Na Youtube kanalu Štokajča, Nenad Predovan iznosi vrlo ozbiljne procjene kandidata za predsjednika Hrvatske države.

Prema svemu sudeći, iako ga mediji izbjegavaju, čak ignoriraju, jedino je Tomislav Jonjić ravan protivnik aktualnom Predsjedniku. Ni na Jonjićevu izjavu da je Milanović – kvisling, te objasnio zašto tako misli, Milanović, da li zatečen, uplašen ili nešto treće, jednostavno nije odgovorio. Objasnio je da je Milanović suradnik ‘stranih zavojevača i izdajnik‘. To je do sada najteža kvalifikacija koju su si izazivači međusobno dodijelili i vidjet ćemo, koliko dugo ćemo čekati Milanovićev odgovor.

Ali Milanović ne će imati još puno vremena za svoju obranu, na jasnu i argumentiranu Jonjićevu prozivku.

Poslušajte kratki komentar kanala Štokajča.

Na ovaj Dan molitve i posta za svjetski mir mogli bismo se zapitati: Kako bi uzdržavanje od hrane moglo pomoći u zaustavljanju rata koji je tisućama milja daleko- piše Philip Kosloski u Aletea-i.?

Crkva često potiče običaj posta i Papa je nekoliko puta odredio posebne dane posta, kao što su dani posta za mir u svijetu.

Međutim, kada se ova tema pojavi, mogli bismo se zapitati: “Kako je moguće da će moj post zaustaviti rat? Kakve veze ima ono što jedem ili ne jedem s mirom u svijetu?”

Iako se može činiti malo vjerojatnim da bi post mogao zaustaviti daleki rat, ovdje su u igri neke duboke teološke istine. I, zapravo, znamo da je post pomogao u prošlosti, čak i nedavnoj prošlosti.

Prošli pozivi pape Franje na post

Giovanni Marcotullio je u članku za Aleteiju napisao kako je apel pape Franje na molitvu i post iz 2013. pomogao smirivanju sirijskog rata.

Sukob [u Siriji] bio je blizu toga da lokalna lomača rata zapali globalni požar, najavljujući zastrašujuće post-atomske scenarije. Papa Franjo je i tada pribjegao postu i molitvi. “Ova vrsta demona,” rekao je Isus, “ne može se istjerati osim postom i molitvom.” (Matej 17:21)

Iako rat u Siriji nije odmah završio te noći, sukob nije izbio u nešto mnogo strašnije.

Duhovna snaga posta

Marcotullio zatim u svom članku objašnjava zašto post može biti posebno koristan.

Zašto vjeru i molitvu pratiti uz post? Postoje razni razlozi; ovdje pokušavam navesti nekoliko (bez pretenzije da pokrivam sve osnove):

• Post savija čovjekovu oholost, a svaki rat se rađa iz nečije oholosti: postom prepoznajemo da smo braća oholima, i da smo oholi kao naša braća ratnohuškači, pa molimo Boga da obrati sva naša srca;
  
• Post nas navodi na poniznu molitvu, tako da se ne stavljamo na pijedestal u odnosu na druge: farizej kojeg je Isus opisao u prispodobi postio je, da, tri puta tjedno, ali hvaleći se time, učinio je to ispraznim gesta; ispraznio ga je od njegovog žrtvenog značenja i — da tako kažemo — odrekao ga se.
  
• Post navodi one koji ga čine da izraze sućut prema izravnim žrtvama nasilja i rata: Nemamo nikakve zasluge ako smo “na pravoj strani” svijeta; ne samo to, možda nas upravo to što smo “na pravoj strani” čini na neki način suradnim uzrokom patnje drugih;
  
• Post prekida dinamiku potrošnje, vraća nas bitnom i pokazuje nam da možemo živjeti i bez svega onoga što nas zbog raskoši našeg svijeta navodi da smatramo “esencijalnim”: tada nam se otvaraju oči perspektiva suštinski trijeznog načina života, učenja integralne ekologije koja vraća (često pretjerano korištenu) frazu “pošteno i solidarno” na njegovu najvišu sudbinu, a to je raj.
  Na duhovni način, post može pomoći nama osobno, ali i globalnoj zajednici, da shvatimo nužnost mira.

Post nas stavlja u posebno raspoloženje koje vapi Bogu, moleći ga da promijeni srca i misli onih koji sudjeluju u ratu.

Iznad svega se svodi na povjerenje: povjerenje da Bog može činiti čuda i da naše molitve stvarno imaju učinak u svijetu. (Aleteia)

Ljevičari svih zemalja, uozbiljite se! Ljevičari i demokracija, dva su dijametralno suprotna pojma. Evo dokaza.

U Francuskoj je u prvom krugu parlamentarnih izbora pobijedila Marine Le Pen i odmah su lijeve francuske stranke organizirale demonstracije. Tražili su “demokraciju”. Kao da izbori nisu demokracija! Za njih nisu ako nije pobijedila ljevica. Zanimljivo. I u Njemačkoj (na lokalnim izborima) kao i u Austriji (na saveznim) pobijedile su desne stranke pa ljevičari sad opet demonstriraju. Naravno, jer oni nisu pobjednici. AFD (Alternativa za Njemačku) stranka je koja zastupa euroskeptično gledište.

Protiv je istospolnih brakova, širenju islamskog utjecaja, imigracije i uvođenja eura. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj ta stranka je bez konkurencije. Međutim, ljevica uvijek, kad izgubi izbore, reagira na isti način. Umišljaju si kako samo ljevica osigurava pravu demokraciju. To je relativno točno jer su i Josip Broz Tito, Josif Staljin, Mao ce Tung, Pol Pot, Fidel Castro i Vladimir Putin bili ili jesu ljevičari. Jedan vođa, jedna država i jedan narod. Za ljevicu je i to istinska demokracija samo da na vlast ne dođe desnica.

Nadam se da se sjećate našeg “samoupravljanja”. Sjetite se Peđe Grbina i slučaja Ivana Turudića. Peđa je prijetio pred mikrofonima svih elektronskih medija u predizbornoj kampanji: “Sat vremena nakon što pobijedimo na izborima smijeniti ćemo Turudića”. Međutim, većina u Saboru izglasala je Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Ipak, ljevičarska manjina to ne priznaje. I tako u nedogled.

Četničke pjesme u Chicagu

Od ljevice i ljevičara prelazim na političku tragediju koja se upravo odvija pred našim očima. Naime, upravo se odvija monodrama hrvatskog pravosuđa pred našim očima. Jedan od najboljih hrvatskih novinara Marko Jurič ide u zatvor zbog običnog sarkazma. Javno je upozorio da na najljepšem zagrebačkom trgu – Cvjetnom trgu -stoluje Prvoslav Perić, poznat kao Porfirije “pevač” četničkih pjesama u Chicagu. Branio se istinoljubivi prota Perić: “Nisam pevao, majke mi, samo sam otvarao usta”.  Jurič je na svoj način iznio svoje viđenje Protinog lika pred “demokratsku” javnost. Nije bio ni malo provokativniji od “njihovog” Borisa Dežulovića i njegovog “jebo vas Vukovar”.

Ali Jurič će u zatvor, a Bora ostaje prenositi “istoriju” Vukovara kojoj je osobno svjedočio na tenku JNA prilikom pada grada heroja. A pjevalo se u to mračno doba svašta pa i “Oj Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Probajte zamisliti kakva bi lijeva medijska histerija nastala da je kojim slučajem Dežulović za izjavu “jebo vas Vukovar” dobio makar i uvjetnu novčanu kaznu. Zamislite predstavnike 6. ličke u Saboru kakvu bi tada eksploziju bazične demokracije priredili građanima. A tek da je zbog “pesme” bio prijavljen Porfirije…

DORH progoni hrvatskog novinara jer je uvrijedio tzv. srpski svet. Nisam čuo da se oglasilo Hrvatsko novinarsko društvo da ga zaštiti. Četništvo se vraća na velika vrata u Lijepu našu. Ovih dana u Banja Luci je podignut spomenik “srpskom vladaru” kralju Stjepanu I. Kotromaniću. Nastavak je to već legendarnih posezanja “srpskog sveta” za hrvatskim zemljama, za hrvatskom književnošću i jezikom, kulturom, povijesnim osobama i da ne nabrajam dalje. Cijela ta ludost sve je bliže i bliže.

‘Ja ne zaboravljam…’

Naravno, i osnovnoškolac zna da je kralj Stjepan Tvrtko Kotromanić bio zapravo “Srbin” s dna kace. I tako, dok god je ovakva “sloboda govora” temelj naše demo-kracije, jedni će uvijek u zatvor, a drugi na nove zadatke…. Melita Telar nije baš u to uvjerena pa piše: “Nakon snimke pjevanja, Porfirije je postao moralna vertikala, a Marko Jurič ustaša” na zadovoljstvo starih antifašista Rade Borić, Vili Matule, Ive Josipovića, Tvrtka Jakovine, Deana Jovića, Hrvoja Klasića, Dražena Lalića… Skoro zaboravih Antu Tomića, Juricu Pavičića, Ivicu Ivaniševića i tako dalje.

Orjuna živi vječno! Verbalni delikt je opet u sedlu, opet jaše! Četničke pjesme su opet u modi! Gorak je zaključak Marijačića u Hrvatskom tjedniku: “To je ta patogena dimenzija hrvatske politike zbog koje se često pitamo jesmo li kao narod uopće vrijedni države i žrtava palih za nju”. Nema nam jačeg upozorenja od nove pjesme Marka Perkovića Thompsona: “Ako ne znaš što je bilo”. Na žalost, mnogi pojma nemaju, ili možda imaju, ali šute. Da barem zašute. Kod njih bi šutnja zaista bila zlato… Koja nepopravljiva šteta bi nastala da je, recimo, šutio Rajko Grlić, jugo režiser koji je 90-ih zbrisao u SAD. Rajko je direktan: “Rušili smo 3000 spomenika NOB-a, slična sudbina čeka i filmove s ovih prostora. Živimo u društvu zaborava”.

Halo, Rajko, drugaru?!!! Ja ne zaboravljam da su dvije atomske bombe u Hirošimi ubile 130.000 ljudi, a da je u isto vrijeme u Hrvatskoj, koja ima manje stanovnika nego jedno predgrađe Tokija, pobijeno bez suda i sudišta 180.000 “ustaša” među kojima je bilo nemali broj žena, djece i staraca. Naravno, naš Rajko to zaboravlja, ali mnogi, kao i ja, ne. Rajko zna koji su filmovi u ta mračna vremena snimani. Sam je uletio u jednu polemiku s notornom partizankom Mirom Boglić koja je “po šumama i gorama” studirala “istoriju” filma. “Partizanka” Mira je pisala filmske kritike i onako informisana “skresala” jedan američki film jer se u njemu pojavio glumac koji je u nekom ranijem filmu poginuo… Našoj Miri nije bilo jasno je li taj glumac zaista poginuo u ranijem filmu ili je bio samo “operisan” pa je ipak preživio. Vidiš druže Rajko, da kod nas ipak svi sve ne zaboravljaju!

Među onima koji pamte je i profa na Pravnom faksu u Zagrebu Viktor Gotovac. Viktora uvijek ide. Na pravom je puta s kojeg ne skreće. Tako naš profa mudruje: “Kako politički stati uz osobe kojima je sporan antifašizam na čelu sa Titom, koje negiraju genocid u Jasenovcu, koje su protiv obilježavanja ubojstva Aleksandre Zec?”. Možda bi bilo poučno za njega da ugledni profa zapita sam sebe kako to da je Jasenovac prvi negirao njegov Tito koji nikada, baš nikada, nije stupio nogom u Jasenovac.

Najprevođeniji hrvatski pisci su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević i slični ljevičari. Njihova su djela s engleskog, talijanskog i francuskog jezika kompletno prevedena na hrvatski jezik. Još da je i njih “prevesti” na hrvatski… Nakon velikog protesta na Jelačić placu, gdje su zahtijevali pravo na dostojanstven život, umirovljenici odlaze na Tržnicu Dolac gdje će si od skupljenog zelenja i voća ispod štandova pripraviti zakusku… Na redu je, k’o i obično, Dražen Travaš. Klasika.

Trava je direktan kad priča o Hrvoju Klasiću: “Evo nam još jednog stalnog gosta i ljubimca svih ZunZara portala, televizija i gnojidbenih medija – našeg Klasića”. Da vas ne tupim, o tome sam već pisao. Klasić je kao ironičan pa traži zabranu svih pjevača koji su kao jugo zvijezde nastupali diljem njegove nezaboravne Juge. Traži zabranu pjesama Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Parnog valjka i tako dalje. Što je tu duhovito? Duhovit je jedino komentar Marcelijana Vrsanića. Misleći na Klasića, Marcelijan je napisao: “Ja bi mu zabranio silazak s kruzera”. Prije nego se zapitate u čemu je štos, malo promislite.

Pupovčeva prijava

Nitko ne voli prevarante, izdajnike, dezertere. Ivica Marijačić misli da su birači birali do sada baš takve. Režimske ankete najavljuju kako za sada premoćno vode baš dvojica takvih. Podržavaju ih i mnoge braniteljske udruge, mnogi intelektualci i nacionalisti. Dokle smo to ljudi dogurali? Zamislite u kakvom društvu mi danas živimo kad nacionalisti podržavaju Zorana Milanovića i Dragana Primorca! Istakla se k’o muha u čaši mlijeka i dr. Sneška Prijić, zvana Prija, koja nas je upozorila: “Ne samo redateljskim radom, nego i promocijom filmske umjetnosti kao i mnogih drugih stvari Rajko Grlić je zadužio hrvatsku umjetnost, ali ne samo- hrvatsku, već i europsku i svjetsku umjetnost”.

Nakon ove Sneškine izjave i saznanja moram se posipati pepelom po glavi i priznati da je Prija u pravu. Rajko je zadužio sve umjetnosti, hrvatsku, europsku, svjetsku jer je prvi skužio da jedan glumac može igrati u dva filma iako je u prethodnom akcijskom ubijen. Tako je dokrajčio dilemu pok. Mire Boglić. Mašala, rekao bi Trava! Sjećam se kad je bivšoj ministrici pravosuđa bilo zamjereno jer je netko iz njene obitelji navodno uzurpirao pomorsko dobro. “Točno je” navodno je odgovorila Ingrid, “ali to je bilo u doba hadezovog bezakonja”. Svijet se pita što legendarni ruski odred ”Davaj časovnik” radi u Centralnoafričkoj. Republici kad tamo zbog velike bijede koriste samo sunčane ure…

U ovo vrijeme raznih svetaca zaštitnika, mislim kako bi tunel Sveti Rok trebalo proglasiti bar zaštitnikom skraćenog vojnog roka… Prijavu Milorada Pupovca protiv Ivice Marijačića DORH je prihvatio. To je zapravo nastavak priče već ispričane u predmetu Marka Juriča. Kad ćemo doživjeti dan kad će neka od mnogih prijava koje podnose Pupovac i Novosti biti odbačene. I sam sam jednom davno podnio prijavu u ime Josipa Jurčevića i Karoline Vidović-Krišto protiv okupacijskog gradonačelnika Vukovara Vojislava Stanimirovića Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. Kao da se radi o doktorskoj disertaciji Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku prijavu je odbilo nakon par mjeseci. Proveli su sve istražne radnje koje su predložiti branitelji našeg Voje, ali naše nisu.

Hrvati ‘puše’ najbrže

Tako sam prijavu mogao baciti u koš. Dolaskom Turudića na čelo DORH-a ostala je samo stara latinska “status quo”. I dalje vlada službeni stav kako mi kao ratni pobjednici moramo spriječiti tobožnji revanšizam pobjednika prema pobijeđenim traktoristima. Svašta, drugovi tužitelji! To je taj naš tipičan hrvatski kompleks manje vrijednosti. 1945. godime partizani su pokazali kako su ratni pobjednici gospodari života i smrti. Legendarni Buda Lončar pokazao je u praksi kako se to radi. Marko Jurič korača prema Remetincu, a što čeka Ivicu Marijačića tek će se saznati. Dok se predmet na sudu zove sudski spor, nema brzog pravosuđa…

Priča o našim poltronima je vječna. Kompleks manje vrijednosti je povijest hrvatske politike. Sjetite se samo Vladka Mačeka i njegove legendarne misli “dok se veliki tuku mali moraju čučati ispod stola”. Našim Hrvatekima trebalo je jedno 90 godina da shvate što mogu. Koji bi se narod na kugli zemaljskoj usudio “slaviti pokolj vlastitog naroda od strane neprijatelja”. Sve se znalo. Datum 27. srpnja bio je četnički ustanak protiv tek nastale hrvatske države.

Svećenik na ražnju, Jadranka Kosor, naša tadašnja premijerka, poslala je par miliona kuna obrijanim organizatorima proslave tog tzv. “dana ustanka”. Hrvati “puše” najbrže. Dokaza za to ima iz dana u dan sve više. Možda je najbolje da Jurič Marko i Ivica Marijačić spremaju četkice za zube… Ralph Waldo Emerson je napisao: “Jel se ikada dogodilo da vremena nisu bila teška i da je novaca bilo dovoljno”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr