Connect with us

Vijesti

Kad stado uzdrma iznenadna oluja – zadaća je pastira – učiniti sve da mu osiguraju mir i spokoj…

Published

on

Svako nazivanje Pape Franje različitim imenima kao “antikrist”… “lažni prorok”… izraz su intelektualne nemoći onih kojima su to jedini argumenti… potrebno je radi Istine postavljati pitanja koja propitkuju bit problema podijeljenosti koja razara Katoličku Crkvu.

Svjedoci smo nekontroliranih i neprimjerenih ispada pojedinaca koji ili bez ikakvih kriterija napadaju Papu ili ga bez ikakvih kriterija brane anatemizirajući svaki pokušaj komentara riječi koje je Papa izgovorio… ni jedni ni drugi nisu u pravu… potrebno je analizirati izgovorene riječi Pape Franje (“sine ira et studio”) koje nisu “ex cathedra” i koje su podložne svekolikom sudu onih kojima je stalo do Crkve… sve ostalo je petljanje u domenu koja je isključivo Božja…

Jedan koji postavlja pitanja ne vrijeđajući ni instituciju papinstva ni Papu osobno svakako je Opat Faria… (blog)

…………………….

Dragi Stilumcuriali, naš opat Faria šutke je promatrao „can can“ stvoren čuvenom rečenicom sadržanom u dokumentarnom filmu „Francesco“.

Zatim nam je, nakon duge meditacije, poslao ovaj članak koji predajemo vašoj pozornosti i onima koji su na dužnosti, ako ikad do njih dođe …

Dragi Tosatti, lako je bilo zamisliti poplavu kontroverzi koju su se pokrenule neke papine rečenice sadržane u dokumentarnom filmu “Franjo” ruskog redatelja Evgenija Afineevskog, predstavljenom na Filmskom festivalu u Rimu, koje ne samo da ne pokazuje znakove smanjenja, već rastu iz sata u sat. S jedne strane to je bilo u velikoj mjeri predvidljivo, s obzirom na objektivnu važnost uloga, s druge strane iznenađuje kako se, upravo radi vrlo žestokih kontroverzi koje su se odmah vidjele čitajući očitavanja i tumačenja međusobno oštro suprotstavljena, Sveta Stolica (još) nije osjetila dužnom razjasniti iste.

Kad stado uzdrma iznenadna oluja – a takav su učinak imale Papine rečenice, koje jedino slijepac ne bi primijetio – prava je zadaća pastira i njegovih suradnika učiniti sve kako bi osigurali očuvanje mira i spokoj povjerenih im ovaca. Osim ako, na kraju krajeva, pastiri ne smatraju manjim problemom ako stado ili čak samo njegov dio pati svjedočeći ovakvim senzacijama kao da im dnevno opterećenje bolima i poteškoćama već nije samo po sebi dovoljno; što očito to nijedna zdrava osoba ne može ni izdaleka zamisliti – da čak i suočeni s objektivnim problemom i za stado, pastiri procjenjuju da je cijena koju treba platiti i dalje prihvatljiva s obzirom na nešto što smatraju važnijim (i podrazumijeva se da bismo u tom slučaju htjeli znati što, točno).

Istina je, što više vremena prolazi to sve više obrisi priče počinju postajati jasniji, kao što je već utvrdilo nekoliko strana. Ali i pored toga ostaje mnogo sumnji i pitanja oko kojih je, inzistiramo, vrlo prikladno i potrebno da ih Sveta Stolica razjasni. Svakako ne pomaže niti zbor onih koji su na razne načine požurili, u satima koji su neposredno uslijedili nakon tsunamija, s bacanjem vode na vatru pod parolom “tiho-ništa-se-nije-promijenilo” (na doktrinarnoj razini, ur.) , a još manje velika skupina onih koji su išli dalje govoreći “ali-tu-rečenicu-papa-nikad-nije-izrekao”.

Za popis koji slijedi zasigurno ne tvrdim da je iscrpan, ali čini nam se da pitanja koja sadrži pokrivaju barem temeljne aspekte pitanja.

Opat Faria (Abate Faria)

11 PITANJA O DOGAĐAJU DOKUMENTARCA „FRANCESCO“ I NJEGOVIM IMPLIKACIJAMA

1. Potvrđuje li Sveta Stolica da je rečenicu, koja se odnosi na homoseksualne osobe, „Ono što moramo učiniti jest jedan zakon civilnog suživota. Na taj su način oni zakonski zaštićeni ”, sadržanu u dokumentarnom filmu„ Franjo ”ruskog redatelja Evgenija Afineevskog, zapravo izrekao papa Franjo? Ako da, kada i kojom prilikom?

2. Ako je istina da: a/ gornja rečenica izvorno je sadržana u intervjuu koji je papa Franjo objavio 31. svibnja 2019. meksičkoj novinarki Valentini Alazraki; b/ nakon toga je gornja rečenica uklonjena iz konačne verzije intervjua. Također se postavlja pitanje je li odgovor na točku b/ potvrdan, tko je odlučio izrezati je i zašto, te je li Sveta Stolica bila obaviještena i s time se složila;

3. Je li Vatikan surađivao, i ako jest, u kojoj mjeri, na koji način i u koje vrijeme, s redateljem Evgenijem Afineevskim na pripremi dokumentarnog filma “Franjo”;

4. Je li Sveta Stolica ima spoznaju kako i kada je redatelj Evgeny Afineevsky došao u posjed fragmenta s rečenicom „Ono što moramo učiniti je zakon civilnog suživota. Na taj su način oni zakonski zaštićeni”, koji je kasnije spojen u dokumentarni film „Francesco”;

5. Jesu li Papa i njegovi drugi suradnici prije pregledali dokumentarni film “Francesco” i kada;

6. U slučaju da je prije pregledan dokumentarni film “Francesco”, zašto Papa i njegovi suradnici nisu smatrali neprikladnim da ga objavljuju u verziji u kojoj je predstavljen na Filmskom festivalu u Rimu;

7. Smatra li Sveta Stolica slučajnim da je dokumentarac predstavljen dok je u tijeku njemačka Sinoda i istrage u vezi s aferom Becciu;

8. Je li Papa bio svjestan činjenice da je Andrea Rubera – koji se pojavljuje u dokumentarnom filmu “Francesco” i s kojim je razgovarao telefonom nakon pisma koje mu je dostavio sam Rubera – zajedno s Dariom De Gregoriom ima troje djece pribjegavajući praksi ” trudnoća za druge “poznatija kao „unajmljena maternica “;

9. U svjetlu n. 2357 Katekizma Katoličke crkve, vjeruje li Papa da gore spomenuti Andrea Rubera i Dario De Gregorio, za koje se čini da su u predmetnom dokumentarnom filmu zainteresirani za to da im djeca imaju katoličko obrazovanje, mogu ispuniti ovu zadaću ako i žive svoju zajednicu tjelesno;

10. Je li Papa bio svjestan činjenice da je tijekom programa “Fuori onda” od 31. siječnja 2016. spomenuti De Gregori doslovno rekao: “Majka ne postoji, majka je antropološki koncept, nema je.” (pozivajući se na gore spomenutu djecu (ur.) i zašto Papa nije smatrao potrebnim naglasiti gospodi Andrei Ruberi i Dario De Gregoriju važnost odrastanja djeteta uz oca i majku;

11. Kako Papa ocjenjuje zakon od 20. svibnja 2016., br. 76 koji regulira civilne unije u Italiji (tzv. Cirinnà zakon) u svjetlu katoličke vizije obitelji? Smatrate li da je to u skladu s potrebom koju je izrazio tijekom intervjua s novinarkom Valentinom Alazraki za zakonskom zaštitom homoseksualaca? Je li talijanska crkva i/ili Sveta stolica igrala aktivnu ulogu u procesu koji je doveo do odobrenja gore spomenutog zakona?

Ivica Ursić /fb | Marco Tossati /Abate Faria

Vijesti

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio misno slavlje na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega

Published

on

Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu – prenosi Domoljubni.hr

FOTO: TUZN // NADBISKUP KUTLEŠA PREDSLAVIO USKRSNU MISU NA KAPTOLU

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, 31. ožujka 2024., predvodio je svečano euharistijsko slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, izvijestio je Tiskovini ured Zagrebačke nadbiskupije.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Kutleša čestitao je okupljenim vjernicima Uskrs, kazavši kako je Uskrs najveći blagdan, “temelj naše vjere. Sve što je govoreno i pričano, bez Uskrsa nema smisla.”

Na početku homilije nadbiskup Kutleša istaknuo je da “nas Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe i svijet u Kristu i živoga Krista među nama i u svijetu, kako bismo i mi Kristovski živjeli u odnosu prema drugima i svijetu. Poziva nas da podignemo glave i da se uspravimo iz stanja pognutosti pod teretom grijeha i smrti.”

“Nakon Uskrsa učenici su se okupljali oko prazna groba, da bi potom, osnaženi susretima s Uskrsnulim, primili poslanje. Mi već gotovo dvije tisuće godina ispovijedamo vjeru da je Krist živ i da je njegov grob prazan, ojačavamo se tijelom i krvlju Gospodinovim, ali smo prestali govoriti o sudu i grijehu”, kazao je Nadbiskup i dodao da “taj strah od čovjekovih najdubljih i posljednjih stvari govori da nismo stigli do zrelosti vjere, ali i o tome da nam prosvjetiteljsko „konačno odrastanje čovječanstva“ nije pomoglo da odrastemo u svojoj čovječnosti i odgovornosti. Živimo u kulturi koja, „na način dosad nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti“ i sve snažnije očituje razorne posljedice takva isključenja.”

“Krist je svojom pobjedom nad smrću otklonio duboki jaz između čovjeka i njegova Stvoritelja, poništio je onu temeljnu odijeljenost od Boga koja je srasla s našom ljudskom naravi te nam je otvorio vrata u vječnost. Ta odijeljenost je onaj iskonski grijeh od kojega spašava vjera u Isusa Krista. Ona nas oslobađa za život. Isusu je stalo do našega života, a ne do naše smrti. Njegovo je uskrsnuće jamstvo života i to vječnoga, punine koju još nismo iskusili, ali koja nam je namijenjena”, naglasio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je kazao da kršćanska nada nije bijeg od ovozemaljskih stvarnost i nevolja, nego suočavanje s njima, pogledom usmjerenim k vječnosti te pozvao vjernike da upravo zbog toga uzdignu svoje glave. “Jako dobro znamo da i našim zemaljskim stvarnostima pristupamo vođeni različitim ciljevima. Ako nam je cilj bogatstvo i materijalna korist, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako nam je cilj slava i moć, tada nećemo prezati ni pred čime kako bismo je stekli i očuvali. Ali ako nam je krajnji cilj Bog, koji drži ključeve Smrti i Podzemlja, odnosno naše konačne slobode, tada nas se i te kako tiče sve ono što je rekao i učinio za nas. Moramo mu dopustiti da razotkrije zlo u našim srcima i pouzdati se u njega jer je jedino ljubav iz koje je za nas podnio sramotnu smrt na križu sila koja nas drži na životu. Pozvani smo vjerovati da njegova krv čisti našu savjest od mrtvih djela kako bismo mogli služiti živome Bogu”, istaknuo je Nadbiskup.

“Na njegovu ljubav prema vama ne utječu vaši propusti ili pogreške. On je dao svoj život za tebe i u svojoj ljubavi prema tebi ne čeka da budeš savršen. Pogledaj njegove ruke raširene na križu i ‘pusti da te uvijek iznova spašava’. Hodaj s njim kao s prijateljem, primi ga u svoj život i dopusti mu da dijeli sve radosti i nade, probleme i borbe tvoje mladosti”, rekao je Nadbiskup ističući ovu poruku pape Franje mladima i dodao da središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego “živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta”.

Na kraju homilije Nadbiskup je kazao da su “učenici nakon drame razapinjanja morali iznova naučiti prepoznavati Kristovo lice. To više nije bilo moguće samo tjelesnim očima, nego ozdravljenim srcem. Nije bilo moguće graditi nove odnose samo na sjećanju na Isusa, na njegovim obećanjima koja su, tako je izgledalo, završila smrću. To je sjećanje moralo biti ozdravljeno stvarnošću novih odnosa koji su se rađali u zoru uskrsnuća.”

“Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu”, zaključio je nadbiskup Kutleša.

U koncelebraciji s kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog: mons. Stjepanom Večkovićem, mons. Stjepanom Kožulom, mons. Ivanom Hrenom, mons. Ivanom Miklenićem, mons. Josipom Balobanom, mons. Jurjem Bateljom, mons. Zlatkom Korenom, preč. Alojzijem Hoblajem, prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke preč. Denisom Barićem, pročelnikom Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK mons. Stjepanom Balobanom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa preč. Željkom Faltakom i nadbiskupskim tajnikom vlč. Andrijom Miličevićem.

Misnom slavlju prisustvovao je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković s izaslanstvom.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka i uz orguljsku pratnju Nevena Kraljića, prenosi IKA.

Continue Reading

Vijesti

Zapadno bombardiranje japanskog katolicizma

Published

on

Jednog vedrog, ali oblačnog jutra 9. kolovoza 1945., bombarder B-29, nazvan “Bocks Car”, američkih vojnih zračnih snaga, preletio je japanski lučki grad Nagasaki i ispustio visoko radioaktivnu plutonijsku implozijsku bombu na grad, 300 metara od druge najveće rimokatoličke katedrale na Dalekom istoku, Urakami katedrale Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – donosi James Bogle u OnePeterFive.

Gore: Katedrala Urakami, 7. siječnja 1946.

Bombardiranje je osobno naredio američki predsjednik i čelnik Demokratske stranke, Harry Truman.

Priča je sada djelomično tema velikog novog filma nazvanog po američkom znanstveniku koji je vodio program atomske bombe – pod nazivom Projekt Manhattan – a to je dr. J Robert Oppenheimer.

Rečeno je da pilot Bocks Cara, bojnik Charles Sweeney, Amerikanac irskog podrijetla, odgojen kao rimokatolik, nije imao jasan pogled na početnu metu, Kokuru (sada Kitakyushu), i pošto mu je ponestalo goriva, krenuo je natrag iznad Nagasakija kada je ugledao tornjić Katedrale. Zaključivši da to mora značiti da su u blizini bili ljudi, odlučio je baciti bombu više-manje na vrh.[1]

Nije jasno da li je znao da je to rimokatolička katedrala ili ne. Jasno je da je Sweeney zauvijek nakon toga, i dugo nakon što je saznao da je katedrala Urukami katolička, nastavio tvrditi da je bacanje bombe nužno i dobro.

Bojnik (kasnije general) Charles Sweeney USAAF, pilot bombardera Nagasaki


Bomba je eksplodirala u 11:02 ujutro i raznijela veći dio katedrale, veći dio grada i većinu njegovih stanovnika u paramparčad u zasljepljujućem bljesku.

Ostatke grada progutala je ogromna emisija, a posljedični oblak prašine toksičnog zračenja prouzročio je da veliki broj onih koji su preživjeli eksploziju umru tijekom sljedećih dana, mjeseci pa čak i godina – neki čak i 20 godina kasnije – od akutne trovanje radijacijom.

Bocks Car je ispustio ono što je u nuklearnoj trgovini poznato kao “prljava” bomba, što znači da će, nakon eksplozije, ispustiti vrlo visoku emisiju otrovnog nuklearnog zračenja.

Oblak gljiva iznad Nagasakija

To je bila nuklearna bomba koja je djelovala godinama nakon što je bačena – dajući ljudima Nagasakija užasne posljedice nuklearnog zračenja koje godinama polako ubija žrtve.

Velika većina ljudi izbrisanih i isparenih ovim strašnim oružjem bili su civili, djeca, žene, starci – od kojih gotovo svi nisu imali nikakve veze s ratom osim što su podnosili stalne zračne napade savezničkih bombardera i gubitke svojih muževa, očevi, braća i sinovi u sukobu. Ogromna bomba koja je bačena ravno na njih raznijela je djecu na sićušne komadiće unakaženog mesa i slomljene kosti

Američki ciljni odbor, kojim je predsjedao brigadni general Leslie Groves nakon imenovanja generala Georgea C. Marshalla, tadašnjeg načelnika stožera američke vojske, sastojao se dijelom od vojnih časnika, a dijelom od znanstvenika iz Projekta Manhattan.

Bili su krajnje nekvalificirani za odabir ciljeva u Japanu za bilo koju vrstu bombe, a kamoli za atomsku bombu. Međutim, Kyoto je prvotno bio na popisu meta, ali je skinut po nalogu američkog državnog tajnika, Henryja L. Stimsona.

Prema Edwinu Reischaueru, obavještajnom časniku američke vojske i japanologu, “jedina osoba zaslužna za spašavanje Kyota od uništenja je Henry L Stimson, ministar rata u to vrijeme, koji je poznavao i divio se Kyotu još od svog medenog mjeseca tamo nekoliko desetljeća ranije.” Stimson je otkrio da je povijesni grad Kyoto jedno od velikih umjetničkih središta svijeta.

Ali do toga je došlo pukim slučajem. Ciljni odbor inače nije bio opremljen za razumijevanje takvih pitanja i usredotočio se samo na veličinu grada i broj stanovnika.

Bilo je potrebno vrlo malo istraživanja da bi se otkrilo da je grad Nagasaki bio jedini grad u Japanu koji je najvjerojatnije bio prijatelj zapadnih saveznika, ne samo zato što je bio lučki grad u kojem su, čak i kad je Japan bio zatvoren i izoliran, stranci još uvijek ući i posjetiti, ali i zbog vitalno važnog kulturnog razloga.

Taj ključni razlog bio je taj što je grad Nagasaki bio sam epicentar japanskog katolicizma.

Brigadni general Leslie Groves pregledava kartu Japana kako bi odabrao ciljeve za atomske bombe
To je postalo nakon dolaska europskih misionara, poput svetog Franje Ksaverskog, u 16. stoljeću. Smatrali su da su Japanci prijemčivi za kršćanstvo i izjavili da su Japanci prirodno religiozan narod. Čak su i slavni samuraji (feudalni vitezovi) i Daimyo (feudalci) počeli prelaziti na kršćanstvo. Toliko se ljudi obratilo da se vlast uplašila i počela progoniti kršćanstvo kako bi zaustavila njegovo širenje.

Ne samo da je Nagasaki bio središte japanskog kršćanstva, nego je bio grad u kojem su japanski katolički mučenici, sveti Pavao Miki (blagdan 6. veljače) i njegovi drugovi, 1597. ubijeni razapinjanjem na križ i probadanjem kopljima tijekom široko rasprostranjenog progona kršćana pod Tokugawom Šogunat Tokugawa Ieyasu, car Ogimachi i carski namjesnik, Toyotomi Hideyoshi.

Nakon toga, kršćani Nagasakija bili su prisiljeni skrivati svoja vjerska uvjerenja tijekom dugog razdoblja progona koji je pratio politiku izolacije japanske vlade koja je Japan odsječila od ostatka svijeta na nekih 250 godina.

Ti su podzemni kršćani kasnije postali poznati kao Kakure Kirishitan (“skriveni kršćani”), tj. japanski katolici koji su otišli u ilegalu na početku razdoblja Edo početkom 17. stoljeća zbog progona.

Od početka izolacije Japana do ponovnog otvaranja Japana u 19. stoljeću, ovi Kakure Kirishitan zadržali su katoličku vjeru, lukavo je prikrivajući pod prividnim budizmom, bez ijednog katoličkog svećenika koji bi im pružio sakramente ili katehizirati svoju djecu.

Tajno su čuvali vjeru, čineći da njihove mise i službe bez svećenika izgledaju kao budističke službe, a njihovi kipovi Djevice Marije i svetaca izgledaju kao budistički kipovi kako bi izbjegli progon od strane vlasti.

Japanske kršćanske mučenike njihovi su progonitelji razapeli na križ, a zatim ih proboli kopljima u bok, podrugljivo oponašajući način Kristove smrti. Redovnici, fratri i redovnici pogubljeni su u redovničkim haljinama ili habitima.

Vlasti bi ih, kad god bi otkrile tajnog kršćanina, prisilile da zgaze ili pljunu na križ ili na sliku Djevice Marije, pod prijetnjom smrti onima koji bi odbili. To je rezultiralo s mnogo više japanskih kršćanskih mučenika koji su, nakon što su odbili oskvrniti kršćanske simbole, potom pogubljeni, često razapinjanjem na križ.

Kada su 1863. dva francuska svećenika iz Société des Missions Étrangères, otac Louis Furet i otac Bernard Petitjean, sletjeli u Nagasaki s namjerom da izgrade crkvu u čast glavnih mučenika Japana, bili su zapanjeni otkrivši desetke tisuća Kakurea. Kirishitan živi u Nagasakiju, veliki broj živi u selu Urukami (okrug Nagasakija gdje je kasnije izgrađena katedrala).

Crkva je dovršena 1864. i kasnije je postala Katedrala Oura posvećena japanskim mučenicima. Ubrzo su deseci tisuća podzemnih kršćana izašli iz skrovišta kako bi prisustvovali misama i službama koje su se održavale u novoizgrađenoj crkvi u Ouri.

Otprilike 30 000 tajnih kršćana izašlo je iz skrovišta kada je vjerska sloboda ponovno uspostavljena 1873. nakon Meiji obnove. Ovi Kakure Kirishitan također su bili poznati kao Mukashi Kirishitan (“drevni kršćani”).

Kad je vijest o tome stigla do blaženog pape Pija IX. u Rimu, on je to proglasio “čudom Orijenta”.

Izgradnja katedrale Urakami započela je 1895. godine, nakon što je ukinuta dugogodišnja zabrana kršćanstva.

Misionarsko svećenstvo kupilo je od seoskog poglavice zemlju na kojoj su se dva stoljeća odvijala ponižavajuća ispitivanja skrivenih kršćana.

Kada je dovršena 1925., bila je najveća kršćanska građevina u azijsko-pacifičkoj regiji sve do izgradnje još veće katedrale Bezgrešnog začeća u Hong Kongu.

Postala je sukatedrala u Nagasakiju zajedno s katedralom Oura.

Obje su katedrale bile raznesene u komadiće kada je Bocks Car bacio svoj smrtonosni teret na ništa ne sluteći glavni grad japanskog kršćanstva, jedini dio Japana za koji se razumno moglo očekivati da će biti najnaklonjeniji zapadnim saveznicima. Nolan bilježi ove brojke:

Od otprilike 12.000 kršćana koji su u to vrijeme živjeli u Urakamiju, 8.500 je ubijeno, uključujući nekoliko desetaka župljana i dva katolička svećenika, koji su tog jutra slušali ispovijedi u katedrali.

James Nolan, Atomic Doctors: Conscience and Complicity at the Dawn of the Nuclear Age (Harvard University Press, 2020.), 115.

Nekadašnji kršćanski grad Nagasaki i njegova rimokatolička katedrala sravnjena je s zemljom i smrskana atomskom bombom, a cijelo je područje bilo prekriveno vrlo otrovnom radioaktivnom prašinom, trovajući preživjele, od kojih su neki umirali čak 20 godina kasnije.

Kao što je pokojna i svjetski poznata katolička filozofkinja na Sveučilištu Oxford, profesorica Elizabeth Anscombe, napisala sljedeće kada je 1956. prosvjedovala na svom fakultetu dajući Trumanu počasnu diplomu:

…bombe su bačene na Hirošimu i Nagasaki. Odluka da ih se koristi protiv ljudi bila je Trumanova. Za ljude koji odluče ubiti nevine kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva uvijek je ubojstvo, a ubojstvo je jedan od najgorih ljudskih postupaka… Prilikom bombardiranja ovih gradova, sigurno je odlučeno da se ubijaju nevini kao sredstvo za postizanje cilja. I vrlo velik broj njih, odjednom, bez upozorenja, bez međuprostora za bijeg ili šanse za sklonište, koji su postojali čak i u ‘područnim bombardiranjima’ njemačkih gradova.[2]

Niti jednim moralnim standardom poznatim čovjeku ovaj se užasni ratni zločin nikada ne bi mogao opravdati. Namjerna odluka da se u paramparčad bombardiraju neborbena djeca, žene i starci uvijek je i posvuda sraman oblik masovnog ubojstva jednako nemoralan kao i masovno ubijanje Židova i drugih neborbenih manjina u koncentracijskim logorima.

Ta djeca, žene i starci nisu imali nikakve veze s objavom i vođenjem rata, što je od početka bila odluka samo njihove vlasti, a ne njih. Stoga je namjerno gađanje tih neboraca bio, i jest, očito nemoralan ratni zločin.

Ali odabrati Nagasaki kao metu za bacanje atomske bombe bio je čin, ne samo teškog kriminala i nemorala, već i intenzivne gluposti i strateške ludosti.

Ali koliko ljudi zna pravu priču o odluci da se baci atomska bomba na središte japanskog katolicizma? Vrlo malo, prema mom iskustvu.

Kao i kod podjednako nemoralnih bombardiranja civila u Njemačkoj, brojke ubijenih uvelike su podcijenjene od strane zapadnih vođa i povjesničara, uglavnom, sumnja se, iz pokušaja da se umanji sramota zbog onoga za što oni moraju znati da su bila ozbiljno nemoralna djela.

Pokojni član britanske Laburističke stranke u Domu lordova, Lord Snow, i sam vrsni znanstvenik i državni službenik, iznio je u Godkinovim predavanjima 1960., kasnije prikupljenim u knjigu pod naslovom Znanost i vlada, s preciznim detaljima, žalosnu priču gotovo potpunog neuspjeha savezničke kampanje bombardiranja Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata, koja je dosegla svoj vrhunac 1944.

Cijeli članak pročitajte ovdje

Continue Reading

Vijesti

Globalisti nasilno forsiraju 3. svjetski rat: NATO postrojbama je sada u Ukrajini “dopušteno prema međunarodnom pravu!”

Published

on

Ratni huškači u Njemačkoj ne posustaju. Sada su “stručnjaci” iz njemačkog Bundestaga objavili (još uvijek povjerljiv) dokument u kojem se navodi da bi NATO trupe na ukrajinskom tlu bile “dopuštene prema međunarodnom pravu”.

foto-ilustr.: Epoha

Međutim, ako bi Rusija odgovorila na agresiju na ciljeve u zemljama porijekla, to bi bio oružani napad koji krši međunarodno pravo. “Stručnjaci” očito znaju samo jedan cilj: utjerati Europu u Treći svjetski rat, mogući nuklearni rat – donosi Denis Ivić na portalu Epoha.

Njemački medij “Welt” izvijestio je 29. ožujka da je slanje kopnenih snaga NATO-a u Ukrajinu pravno prihvatljivo – i da neće automatski pokrenuti NATO savez. To pravno mišljenje zastupale bi “znanstvene službe Bundestaga”. Ono što je također šokantno je realnost kojom se takve teze plasiraju. Jer slanje trupa uvijek znači više rata, više patnje, više smrti. Bez obzira na to smatra li se rat “moralno” ili čak “pravno” opravdanim. 

“Stručnjaci” napominju da bi dotična država tada postala strana u sukobu. I ovu izjavu treba malo pažljivije promisliti. U Ukrajini već dugo postoje NATO vojnici (navodno samo kao instruktori i savjetnici). Sukladno tome, oni bi nacije pošiljateljice dugo uvlačili u sukob.

“Ako država članica NATO-a djeluje jednostrano – tj. ne u okviru prethodno odlučene operacije NATO-a i izvan vojnih zapovjednih struktura NATO-a – niti NATO kao cjelina niti druge države partneri NATO-a ne postaju strane u sukobu”, nastavlja list.

Welt.de

Ako država NATO-a poput Francuske samostalno pošalje kopnene trupe u Ukrajinu, neće sve države NATO-a automatski biti uvučene u sukob. Do ovog slučaja bi došlo samo ako bi se Rusija branila izvan teritorija Ukrajine.

Ako se trupe iz države članice NATO-a uključe u kolektivnu samoobranu (članak 51. Povelje UN-a) u ime Ukrajine u postojećem sukobu (između Rusije i Ukrajine) i napadnute su od strane druge strane u sukobu (Rusije) u tijek bitke u području sukoba, to ne predstavlja slučaj članka 5. NATO ugovora.

Dokument stručnjaka iz Bundestaga, još neobjavljen, citiran u Welt.de

Povod za odgovor znanstvenih službi bio je upit AfD-a o pravnom statusu u kontekstu mogućeg raspoređivanja francuskih kopnenih trupa. Ove znanstvene službe pododjel su Bundestaga. Tu su zastupljeni stručnjaci iz različitih disciplina – ukupno oko 100 ljudi. Radili bi “stranački neutralno i činjenično objektivno”.

Rastavljeno na posebno jednostavan jezik, ovi stručnjaci žele izjaviti “neutralno i objektivno” da ne samo da nam je dopušteno isporučivati ​​neograničen broj oružja i streljiva te da također možemo koristiti kopnene trupe protiv Rusije – već da Rusiji nije dopušteno ništa poduzeti protiv tvornica oružja i zapovjednih centara napadača. Svakom djetetu u vrtiću mora biti jasno da to u stvarnosti vjerojatno neće uspjeti.

Slučaj NATO saveza stoga ne bi bio potaknut proizvoljnom agresijom protiv Rusije, ali bi sigurno bio potaknut ruskim protunapadima.

S druge strane, vojna reakcija Rusije protiv ciljeva u Francuskoj predstavljala bi “oružani napad” (suprotan međunarodnom pravu) u smislu članka 5. Ugovora o NATO-u, koji je utvrdio činjenične preduvjete za proglašenje NATO-a savezom.

Dokument stručnjaka iz Bundestaga, još neobjavljen, citiran u Welt.de

Oduzima dah kako globalisti trenutno huškaju i potpaljuju sukob protiv Rusije. Provokacija je svakim danom sve više. Ako se ruski medvjed bude branio, uprijet će se prstom i okriviti. Ali nije tako jednostavno – napad na Ukrajinu 2022. – koliko god bilo kakav rat nepoželjan – bio je rezultat desetljeća provokacija, barem od puča na Majdanu 2014. koji je financirala CIA. (Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved