Osobni tajnik Benedikta XVI. izjavio je neke poprilično čudne stvari Papi emeritusu, njegovom odreknuću od službe i naravi papinstva. Imamo li dvojicu papa? Je li papinstvo postalo “kolegijalna” služba, s više članova? S kojim posljedicama?

foto: CBNews

Papa Franjo i Benedikt XVI. nisu dvojica međusobno suprotstavljenih papa, nego predstavljaju jednu “proširenu” Petrovu službu s “aktivnim članom” kao i “kontemplativnim” – komentirao je na nedavnom predstavljanju knjige o Benediktovom pontifikatu nadbiskup Georg Gänswein – piše Bitno.net.

Osobni tajnik pape u miru Benedikta i prefekt papinskoga doma za Svetoga Oca Franju, mons. Gänswein je 20. svibnja na Papinskom sveučilištu Gregorijana sudjelovao na predstavljanju knjige Oltre la crisi della Chiesa. Il pontificato di Benedetto XVI (“Ponad krize Crkve. Papinstvo Benedikta XVI.”).

Vatikanist Edward Pentin je izvijestio kako je nadbiskup ustvrdio da je Benediktovo odreknuće “vrlo drukčije” od prethodnih papa – poput Celestina V. – te je potvrdio da je na konklavama na kojima je kardinal Ratzinger izabran za Papu postojala “dramatična borba” između dvije skupine.[1]

„Dramatična borba“ na konklavama 2005.

S jedne strane bila je „proratzingerovska“ stranka „Sol zemlje“ (nazvana prema knjizi-intervjuu kardinala Ratzingera) koju su činili kardinali Lopez, Trujillo, Ruini, Herranz, Ruoco Varela, dok se s druge strane nalazila „antiratzingerovska“ „skupina sv. Gallena“, koju su činili kardinali Danneels, Martini, Silvestrini, Murphy O’Connor, Kasper, Lehmann. Tu je skupinu liberalni belgijski kardinal Danneels jednom prigodom u šali nazvao „svojevrsnim mafijaškim klubom“, koji je želio drastične reforme i učiniti Crkvu „puno modernijom“ putem decentralizacije i novog vatikanskog koncila.

Izbor pape Benedikta je „zasigurno ishod borbe“ – rekao je mons. Gänswein. Napomenuo je kako je ključni trenutak na konklavama bila homilija kardinala Ratzingera o „diktaturi relativizma“, koju je izrekao na prvi dan izbora.

Samo jedan papa, a dva sudionika u istoj službi?

Premda je medijski možda najzanimljiviji dio Gänsweinova govora onaj o dvije suprotstavljene skupine na izborima za papu, teološki se puno važnijim i ozbiljnijim čine njegove druge tvrdnje: o tome kako je Benedikt svojim povlačenjem „proširio samu papinsku službu“ koja sada na neki način obuhvaća dva člana – Ratzingera i Bergoglia –, a svejedno „ne postoje dvojica papa“, nego „de facto jedna proširena služba“ čiji su članovi i Benedikt i Franjo.

Prema riječima nadbiskupa Gänsweina, papa Benedikt XVI. bio je „klasični ‘homo historicus’, zapadni čovjek par excellence, koji je utjelovio bogatstvo katoličke tradicije kao nitko drugi; i koji je – istovremeno – bio toliko odvažan da otvori vrata jednoj novoj fazi, onom povijesnom zaokretu koji nitko prije pet godina nije mogao zamisliti. Odsada živimo u povijesnom razdoblju koje je bez presedana u dvotisućljetnoj povijesti Crkve.“

„Kao i u vremenu Petra, tako i danas jedna, sveta katolička i apostolska Crkva ima samo jednog legitimnog Papu. Istovremeno, sad tri godine živimo s dva živuća Petrova nasljednika među nama – koji nisu u suparničkom odnosu te oba predstavljaju izvanrednu prisutnost“ – kazao je nadbiskup Gänswein.

„Od 11. veljače 2013. godine, papinska služba više nije ista kao prije. Jest i ostaje temelj Katoličke Crkve; ali je ona međutim temelj koji je Benedikt XVI. duboko i trajno transformirao svojim iznimnim pontifikatom (Ausnahmepontifikat)“.

Rekao je da je papa Benedikt 2013. godine „u Crkvu uveo novu ustanovu ‘pape emeritusa’“. Kao ključnu riječ iz njegova odreknuća naveo je latinski izraz „munus petrinum“ – „petrovska služba“. I prije i poslije svojega odreknuća – istaknuo je Gänswein – Benedikt shvaća „svoje poslanje kao sudjelovanje u toj ‘petrovskoj službi’“. „On je napustio papinsko prijestolje, ali ipak korakom učinjenim 11. veljače 2013. nije napustio tu službu“, nešto što je „sasvim nemoguće nakon njegova nepovratnog prihvaćanja te službe u travnju 2005.“

Umjesto toga, „on je integrirao osobnu službu s kolegijalnom i sinodalnom dimenzijom, gotovo komunalnu službu, kao da je još jednom želio istaknuti poziv sadržan u geslu“ koje je uzeo kao nadbiskup Münchena i Freisinga, a koji je zadržao kao rimski biskup: „cooperatores veritatis, što znači ‘suradnici istine’“.

Zbog toga – rekao je mons. Gänswein – Benedikt XVI. nije napustio svoje papinsko ime – za razliku od, primjerice, Celestina V., koji je nakon napuštanja službe počeo opet koristiti svoje ime Pietro de Marrone –, kao što nije ni prestao nositi bijelu reverendu. „Stoga se nije ni povukao u samostan u izolaciji, nego ostaje unutar Vatikana – kao da je samo učinio jedan korak u stranu da bi napravio mjesta za svojeg nasljednika i novi stadiji u povijesti papinstva“.

Dvovlašće u vrhu Katoličke Crkve?

Zbunjujuća ideja nadbiskupa Gänsweina nije, k tome, sasvim nova. Novinar Vittorio Messori prenio je još 2014. godine misli kanonskoga pravnika Stefana Violija, prema kojem se Benedikt XVI. nije odrekao svojeg munus petrinus – službe ili dužnosti koje su mu povjerene kao apostolskom poglavaru; samo se namjeravao odreći vršenja (ministerium) te službe i njezinih dužnosti; konkretne uprave petrovske službe.

„U formuli koju je Benedikt uporabio razlikuje se munus, papinska služba, i executio, to jest aktivno izvršavanja te službe: ali executio je dvostruk: postoji upravni aspekt, koji se vrši agendo et loquendo – čineći i naučavajući; ali postoji i duhovni aspekt, ništa manje važan, koji se vrši orando et patendo – moleći i pateći“.

„Benedikt XVI. se lišio sve moći uprave i zapovijedanja koje su vlastite njegovoj službi, ne napuštajući, međutim, služenje Crkvi: ono se nastavlja po duhovnoj dimenziji papinskog munusa koji mu je povjeren. Toga se nije namjeravao odreći. Nije se odrekao svojih dužnosti, koje su neopozive, nego njihovog konkretnog izvršavanja“ – smatra pravnik Violi.

Sad, koliko su ove tvrdnje smislene? Imamo li doista „proširenu“,  „duboko i temeljito promijenjenu“ papinsku službu, u kojoj sada nekako može sudjelovati više ljudi? Je li papinstvo postalo kolegijalni organ, poput kongregacije ili ureda u kojem radi više osoba? Imamo li svojevrsnu diarhiju u katoličkoj Crkvi?[2]

Postoje barem četiri problema s tom idejom. Jedan činjenični, jedan filozofski i dva teološka.

Činjenični problem: Benedikt se ne slaže

Prvi i najočitiji je što je sam Papa emeritus, nakon svojeg odreknuća, izravno porekao upravo one stvari koje mons. Gänswein i pravnik Violi, čini se, tvrde. Evo što je za Vatican Insider rekao o zadržavanju bijeloga talara i imena:

„Nastavljam nositi bijelu reverendu i zadržao sam ime Benedikt iz čisto praktičnih razloga. U trenutku mojeg odreknuća, nije bilo druge dostupne odjeće. U svakom slučaju, nosim bijelu reverendu na upadljivo drukčiji način od kako ju nosi Papa“.

A što se tiče odreknuća – ne samo od njezina aktivnoga izvršavanja, nego i od same službe – rekao je:

„Apsolutno nema sumnje o valjanosti mojeg odreknuća od petrovske službe… Jedini uvjet valjanosti mojeg odreknuća je potpuna sloboda moje odluke. Spekulacije o njezinoj valjanosti su jednostavno apsurdne“.

Što se pak tiče njegova stanovanja u Vatikanu, kanonska pravnica Cathy Caridy napominje da je to sasvim normalno i za očekivati, ako na umu imamo da je papa emeritus umirovljeni rimski biskup, a Vatikan je sjedište njegove bivše biskupije. Kanon 402 §1 predviđa kao normalnu stvar da umirovljeni biskup boravi u svojoj bivšoj biskupiji.

Filozofski problem: nepostojeće dužnosti

Pravnik Violi tvrdi da se Benedikt „lišio sve moći uprave i zapovijedanja“. „Nije se odrekao svojih dužnosti, koje su neopozive, nego njihovog konkretnog izvršavanja“. Filozofski, ova tvrdnja, shvaćena u njezinom prima facie značenju, nema smisla. Nitko nije dužan učiniti nešto što ne može učiniti. Nemam dužnosti za ono što mi je nemoguće.

Zamislite da ste kapetan velikoga broda. Imate posebne „moći uprave i zapovijedanja“, kao i posebne „dužnosti“: jamčiti funkcioniranje broda, provoditi misiju koju brod ima itd. Nakon dugogodišnje službe, povučete se u mirovinu. Odrekli ste se „moći uprave i zapovijedanja“ brodom. Ali kakvog smisla ima reći da svejedno možete zadržati svoje kapetanske „dužnosti“? Nemate više nikakve moći, ne možete više utjecati na brod. Nemate ovlasti koje su potrebne da biste jamčili funkcioniranje broda ili izvršavanje njegove misije. Kako onda možete imati tu „dužnost“?

Nitko nema „dužnosti“ činiti ono što mu je nemoguće. Kapetan koji se odrekao svoje uprave i vlasti nema nikakve kapetanske „dužnosti“ jer ih ne može izvršavati. Tako i s umirovljenim papama.

Prvi teološki problem: tonovi pravoslavlja

Ako papinstvo doista načelno može biti „kolegijalna i sinodalna“, gotovo „komunalna“ služba, onda u načelu možemo imati i više od dva sudionika u toj službi. Ako se papa Franjo povuče, a Benedikt još poživi, mogli bismo ih imati i tri. Mogli bismo susljedno izabrati pola kardinalskoga zbora za sudjelovanje u munus petrinum. Zašto ne i čitav zbor? Zašto ne i sve biskupe? Počinje li vam ovo zvučati kao pravoslavlje? Niste gluhi, tonovi su vrlo slični.

Vrhovna vlast u Crkvi imala bi oblik „jednoga papinstva“, „jednoga pape“, ali bi načelno u njemu mogli sudjelovati, recimo, svi biskupi. I to ne na nekakav delegirani način – „Papa mi je dao ovlasti da učinim to-i-to“, nego u pravom, nedelegiranom smislu, sudjelovanja u „komunalnome“ papinstvu.

Čak i ako to nije praktično izvedivo, načelno bi bilo moguće. A u načelima, a ne praktičnom provođenju se katolička ekleziologija razlikuje od pravoslavne.

Ukratko, čini se da ovaj pristup vodi ozbiljnim ekleziološkim problemima, a moguće je da upada u pravoslavnu poziciju (ili barem nešto njoj vrlo blisko).

Drugi teološki problem: biskup emeritus

Ideja jednoga pape koji subzistira u dva sudionika te službe jednostavno nema smisla s obzirom na katoličko poimanje papinstva.

Papa je rimski biskup, a posljedice umirovljenja jednog biskupa su poprilično jasne[3]. Biskup emeritus ne posjeduje više nikakve moći uprave u svojoj (bivšoj) biskupiji. On ne sudjeluje na neki način u „komunalnoj“ službi novoga biskupa (što god to trebalo značiti). Zato je, primjerice, sadašnji nadbiskup Los Angelesa José Gomez mogao sasvim legitimno lišiti svojeg prethodnika, kardinala Rogera Mahoneya, svih administrativnih dužnosti.

Unatoč tome što je Mahoney kardinal i što se radilo o vrlo osjetljivom pitanju, isključivi autoritet nadbiskupa Gomeza nije bio upitan. Ali takvo što bi bilo apsurdno da Mahoney na neki način „sudjeluje u proširenoj službi biskupa Los Angelesa“. Isto tako s rimskim biskupima.

To postaje još jasnije kad se sjetimo da papinstvo nije dodatni sakramentalni stupanj svetoga reda, iznad biskupstva, nego je upravna funkcija (vrlo posebna, istina – nad čitavom Crkvom, s drugim posebnim karizmama kao što je nezabludivost) koju ima rimski biskup, nasljednik sv. Petra. Sakramenti su neizbrisivi pečati, koji ontološki mijenjaju osobu koja ih prima. Papinstvo nije takvo.

Stoga je čudan komentar da je papa Benedikt samo „napustio papinsko prijestolje“, ali da „nije napustio tu službu“, što je navodno „sasvim nemoguće nakon njegovog nepovratnog prihvaćanja te službe“. Ali je jedino od neizbrisivog pečata – kao što je sakrament – „sasvim nemoguće“ odustati. Od upravne službe zasigurno nije – što pokazuje i povijest umirovljenih papi. Benedikt je ostao biskup; ali nije ostao papa, unatoč potencijalno zbunjujućem nazivu „papa emeritus“.

I sam je mons. Gänswein rekao kako su drugi pape (poput Celestina V.) mogli napustiti tu službu i jesu napustili tu službu. Osim ako je nešto bilo posebno u Benediktovu prihvaćanju papinstva (što bi ga učinilo „nepovratnim“), taj komentar nema, u svojem prividnom značenju, previše smisla.

Protumačiti na dobro

Sve u svemu, ova četiri problema nisu trivijalna i usudio bih se reći da odlučno zatvaraju vrata ideji „kolegijalnog“ papinstva. No, u svem poštenju prema nadbiskupu Gänsweinu, možda on to nije ni imao na umu – kakogod se izrazio. I on i Violi naglašavaju duhovni, odnosno molitveni vidik života Pape emeritusa. Na taj način on zasigurno doprinosi Franjinom pontifikatu, kao što mu drugi njegovi suradnici doprinose na druge načine.

Možda je to sve što je mons. Gänswein želio reći. Sv. Ignacije je slavno naučavao kako valja uvijek, ako je moguće, opravdati drugoga, prije nego li ga osuditi.[4] Čini se da ovdje imamo dobru prigodu za prakticiranje te kreposti.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

[1] Čitav tekst govora nadbiskupa Gänsweina na talijanskom možete pronaći ovdje.

[2] I ne mislim na postojanje više suparničkih pretendenata na papinsku titulu poput antipapi, nego doslovno multipersonalnost papinske službe. Više ljudi koji vrše službu Pape. A samo je jedan Papa. Ako ste zbunjeni, razumijem vas. Zvuči kao nešto iz Atanazijeva vjerovanja, a ne govora o rimskome biskupu.

[3] S jedinom razlikom u tome što papa nema kome ponuditi svoje odreknuće, budući da mu nitko nije nadređen. On samo, ako je tu odluku donio slobodno, odustane od službe i ipso facto, prestaje biti rimski biskup; nema nikoga tko bi prihvatio njegovo odreknuće.

[4] Mons. Gänswein nije neki liberalni belgijski ili njemački teolog. Doktor je kanonskoga prava, bivši službenik Zbora za nauk vjere poznat po svojem pravovjerju te osobni tajnik samoga Benedikta XVI., što stvar čini još više zbunjujućom. U svakome slučaju, vatikanističke spekulacije – budući da nisam nikakav vatikanist – o mogućem „političkom“ značenju takvoga govora ostavljam informiranijma od sebe.