrič u Umagu, zatim radar u Savudriji, dok je za vrijeme rata u Sloveniji u Petroviji bilo stacionirano 15 tenkova te 10 transportera s posadama, oklopni automobili i kamioni.

Zahvaljujući uspješnom pregovaranju pulskog Kriznog stožera sa komandantima JNA, JNA je 16.prosinca 1991. mirno  napustila Pulu i Istru, nepotrebno devastirajući objekte koje je napustila.

Paralelno sa pregovaranjem s JNA , oformile su se hrvatske policijske i vojne  obrambene  postrojbe. Ured za obranu grada Pule postao je centralno mjesto prijave dragovoljaca i svih koji su htjeli sudjelovati u obrani domovine.

Njihova svjedočenja snimljena su u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“

U to vrijeme u Istri  i Puli je bilo prilično kaotično.  Razne tajne službe,  srpski prljavi propagandni rat, KOS ( Kontraobavještajnu službu JNA) i Hrvatskoj nesklonih IDS i SDP, stvarali su pomutnju. Bacali projugoslavenske letke i organizirali prosvjede protiv odlaska istarskih mladića na ratište u Lici.

Prosvjed  koji je kulminirao  27. siječnja 1992.( znači nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 15.01.1992.), najprije na Valsalinama, pa nastavljen na Forumu, sa istim transparentima, pisanih istim rukopisom, ukazivao je  na to da je bio pomno organiziran i pripremljen. Delegaciju prosvjednika primili su Igor Štoković, Luciano Delbianco i Atilio Radolović i nakon toga prva bojna 119. brigade HV otišla je  30.siječnja 1992. na ličko ratište. Istarski mladići nisu  nasjeli na IDS-ovo lamentiranje da to nije naš rat,  već su se masovno uključili u Domovinski rat.

Svi ti događaji kronološki, znanstveno i dokumentirano opisani su u monografiji „ Istra u Domovinskom ratu 1991-1995“ izdane 2018. nakladnika Istarski ogranak društva hrvatskih književnika, autora povjesničara doktora znanosti Darka i njegova sina povjesničara Vedrana Dukovskog i stručnjaka za vojna pitanja doktora znanosti Darija Matike.

Atilio Radolović , rukovoditelj ureda za obranu Pula , koji je doslovno izgarao radeći zdušno od samog početka velikosrpske i JNA agresije na organiziranju dragovoljaca i mobiliziranih branitelja, godinu dana nakon tih prosvjeda dao je izjavu u Glasu Istre;

“ Ono famozno okupljanje majki, rodbine, pa i samih vojnika pred Skupštinom općine Pula, uoči odlaska 119 brigade u Liku-te demonstracije su za mene bile nešto najtužnije tijekom cijelog rata u Istri. To ucjenjivanje  i poigravanje demokracijom trajalo je sedam dana i sasvim je pogrešno nazivano -mirni prosvjed protiv rata- U pitanju je bila opaka podvala Puli i Hrvatskoj i to je već onda trebalo nazvati pravim imenom. I postupiti u skladu s tim…. Snimke je prikazivala i Beogradska TV. Gradski čelnici prikazivani su kao ustaše i izdajnici, a Pula kao revolucionarno središte. Jasno je bilo od kuda „ vitar puše“[1]

Postrojbe iz Istre u Domovinskom ratu, koje su sudjelovale u obrani diljem Lijepe naše:

  1. prva je bila organizirana  specijalna jedinica policije Bak ustrojena 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu,
  2. druga je bila 119 brigade HV, osnovane 7.rujna 1991.,
  3. Satnija mornaričko desantnog pješaštva “Vange” osnovane 30. listopada 1991. godine.,
  4. 154. brigada HV-a osnovana  1. prosinca 1991. godine u Pazinu.

Kasnije su osnovane  Samostalne domobranske satnije i bojne po istarskim gradovima, Zrakoplovna baza Pula, Inženjerijske postrojbe, Pomorsko zapovjedništvo….

Odaziv na mobilizaciju bio je čak 93%, najviši u Hrvatskoj, a iz ljudi je  zračilo domoljublje.

Svakako treba istaknuti da su u istarskim postrojbama bili svi pripadnici nacionalnih manjina, pa i srpske nacionalne manjine. [2]

Na pr. U Prvoj domobranskoj bojni Pula osnovanoj u travnju 1992.godine, po podacima iz magazina Vojna Povijest,  među 321 pripadnikom bojne bilo je Hrvata 268, Albanaca 1, Bošnjaka 14, Crnogoraca 3, Čeha 1, Židova 1, Mađara 1, Slovenaca 4, Srba 13 te 15 Talijana.[3]

Bilo je raznih anegdota, kada bi putem motorola komunicirali mješavinom čakavskog dijalekta i talijanskog jezika, pa su srpski vezisti, ne razumijevajući što govore,  zaključili da su Hrvatima došli u pomoć „Kinezi“!

Same postrojbe davali su si maštovite nazive, što je pokazivalo visoki moral i svijest o obrani domovine; Porečki prči, Rankuni, Pazinski boškarini, Suri, Štriguni, Malvazijski tigrovi….[4]

Napisane su i opširne monografije o Istri u Domovinskom ratu

  • Istra u Domovinskom ratu 1991-1995, autori Darko i Vedran Dukovski, Dario Matika
  • 119.Brigada HV u Domovinskom ratu, autor Darko Dukovski
  • Specijalna policija PU Pula/Istra u Domovinskom ratu od 1991. do gašenja jedinice 2001. godine., autor Darko Duhovski
  • Monografija 154. brigada HV, Anđelo Dagostin

Po dostupnim podacima kroz istarske postrojbe prošlo je 13.500 branitelja. Svoje živote za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, a time i Hrvatsku Istru život je dao 31, branitelj, stotinjak ih je ranjeno, a jedan je poginuo kao ročnik JNA.

Koliko je Domovinski rat značio Istranima, jasno izražavaju riječi Alda Legovića iz 154. domobranske pukovnije, po povratku iz Oluje, 1995.;“ Poziv za obranu domovine bio je jači od straha…Srce mi je bilo veliko kao kuća, kada sam u toj za mene presudnoj bitci, osjetio veliko zajedništvo svih nas boraca, kakvo nisam doživio nikada prije,  niti kasnije u životu“

Istrani su sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao što se vidi iz izjava , a i oduševljenja kod dočeka postrojbi nakon Oluje u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“ jasno pokazali da je Domovinski rat i u temeljima Hrvatske Istre.

Time su potvrdili riječi iz Proglasa njihovih prethodnika, istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943. da je“ Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati“.

U Istri povijesno dokazano živi većinski hrvatski narod , što potvrđuju popisi stanovnika još iz 19. stoljeća. Da je Istra  nedvojbeno hrvatska, potvrdili su i svjetski moćnici, kada su na Mirovnoj konferenciji  u Parizu 1946-1947. godine odlučili  da Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Podatke  iz matičnih knjiga o etničkom sastavu stanovništva, pripremio je Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru, a na Mirovnu konferenciju u Parizu 1946-1947. ,  donio  ih je mons. Božo Milanović,  s dokazima da u Istri ima 75% hrvatskih  i slovenskih  župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih, u sastavu Tršćanske biskupije, kojoj je pripadao dio Istre.

Istarski mladići i ljudi najvećim odazivom za obranu domovine Hrvatske i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, potvrdili su hrvatski identitet Istre.

I sada zamislite razmjere političke i povijesne nepismenosti  IDS-a i SDP-a , nakon svih tih neprijepornih dokaza, izglasavaju u Skupštini Istarske županije Statut Istarske županije kojom Istru proglašavaju multietničkom, multikulturalnom, dvojezičnom, istrijanskom i antifašističkom!

I protivno  Ustavu RH u  Statutu Istarske županije nema ni Hrvata, ni Domovinskog rata!

Svi političari i državni dužnosnici u Istri,  i cieloj Hrvatskoj  trebali bi biti zahvalni hrvatskim braniteljima, što  su im omogućili da u miru na demokratskim izborima budu izabrani na te funkcije.

Stoga  hrvatski branitelji Istre moraju  imati svoj dan,  po gradovima širom Istre moraju dobiti  naziv  trga ili ulice i to u samom centru grada , a ne negdje zabačene na periferiji.

Treba napraviti novi i reprezentativniji spomenik poginulim  hrvatskim  braniteljima i postaviti ga na vidljivije  mjesto u gradu Puli, a ne da bude tako reći sakriven u parku iza Veslačkog kluba!  

Isto tako Skupština Istarske županije i grad Pula moraju  iznaći sredstva i lokaciju za izgradnju Doma hrvatskih branitelja Istre. Toliko im duguju, ne samo oni, nego i svi mi državljani Republike Hrvatske u Istri!

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu 1991-1995,  str. 413

[2] isto, str.590-595

[3] https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/puljani-ruse-tezu-o-gra-anskom-ratu-1308010

[4] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu, str.637

Continue Reading

Istaknuto

Tko je sve u Istri progonio M. P. Thompsona?

Published

on

Opće je poznato da je IDS  zabranio hrvatskom pjevaču M.P. Thompsonu nastup u pulskoj Areni, čak i sudskim putem, dok istodobno slobodno i višekratno nastupaju srpski pjevači poput Bajage i njegovih Instruktora,  Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića. Tko stoji iza tih zabrana?

1.Boris Miletić

Najviše i najžešće Thompsona je progonio Boris Miletić, bivši predsjednik IDS-a, bivši gradonačelnik grada Pule i sadašnji župan Istarske županije.

„Thompson nema što raditi u Puli!“

“Kao gradonačelniku grada Pule, koja je utemeljena na vrijednostima antifašizma i multikulturalnosti koje su sastavni dio našeg identiteta, ne mogu prihvatiti veličanje ustaštva, ksenofobije, nacionalizma i netolerancije prema nacionalnim manjinama. Thompson nema što tražiti u Puli“

https://dnevnik.hr/showbizz/glazba/thompsonu-zabranjen-koncert-u-pulskoj-areni.html

To je jedna od floskula,  gradonačelnika Pule, koji je sebi uzeo za pravo da govori u ime svih građana Pule, pa i onima koji ga nisu birali. Kasnije u drugim izjavama,  Miletić se htio prikazati kao  tolerantan, pa je izjavljivao da je on protiv zabrana :

“Ja sam protiv zabrana. Ako zabranite koncert jer vam se ne sviđa neka vrsta glazbe, što to znači? Sutra vam se ne sviđa neka knjiga pa ćete je maknuti iz gradske knjižnice? To su opasne poruke, ja sam protiv toga. Ja nisam nijedan koncert zabranio, pa tako ni Thompsonu. On nije prošao na natječaju.“ Ali na pitanje o razlozima zabrane nastupa Thompsonu kaže: “Generalno sam protiv nacionalizma, ne podržavam govor mržnje, mislim da tome u javnim nastupima nema mjesta.”

Licemjerno, totalitarno, ideološki motivirano! Poznata je se iza IDS-ove politike multikulturalnosti, tolerancije, antifašizma i istrijanstva krije nepriznavanje hrvatskog identiteta Istre i Hrvatske kao suverene države.

A iza famoznog antifašizma u koji su se presvukli rigidni komunisti, da bi izbjegli povijesnu osudu krije se  zločinački komunizam.

Je li antifašizam zaklati svećenika? (Bl. Miroslav Bulešić )

Je li antifašizam ubiti svećenika i baciti ga u jamu? (Bl. Francesco Bonifacio i još 6 svećenika u Istri)

Jesu  li antifašizam i fojbe u koje su ti „ antifašisti“ pobacali žive i mrtve istarske narodnjake i intelektualce?

IDS-ov  antifašizam u Istri očituje se i u preimenovanju  kino Zagreb u kino Valli, po priležnici talijanskog fašističkog vođe Ducea, Benita Mussolinija i ugošćavanjem Giannfranca Finija,  talijanskog neofašista, koji ne priznaje da je Istra Hrvatska.

Poradi boljeg razumijevanja,  jedan  primjer IDS-ove politike u Istri i odnosa prema Hrvatskoj državi:

 Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola u Puli, Porečkoj i Pulskoj biskupiji 2017.premijer Andrej Plenković je izjavio;

„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”

Na te se riječi premijera Plenkovića Miletić se kao oparen žestoko obrušio:

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je.  Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”

Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer „ uznemirava “nacionalne manjine ? Po tome  Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?

https://glasistrenovine.hr/arhiva-portala/pregled-vijesti/miletic-porucio-plenkovicu-suzdrzite-se-od-retorike-nacionalizma-i-iskljucivosti-553517

A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

Nije nacionalistički diskurs, kada prima talijanske neofašiste u Istri?

Jeli to njegova  convivenza ili suživot? Da svoju politiku iredentizma  i nepriznavanja  postojanja istarskih Hrvata u državi Hrvatskoj bahato nameće  cijeloj Hrvatskoj? Apsurdno je to Miletićevo shvaćanje  „ otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i tolerancije“?

Miletić je u sporu sa Thompsonom angažirao odvjetnika koji Thompsona isto tako snažno mrzi,  Rudolfa Frančulu ,  koji je čak oduševljeno pristao pro bono zastupati grad Pulu.

2.Rudolf Frančula

Tada se otkrila sasvim druga dimenzija ideološke mržnje . U tek tiskanoj knjizi pulskog odvjetnika mr.sc dipl. pravnika Rudolfa Frančule  „Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike“ pjevač M. P. Thompson opisan je kao osoba koja širi ksenofobiju, mržnju na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti te posebno širenje ustaštva i ustaške ideologije.“

Tako piše pravnik, sudac koji je cijelu knjigu napisao kao panegirik jugo-komunističkoj ideologiji, Jugoslaviji i veličanju Titovog lika i djela, a žestoko se i sa očitom netrpeljivošću i mržnjom obrušio na dr. Franju Tuđmana i sve Hrvate koji ne misle kao on. Pa čak i na glavnog urednika Glasa Istre, koji bi valjda Frančulu trebao pitati što smije objaviti, a što ne, jer je po Frančuli Glas Istre, „antifašističko glasilo naroda Istre“

I ne samo što se u knjizi obrušio na Thompsona, nego je  Rudolf Frančula sudjelovao dragovoljno bez naknade  kao odvjetnik grada Pule u njegovu progonu i diskreditaciji u Hrvatskoj i Europi. Zamislite tu količinu mržnje kada se  bez naknade svojski  potrudio da spriječi Thompsonov nastup u Areni. Citiram sa stranice 348 knjige:

„Nakon što je gradonačelniku Pule Borisu Miletiću uručena tužba, nazvao me, upoznao sa sadržajem tužbe i pitao da li bih prihvatio zastupanje Grada Pule. Odgovorio sam da ću sa zadovoljstvom prihvatiti zastupanje i to „pro bono“-besplatno, što znači kako neću račun za zastupanje podnijeti Gradu Puli već ću, ukoliko uspijem u sporu troškove naplatiti od Thompsona“

I naravno da  je u toj sprezi Gradonačelnika, Odvjetnika i kontroliranog Pravosuđa nemoguće dobiti sudski spor.

Nevjerojatna mržnja, tipično rigidno- komunistička prema jednom pjevaču, po kojem su digli tipično komunističku hajku u Hrvatskoj i EU.

Podsjećam na sličan progon po istom obrascu hrvatskog pjevača u Jugoslaviji, Vice Vukova!

Indikativan je razlog zbog čega Frančula optužuje Thompsona,  za ksenofobiju? Naime  Thompson  je izjavio da su u vrijeme Domovinskog rata došli vrijedni ljudi iz Slavonije kao prognanici i poboljšali nacionalni sastav stanovništva Istre, pa je  time drug Frančula  bio jako  pogođen,  jer kao Thompson omalovažava domaće stanovništvo!?

I tu preko prognanika dolazimo da slijedećeg progonitelja M. P. Thompsona, Ivana Jakovčića:

3.Ivan Jakovčić

Bivši predsjednik IDS-a, bivši župan Istarske županije, bivši zastupnik u EU Parlamentu. Početkom srpske i JNA agresije na Hrvatsku Ivan Jakovčić nije htio da prognanici i izbjeglice dođu u Istru.

Uputio je pismo  predsjednicima istarskih općina u kojem predlaže da treba : „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Upozorio je da  će se „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“

Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 1

Da bi kasnije tvrdio da on to nije rekao, usprkos dokaza u članku Glasa Istre!

Jakovčić je poručio  Thompsonu : ” Nisi pjevao u Areni, a bogami ni nećeš” a ja sam poručila zaboravnom Kapu d’ Istrie ( šerifu Istre, kako ga nazivaju) „Thompson je pjevao u Areni 1999. pjesmu LIJEPA LI SI, a bogami i opet će”

Thompson je puno puta nastupao u Istri, a ovom zabranom nastupanja u pulskoj Areni IDS se inati, demonstrira silu, i pokazuje da  je gazda u Istri.

Bezbroj puta sam ponovila da IDS nije Istra, niti je Istra IDS. IDS je jedna od stranaka u Istri, koja je umislila da je gospodar života i smrti u Istri. IDS, koji je na vlasti u Istri od osamostaljenja Republike Hrvatske, stvorio je paralelnu vlast prema centralnoj državnoj vlasti u Zagrebu, i koristeći blagodati lokalne samouprave,  zaobilazeći demokratske državne institucije uveo diktaturu.

U Istri nema nikakve mogućnosti zaposliti se u gradskim i županijskim strukturama vlasti ukoliko nisi član IDS-a,  ili netko iz obitelji. Na taj je način IDS  stvorio svoju sigurnu i stalnu glasačku bazu. No i ona popušta zbog gospodarskog uništavanja Istre, a pogotovo nakon propasti Uljanika.

Braniteljske udruge nisu se uopće oglasile, niti se oglašavaju, ni na moje otvoreno pismo. Naravno ne smiju pisnuti, jer inače nema donacija od  gradskih i županijskih otaca, a ni poslova koje im  namještaju.

Kada je bio koncert MP Thompsona u dvorani Žatika u Poreču, otvoreno se prijetilo svima koji posluju preko gradova i općina u kojima je na vlasti IDS, da neće uopće moći konkurirati za poslove, ukoliko budu viđeni na Thompsonovu koncertu!

Zato je šjor Nino Jakovčić siguran da “bogami i nećeš”, jer IDS u Istri vlada strahovladom pod koju je stavio  i represivni i sudski državni aparat. Poznati su sumnjivi slučajevi samoubojstava mladih ljudi, koji su naravno medijski zataškani, ali nisu zaboravljeni.

Ovakvom autokratskom vladavinom IDS i njegovi čelnici direktno krše Ustav RH, članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Upravo ta prava IDS i njegovi čelnici krše ljudska prava  hrvatskom branitelju i pjevaču M. P . Thompsonu, a samim time i Istarskim Hrvatima!

4.Damir Kajin,

Bivši zastupnik u Hrvatskom Saboru i sadašnji gradonačelnik Buzeta.

Thompson go home, odi u Čavoglave!

Prijetio je Kajin nemirima, protestima, ustankom i državnim udarom!?  Nepojmljiva mržnja i  agresivno licemjerje!

Kajin: Provokacija! Nećemo dozvoliti da Istra bude zablaćena i kompromitirana!

“Premijeru Sanaderu, ne provocirajte!”, poruka je IDS-ovca Damira Kajina koji se najozbiljnije zaprijetio dizanjem Istrijana na noge ukoliko Ministarstvo kulture preda pulsku Arenu M. P. Thompsonu, kao i ustanku za micanje aktualne vlasti koja time provocira i ocrnjuje Istru.

“Već desetak dana očekujemo zahtjev Thompsonovih menadžera za nastup u Areni i znamo za taj dogovor Thompsonovih menadžera i pojedinih resornih ministara u vladi Ive Sanadera. Ako izdaju dozvolu za taj koncert, bit će to otvorena, svjesna, neskrivena provokacija prema Istri! Obećavam da će mnogi na istarskim prostorima biti na nogama!”, kaže Kajin ogorčen činjenicom da bi simbol Pule, spomenik nulte kategorije, odobrenjem ministra Bože Biškupića, “ali ništa bez znanja Sanadera, bude zablaćen i kompromitiran kao i čitav prostor Istre”.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/zuc-idsovca-kajina-thompson-go-home-odi-u-cavoglave/396754.aspx

Prijetnje i riječi zablatiti i kompromitirati, pokazuje samo Kajinovo  neznanje,  nepoznavanje povijesti Istre,  političku indoktrinaciju i kulturni nivo!

Čime jedan pjevač koji je već pjevao u Areni, može zablatiti i kompromitirati Istru više nego to čini IDS svojom korumpiranom, autonomaškom i separatističkom politikom?

Ne zna Kajin da je Arenu sagradio  car Vespazijan,  oko 80. godine. Da su se u Areni odvijale gladijatorske borbe gdje je mnoštvo  gledalo gladijatore i slušalo povike „Cesare, morituri te salutant – Cezare, pozdravljaju te oni koji idu u smrt.“ Gledali su i kako osuđenike razdiru divlje zvijeri. Gledali su i  kada  su zvijerima bacali kršćane koje su pogani mrzili, progonili i masovno ubijali. Jedan od tih mučenika u pulskoj Areni je i Sv. German. Arena je još u vrijeme Rimljana bila okaljana nevinom ljudskom krvlju. Ali to Kajina ne smeta, to je bilo prije dvije tisuće godina!?

Zna Kajin da su partizani zablatili i kompromitirali Istru punjenjem jama i fojbi nevinim ljudima. Zna Kajin da je na  središnjoj proslavi oslobođenja Istre, u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., u nazočnosti 30 000 ljudi, Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) za Istru, huškao narod protiv istarskog svećenstva. Poimence su prozvani  biskup Santin te stalno prozivan dvojac Milanović i Brumnić. Lako je zamisliti kako su na indoktriniranu masu djelovale Šestanove riječi, izrečene u euforičnom ozračju, da su spomenuta dvojica svećenika i biskup Santin surađivali s okupatorom, slali vjernike u SS postrojbe i organizaciju Todt ,( njemačka inženjerijska postrojba) te govorili da ih partizani vode u propast.

 Glas Istre, br. 38, 14. V. 1945., 1.-2.

To je huškanje  i dovelo do krvavog noža kojim je zaklan  bl. Miroslav Bulešić i u jamu bačen bl. Francesco Bonifacio. I to dobro Kajin zna, jer mu je pričala njegova mama, koja je u to vrijeme bila među krizmanicima u Buzetu.

Arena nije IDS-ovo vlasništvo! Arena je spomenik kulture svih građana Pule, Istre i Hrvatske! I to treba IDS-ovcima jasno i glasno reći!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved