Uvodnik Glasila dominikanskog reda – Le sel de la terre – Sol zemlje iz 1992 ali vječno aktualan.

S franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović

U sedmom volumenu niza Les hommes de la bonne volonte – Ljudi dobre volje, francuski književnik Jules Romains osvrnuo se na slobodno zidarstvo s očiglednim zadovoljstvom. Djelo nosi naslov: A la recherche d une eglise – U potrazi za jednom crkvom.

Da bi zaobišao kritiku masonerije  najprije je  predstavio na satirični  način  jedno od lica u svom romanu kao starog masona koji ismijava obrede svoje lože. Ali pozitivno predstavljanje /masonerije/ dolazi kasnije. Jedan pravi mason, vrlo simpatičan, otkriva svoj ideal, izgradnju Hrama, to će reći Novog čovječanstva konačno ujedinjenog u pravdi, miru i bratstvu. I katolička crkva je pozvana na suradnju nakon što ona napusti svoje nepomirljive stavove. I mason objavljuje svoj „slavni san“, san svoje sekte:

Potrebno je da se u određeno vrijeme riješe pitanja između Crkve i nas… Ja ne sumnjam u jedan savez do kojeg će doći prije ili kasnije… Savez će biti više manje tajan  …  Mi smo, oni i mi, jedini Univerzalni vojnici /igrači/ i također Duhovni … Zašto njihov Bog ne bi mogao podnositi našeg mladog arhitekta? Neka mu prepusti ovaj svijet ovdje a neka za sebe čuva onaj drugi … Ne mislite li tako?!

Ono što mu nudite to je situacija Boga u izgnanstvu? Možda, ali s velikim počastima /… / Ukratko, vidjet ćemo … Poznat vam je čuveni san jednog pape koji će jednog dana biti jedan od nas.?

Visoko inicirani radosno zaključuje: “Mi imamo već biskupe slobodne zidare! (str. 303-304).

ŽIDOVSKA VERZIJA (1951)

Ovaj masonski san ima svoju židovsku verziju. 1951, jedan židovski književnik (Abraham Mose Klein) opisao je različite ideale koji su oduševljavali njegovu vjersku braću u prvoj polovici 20 stoljeća. Junak romana, Melech Davidson, sa studija Talmuda prelazi na oduševljenje komunizmom prije nego je postao pobornik cionizma. U međuvremeno ga je nakratko privuklo kršćanstvo. On se odupro kušnji, ali njegov nećak je osjetio tjeskobu  pri  pomisli na takvo obraćenje. „Ujače Melech, jesi li ti već učinio nezamišljivi korak?“ Da bi ublažio njegov strah on se prepušta svom snu: Ujak Melech je postao ne samo kršćanin, nego papa, i koristi svoj autoritet da preoblikuje Crkvu sjedinjujući judaizam, kršćanstvo i islam u novo trojstvo“:

Vidio sam Njegovu Svetost Melecha kako sjedi na papisnkom prijestolju. Njegovi židovski korijeni su još uvijek bili u njemu aktivna, mada tajna sila. Vidio sam kako je ispunio, izvršio,  cijeli krug godišnjih vjersckih ceremonija vladajući nad svim duhovnim kraljevstvima, vršeći svoj utjecaj sankcijama u svjetovnim stvarima. /… / Sad, imajući punu moć nepogrešivosti, ujak Melech je objavio čovječanstvu: ukidanje dogmi, s izuzetkom božanskom zapovjedi vjere; ujedinjenje svih religija: kršćanstva, judaizma, muhamedanstva, trojstva koje će postati Jedno. Neka latinska vremena u kojem su vladale enciklike u mom maštanju budu  novo stvaranje, a napor isti onakav kakav je bio u  početnom  stvaranju,  neka donese harmoniju svemira u sabat sveopćeg mira.

VERZIJA KARBONARA (1824)

Ništa novog, reći će čitatelji Soli zemlje /Sel de la terre/:“Revolucija tijare i plašta i pape prema našim zahtijevima je zazvana 1820 na Velikom sastanku Karbonara /Alta Vendita/. Dokumenti koje je uhvatila vatikanska policija Grgura XVI ( i objavila 1859 po nareddbi Pia IX) su vrlo jasni. U pismu napisanom 3 travnja 1824 poglavar tajne organizacije:

Moramo provesti nemoralni odgoj u Crkvi i postići malim, postepenim koracima, koji nisu dovoljno definirani, pobjedu revolucionarnih ideja posredstvom pape. Po tom planu, koji nam još uvijek izgleda nadljudski, još uvijek hodamo teturajući /… /.

OKULTISTIČKA VERZIJA (1862)  – ELIPHAS LEVI (pseudonim otpadničkog đakona Alphonse-Louis Constant-a 1810-1875), koji je stvorio pojam „okultizam“, autora Rituala visoke magije (kojom se on predano bavio) u jednom pismu od 21. sječnja 1862:

Doći će dan kad će doći jedan papa koji će ispunjen Duhom Svetim objaviti da su sve ekskomunikacije poništene, da su sve anateme dignute, da su svi kršćani sjedinjeni u Crkvi, da će Ona pozvati i blagosloviti židove i muslimane, i da će, čuvajući jedinstvo i nepovredivost dogmi, dopustiti sve kultove prigrlivši sve ljude u jedinstvu svoje ljubavi i molitve. Neće više postojati protestanti: protiv čega će protestirati?

NOAHIDSKA VERZIJA (1884)

San sličan snu kabalističkog rabina Elie Benanozegh-a (1882-1900) koji opisuje „noahidski“ plan u svom glavnom djelu Israel et l’humanite – Izrael i čovječanstvo (1884, reprintirano 1914 s predgovorom raspopa Hyacinth Loyson-a). Prema planu Benamozegha katoličanstvo ne treba biti uništeno nego metamorfozom preoblikovano u religiju čovječanstva.

SOTONISTIČKA VERZIJA (1889)

Kanonik – otpadnik Roca (1830-1893) koji je ekskomuniciran zbog svojih sotonističkih naučavanja, objavljuje 1889 svoju „novu Crkvu“ koja više neće imati ništa od one prijašnje, ali koja će ipak od Rima primiti kanonsko ređenje i nadležnost“. Utemeljit će je papa koji će „posvetiti modernu civilizaciju“i  koji će je prozvati kćer Evanđelja.“ Nakon toga ne  preostaje papi ništa drugo nego da dokine papinstvo:

Objavljujući svoje dokinuće rimsko papinstvo će objaviti svijetu i gradu da je izvršilo svoju misiju i svoju ulogu inicijacije. Ona se razrješava slobodno od svog starog oblika da bi prepustila otvoren prostor novom višem pontifikatu nove Crkve, novog svećenstva koje će kanonski utemeljiti  prije ispuštanja svog zadnjeg daha.

MODERNISTIČKA VERZIJA (1907)

Ovo očekivanje revolucionarnog pape otvorit će /Crkvu/  modernom svijetu i definitivno će odustati od osuda grešaka, potaknut će modernu struju početkom 20 stoljeća.

U svom romanu Santo, Fogazarro predstavlja tajne sastanke jedne grupe klera i laika koji se pripremaju „reformirati“ Crkvu na svoj način. „Katolička doktrina je stari pohabani plašt osuđen na nestanak“, govori jedan od zavjerenika, Dom Clemente. Dodaje:“Staro ruho će biti odbačeno kao i sam crkveni autoritet.“

Ustvari, junaci romana, Piero Maironi (nadimak „Benedikt“) stiže do pape i izlaže mu svoj plan reforme:Crkvu treba liječiti od bolesti laži, vlasti i duha mrtvila /imobilnosti/. Dogma mora evoluirati kroz vijekove.

Nešto kasnije objavljena je u Londonu, svibnja 1908, brošura s naslovom Pope Pacificus – Papa pacifist, s istim programom. Ona najavljuje papu koji će konačno shvatiti kršćanstvo u akciji i životu a ne u dogmi. Otvorit će se svima koji se pozivaju na Krista, i uspostavit će toleranciju za sva mišljenja i bratsku suradnju svih onih koji žele poboljšati društvo. Pod njegovim pastirskim štapom će se ostvariti Kristovo obaćanje: I bit će jedno stada i jedan ovčinjak: Crkva milosrđa.

OSUDA PIA IX (1864)

Ništa novog kako se vidi. Demonski plan se ne mijenja. Ali romani Jules Romains, Abrahama Mosesa Kleina podcrtavaju opću poznatost plana. To je san „slavnih“, slavljenih, uglednih, dobro poznatih liberala javne scene kojoj se obraća Jules Romains. San koji tako jasno predstavlja moderni svijet tako da i oni koji ga istinski izvorno ne poznaju mogu ga odmah prepoznati.

Papa koji će ujednačiti Crkvu u svom stoljeću! To je slavni san za koji se vjerovalo da će biti ostvaren 1846: Tek izabranom papi, Pio IX  (1846-1878) oduševljeno je pljeskala europska masonerija, to je bio delirij u Italiji. Javne ovacije, koncerti u čast, salve pljeska, ništa se nije štedilo što bi trebalo označiti put pape kojim je trebao krenuti. Put posut cvijećem koji se brzo spuštao prema modernom svijetu. Ali ga je trebalo brzo mijenjati. Papa se nije prepustio.

1864, Pio IX je učinio besmrtnim svoje odbijanje objavom Syllabus-a – dokumenta koji se ponosno završava osudom sljedećeg stava: Papa se treba i mora pomiriti s napretkom i liberalizmom, s modernim svijetom.

Iza prethodnih ovacija je bilo lako prepoznati masonsku sektu.

1864 – 1964

Jedno stoljeće poslije jedan novi papa je prihvatio pruženu ruku masonerije. 1965, slobodno zidarski baron Yves Marsaudon, svjedoči u svom intervjuu o  Ivanu XXIII:

Pitanje: Jeste li dobro poznavali papu Ivana?

Marsaudon: Ja sam bio vrlo povezan s monsinjorom Roncalliem (budućim Ivanom XXIII), apostolskim nuncijem u Parizu. On me je više puta primao u nuncijaturi u različitim okolnostima, on je došao u moj dom u Bellevue u Seine –et- Oise kad sam bio imenovan ministrom Malteškog reda. Ja sam iskazao nunciju svoju zbunjenost zbog svoje pripadnosti masoneriji. Monsinjor Roncalli me je ohrabrio da ostanem u masoneriji.

Pitanje: Jeste li ga ponovo vidjeli kad je uzdignut za papu?

Marsaudon: Da, primio me je u Castelgandolfu u mom svojstvu ministra Malteškog reda i blagoslovio me je ohrabrenjem u približavanju Crkvi, kao /približavanju/  tradicionalne masonerije i Crkve.

Samo jedno stoljeće poslije Syllabus-a, jedan atipičan savjet, prvi takve vrsti i jedinstven tog dana, najava novog pastorala koji zamijenjuje osudu greški dijalogom, II. vatikanskim koncilom, koji je prema izjavi kardinala Ratzingera suprotnost Syllabusu. Zar to ne označava jasno kontra učiteljstvo?

OBJAVA /STARA/ VIŠE OD JEDNOG STOLJEĆA

Ovaj masonski poduhvat je uspio prije nego smo dobili Syllabus Pia IX, Humanum Genus Lava XIII i Pascendi svetog Pia X. Moglo bi se zamisliti da su vrata pakla pobjedila Crkvu. Ali to nije slučaj. Pape su dobile jedno stoljeće unaprijed svu potrebnu svjetlost za prolaz kroz tunel. Pio IX je htio da katolici budu na oprezu protiv karbonarskog sna „revolucije tiare i plašta“. On je svećano osudio taj projekt u svom Syllabus-u (1864).

Uoči svoje smrti, pedeset godina kasnije (1914) Pio X je upozorio na „tajna društva“ i na moderniste koji su se ustoličili u Crkvi.

Kad je ipak pedeset godina kasnije II. vatikanski koncil počeo biti korak protivan Syllabus-u sve je moralo biit jasno: stari masonski san je bio previše poznat da bi se mogao nijekati. Njegovo ostvarenje je preočito da bi moglo izmaći oku, a njegova osuda tokom čitavog stoljeća naučiteljstva Crkve je očigledna.

Za onog tko želi vidjeti,  svjetlost ide sve do tame.