Connect with us

Vijesti

Izraelac u Mostaru ili tko je Amir Gross Kabiri “Osjećam puno mržnje, ali mi Židovi se ne bojimo”

Published

on

Ne postoji osoba o kojoj se u Mostaru i Hercegovini proteklih godina priča onoliko koliko se priča o Amiru Gross Kabiriju, Izraelcu u ranim četrdesetim koji se pojavio praktički niotkuda i preuzeo mostarski Aluminij, nekad jednu od najvećih tvornica u Jugoslaviji.

Kabiri je pogon Aluminija efektivno dobio u najam, pokrenuo je dio proizvodnje, a ubrzo se aktivno uključio u društveni život grada. Svoju je osobnu kolekciju umjetnina donio u galeriju Aluminij koja se nalazi u centru Mostara i preimenovao je u Hub of Fine Arts. Zatim je počeo financirati plivačicu Lanu Pudar, a uskoro je njegova M.T. Abraham grupa počela financirati i nogometni klub Zrinjski te je Kabiri postao potpredsjednik kluba.

S Kabirijem smo razgovor dogovorili dan nakon što je Zrinjski ugostio Aston Villu na stadionu pod Bijelim Brijegom.

Tko je Amir Gross Kabiri?

Amir Gross Kabiri rijetko razgovara s novinarima. Misteriozan je i neobičan, sa specifičnim smislom za estetiku. O njegovoj biografiji nema previše podataka. Rođen je u Tel Avivu gdje se i školovao, a prema podacima s web-stranice njegove grupacije posluje u Izraelu, BiH, Engleskoj, Francuskoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji, Kini i Azerbajdžanu.

Njegovi su nas suradnici prvo odveli u galeriju u koju je donio osobnu kolekciju umjetnina. Navodi se da su slike koje je Kabiri donio u Mostar vrijedne više od 200 milijuna eura. Mostarci koji žive u blizini galerije govore nam da tijekom prijenosa slika u galeriju iznad krova kruže helikopteri dok umjetnine čuvaju duge cijevi.

Tvornica Aluminij koja se prostire na milijun metara kvadratnih sada je djelomično u pogonu. Kabiri s vlastima u BiH ima ugovor po kojemu zapošljava dio nekadašnjih radnika. Trenutno tamo radi oko tristo ljudi.

Unutrašnjost zgrade uprave Aluminija pod Kabirijem ima potpuno novi izgled, a Kabiri je brendirao čak i šljemove radnika u ljevaonici. Kabiri nas čeka u uredu u kojemu drži pehare Zrinjskog, vrijedne umjetnine, ali i modne knjige i hrpu skupih parfema.

Kabiri je u Mostar stigao 2020. godine kada je preuzeo Aluminij. Medijima je ranije rekao da je Mostar njegov dom i da nema namjeru otići. U međuvremenu je postao predsjednik tamošnje Židovske općine.

Slažete li se da je preseljenje u Mostar prilično neobična odluka za poslovnog čovjeka iz Izraela? Kako je došlo do te odluke?

Kao poduzetnik uvijek sam tražio prilike u zemljama u razvoju s izgledima za rast, pa sam tako, kada se pojavila prilika za oživljavanje diva kao što je Aluminij, jednostavno donio poslovnu odluku da ga preuzmem. Bosna i Hercegovina je mjesto ogromnih potencijala, posebno sunčana i prekrasna Hercegovina.

Postali ste potpredsjednik Zrinjskog i vaša M.T Abraham grupa ima veliki sponzorski ugovor s klubom. Kakvi su planovi za narednu godinu, hoćete li pojačati taj ugovor?

U Zrinjskom smo postigli velike stvari u posljednje 3 godine, a s gospodinom Lasićem, gospodinom Šulentom i gospodinom Beusom uspjeli smo pozicionirati klub među vodeće klubove u balkanskoj regiji. Bez sumnje je Zrinjski među top 3 hrvatska kluba u svijetu s Dinamom i Hajdukom.

Uvijek tražimo načine za jačanje kluba, poboljšanje naše infrastrukture i rast kao organizacija. Očito s uspjehom dolazi apetit za više, stalno radimo na tome kako učiniti našu organizaciju boljom, budući da ne vjerujem u jednokratni uspjeh.

Zrinjski mora biti u europskoj grupnoj fazi svake sezone, i  s pravom smo dokazali smo da je to naše mjesto. Gledamo dugoročne obveze i planove. Vrlo važno pitanje je ulaganje u obučavanje i njegovanje mladih talenata. To su temelji stabilnog i uspješnog kluba.

Atmosfera na utakmici Zrinjski – Aston Villa

Što smatrate najvećim problemom Zrinjskog?

Nema problema, imamo plan razvoja koji uključuje dogradnju stadiona. Zajedno s gradom Mostarom koji je vlasnik stadiona mi u klubu smatramo da smo u zadnje dvije godine dokazali da smo europski klub. Budući da je to tako, trebali bismo imati i objekte na istoj razini.

Planirate li dovoditi nove igrače? Ima li uopće novca za to?

O takvim temama nikada ne govorimo u medijima. Vjerujemo u to da to radimo u tišini, a kada se stvari završe, objavljujemo. Očito, uvijek želimo biti bolji, a ako se ukaže prilika za jačanjem kluba, nećemo oklijevati iskoristiti je, kao što smo radili u prošlosti.

Kabiri je proteklih tjedana nekoliko puta završio u regionalnim medijima zbog sukoba s Benjaminom Karić, gradonačelnicom Sarajeva, koja ga je prijavila da joj je prijetio. Njezina prijava je odbačena, a Kabiri se na to, kaže, više ne želi osvrtati.

Čini se da u posljednje vrijeme niste u dobrim odnosima s političarima iz Sarajeva. Što je s mostarskim političarima?

Održavam pozitivan odnos sa svim političkim razinama i stranama u BiH. Jednostavno je normalno da se ne slažemo oko svega, to je suština demokracije. Možda imamo različite poglede na različite teme, i ponekad to može biti malo emotivno, ali na kraju svi imamo jedan cilj, a to je imati stabilnu, sigurnu i prosperitetnu BiH.

Dosta se govori o vašim relacijama s Draganom Čovićem. Kakvi su vaši odnosi s njim?

Vjerujem da bi privatni sektor u svakoj zemlji uvijek trebao biti u stalnom dijalogu i bliskoj suradnji sa svim političkim razinama.

Temelj stabilnosti i rasta u bilo kojoj zapadnoj demokraciji je imati otvorene, iskrene razgovore i rasprave o gospodarstvu i kako poboljšati institucionalnu strukturu tako da se može postići napredak za veće dobro gospodarstva, što na kraju koristi i javnosti i državi od povećanih poreznih prihoda i stvaranja novih radnih mjesta.

Predsjednik Čović uvijek je bio spreman na otvoren dijalog o takvim temama. S obzirom na to da je po struci inženjer i bio na visokim rukovodećim pozicijama, mogu reći da razumije izazove na čelu tvrtke kao što je Aluminij i utjecaj takvog poslovanja na gospodarstvo. Bio je i do sada je velika podrška.

Vjerujem da imamo isti glavni cilj, a to je zadržati što više obitelji na stabilnim radnim mjestima u Aluminiju i povećati radnu snagu naše obitelji Aluminij i drugih poduzeća u BiH, to je najvažnije.

Ovo je vrlo važno za mene kao stranog ulagača, imati takvu vrstu razumijevanja i podrške, kao i okruženje otvorenosti, što mi daje samopouzdanje da mogu nastaviti ulagati i stvarati rast. Predsjednik Čović do sada je učinio mnogo za Aluminij, a siguran sam da će tako i ubuduće. On je vrlo mudar političar i zbog toga ga jako poštujem.

Kakav ste vi ugovor sklopili s vladom oko preuzimanja Aluminija?

Aluminij Industries je zakupio proizvodne pogone na 30 godina. Osiguravamo radna mjesta za više od 330 obitelji, i očekujemo povećanje na 550-600 zaposlenika kad završimo naš plan razvoja, koji uključuje izgradnju vlastitog izvora obnovljive energije, kao i novu liniju finalnih proizvoda.

Imate, dakle, planove za budućnost?

Od 2020. godine, Aluminij je doživio značajno širenje, povećavajući naš proizvodni kapacitet sa 75.000 MT na 250.000 MT. To je omogućeno kroz značajan investicijski plan. Također ulažemo dodatnih 25 milijuna BAM za uspostavu nove proizvodne linije za žičane šipke kako bismo zadovoljili tržišne zahtjeve.

Nadalje, imamo više faza investicija usmjerenih na obnovljivu energiju, sa značajnim projektom koji će biti najavljen 2024. godine.

Što je s bivšim radnicima Aluminija i dugovanjima prema Elektroprivredi?

To pitanje treba postaviti bivšoj upravi. Ti dugovi nemaju ništa s Aluminij Industries d.o.o.

Vidim da volite umjetnost. Donijeli ste veliku kolekciju umjetnina u Mostar. I to je prilično neobična odluka…

To je moja strateška odluka za uključenost i operacije M.T. Abraham Grupe u Bosni i Hercegovini. Kako duboko vjerujem u potencijal i budućnost ove zemlje, želio sam to pokazati djelima. Vidim ogromnu važnost u stvarnom i pozitivnom doprinosu cijelom društvu.

Zato mi je bilo prirodno proširiti naše aktivnosti Grupe na područja umjetnosti, kulture i obrazovanja, jer sam uvijek vjerovao da je to način za stvaranje jakih veza između različitih ljudi i kultura.

Drago mi je što imam priliku podijeliti svoju strast za umjetnošću kroz kolekciju od 100 modernih majstorskih djela, izloženih galeriji Hub of Fine Arts u Mostaru, s lokalnim ljubiteljima umjetnosti i posjetiteljima iz cijelog svijeta. Primjećujemo da ova kolekcija privlači sve veću pažnju i sve više turista dolazi u Mostar da je vidi. To mi je osobno vrlo ohrabrujuće.

Živite u Mostaru već tri godine. Kako izgleda vaš život u Mostaru?

Mostar je grad koji je orijentiran na obitelj i jako mi se sviđa živjeti ovdje. Mostar i Hercegovina u cjelini imaju nevjerojatne ljude. Također, klima je izvrsna; puno sunca, prekrasni pogledi, izvanredni vinogradi, zapanjujuće lijepa priroda. Kako se više upoznajem sa zajednicom, to sve više imam ambiciju da se usredotočim da stvari učinim još boljima.

Kako se kao Židov osjećate u Mostaru i Bosni i Hercegovini općenito?

Od masakra Hamasa 7. listopada je izazovnije, vidimo užasnu antisemitsku retoriku na društvenim medijima. Ostavljam vlastima da se bave tim zločinima iz mržnje, s iskrenim vjerovanjem da policija i državni tužitelj razumiju koliko je opasno dopustiti da takvi zločini iz mržnje ostanu bez kazne i akcije, jer bi na kraju mogli dovesti do fizičkog napada.

U osnovi, cijelo društvo pati i plaća cijenu zbog toga, vjerujem da bismo svi trebali uložiti stvarni napor u pokušaj izgradnje sigurnije i pozitivnije Bosne i Hercegovine za sve. Vjerujem da će institucije doći do tih zločinaca, a ja ću ostati glasan po ovom pitanju jer je to moja dužnost kao predsjednika židovske zajednice Mostara.

Antisemitizam je u porastu širom svijeta. Osjećate li ga osobno sada, i jeste li ga osjećali u BiH prije sukoba u Izraelu?

Uvijek sam ga osjećao, u gotovo svakoj zemlji u kojoj sam živio. Židovski narod ima snažnu naciju, državu Izrael, koja je jedna od najnaprednijih i najrazvijenijih zemalja na svijetu, i nemojte sumnjati, mi se nikoga ne bojimo. U posljednjih nekoliko tjedana osjećam puno mržnje, i biram riječi pažljivo, ali posljednji tjedni me samo motiviraju da radim bolje u svemu što radimo.

Želimo pokazati toj nekolicini antisemitskih pojedinaca što znači uspjeh.

U osnovi, mržnja, netrpeljivost i predrasude samo se hrane negativnošću. Pokušavam ostati iznad toga i raditi pozitivne stvari sa svim tim partnerima u BiH koji pozitivno razmišljaju i imaju pozitivan stav poput mene. Za one koji su antisemiti kažem da me mogu slobodno nastaviti mrziti, ali u osnovi su oni ti guraju cijelo društvo prema dolje.

Nedavno ste izjavili da je Mostar vaš dom i da ne planirate otići. Kakve su onda vaše namjere?

Nastaviti razvijati investicijske planove moje grupe u BiH, i raditi rame uz rame s vlastima kako bi Mostar postao bolji grad i regionalni centar i, vrlo važno, ekonomski jači. Uvijek govorim da privatni sektor mora raditi usko s državom kako bi stvorio bolju budućnost za građane, to je naša odgovornost.

Imate li poslovne planove u Hrvatskoj?

Istražujem nekoliko poslovnih prilika u Hrvatskoj, uglavnom u energetskom i sektoru nekretnina. Hrvatska je vrlo stabilno i sigurno mjesto za ulaganje, definitivno vidim da naša grupa širi svoje aktivnosti tamo u sljedećim godinama.

Kakav je vaš stav o trenutnoj situaciji u Gazi?

Jasno je da Izrael vodi pravedan rat protiv monstruozne islamističke terorističke organizacije. Rat koji je bio nametnut Izraelu, nakon napada Hamasa 7. listopada, doveo je do vrlo zabrinjavajuće situacije, ne samo za Izrael već i za cijeli svijet.

Do sada je u Izraelu ubijeno preko 1200 ljudi, a više od 11.220 ranjeno. Hamas još uvijek drži 129 talaca u Pojasu Gaze. Teroristi Hamasa počinili su opsežne zločine seksualnog nasilja, uključujući stravična silovanja i zlostavljanja, koji se stalno otkrivaju.

Rat protiv Hamasa nas puno košta, ali nemamo izbora osim nastaviti se boriti protiv Hamasa i borit ćemo se do potpune pobjede. Koliko god to trajalo, moramo eliminirati Hamas i vratiti taoce kući.

U listopadu svi smo svjedočili zlu, Hamas mora položiti oružje, vratiti taoce žive natrag u Izrael i podići bijelu zastavu. Izrael se neće povući, dani kada su Židovi bili poklani bez žestoke reakcije su završeni. Jedino rješenje u ovoj fazi je potpuna predaja terorističke organizacije Hamasa. (izvor: Index.hr)

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved