Connect with us

Vijesti

Je li Benedikt još uvijek papa i može li ponovno preuzeti vlast nad Crkvom?

Published

on

Osobni tajnik Benedikta XVI. izjavio je neke poprilično čudne stvari Papi emeritusu, njegovom odreknuću od službe i naravi papinstva. Imamo li dvojicu papa? Je li papinstvo postalo “kolegijalna” služba, s više članova? S kojim posljedicama?

foto: CBNews

Papa Franjo i Benedikt XVI. nisu dvojica međusobno suprotstavljenih papa, nego predstavljaju jednu “proširenu” Petrovu službu s “aktivnim članom” kao i “kontemplativnim” – komentirao je na nedavnom predstavljanju knjige o Benediktovom pontifikatu nadbiskup Georg Gänswein – piše Bitno.net.

Osobni tajnik pape u miru Benedikta i prefekt papinskoga doma za Svetoga Oca Franju, mons. Gänswein je 20. svibnja na Papinskom sveučilištu Gregorijana sudjelovao na predstavljanju knjige Oltre la crisi della Chiesa. Il pontificato di Benedetto XVI (“Ponad krize Crkve. Papinstvo Benedikta XVI.”).

Vatikanist Edward Pentin je izvijestio kako je nadbiskup ustvrdio da je Benediktovo odreknuće “vrlo drukčije” od prethodnih papa – poput Celestina V. – te je potvrdio da je na konklavama na kojima je kardinal Ratzinger izabran za Papu postojala “dramatična borba” između dvije skupine.[1]

„Dramatična borba“ na konklavama 2005.

S jedne strane bila je „proratzingerovska“ stranka „Sol zemlje“ (nazvana prema knjizi-intervjuu kardinala Ratzingera) koju su činili kardinali Lopez, Trujillo, Ruini, Herranz, Ruoco Varela, dok se s druge strane nalazila „antiratzingerovska“ „skupina sv. Gallena“, koju su činili kardinali Danneels, Martini, Silvestrini, Murphy O’Connor, Kasper, Lehmann. Tu je skupinu liberalni belgijski kardinal Danneels jednom prigodom u šali nazvao „svojevrsnim mafijaškim klubom“, koji je želio drastične reforme i učiniti Crkvu „puno modernijom“ putem decentralizacije i novog vatikanskog koncila.

Izbor pape Benedikta je „zasigurno ishod borbe“ – rekao je mons. Gänswein. Napomenuo je kako je ključni trenutak na konklavama bila homilija kardinala Ratzingera o „diktaturi relativizma“, koju je izrekao na prvi dan izbora.

Samo jedan papa, a dva sudionika u istoj službi?

Premda je medijski možda najzanimljiviji dio Gänsweinova govora onaj o dvije suprotstavljene skupine na izborima za papu, teološki se puno važnijim i ozbiljnijim čine njegove druge tvrdnje: o tome kako je Benedikt svojim povlačenjem „proširio samu papinsku službu“ koja sada na neki način obuhvaća dva člana – Ratzingera i Bergoglia –, a svejedno „ne postoje dvojica papa“, nego „de facto jedna proširena služba“ čiji su članovi i Benedikt i Franjo.

Prema riječima nadbiskupa Gänsweina, papa Benedikt XVI. bio je „klasični ‘homo historicus’, zapadni čovjek par excellence, koji je utjelovio bogatstvo katoličke tradicije kao nitko drugi; i koji je – istovremeno – bio toliko odvažan da otvori vrata jednoj novoj fazi, onom povijesnom zaokretu koji nitko prije pet godina nije mogao zamisliti. Odsada živimo u povijesnom razdoblju koje je bez presedana u dvotisućljetnoj povijesti Crkve.“

„Kao i u vremenu Petra, tako i danas jedna, sveta katolička i apostolska Crkva ima samo jednog legitimnog Papu. Istovremeno, sad tri godine živimo s dva živuća Petrova nasljednika među nama – koji nisu u suparničkom odnosu te oba predstavljaju izvanrednu prisutnost“ – kazao je nadbiskup Gänswein.

„Od 11. veljače 2013. godine, papinska služba više nije ista kao prije. Jest i ostaje temelj Katoličke Crkve; ali je ona međutim temelj koji je Benedikt XVI. duboko i trajno transformirao svojim iznimnim pontifikatom (Ausnahmepontifikat)“.

Rekao je da je papa Benedikt 2013. godine „u Crkvu uveo novu ustanovu ‘pape emeritusa’“. Kao ključnu riječ iz njegova odreknuća naveo je latinski izraz „munus petrinum“ – „petrovska služba“. I prije i poslije svojega odreknuća – istaknuo je Gänswein – Benedikt shvaća „svoje poslanje kao sudjelovanje u toj ‘petrovskoj službi’“. „On je napustio papinsko prijestolje, ali ipak korakom učinjenim 11. veljače 2013. nije napustio tu službu“, nešto što je „sasvim nemoguće nakon njegova nepovratnog prihvaćanja te službe u travnju 2005.“

Umjesto toga, „on je integrirao osobnu službu s kolegijalnom i sinodalnom dimenzijom, gotovo komunalnu službu, kao da je još jednom želio istaknuti poziv sadržan u geslu“ koje je uzeo kao nadbiskup Münchena i Freisinga, a koji je zadržao kao rimski biskup: „cooperatores veritatis, što znači ‘suradnici istine’“.

Zbog toga – rekao je mons. Gänswein – Benedikt XVI. nije napustio svoje papinsko ime – za razliku od, primjerice, Celestina V., koji je nakon napuštanja službe počeo opet koristiti svoje ime Pietro de Marrone –, kao što nije ni prestao nositi bijelu reverendu. „Stoga se nije ni povukao u samostan u izolaciji, nego ostaje unutar Vatikana – kao da je samo učinio jedan korak u stranu da bi napravio mjesta za svojeg nasljednika i novi stadiji u povijesti papinstva“.

Dvovlašće u vrhu Katoličke Crkve?

Zbunjujuća ideja nadbiskupa Gänsweina nije, k tome, sasvim nova. Novinar Vittorio Messori prenio je još 2014. godine misli kanonskoga pravnika Stefana Violija, prema kojem se Benedikt XVI. nije odrekao svojeg munus petrinus – službe ili dužnosti koje su mu povjerene kao apostolskom poglavaru; samo se namjeravao odreći vršenja (ministerium) te službe i njezinih dužnosti; konkretne uprave petrovske službe.

„U formuli koju je Benedikt uporabio razlikuje se munus, papinska služba, i executio, to jest aktivno izvršavanja te službe: ali executio je dvostruk: postoji upravni aspekt, koji se vrši agendo et loquendo – čineći i naučavajući; ali postoji i duhovni aspekt, ništa manje važan, koji se vrši orando et patendo – moleći i pateći“.

„Benedikt XVI. se lišio sve moći uprave i zapovijedanja koje su vlastite njegovoj službi, ne napuštajući, međutim, služenje Crkvi: ono se nastavlja po duhovnoj dimenziji papinskog munusa koji mu je povjeren. Toga se nije namjeravao odreći. Nije se odrekao svojih dužnosti, koje su neopozive, nego njihovog konkretnog izvršavanja“ – smatra pravnik Violi.

Sad, koliko su ove tvrdnje smislene? Imamo li doista „proširenu“,  „duboko i temeljito promijenjenu“ papinsku službu, u kojoj sada nekako može sudjelovati više ljudi? Je li papinstvo postalo kolegijalni organ, poput kongregacije ili ureda u kojem radi više osoba? Imamo li svojevrsnu diarhiju u katoličkoj Crkvi?[2]

Postoje barem četiri problema s tom idejom. Jedan činjenični, jedan filozofski i dva teološka.

Činjenični problem: Benedikt se ne slaže

Prvi i najočitiji je što je sam Papa emeritus, nakon svojeg odreknuća, izravno porekao upravo one stvari koje mons. Gänswein i pravnik Violi, čini se, tvrde. Evo što je za Vatican Insider rekao o zadržavanju bijeloga talara i imena:

„Nastavljam nositi bijelu reverendu i zadržao sam ime Benedikt iz čisto praktičnih razloga. U trenutku mojeg odreknuća, nije bilo druge dostupne odjeće. U svakom slučaju, nosim bijelu reverendu na upadljivo drukčiji način od kako ju nosi Papa“.

A što se tiče odreknuća – ne samo od njezina aktivnoga izvršavanja, nego i od same službe – rekao je:

„Apsolutno nema sumnje o valjanosti mojeg odreknuća od petrovske službe… Jedini uvjet valjanosti mojeg odreknuća je potpuna sloboda moje odluke. Spekulacije o njezinoj valjanosti su jednostavno apsurdne“.

Što se pak tiče njegova stanovanja u Vatikanu, kanonska pravnica Cathy Caridy napominje da je to sasvim normalno i za očekivati, ako na umu imamo da je papa emeritus umirovljeni rimski biskup, a Vatikan je sjedište njegove bivše biskupije. Kanon 402 §1 predviđa kao normalnu stvar da umirovljeni biskup boravi u svojoj bivšoj biskupiji.

Filozofski problem: nepostojeće dužnosti

Pravnik Violi tvrdi da se Benedikt „lišio sve moći uprave i zapovijedanja“. „Nije se odrekao svojih dužnosti, koje su neopozive, nego njihovog konkretnog izvršavanja“. Filozofski, ova tvrdnja, shvaćena u njezinom prima facie značenju, nema smisla. Nitko nije dužan učiniti nešto što ne može učiniti. Nemam dužnosti za ono što mi je nemoguće.

Zamislite da ste kapetan velikoga broda. Imate posebne „moći uprave i zapovijedanja“, kao i posebne „dužnosti“: jamčiti funkcioniranje broda, provoditi misiju koju brod ima itd. Nakon dugogodišnje službe, povučete se u mirovinu. Odrekli ste se „moći uprave i zapovijedanja“ brodom. Ali kakvog smisla ima reći da svejedno možete zadržati svoje kapetanske „dužnosti“? Nemate više nikakve moći, ne možete više utjecati na brod. Nemate ovlasti koje su potrebne da biste jamčili funkcioniranje broda ili izvršavanje njegove misije. Kako onda možete imati tu „dužnost“?

Nitko nema „dužnosti“ činiti ono što mu je nemoguće. Kapetan koji se odrekao svoje uprave i vlasti nema nikakve kapetanske „dužnosti“ jer ih ne može izvršavati. Tako i s umirovljenim papama.

Prvi teološki problem: tonovi pravoslavlja

Ako papinstvo doista načelno može biti „kolegijalna i sinodalna“, gotovo „komunalna“ služba, onda u načelu možemo imati i više od dva sudionika u toj službi. Ako se papa Franjo povuče, a Benedikt još poživi, mogli bismo ih imati i tri. Mogli bismo susljedno izabrati pola kardinalskoga zbora za sudjelovanje u munus petrinum. Zašto ne i čitav zbor? Zašto ne i sve biskupe? Počinje li vam ovo zvučati kao pravoslavlje? Niste gluhi, tonovi su vrlo slični.

Vrhovna vlast u Crkvi imala bi oblik „jednoga papinstva“, „jednoga pape“, ali bi načelno u njemu mogli sudjelovati, recimo, svi biskupi. I to ne na nekakav delegirani način – „Papa mi je dao ovlasti da učinim to-i-to“, nego u pravom, nedelegiranom smislu, sudjelovanja u „komunalnome“ papinstvu.

Čak i ako to nije praktično izvedivo, načelno bi bilo moguće. A u načelima, a ne praktičnom provođenju se katolička ekleziologija razlikuje od pravoslavne.

Ukratko, čini se da ovaj pristup vodi ozbiljnim ekleziološkim problemima, a moguće je da upada u pravoslavnu poziciju (ili barem nešto njoj vrlo blisko).

Drugi teološki problem: biskup emeritus

Ideja jednoga pape koji subzistira u dva sudionika te službe jednostavno nema smisla s obzirom na katoličko poimanje papinstva.

Papa je rimski biskup, a posljedice umirovljenja jednog biskupa su poprilično jasne[3]. Biskup emeritus ne posjeduje više nikakve moći uprave u svojoj (bivšoj) biskupiji. On ne sudjeluje na neki način u „komunalnoj“ službi novoga biskupa (što god to trebalo značiti). Zato je, primjerice, sadašnji nadbiskup Los Angelesa José Gomez mogao sasvim legitimno lišiti svojeg prethodnika, kardinala Rogera Mahoneya, svih administrativnih dužnosti.

Unatoč tome što je Mahoney kardinal i što se radilo o vrlo osjetljivom pitanju, isključivi autoritet nadbiskupa Gomeza nije bio upitan. Ali takvo što bi bilo apsurdno da Mahoney na neki način „sudjeluje u proširenoj službi biskupa Los Angelesa“. Isto tako s rimskim biskupima.

To postaje još jasnije kad se sjetimo da papinstvo nije dodatni sakramentalni stupanj svetoga reda, iznad biskupstva, nego je upravna funkcija (vrlo posebna, istina – nad čitavom Crkvom, s drugim posebnim karizmama kao što je nezabludivost) koju ima rimski biskup, nasljednik sv. Petra. Sakramenti su neizbrisivi pečati, koji ontološki mijenjaju osobu koja ih prima. Papinstvo nije takvo.

Stoga je čudan komentar da je papa Benedikt samo „napustio papinsko prijestolje“, ali da „nije napustio tu službu“, što je navodno „sasvim nemoguće nakon njegovog nepovratnog prihvaćanja te službe“. Ali je jedino od neizbrisivog pečata – kao što je sakrament – „sasvim nemoguće“ odustati. Od upravne službe zasigurno nije – što pokazuje i povijest umirovljenih papi. Benedikt je ostao biskup; ali nije ostao papa, unatoč potencijalno zbunjujućem nazivu „papa emeritus“.

I sam je mons. Gänswein rekao kako su drugi pape (poput Celestina V.) mogli napustiti tu službu i jesu napustili tu službu. Osim ako je nešto bilo posebno u Benediktovu prihvaćanju papinstva (što bi ga učinilo „nepovratnim“), taj komentar nema, u svojem prividnom značenju, previše smisla.

Protumačiti na dobro

Sve u svemu, ova četiri problema nisu trivijalna i usudio bih se reći da odlučno zatvaraju vrata ideji „kolegijalnog“ papinstva. No, u svem poštenju prema nadbiskupu Gänsweinu, možda on to nije ni imao na umu – kakogod se izrazio. I on i Violi naglašavaju duhovni, odnosno molitveni vidik života Pape emeritusa. Na taj način on zasigurno doprinosi Franjinom pontifikatu, kao što mu drugi njegovi suradnici doprinose na druge načine.

Možda je to sve što je mons. Gänswein želio reći. Sv. Ignacije je slavno naučavao kako valja uvijek, ako je moguće, opravdati drugoga, prije nego li ga osuditi.[4] Čini se da ovdje imamo dobru prigodu za prakticiranje te kreposti.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

[1] Čitav tekst govora nadbiskupa Gänsweina na talijanskom možete pronaći ovdje.

[2] I ne mislim na postojanje više suparničkih pretendenata na papinsku titulu poput antipapi, nego doslovno multipersonalnost papinske službe. Više ljudi koji vrše službu Pape. A samo je jedan Papa. Ako ste zbunjeni, razumijem vas. Zvuči kao nešto iz Atanazijeva vjerovanja, a ne govora o rimskome biskupu.

[3] S jedinom razlikom u tome što papa nema kome ponuditi svoje odreknuće, budući da mu nitko nije nadređen. On samo, ako je tu odluku donio slobodno, odustane od službe i ipso facto, prestaje biti rimski biskup; nema nikoga tko bi prihvatio njegovo odreknuće.

[4] Mons. Gänswein nije neki liberalni belgijski ili njemački teolog. Doktor je kanonskoga prava, bivši službenik Zbora za nauk vjere poznat po svojem pravovjerju te osobni tajnik samoga Benedikta XVI., što stvar čini još više zbunjujućom. U svakome slučaju, vatikanističke spekulacije – budući da nisam nikakav vatikanist – o mogućem „političkom“ značenju takvoga govora ostavljam informiranijma od sebe.

Vijesti

BiH Vrijeme za hrvatsku nacionalnu drskost?!

Published

on

U okolnostima kada bošnjački gazija sarajevskim studentima povjerava kako je pronašao poštenog Hrvata-nasljednika po svojoj mjeri, a pregovori HDZ-a, Trojke i SNSD-a sve više sliče na one kada se spašavala SFRJ, Hrvati moraju izići iz (dosadašnje) puke retorike i uzeti ono što im pripada.

Dragan Čović: „Ponosni smo što jesmo veliki narod u BiH“.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije 13-14 godina, komentirajući političke okolnosti u Bosni i Hercegovini, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić kazao je, pomalo i prkosno, kako hrvatski narod nema fenomen kuhanja žabe – trpjet će samo do određenog trenutka. A, evo, danas, kada je političko ozračje u nas vjerojatno gore negoli je bilo kada je biskup Ratko posegnuo za ovom uistinu ilustrativnom prispodobom, podsjetimo na sindrom kuhane žabe.

Kada, dakle, žabu bacite u vruću vodu, ona bi refleksno skočila van zbog osjećaja topline, odnosno ugroženosti. Kada je pak stavite u hladnu vodu pa je postupno grijete, žaba će mirno čekati da ju skuhate.

Ima još „Komšića“…

Ukoliko uopće postoji ikakva dvojba u kojoj su Hrvati (trenutačno) poziciji, govor Željka Komšića na sarajevskom Fakultetu političkih nauka uoči ovogodišnjeg Dana neovisnosti, zorno pokazuje kako bi i taj bošnjački gazija i njegovo biračko tijelo, u konkretnom slučaju vrlo mlado, tu (hrvatsku) žabu najradije utopili. Odmah! Sad, u hladnoj ili vreloj vodi –  svejedno. Pitali su, naime, sarajevski studenti svoga dragoga gosta, štoviše zamjerili mu: zašto nije spremio nasljednika za iduće izbore, kada ode iz Predsjedništva, da BiH ima koga birati. „Nemojte biti uvjereni kako je to tako. Ali nemojte očekivati, ostale su dvije i pol godine do izbora, da sada govorim o tim stvarima, o tom potom. To je jedna od stvari o kojima razmišljam, neću da kažem da me muče. Mislim da sam pronašao pogodnu osobu. Ostaje mi samo da tu osobu uvjerim da krene u tom pravcu jer mislim kako može pobijediti“, poručio je Ljiljan Zlatni, što je, dakako, izazvalo egzaltiranost, gotovo domoljubni trans mladeži u multi-kulti bastionu podno Trebevića.

I dok je, eto, on tješio „sarajevsku budućnost“ najavom kako ima još „Komšića“, u Mostaru su HDZ, Trojka i SNSD, gotovo u „sudačkoj nadoknadi“, pokušavali ispuniti (briselske) uvjete kako bi sredinom travnja Europska unija konačno amenovala službeni početak pregovora s, više-manje, posljednjom pretendenticom u europskoj čekaonici. O nekoliko je zakona riječ, ali Izborni je, sudeći prema svim dosadašnjim vijestima sa sličnih summita u Sarajevu i/li Laktašima, ono što Hrvatima i Bošnjacima nikako ne ide od ruke. (Srbima je ionako svejedno.) Slijedom čega, a poglavito zbog činjenice kako prijeti realna opasnost da najbrojniji narod instalira „novog Komšića“ – k’o da (već) dvojica nisu dovoljna?! – evo još malo(g) vremeplova.

Nije fer, ali

„Ponosni smo što jesmo veliki narod u BiH. To treba čuti svatko tko misli da može u ime nas donositi odluke. Mi smo danas u prigodi da pošaljemo jasnu poruku, tu smo, razvijat ćemo se, graditi, unatoč pokušajima da nas se zaustavi. Mnogi su se potrudili da pokušaju odgoditi odluku najviše pravne instance države, da onemoguće ono što nam je Ustavni sud definirao – a to je hrvatskom narodu drugi neće birati predstavnike. Jer taj narod je dio BiH, ima svoj ponos, skupo je platio svoj opstanak. Predstavljanje hrvatskog naroda na svim administrativnim razinama vlasti u BiH ustavna je kategorija naše zemlje BiH. Ali koliko god se oni trudili različitim nastojanjima, iz onoga što je ostalo u zakonskim okvirima, kada je u pitanju izborno zakonodavstvoneće moći birati za nas“, naglasio je Dragan Čović 10. kolovoza 2018. na Dan Općine Široki Brijeg.

Lider najjače hrvatske stranke u BiH i dalje je na toj crti. Međutim, od njegova nadahnuta govora u Hercegovini ljutoj, Bošnjaci su još jedanput uspjeli instalirati svoga Hrvata u troglavi državni vrh. A u aktualnim okolnostima, sudeći makar po tomu koliko ovo pripetavanje oko ispunjavanja europske zadaće traje, između Trojke – probosanske kako su se samopromovirali – i SDA nema značajnije razlike u poimanju legitimnog predstavljanja u državi s dva entiteta i tri naroda.

Istina, (tzv.) probosanski lider Elmedin Konaković odmah je nakon posljednjih izbora, u brojnim intervjuima, kazao kako je izbor bošnjačkoga gazije i ustavan i zakonit – ali kako nije fer. Uz to, prisegnuo je, čak i hrvatskim medijima, kako je i osobno bio njegov fan te otkrio – za one koji su to ionako već znali – kako je plan bio da se SDP, preko eto takvog Hrvata, približi hrvatskom narodu u BiH, da se raširi u Hercegovini i Posavini.

Guvernerska manira

„U političkom smislu ne mislim da se učinilo išta dobro ili da je on napravio išta dobro što bi našoj djeci olakšalo budućnost. Također, Komšić je kroz vrijeme potpuno homogenizirao hrvatski narod oko HDZ-a, a politički pluralizam u hrvatskom narodu je vrlo slabo razvijen“, posuo se malo i pepelom taj bivši član SDA, koja je u dva navrata – uz potporu, doduše neslužbenu, Islamske zajednice u BiH – prepisala ovaj socijaldemokratski urnek pa svoga poštenog Hrvata instalirala u hrvatsku fotelju kad je god to mogla.

I nije, dakako, šokantno samo to što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego ponajprije to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva

Čović je inače kronični optimist glede bosanskohercegovačke europske perspektive. Dojam je, međutim, kako je u posljednje vrijeme (malo) pokoleban. Tako je početkom veljače upozorio kako se eto događa da se partneri usuglase, a onda neki od njih pregovaraju s nekim drugim. Nije, istina, precizirao koji su to drugi. No nije teško detektirati kako je riječ o strancima – zapadnim veleposlanstvima, tim i 30 godina nakon Daytona neizostavno važnim akterima pred i post izbornih procesa u nas. Uostalom, na gotovo svako, a osobito u kontekstu aktualnih sastanaka vladajućih stranka, spominjanje legitimnih predstavnika, oglašava se Veleposlanstvo SAD-a u BiH. Onako baš u sad već kronično guvernerskoj maniri.

I, ne samo to. Slučaj južna plinska interkonekcija, taj, po stavu HDZ-a, strateški interes hrvatskog naroda u BiH, govori kolika su očekivanja sarajevske političke (i ine) čaršije od Washingtona.

Bastion šovinizma?!

Nakon što su se 24. veljače u Zagrebu sastali hrvatski premijer Andrej Plenković, vlasnik (a i novinar) Face TV Senad Hadžifejzović uznemirio je svoje gledateljstvo: „Današnji sastanak Plenkovića i Čovića u Zagrebu je bitan, ali izjava nakon sastanka šokantna. Plenković je javno dao podršku Čoviću za Južnu gasnu-plinsku interkonekciju, ali pod Čovićevim uvjetima. Izjava Plenkovića je totalna kontra Amerikancima.“

Uz to, većina bošnjačkih medija zagrebački je sastanak sestrinskih stranaka sublimirala stavljajući (bezmalo) zajednički naslov: „Ovo se Amerikancima neće svidjeti!“ Gotovo, također, da i nema bošnjačkog portala ili novine koji nisu prenijeli, većina u cijelosti, tekst iz New York Timesa o izgradnji južne interkonekcije koja, veli taj list, izaziva etničke nesuglasice. I baš kao što je gazdu gore rečene televizije šokiralo zagrebačko suglasje Plenkovića i Čovića, tako je, ali uistinu, šokantan članak američkoga dnevnika u komu se uz ino kaže: „Lider bosanskih Hrvata Dragan Čović kaže kako podržava predloženi zapadni plinovod, ali želi ga staviti pod nadzor kompanije koju će voditi etnički Hrvati, umjesto postojećeg operatera plinovoda, BH Gasa sa sjedištem u Sarajevu, a koji vode Bošnjaci. Kompanija koju Čović želi stvoriti nalazila bi se u bosanskom gradu Mostaru, etnički mješovitom, ali dugom bastionu hrvatskog šovinizma“, piše NYT prije 15-ak dana.

Želje i pozdravi

I nije, dakako, ovdje šokantno što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva – uz potporu tzv. međunarodne zajednice. Tako evo pregovori po FBiH sve više sliče onima iz ranih 1990-ih kada se sastančilo po zbratimljenim republikama kako bi se spasila Jugoslavija. A o čemu je, u biti, riječ, plastično je objasnio prvi u Hrvata na „slučaju plin“.

„…Postoje dva pitanja, jedno je opravdanost svega toga kako bi se strateški izbjegla ovisnost o bilo kome te da imate povezanost i s jedne, druge i treće strane. To poštujemo i želimo, ali ne želimo biti naivni. Ne bih želio da danas, sutra zbog političke krize netko zatvori plinovod iz Sarajeva u Posušju. Okolnosti su u BiH takve da moramo uvažavati entitetsku i županijsku nadležnost“, kazao je Čović, ponovno „šokirajući“ mnoge…

Za što, u biti, nije bilo razloga jer ovo oko (ne)puštanja, Sarajevo je nedavno (umalo) imalo prigodu osjetiti na svojoj koži. Posljednjeg se dana prošle godine oglasio Nedeljko Elek. „Upravo me zvao predsjednik Republike Srpske Dodik. Uvažavajući predsjednikov zahtjev, poduzeće Sarajevo-plin iz Istočnog Sarajeva neće sutra isključiti plin susjedima. Sretnu Novu godinu Sarajlijama želimo uz ruski plin od predsjednika Dodika i kolektiva iz Istočnog Sarajeva“, poručio je (malo…) ironično taj direktor Sarajevo-plina.

Dosta je gutanja

Na to je, dakle, mislio Čović kada je tumačio zašto „hrvatska strana“ inzistira na spoju plinskih mreža Hrvatske i BiH preko Zagvozda s odvojcima prema Mostaru i Travniku što bi ovoj zemlji omogućilo pristup LNG terminalu na Krku.

Nakon svega, spomenimo, a što je u stanovitoj mjeri u vezi i s onom žabom biskupa Ratka i s Čovićevim širokobriješkim nadahnućem, netom objavljenu studiju Sociologija hrvatskog društva dr. Ivana Burića, u kojoj autor, prepričajmo ga, uz ino poručuje kako Hrvati (ma gdje bili) moraju podići razinu pozitivne nacionalne drskosti, inovativnosti i prodornosti. Umjesto (samo) puke retorike. Kredibilitet povijesni i svaki drugi sigurno imaju, pa uistinu nema više potrebe – evo još jedne prispodobe iz životinjskog carstva – gutati žabe.

Zapravo „Komšiće“ – i/li slične mu evo najavljene nasljednike.

izvor: Nedjelja.ba

Continue Reading

Vijesti

Britanski parlamentarac Andrew Bridgen traži smrtnu kaznu za Bill Gatesa zbog zločina protiv čovječnosti…

Published

on

Britanski zastupnik Andrew Bridgen zatražio je da Bill Gates i “Covid elita“ dobiju smrtnu kaznu za navodne “zločine protiv čovječnosti” tijekom pandemije Covida – piše Antonio Klasić na Epoha portalu

Bridgen je uputio poziv tijekom zasjedanja parlamenta u Westminsteru ovog tjedna, navodeći da je uvijek bio protiv smrtne kazne, ali “događaji su me natjerali da preispitam svoj stav”

“Možemo li voditi raspravu o zločinima protiv čovječnosti i odgovarajućoj kazni za one koji produžavaju, kuju urotu i zataškavaju te zločine”, nastavio je Bridgen. “Zločini su toliko ozbiljni da bi konačna kazna mogla biti neophodna.” Pogledajte:

“Vladini čelnici diljem svijeta i drugi među njima sudjelovali su u nečemu što predstavlja izdaju javnosti”, izjavio je Bridgen odgovarajući na licemjernu repliku svoje kolegice Penny Mordaunt (koja je dugogodišnja članica WEF-a).

Bridgen je također kontaktirao načelnika metropolitanske policije Marka Rowleya kako bi organizirao trosatni sastanak na kojem će stručnjaci i zviždači pružiti dokaze da su kriminalne aktivnosti provodili najviši članovi vlade i državne službe u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Prošlog je tjedna Bridgen otkrio da mu je viši ministar u britanskoj vladi rekao detalje plana korištenja turbo-raka za depopulaciju svijeta.

Bridgen je objasnio da se incident dogodio u čajani u Westminsterskom parlamentu, gdje mu je neimenovani viši ministar rekao da će “brzo umrijeti od raka” jer je bio prevaren da uzme cjepivo tijekom pandemije.

“Možete reći što god želite”, rekao je ministar Bridgenu. “Nije važno. Vi ste cijepljeni. Uskoro ćete umrijeti od raka.

Bridgen je bio zastupnik za sjeverozapadni Leicestershire od 2010. Postao je istaknuti glas u borbi protiv globalističkog autoritarizma u Ujedinjenom Kraljevstvu, prosvjedujući protiv obaveznog cjepiva protiv Covida, karantena i obveznog nošenja maski.

Bridgenovo pravodobno upozorenje o vrtoglavom porastu smrti od raka uslijed cjepiva mRNA dolazi u trenutku kada zaposlenici Pfizera počinju širiti vijest o prijevari.

Prema Pfizerovom insajderu koji upozorava da je svatko cijepljen mRNA hodajuća tempirana bomba koja čeka da eksplodira. Pogledajte video:

izvor: Epoha.com.hr

Continue Reading

Vijesti

Podcast Velebit – Zdenko Lozo: Tko su ruski igrači u Hrvatskoj?

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i geopolitički analitičar Zdenko Lozo.

Tijekom služenja vojnog roka u Bijeljini 1986. godine, uhićen je od KOS-a i suđen na Vojnom sudu u Sarajevu na 2 godine zatvora. Istragu je vodio general Aca Vasiljević.

Sudionik je Domovinskog rata u operacijama od Kupresa, Zapadne Bosne i Južnog sektora do Oluje. Nakon osamostaljenja je radio u HIS-u, a potom u SOA-i kao analitičar za gospodarske analize i energetiku, te s njom povezane transportne pravce i skladištenje, preradu, eksploataciju, istraživanje, prodaju ugljikovodika i analizu ruskih planova energetskog pokoravanja Europe.

Zajedno s Tomislavom Jonjićem uređivao je Imotsku krajinu i 7Dnevno. Objavljuje u portalima Kamenjar i Dalmacija danas.

– Sve o energetici kao geopolitici.

– Ruska priča na Balkanu i u RH te u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i Sloveniji. Njene namjere i uspjesi penetracije.

– Milanović kao ruska marioneta. Način njihova targetiranja, pridobivanja i financiranja.

– Hrvatske energetske kompanije INA, HEP, JANAF i Plinacro.

– Političke stranke, poglavito tzv. desnica. Načina nastajanja, planovi, gazde…

– Svjetski geopolitički tektonski pomaci.

Pogledajte i poslušajte na Podcastu Marka Juriča i Projekta Velebit

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved