Iranske su rakete navodno pogodile nekoliko izraelskih zračnih baza, uključujući Nevidim, Telnov i Hatserim. Potpuni opseg štete tek treba biti utvrđen, ali postoji zabrinutost da su možda pogođeni napredni F-35 mlažnjaci.

Projektili su lansirani iz raketne baze Shiraz u Iranu. Napadi predstavljaju značajnu eskalaciju napetosti između dviju nacija i potencijalno bi mogli predstavljati veliku prepreku za izraelsku sigurnost. S izraelske strane još nisu stigle nikakve potvrde – objavljeno preko youtube-a.

Ne prestaju priopćenja o sinoćnjem iranskom raketnom napadu na Izrael

I dok izraelski premijer Benjamin Netanyahu govori o velikom uspjehu proturaketne obrane njegove zemlje koja je uništila veliki dio ispaljenih iranskih raketa čiji se ukupan broj procjenjuje na 180, iranski službeni izvori tvrde suprotno. Neovisno o tome, upitna je učinkovitost izraelske protuzračne obrane jer je nedvojbeno da je znatan broj iranskih projektila pogodio izraelsko tlo, o čemu svjedoče brojni video snimci.

Iranski mediji izvijestili su da su projektili uništili desetke lovaca F-35. Izrael nije komentirao ovu informaciju, kao niti neovisni izvori. Glasnogovornik Izraelskih obrambenih snaga, IDF-a, Daniel Hagari, rekao je da su tijekom napada neke rakete oborene, ali “bilo je i pogodaka”.

U srijedu, 2. listopada, načelnik Glavnog stožera iranskih oružanih snaga, general-pukovnik Mohammad Bagheri, izjavio je kako je jedna od meta iranskog raketnog napada na Izrael bilo i sjedište izraelske obavještajne agencije Mossad. Njegove riječi prenosi iranska agencija FARS.

“Imali smo priliku napasti gospodarsku infrastrukturu (izraelskog) režima, ali smo napali samo vojne baze. Večeras smo napali bazu Mossada, zračnu bazu Nawatim i bazu Hatzrim, strateške radare i koncentraciju izraelskih tenkova,” – rekao je Bagheri.

Informaciju o pokušaju napada na sjedište Mossada potvrđuje CNN, ali tvrdi da je raketa eksplodirala oko kilometar sjeverozapadno od zgrade. Krater od eksplozije nalazi se na parkiralištu kina u blizini sjedišta izraelske obavještajne službe.

Mossadova obavještajna služba imala je ključnu ulogu u nizu izraelskih operacija protiv Hamasa i Hezbollaha u Libanonu. Tako je, prema navodima Reutersa, Mossad bio umiješan u miniranje Hezbollahovih dojavljivača i komunikacijskih uređaja čije su eksplozije počele u Libanonu 17. rujna, i kada je prema podacima libanonskog ministarstvu zdravstva, 4 tisuće ljudi ozlijeđeno, a 11 umrlo. Prema saudijskoj televiziji Al-Hadath, oko 500 pripadnika Hezbollaha izgubilo je vid zbog eksplozija.

Teheran je, objašnjavajući motive napada na Izrael, uključio odgovor na smrt čelnika Hezbollaha i Hamasa. Iranska Islamska revolucionarna garda (IRGC) izjavila je da je cilj napada bila isključivo vojna infrastruktura, poglavito izraelske vojne baze.

Iran ima tisuće balističkih raketa

Kako navodi CNN, Teheran ima tisuće balističkih i krstarećih projektila s različitim dometima, prema izvješću iz 2021. Projekta raketne prijetnje Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS).

Točan broj za svaku vrstu projektila nije poznat. Ali general američkog ratnog zrakoplovstva Kenneth McKenzie rekao je Kongresu 2023. godine da Iran ima “preko 3000” balističkih projektila, prema ovogodišnjem izvješću s web stranice Iran Watch na projektu kontrole nuklearnog oružja u Wisconsinu.

Putanja balističkih projektila nosi ih izvan ili blizu granica Zemljine atmosfere, prije nego što se teret bojeve glave odvoji od rakete koja ga je nosila uvis i padne natrag u atmosferu i na svoju metu.

Stručnjaci za oružje koji su analizirali provjerene snimke društvenih medija s mjesta događaja rekli su za CNN da je Iran koristio varijante balističkog projektila Shahab-3 u najnovijem napadu na Izrael. On je temelj za sve iranske balističke rakete srednjeg dometa koje koriste tekuće gorivo.

Bijela kuća očajnički pokušava spriječiti širi rat na Bliskom istoku

Višemjesečni napori Bidenove administracije da spriječi pravi rat između Izraela i Irana sada su stavljeni na najtežu kušnju dosad nakon što je Teheran u utorak lansirao baraž balističkih projektila na Izrael. O tome izvješćuje NBC News.

Administracija je proteklih godinu dana radila danonoćno pokušavajući izbjeći izravan sukob između svog saveznika Izraela i Irana. Ali sada se dužnosnici administracije suočavaju s potencijalno najgorim mogućim scenarijem, jer će najnoviji napad Irana neizbježno izazvati odmazdu izraelske vojske. Takva bi lančana reakcija mogla povući Sjedinjene Države, jer pomaže u obrani Izraela i drugih zemalja u regiji.

Američki ministar obrane Lloyd Austin razgovarao je sa svojim izraelskim kolegom ranije u utorak kako bi razgovarali o pripremama Irana za napad na Izrael, rekli su dužnosnici.

Ostaje nejasno hoće li američki arapski saveznici u regiji pomoći u obrani Izraela od zračnih napada ili će dopustiti letove iznad svog teritorija kako bi američki zrakoplovi mogli oboriti projektile. Te se vlade moraju boriti s mišljenjem domaće javnosti koje se snažno protivi pružanju bilo kakve pomoći Izraelu. Jordan je, kao i ranije, u utorak dopustio američkim snagama let unutar njegova zračnog prostora i obaranje iranskih projektila, rekao je jedan američki i jedan jordanski visoki dužnosnik za NBC News. Jordanski dužnosnik rekao je da će zemlja učiniti isto za “bilo koji drugi projektil koji leti iznad našeg zračnog prostora”.

Kasnije u utorak, iranska misija pri Ujedinjenim narodima rekla je da nije unaprijed obavijestila SAD o svom raketnom napadu. Misija je također objavila da je napad bio “legalan, racionalan i legitiman odgovor” na “terorističke akcije Izraela“ – i upozorila je da će, ako Izrael odgovori “daljnjim djelima zlobe”, Iran isporučiti “razoran odgovor.” (Geopolitika.news)

Tko o čemu, ja ću opet malo o našoj hrvatskoj ljevici. Hrvatska ljevica je ponosna na svoju jugo tradiciju, svoj NOB, svoja dostignuća, svoje “napredne stavove”, kako u pravilu tepa samoj sebi.

Ovih dana naletim na fejsu na tekst Ivana Kiša. Kao da sam sreo samog sebe, Kiš se kao opravdava pa kaže: “Ovaj sam tekst pronašao na bespućima interneta pa koga zanima. Sličnost sa stvarnim činjenicama je namjerna. Dakle, ljevica je izašla iz Sabora kad se je glasovalo o hrvatskoj neovisnosti. Ljevica je predala hrvatsko oružje JNA. Ljevica je glasala protiv zakona o hrvatskom jeziku. Ljevica je bila protiv Pelješkog mosta. Ljevica je bila protiv LNG terminala na Krku. Ljevica je lagala za dogovor Tuđmana i Miloševića. Ljevica je neprekidno optuživala Tuđmana i mnoštvo hrvatskih časnika i vojnika za ratne zločine. Ljevica je izvela privatizaciju najvažnijih državnih firmi. Ljevica je pokušala zaštititi udbaše prilikom izručenja Njemačkoj. Ljevica je vodila najneuspješnije hrvatske vlade.

Ljevica je, dok je bila na vlasti, devastirala hrvatsku vojsku i obavještajne službe. Ljevica je bila protiv modernizacije hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ljevica je željela privatizirati sve hrvatske autoceste. Ljevica je bila protiv uvođenja kune. Ljevici je smetalo prvo bijelo polje hrvatskog grba. Ljevica želi zabranu pozdrava ZDS. Ljevica inzistira na falsificiranoj komunističkoj hrvatskoj povijesti. Ljevica uvijek traži zabranu Thompsonovih koncerata dok hrli na koncerte srpskih cajki. Ljevica je ateistička i anti kršćanska, podržava pobačaj, aktivni je promotor LGBTIQ+ agende. Ljevica desetljećima blati i lažno optužuje blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ljevica neprekidno djeluje protiv katoličke Crkve, ustrajno napada većinu katoličkog svećenstva i vjernika.

Ljevica se protivi povratku hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu. Ljevica ima monopol na hrvatsku kulturu. Ljevica dominantno upravlja hrvatskim medijima. Ljevica veliča Tita, jednog od najvećih zločinaca svjetske povijesti. Ljevica ima lijepih riječi za propalu tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Ljevica se redovno nabacuje blatom po vrhunskim hrvatskim sportašima. Ljevica radi sve ne bi li učvrstila veze sa zemljama ‘regije’, a na uštrb odnosa sa zapadom…”. Autor se na kraju ispričava ako je nešto izostavio jer je toliko toga protuhrvatskog da je teško sve to zapamtiti. Potpisujem, ali koga zbog toga boli glava…

Tuđman je i danas kost u grlu ljevičarima

Uglavnom, s tom i takvom ljevicom, koja nikada nije bila hrvatska niti će ikada biti, nezbrojena i smotana hrvatska desnica priželjkuje suradnju! Takva tobožnja “desnica” u biti su tek otpali jugo komunistički otpadci, politički diletanti i bezglavi smušenjaci kako ih je nazivao hrvatski velikan i utemeljitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman. I da na kraju i zasolim, Franjo Tuđman i danas je kost u grlu razno raznim orjunašima i takvim ljevičarima. Toj i takvoj hrvatskoj “desnici” ne sviđaju novoizabrani saborski zastupnici pa se odmah “sele” na stranu na kojoj stoluju Benčićka, Kekinica, Raukarica tako da se lijevo sinkronizirano kokodakanje može nastaviti s dodatnim snagama. Kad se neočekivano u saboru pojavi poneki intelektualac odmah započne lijevo kokodakanje, vrijeđanje i njegovo prozivanje.

Hrvatska ljevica je uvijek egzistirala na rubu izdaje. To je primijećeno još u vremenu Antuna Gustava Matoša koji je i sam o tome pisao i čudio se. Nova su vremena, a hrvatska ljevica još živi u neprežaljenoj Jugi. Misle  da je njihova laž samo “prilagođena” istina. Kažu da istina uvijek ispliva na površinu. To je relativno točno. Jednom ispliva, ali ponekad kao lešina pluta po površini…

Sjeli su mu na račun. Računao je na to…

Neki ljevičari su nemoralni, a neki imaju dvostruki moral. Pljuni i zabrani, ili kako Dražen Travaš vidi Hrvoja Klasića ljevičarsku “istoriju” naše novije povijesti: “Evo nam još jednog stalnog gosta i ljubimca svih Zun Zara portala, televizija i gnojidbenih medija -našeg Klasića, defektnog imena i istog svjetonazora”. Evo što nam Hrvojica predlaže: “Pod hitno bi trebalo zabraniti televizijsko i radio emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su, kao jugoslavenske  zvijezde, nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava”.

To je, k’o bajagi, trebala biti vrhunska ironija našeg “istoričara”. Više je ironije u tvrdnji “istoričara” Goldsteina da je Hitler slao u Jasenovac “drobilice za kosti” pa je to razlog zašto u Jasenovcu od 700.000 ubijenih nema ni jedne kosti. Komentar Mile Bucića: “Fakultet političkih nauka, tu se kote novinari”. Klasić je jedan od onih koji voli ići do kraja, ali doći će vrijeme kad će morati platiti alimentaciju… Naime, kaj? Sve ovo što je iznio Ivan Kiš, Dražen Travaš, Ivica Granić i drugi, uglavnom samo na fejsu, znaju i naši vrapci. Možeš ti jugofile deklasirati argumentima sto puta, ali oni su svoje stavove uklesali (kao u kamenu) kroz tisak, televiziju, radio, sve medije koje čvrsto drže u svojim rukama.

Prijedlog Tuđmanu i Šušku

Kada umre Buda Lončar, osvjedočeni partizanski egzekutor, organiziraju akademije, na kojima sve što  je radio (ubijao, davio u moru, sredio embargo na kupnju oružja 1991.g. u UN-u) pretvaraju u nacionalne “zasluge”.  Politika je kao rijeka, nekog odnese, a nekog izbaci. Budu je izbacilo more za koje je bio tijesno vezan od tragične 1945.g. pa do smrti. Prema tome, može Kiš pisati, analizirati, osvjetljavati, ukazati itd, oni su uvijek spremni sve to prekriti svojim lažima iliti “prilagođenim” istinama. Dok je trajao Domovinski rat i dok su se branitelji, pa i HOS-vci, borili na Srđu s četnicima, “oni” su već točno znali tko će u mladoj hrvatskoj državi kontrolirati tisak, tko televiziju, tko radio… Tako nam se dogodilo: radio ne radio, slušaj radio! Kad sam jednom Tuđmanu i Šušku predložio da se pokrene jedan dnevnik desne, prohrvatske orijentacije, dobio sam odgovor “Pa hajte, pokrenite vi!”.

Zato je ono što pišem u mojim kolumnama već godinama kao i mnogi drugi domoljubni kolumnisti samo sviranje onoj stvari… Koliko je već samo domoljubnih tema obrađeno u raznim kolumnama koje kruže fejsom. Međutim nikada nećete o tim istim temama i argumentima za njih čuti ni riječi u našim mainstream dnevnicima, tjednicima ili televizijskim programima. Vlada zavjet medijske šutnje o bitnim hrvatskim problemima kao i tišina o kandidaturi Tomislava Jonjića za Pantovčak. Da se kojim slučajem kandidirao Ante Tomić, Vedrana Rudan ili netko sličan o tome bi brujali svi mediji, a izašla bi i sabrana djela tih naših ljevičara. Nemam političkih ambicija pa se mogu samo zlobno smješkati. Jonjiću pak nije do smješkanja…

Dok smo mi imali svoje principe, oni su imali Gavrila.

Trideset i prva je obljetnica operacije Džep 93. Operacije je to koje se Ivica Ivanišević iz Slobodanke i dan danas srami. Zločesti “krivousti” Tuđman je za par sati pretekao Bošnjake i Srbe da “realizuju” njihov dogovor po kojem bi 9. rujna Srbi osvojili Gospić, a Bošnjaci Mostar te, “molim lepo”, izbili na more. I danas bi odjekivalo “Lepom njihovom” oj, Jugo, jugice! I ne bi Davoru Ivankoviću iz Večernjaka palo na pamet “nediplomatski” tvrditi kako:  “Jugoslavija nije bila samo dobra glazba i jaka kulturna scena s kraja 80-tih. To je uljepšavanje povijesti države koja je bila diktatura nastala na groznom zločinu”. Nesretni Davor ide čak i dalje pa piše: “Godine 1945. Titove ubojice pobile su više ljudi nego bombe u Hirošimi i Nagasakiju”.

Juga je i danas dobar biznis

I što sad? Od vremena kad su eksplodirale te dvije famozne, povijesne atomske bombe krajem 1945.g. poginulo je 130 tisuća ljudi. U isto vrijeme je na “ovim prostorima” bilo ubijeno 180 tisuća ljudi. Na njih nije bačena atomska bomba, oni nisu stradali u borbi, nisu svi ni bili ni vojnici. Bilo je i žena i djece. Pobijeni su bez suđenja, a njihova tijela zatrpana su po “Hudim jamama” diljem Hrvatske i Slovenije… Te zločine bez presedana organizirali su i realizirali Tito, Ranković, Kardelj i drugovi partizani iliti komunisti. Masovnih zločina kasnije više nije bilo, ali je “partija” nastavila “državne neprijatelje” likvidirati sve do kraja 1988. godine. I što dodati ovoj našoj povijesti zločina? Što o ovom misle “Gera i Pofuk” kao i ostali “pevači” oj Jugo, jugice…

Bijelo Dugme orilo se nedavno u Splitu. Vijorila se zastava SFRJ na ekranu. Ta država i danas je dobar “biznis” za Gorana Bregovića i istomišljenike. Mnogima je pjevanje “Oj Jugo, jugice” samo nekakva budalaština. Po takvima svatko ima demokratsko pravo biti budala. To poentira i Davor. Samo jedni za Čavoglave i ZDS idu sucima za prekršaje, dok drugi imaju demokratsko pravo pjevati Jugi i vijoriti jugo zastavu. Ma što tko pričao, Jugovići su opet na sceni i u modi. To su oni kojima su u Beogradu najbolji tulumi. Nije onda ni čudno što zagrebačka zlatna mladež iz svojih vila pod Sljemenom vikendom hrli u “prestolnicu”.

Stravičan je podatak da je dedek Kajbumšćak bio ljudožder, a možda i srbožder. To je otkrio svijetu dedek Pantovčak na svjedočenju u Haagu.

Na pomolu je novi holokaust. Na vijest da je Izrael spreman napasti na Bliskom istoku skladišta oružja za masovno uništenje pametnim raketama “Uradi sam” koje same pronalaze cilj, u Izraelu je nastupila panika, a brojni Izraelci potražili su azil u Iranu….

Ivica Marijačić je u dilemi: “Ako je Radić napustio Penavu zbog, kako tvrdi, koalicije s HDZ-om, onda je najnormalnije očekivati kako će njegova stranka zauzeti najoštriji oporbeni odnos prema HDZ-u. Ali Radić ne isključuje mogućnost koalicije s HDZ-om, a još manje isključuje potporu HDZ-ovom predsjedničkom kandidatu Draganu Primorcu”. Nitko ne može slijediti takve amplitude.

U noćnom TV programu ima toliko horor filmova da je nemoguće pronaći film nakon kojeg je moguće zaspati.

Nevladinih udruga je preko devedest tisuća pa njihovom brojnom članstvu treba priznati status nacionalne manjine.

Nakon početka sukoba u Gazi, ratni reporteri iz Lijepe naše raštrkaše se po Bliskom istoku. Kad su oko njih počele eksplodirati bombe, na prve detonacije povukli su se na mirnije destinacije. Originalan je bio jedan koji je o ratu u Gazi izvještavao s Dugog rata.

Kažu da ako je žena varljiva pravda je u njenim rukama kvarljiva.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

“Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš čini s ljubavlju.” (sv. Mala Terezija)

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija.

Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!”

Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće – od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme – točno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.

Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj “oduzeo njezinu slobodu”, kako bi na taj način “postala jedno s božanskom silom”. Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.

Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio upriličen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike”.

Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, pet sati na ručni rad, dva sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo šest-sedam sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio “da će joj dati duše jedino po križu”.

Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.”

Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.

Na koncu života mogla je uskliknuti: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?”

Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.

Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.

Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve. (kta/malaterezija.net/bit.net)