„Universi Dominici gregis“ je apostolska konstitucija Katoličke crkve koju je izdao papa Ivan Pavao II. 22. veljače 1996. godine. Zamijenila je apostolsku konstituciju pape Pavla VI., „Romano Pontifici eligendo“, kao i sve prethodne apostolske konstitucije i pravila o predmetu izbora Pape. Konstitucija „Universi Dominici gregis“ („cijelo Gospodinovo stado”) izmijenila je ili u nekim slučajevima potvrdila pravila za konklavu. Također je pojasnila, tijekom „sede vacante“ (prazne stolice), kojim bi se pitanjima mogao baviti Kolegij kardinala, a koja bi pitanja bila rezervirana za budućeg papu.

Tajnost

Tijekom postupka mora se osigurati stroga tajnost. Svatko tko krši sigurnost Vatikana, uvodi opremu za snimanje ili komunicira s kardinalnim izbornikom na bilo koji način, riskira izopćenje. O ostalim kaznama odlučuje budući papa. Sudionici su dužni položiti zakletvu tajnosti.

Metode izbora

Prije toga, uz tajno glasanje, bile su dopuštene još dvije metode za provedbu izbora. Povjerenstvo od devet do petnaest jednoglasno izabranih kardinala moglo bi biti delegirano kako bi donosilo odluku za sve (izbor kompromisom, po kompromisu). Alternativno, formalni listići mogli bi se odbaciti: na izborima aklamacijom birači su istodobno uzvikivali ime svoga preferiranog kandidata. Obje su ove metode sada ukinute: dano je obrazloženje da bilo kompromis ili aklamacija neće zahtijevati od svakog kardinala da izrazi svoje sklonosti. Također, ove su dvije metode imale tendenciju stvaranja kontroverze , a u svakom slučaju ni jedno ni drugo nije korišteno već neko vrijeme. Posljednji kompromisni izbori bili su za pape Ivana XXII. godine 1316., a posljednji potvrdni (aklamacijski) izbori bili su za papu Inocenta XI. godine 1676. Tajno glasanje sada je jedina valjana metoda izbora pape.

Nastanak konstitucije „Univerzi Dominici Gregis“: njezini propisi i novine u odnosu na prijašnje vrijeme

Njegova Svetost Ivan Pavao II. izdaje apostolsku konstituciju „Universi Dominici Gregis“, koja obrađuje pitanja upražnjene Apostolske Stolice i izbora rimskog Prvosvećenika. Tom je konstitucijom Ivan Pavao II. ukinuo sve druge konstitucije i odredbe prijašnjih papa koje se tiču ovog predmeta i u isto vrijeme proglasio potpuno ništavnim i nevažećim bilo što učinjeno od bilo koje osobe, bez obzira na njezin autoritet, bilo to svjesno bilo nesvjesno, ako je u suprotnosti s „Universi Dominici Gregis“. Stoga je i izbor kardinala Bergoglia, pape Franje, bio podložan apostolskoj konstituciji „Universi Dominici Gregis“, crkvenom dokumentu izdanom u Rimu, na Trgu Svetog Petra, 22. 02. 1996 godine od Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. U proglasu tog dokumenta papa Ivan Pavao II. piše: „Stoga, nakon zrelog promišljanja i slijedeći primjer svojih prethodnika, nalažem i propisujem ove norme i neka se nitko ne usuđuje osporavati ovu Konstituciju, niti bilo što u njoj sadržano, iz bilo kojeg razloga. Ova Konstitucija ima se potpuno obdržavati od svih, bez obzira na bilo kakve suprotne stavove, čak i ako su vrijedni posebnog spomena. Ovdje proglašavam ukinutima sve konstitucije i odredbe koje su o ovim pitanjima donijeli rimski prvosvećenici, te u isto vrijeme proglašavam potpuno ništavnim i nevažećim bilo što učinjeno od bilo koje osobe, bez obzira na njezin autoritet, svjesno ili nesvjesno, što bi bilo u suprotnosti s ovom Konstitucijom.” Ovdje napominjem da Apostolska konstitucija nema referenci na poseban kanon, jer crkveno pravno ima prednost pred kanonskim pravom. Stoga kanonsko pravo nije imalo nikakav utjecaj na ishod konklave i zato bi ubacivanje kanonskog prava u izbor kardinala Bergoglia, pape Franje, služilo samo da odvrati, zbuni i zasjeni jedini važeći kriterij: „Universi Dominici Gregis“. Ovim su papinskim dokumentom jasno određene ovlasti kardinalskog zbora za vrijeme upražnjene papinske stolice. „Za vrijeme upražnjene Apostolske Stolice, zakoni izdani od rimskih prvosvećenika ne mogu ni na jedan način biti ispravljani ili mijenjani, niti im bilo što može biti dodano ili oduzeto, niti može biti dana dispenza od njih čak ni djelomično, a to se posebno odnosi na proceduru i tijek izbora Vrhovnog Svećenika. Štoviše, ako bi bilo što bilo učinjeno, pa i pokušano protiv ove odredbe, ja svojim vrhovnim autoritetom proglašavam to ništavnim i nevažećim.” (Paragraf 4) „Ako bi se pojavile sumnje po pitanju odredaba koje sadrži ova Konstitucija, ili po pitanju načina njihove primjene, ja proglašavam da sav autoritet u prosuđivanju o ovim pitanjima pripada kardinalskom zboru, kojemu ja udjeljujem ovlaštenje u tumačenju svih dvojbi i spornih točaka. Također, utvrđujem, da ukoliko se ukaže potreba za raspravom oko ovih ili sličnih pitanja, osim samog čina izbora, dovoljno je da se većina prisutnih kardinala složi u istom mišljenju.”(Paragraf 5) “Isto tako, ako bi se pojavio problem koji, po mišljenju većine okupljenih kardinala, ne može biti odgođen za kasnije, kardinalski zbor može postupati prema mišljenju većine.” (Paragraf 6)

Određivanje valjanosti papinskog izbora

Dakle, valjanost papinskog izbora ovisi o usklađenosti s „Universi Dominici Gregis“, apostolskom konstitucijom o upražnjenosti Apostolske Stolice i izboru rimskog prvosvećenika. „Ako bi se izbor odvijao na način drukčiji negoli je propisano ovom Konstitucijom, ili uvjeti ovdje propisani ne bi bili ispunjeni, izbor je upravo iz tog razloga ništavan i nevažeći, bez ikakve potrebe za pojašnjenjem stvari i posljedično nikakvo pravo ne pripada izabranome.” (Paragraf 76) „Proglašavam da se raspored svega što prethodi izboru rimskog prvosvećenika kao i sam tijek izbora moraju u potpunosti poštivati. Čak i ako je Apostolska Stolica upražnjena kao rezultat odreknuća Vrhovnog Svećenika; sve u skladu s odredbama kanona 333 točka 2. ‘Zakonika kanonskog prava’, kao i kanona 44 točka 2 Kanona istočnih crkava (Paragraf 77). Dakle, kako se može iščitati, nema nikakve potrebe ni za čijom dodatnom prosudbom, uključujući učiteljstvo i kardinalski zbor. To je ujedno i logika i kritička ideja. Bilo bi potpuno nelogično iznositi dokaze o nevaljanosti papinskog izbora, nevaljano izabranom papi ili njegovim suradnicima… Ključni dio „Universi Dominici Gregis“, paragraf 76, kaže: „…I posljedično nikakvo pravo ne pripada izabranome”. Iz toga proizlazi da nevaljano izabran papa ne govori nepogrešivo o pitanjima vjere i crkvenog nauka, ne može sazivati crkvene koncile, sinode itd., ne može određivati, imenovati, posvećivati biskupe, nadbiskupe i kardinale, ne može pravomoćno reorganizirati i restrukturirati Rimsku Rotu itd. Iz istog se paragrafa također izvlači i zaključak da je nebitno jesu li prošle minute, sati, dani, mjeseci, godine ili čak desetljeća od nevaljanog izbora. On je svakako nevaljan, ako je tekao drukčije nego je propisano u „Universi Dominici Gregis“. Dolazimo do paragrafa 79. Apostolske konstitucije pape Ivana Pavla II. „Universi Dominici Gregis“, kojom je reguliran i zaštićen izbor Kristova namjesnika na Zemlji. „Također zabranjujem bilo kome, čak ako se radi i o kardinalu, da za vrijeme dok je papa živ i bez konzultacije s njim, pravi planove u vezi njegova nasljednika, obećava glasove ili na privatnim okupljanjima donosi odluke koje bi išle u ovom smjeru.” Nedvojbeno, ovdje je na pristojan način rečeno „ne pravi urote s drugima”, kad je riječ o izboru papinskog nasljednika. Paragraf 80 nastavlja: „Isto tako, želim potvrditi i odredbe koje su izdali moji prethodnici, a koje za cilj imaju isključiti vanjska uplitanja u izbor Vrhovnog Svećenika… Namjera mi je ovim zabranama obuhvatiti sve moguće oblike uplitanja, protivljenja ili sugestije, svjetovne vlasti bilo kojeg stupnja ili poretka, te drugih pojedinaca ili grupa koje bi možda pokušale izvršiti utjecaj na izbor pape.” „Kardinali elektori imaju se nadalje suzdržati od svakog oblika paktiranja, dogovora, obećavanja ili bilo kakvog drugog priklanjanja koje bi ih moglo obvezati da daju ili ne daju svoj glas osobi ili osobama. Ako bi do toga ipak došlo, čak i pod zakletvom, proglašavam da je takvo opredjeljenje ništavno i nevažeće i nitko nije obavezan izvršiti ga. Namjera mi međutim nije, zabraniti razmjenu mišljenja za vrijeme upražnjene Stolice.” Paragraf 83: „S istom ustrajnošću koju su pokazivali i moji prethodnici, iskreno potičem kardinale elektore, da se u izboru pape ne dopuste voditi prijateljstvom ili averzijom, tj. da ne padnu pod utjecaj naklonosti ili osobnog prijateljstva prema nikome, te da ne dopuste uplitanje osoba na vlasti, interesnih skupina, masovnih medija, sile ili straha od gubitka popularnosti.”

St. Gallen mafija – desetak biskupa i kardinala

Na površinu su isplivale optužbe da je tijekom izbora kardinala Jorgea Maria Bergoglia – pape Franje – došlo do povrede normi iz „Universi Dominici Gregis“, konkretno iz 2. dijela, 4. poglavlja, paragrafi 78-86. Prvi dokumentirani dokaz za to postoji u autoriziranoj biografiji kardinala Godfrieda Daneelsa, koja je izišla, 1. 10. 2015. godine.

1. U članku koji je objavljen 23. 09. iste godine, Karim Schelkens, koautor Daneelsove biografije izjavljuje: „Bergogliov izbor pripremljen je bez sumnje u Sankt Gallenu (gradić u Švicarskoj, gdje su se urotnici prvi put sastali)… Očito su na privatnim sastancima Sankt Gallen grupe i drugih koji su u to bili uključeni, za života pape Benedikta XVI. i bez konzultacija s njim, napravljeni planovi za izbor njegova nasljednika upravo protivno ‘Universi Dominici Gregis‘, paragrafu 79. Također je očito da je na privatnim sastancima Sankt Gallen grupe i drugih uključenih, smišljena zavjera da se individualno i grupno izvrši utjecaj na članove kardinalskog zbora kako bi kardinal Jorge Mario Bergoglio bio izabran za papu, protivno ‘Universi Dominici Gregis‘, paragrafu 80. Prekršen je i paragraf 81, koji zabranjuje paktiranje, dogovaranje, obećavanje ili druga unaprijed donesena opredjeljenja, koja bi ih obvezala da svoj glas daju određenom kandidatu, u ovom slučaju kardinalu Bergogliu, sadašnjem papi Franji.“

2. Dana 24. 09. 2015. otac John Zuhlsdorf u članku na portalu „National Catholic Register“, komentirajući biografiju kardinala Daneelsa, piše da kardinal u svojoj knjizi zapravo priznaje postojanje „mafia cluba” koji je posudio ime St. Gallen, a koji je osnovan s ciljem pokretanja drastičnih reforma u Crkvi, koje bi je „učinile modernijom” i kojom bi upravljao kardinal Bergoglio.

3. Dana 25. 09. 2015. i portal „LifeSite News“ donosi članak o izlasku autorizirane biografije kardinala Daneelsa, u kojoj on priznaje da je dio kleričke „mafije” koja je izrežirala Franjin izbor. U članku se navodi kako sam kardinal Godfried Daneels, javno i uz popriličnu dozu humora, priznaje kako je bio redoviti član tajne interesne skupine crkvenih osoba koja se sastajala u švicarskom gradiću Sankt Gallenu. U članku se dalje navode izjave kardinala Daneelsa da su se članovi St. Gallen grupe službeno i diskretno nazvali „mafija” i da su si za cilj postavili zaustavljanje rastućeg utjecaja kardinala Ratzingera pod pontifikatom Ivana Pavla II. Citat iz članka: „Izbor kardinala Bergoglia bez sumnje je bio pripremljen u Sankt Gallenu i glavne točke programa koji sada provodi papa Franjo iste su one o kojima su kardinal Daneels i društvo raspravljali pred više od deset godina.“

4. Početkom 2000. godine, kada se počeo nazirati kraj pontifikata Ivana Pavla II., strateški su sagledali sve što bi se moglo dogoditi u Crkvi nakon njega. Kada im se pridružio kardinal Silvestrini dobili su više taktički i strateški karakter.” Sve ove aktivnosti predstavljaju očito i nedvojbeno kršenje norma iz apostolske konstitucije „Universi Dominici Gregis“ svetog Ivana Pavla II., kojom se regulira tijek izbora rimskog prvosvećenika i ovlasti kardinalskog zbora prije i za vrijeme konklava. Ponavljamo, grubo su prekršene norme od 76. do 83. paragrafa, koje zabranjuju paktiranje, lobiranje, urote, bilo kakve vanjske utjecaje itd. Posljedično, izbor koji nije u skladu s „Universi Dominici Gregis“ nevaljan je i ništavan, i nikakvo pravo ne pripada izabranome, čak i ako se nepravilnosti otkriju u budućnosti.

5. Dana 29. 09. 2015. „LifeSite News“ je izvijestio i o tzv. „koncilu u sjeni” (shadow council), koji se sastao 25. 05. iste godine na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, a na kojem su prisustvovali biskupi iz njemačkih, švicarskih i francuskih biskupskih konferencija i na kojem se raspravljalo u uvođenju modernističkih promjena u „pastoralnoj praksi” po pitanju Pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, kao i prihvaćanju katolika koji žive u „stabilnim” istospolnim vezama. U listopadu iste godine na Sinodi o obitelji raspravljalo se o ovim pitanjima na poticaj pape Franje, a katastrofalne posljedice svega na vidjelo izlaze upravo ovih dana. „Lifesite“ je u ovom članku spomenuo biografiju kardinala Daneelsa, u kojoj on spominje upravo „koncil u sjeni”. Švicarski biskupi također su priznali postojanje St.Gallen mafije. Iz svega navedenog imamo dovoljno dokaza za postojanje urotničke skupine, štoviše i urote protiv pape Benedikta XVI., koja je bez njegovog znanja i za njegovog života isplanirala izbor njegovog nasljednika, čime je izbor kardinala Bergoglia za papu kanonski nevaljan, a sve njegove odluke, imenovanja, dekreti itd. ništavni.

ELECTION OF FRANCIS PURSUANT TO UNIVERSI DOMINCI GREGIS

Kardinal Godfried Danneels

Godfried Maria Jules Danneels (4. lipnja 1933. – 14. ožujka 2019.) bio je belgijski kardinal. Služio je kao metropolitanski nadbiskup Mechelen-Bruxelles i predsjedavajući biskupske konferencije Belgije od 1979. do 2010. god. Za kardinala je izabran 1983. godine. Ostavka koju je predao 2008., u dobi od 75 godina, prihvaćena je od strane pape Benedikta XVI. 18. siječnja 2010. godine.

Ređenje

Pred kraj studija, za svećenika ga je zaredio Emiel Jozef De Smedt , biskup Bruggea, na ceremoniji u župnoj crkvi Kanegem, 17. kolovoza 1957. godine.

Nadbiskup i kardinal

Danneels je raspoređen u nadbiskupiju Mechelen-Brussel 19. prosinca 1979. godine. Postao je primas Belgije, predsjednik belgijske Konferencije katoličkih biskupa, kancelar „Katholieke Universiteit Leuven i Université catholique de Louvain“. Papa Ivan Pavao II. slijedio je tradiciju da Mechelenski nadbiskup tradicionalno postane kardinal, te je Danneels postao kardinal.

Pregled njegove karijere, kardinal-nadbiskup

Dva su prilično različita razdoblja u Danneelsovoj karijeri kardinala i nadbiskupa. U prvih deset do petnaest godina Danneelsovi odnosi s Rimom bili su izvrsni. Imenovan je u brojne kongregacije i vijeća. Uz Kongregaciju za nauk vjere, u koju je već bio imenovan 1978. god., Kongregaciju za biskupe, Kongregaciju za kler, Kongregaciju za evangelizaciju naroda, Kongregaciju za katolički odgoj, Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Papinsko vijeće za dijalog s nevjernicima. Također je bio član stalnog tajništva biskupske sinode i sudjelovao je u brojnim sinodama. Ali njegovo vlastito oduševljenje vladanjem Crkve od strane Vatikana je jenjavalo. Nije odobravao način na koji je papa Ivan Pavao II. ograničio ulogu biskupskih konferencija poput CELAM-a (1992.), a posebno CCEE-a (1993.)., u kojem je imao važnu ulogu do 1993. god. Biskupijske ‘sinode su se svodile na pečatiranje odluka Rima, a nije se moglo raspravljati ni o biskupskoj kolegijalnosti ni o vatikanskom centralizmu’.

Rezultat ove promjene bio je trostruk:

1. Kako se smatralo da se Rim okreće udesno, Danneelsa, koji sebe smatra “ekstremnim centristom”, sve su više doživljavali kao ljevičara ili liberala.

2. Kako je Danneels postupno povećavao udaljenost između sebe i Rima, njegova popularnost kod kuće se povećavala i postao je zaštitno lice Katoličke crkve u Belgiji, čijim je lokalnim pitanjima posvećivao sve više vremena.

3. Također je sve više i više vremena posvećivao međunarodnim zadacima, što je često uključivalo njegove diplomatske sposobnosti kao i njegov prestiž.

Nakon konklava 2013. godine ponovno se osjećao lagodno u Rimu, ali dotad se već povukao kao nadbiskup.

Sinode

Danneels je sudjelovao u brojnim sinodama biskupa i odigrao istaknutu ulogu u nekima od njih:

1. Posebna skupština za Nizozemsku (14. – 31. siječnja 1980.)

Danneels je predsjedavao ovom sinodom, na temu „Pastoralna situacija u Nizozemskoj”, zajedno s kardinalom Johannesom Willebrandsom. Njezin je središnji zadatak bio prevladati podjele koje su mučile Katoličku crkvu u Nizozemskoj i sve veći jaz između Rima i mnogih nizozemskih katolika. Njegov konačni dokument potpisali su svi sudionici, no u Nizozemskoj je naišao na loš prijem, a sukobi između nizozemskih biskupa, među njima, te između nekih od njih i njihova stada nastavili su se.

2. Peta redovna generalna skupština (26. rujna – 25. listopada 1980.)

Tema je bila „Kršćanska obitelj”. U govoru Danneels je naglasio vrijednosti koje su bile temelji „Humanae vitae“, ali je pozvao na objektivnu analizu razloga zbog kojih je toliko katolika odbilo njezino učenje i istaknuo da mnogi razvedeni katolici više nisu vidjeli kako se kanonsko pravo moglo pomiriti sa zahtjevima Božjeg milosrđa. Pred kraj sinode, 24. listopada, njegov je prestiž bio takav da je sa 124 glasa izabran za člana generalnog tajništva biskupskih sinoda, nadjačavši čak i kardinale Josepha Aloisiusa Ratzingera (121 glas) i Basila Humea (110 glasova).

3. Druga izvanredna Glavna skupština (25. studenoga – 8. prosinca 1985.)

Posvećene „Dvadesetoj godišnjici zaključenja Drugog vatikanskog koncila”, njegove su se rasprave vrtjele oko pitanja „Hoćemo li staviti kočnice na II. Vatikanski sabor ili ćemo ga nastaviti, ili čak ići dalje?” Danneels je imenovan njezinim generalnim izvjestiteljem, a u tom mu je zadatku pomagao Walter Kasper, tada još uvijek profesor teologije. Njihovo konačno izvješće pohvalio je Papa i prihvatio gotovo jednoglasno. Ali njegovi se zaključci mogu tumačiti, i jesu se tumačili u oba smjera.  Mnoge je odluke prepustio Rimu, ne zaustavljajući tako tendencije centralizacije u Crkvi.

4. Posebna skupština za Europu (1. – 23. listopada 1999.)

Tema je bila „Isus Krist, živ u svojoj crkvi, izvor nade za Europu”. Danneelsov govor napadajući kulturni pesimizam rasprostranjen među brojnim rimskim prelatima impresionirao je mnoge uoči vijeća, kao i papu Ivana Pavla II.

Član mafijaške grupe Sankt Gallen

Dana 3. siječnja 1999. god. Danneels je postao član St. Gallen Group, u kojoj je trebao igrati istaknutu ulogu.

Danneelsov pogled na homoseksualnost i istospolne brakove

Danneels se uvijek protivio diskriminaciji homoseksualaca i uvijek je bio za pravni zakon o stabilnim odnosima između partnera istog spola. To je rekao 11.  travnja 2003. god. u privatnom pismu Guyu Verhofstadtu, čija je vlada to odobrila. Ali on se uvijek protivio nazivanju takvog statuta “brakom”. Ta je stajališta ponovio deset godina kasnije, u novinskom intervjuu u kojem je rekao: „Crkva se nikada nije protivila činjenici da bi između homoseksualaca trebao postojati neka vrsta ‘braka’, ali zato se govori o ‘vrsti’ braka. Ali nije istinski brak ono između muškarca i muškarca, stoga u rječnik morate staviti još jednu riječ. Ali da je zakonito, da zakon to može legitimno predvidjeti, to je nešto o čemu Crkva nema što reći.“

Danneelsov pogled na eutanaziju

Dana 13. travnja 2008. Danneels je u emisiji „Katholieke Televisieen Radio-Omroep” (Katolička organizacija za televiziju i radiodifuziju) rekao: „… Hoće li se liberalizirati zakon o eutanaziji izbor je između dvije civilizacije, civilizacije ljudi koji imaju ili žele biti pod potpunom kontrolom samih sebe, i civilizacije u kojoj još uvijek ima mjesta za Boga i za ono što nadilazi čovjeka… Mislim da je to procvat tipične evolucije, gotovo bih rekao kancerozni rast svijesti, koji se sretan probudio tijekom renesanse, ali koji je sada poprimio gotovo kancerozne razmjere.“

Papinska konklava iz 2005. godine

Nakon smrti pape Ivana Pavla II., 2005. godine, Danneels je naveden kao mogući nasljednik, iako s oslabljenim mogućnostima zbog činjenice da je bio nadbiskup zemlje u kojoj su nedavno abortus, eutanazija i istospolne zajednice legalizirani i gdje su pod njegovim nadzorom pohađanje crkve i pastoralna zvanja opali na najniže povijesne razine. Danneels je sudjelovao u papinskoj konklavi 2005. godine. Rasprave prije konklave istaknule su smjer kojim je konklava trebala krenuti. Izabrala je papu Benedikta XVI. Danneels nije bio oduševljen izborom pape Benedikta.

Papinska konklava iz 2013. godine

Danneels je sudjelovao u raspravama kardinala prije konklave, koje je nazvao „najzanimljivijim raspravama u čitavom mom životu kao kardinala”, jer su bile daleko otvorenije od onih koje su prethodile konklavi iz 2005. god., a glavna tema bila je potreba za kolegijalnošću. Konklava je izabrala kardinala Jorgea Maria Bergoglia (kojeg je Danneels podržao kao člana St. Gallen Group). Novoizabrani papa Franjo pozvao je Danneelsa da se pojavi s njim na balkonu kad se prvi put pojavio nakon „Habemus Papam“ . Na inauguraciji pape Franje , Danneels je izgovorio službenu molitvu za novog papu u odsutnosti kardinala Paula Evaristo Arnsa. Kasnije je rezultat ove konklave opisao kao „een persoonlijke verrijzeniservaring” (osobno iskustvo uskrsnuća).

Kardinal Achille Silvestrini

Achille Silvestrini (25. listopada 1923 – 29. kolovoz 2019.) bio je talijanski kardinal Katoličke crkve. Služio je u vatikanskom diplomatskom zboru, bilo u Rimu bilo u inozemstvu, od 1953. do 1990. godine, a kasnije kao prefekt Kongregacije za orijentalne crkve, od 1991. do 2000. godine.

Kardinal

Dana 28. lipnja 1988. godine Silvestrini je postao kardinal, a 24. svibnja 1991. imenovan je prefektom Kongregacije za orijentalne crkve, a 3. travnja 1993. velikim kancelarom Papinskog orijentalnog instituta.  S obadviju funkcija povukao se 25. studenog 2000. godine

U svibnju 2001., kada je konzistorij kardinala raspravljao o ulozi i radu Biskupske sinode, Silvestrini je bio među kritičarima. Nazvao ih je „monolozima bez rasprave i odgovora”. U danima prije konklave koja je izabrala papu Benedikta XVI. rekao je da sljedeći papa treba riješiti odnos između pape i svjetskih biskupa. Rekao je: „Više od podjela, osjeća se distanca. Biskupi se osjećaju malo daleko od onoga što se događa u Rimu.” Predložio je stvaranje izabranog savjetodavnog vijeća biskupa za promicanje „kolegijalnosti” između njih i pape i Rimske kurije. Nakon izbora pape Franje, 2013. godine, rekao je da Katolička crkva mora „krenuti od Drugog vatikanskog sabora, od svega što još nije provedeno i mora još biti ostvareno”. Rad koncila i planove pape Ivana XXIII. nazvao je „nedovršenim zadatkom” i rekao da Crkvi treba „novi jezik za današnji razgovor s čovječanstvom, a posebno s novim generacijama i za davanje odgovarajućih odgovora na modernost”. Devedesetih se Silvestrini spominjao kao nasljednik pape Ivana Pavla II. u svjetovnom tisku, iako su promatrači Vatikana, poput Thomasa J. Reesea,  primijetili da je njegova poodmakla dob njegov izbor učinila nevjerojatnim. Silvestrini je bio jedan od desetak istomišljenika kardinala i biskupa koji su se sastali jednom godišnje od 1995. do 2006. godine u St. Gallenu u Švicarskoj, kako bi razgovarali o reformama u odnosu na imenovanje biskupa, kolegijalnost, biskupske konferencije, primat papinstva i seksualni moral. Međusobno su se razilazili, dijelili su mišljenje da kardinal Joseph Ratzinger nije ona vrsta kandidata za koju su se nadali da će biti izabrana na sljedećoj konklavi. Nakon što je u listopadu 2003. napunio 80 godina, Silvestrini je bio glavni kritičar pravila da samo kardinali mlađi od 80 godina mogu glasati u konklavi. Nazvao ga je „jednom od nesretnih reformi Pavla VI”.  Prestar za sudjelovanje u konklavi, 2005., za odabir nasljednika Ivana Pavla II., bio je energičan protivnik izbora Ratzingera za papu. Rekao je novinarima da gledaju kardinala Cormaca Murphy-O’Connora , nadbiskupa Westminstera.

Autor: Vladimir Trkmić/Geopolitika.news

(Napomena: promišljanja i teze iznesene u ovom tekstu isključivo su stav autora i ne predstavljaju nužno stavove portala Geopolitika News i njegovog uredništva)