Connect with us

Vijesti

Kako razlikovati demonsko opsjednuće od duševne bolesti?

Published

on

Demonsko opsjednuće nije isto što i duševna bolest. Mnogi krivo miješaju demonsko opsjednuće s duševnim poremećajima i time nanose mnogo štete kršćanima. 

”Nemojte pobrkati duševni poremećaj s demonom. Previše revnih, neizobraženih ljudi napravilo je više štete nego dobra prepoznavajući demone ondje gdje ih nije bilo”, kaže Basil Jackson, direktor Psihijatrijskog centra Jackson u Milwaukeeju.

Shizofrenija ili depresija ne moraju biti demonsko opsjednuće

Jackson je susreo puno pastora i svećenika koji su iz neznanja pogrešno dijagnosticirali duševni poremećaj, poput shizofrenije ili depresije, kao demonsko opsjednuće.

Pogrešna dijagnoza demonskog opsjednuća može imati karakteristične posljedice za nekoga tko je duševno ili emocionalno bolestan te uzrokovati snažan osjećaj krivnje i osjećaj da ih je Bog odbacio. Taj se rezultat može izbjeći upućivanjem na odgovarajuće psihijatrijsko liječenje.

Osoba koja boluje od shizofrenije može u nekim elementima sličiti opsjednutoj osobi, na primjer promijenjena osobnost, neobična tjelesna snaga, promijenjeni glas, izraz lica i tako dalje.

Demonsko opsjednuće i duševna bolest se mogu preklapati

Kao što smo već spomenuli, demonsko opsjednuće i duševna bolest mogu se preklapati. Katkad simptomi mogu upućivati samo na duševnu bolest. Ili bolesnik može početi oponašati opsjednuće.

To jest, zbog svoje duševne bolesti neki umisle da su opsjednuti i ponašaju se u skladu s time. Naivni pastori ili svećenici mogu nesvjesno poticati takvo ponašanjem potvrđivanjem da je osoba doista opsjednuta.OGLAS

Prema Henryju A. Virkleru postoji nekoliko razlika između shizofrenije i demonskog opsjednuća:

Prije svega, shizofreničari često govore nepovezano, a ne profinjeno poput opsjednutog pojedinca.

Nadalje, shizofreničari vjeruju da su netko drugi, i to obično ljudi oko njih mogu opaziti.

Zatim, shizofreničari često daju iskaze za koje se može dokazati da su netočni sa stajališta vidovnjaštva i telepatije. S druge strane, izvantjelesne sposobnosti opsjednutih pojedinaca obično su autentične.

Četvrto, većina shizofreničara ne reagira negativno na molitvu, dok opsjednuti to čine.

Peto, obično ne postoje ”poltergeist” aktivnosti kad je riječ o duševnoj bolesti.

Šesto, shizofreničari često pozitivno reagiraju na odgovarajuće lijekove, za razliku od opsjednutih.

Naposljetku, egzorcizmi su obično neuspješni ili im je učinak kratka vijeka u osoba koje boluju od shizofrenije.

Pastor ili svećenik koji se osjeća nesposobnim riješiti osjetljiv slučaj duševnog poremećaja treba tražiti savjet stručnog psihijatra koji je upućen u demonska opsjednuća.

Autor: B. J. Oropeza; iz knjige ”99 odgovora na pitanja o anđelima, demonima i duhovnom ratovanju” (Stepress Zagreb) | Novi Život

Vijesti

SPEKTAKULARNO! KRISTOV GROB Misterija potvrđena nalazom restauratora iz 2016.?

Published

on

Ovo je mjesto gdje je Isus navodno pokopan – a zatim uskrsnuo. Ali je li to prava grobnica? Kako znamo? Pa, 2016. je otvoren prvi put nakon tolikih stoljeća… piše na X profilu Culture Critic.

Grobnica izgleda ovako. Nalazi se unutar svetišta zvanog Edicule, u jeruzalemskoj crkvi Svetog groba. Prije nekoliko godina unutra je pronađeno nešto izvanredno…

Evanđelja kažu da je Krist bio pokopan u grobnici uklesanoj u stijenu koja je pripadala Josipu iz Arimateje, izvan jeruzalemskih zidina i blizu mjesta raspeća: Kalvarije.

U 4. stoljeću počeo se stvarati veliki interes za utvrđivanje lokacije i prikupljanje bilo kakvih Kristovih relikvija. Ni manje ni više nego Helena, majka cara Konstantina, vodila je ovu borbu.

Nekoliko godina ranije (Milanski edikt, 313 po. Kr) njezin je sin prihvatio i legalizirao kršćanstvo nakon što ga je nadahnula vizija gorućeg križa. Kršćanstvo je brzo postalo religija carstva…

U dobi od gotovo 80 godina Helena je krenula na svoje hodočašće u Svetu Zemlju i 325. godine nove ere pronašla mjesto koje odgovara biblijskom opisu. Bilo je to malo izvan starih gradskih zidina.

Ali netko je tamo stigao prvi: car Hadrian. 200 godina ranije ondje je sagradio hram kako bi potvrdio pogansku dominaciju – u pokušaju da iskorijeni utjecaj kršćanstva.

Helena je razorila taj hram i počela iskopavati ispod njega. Pronašla je grobnicu i grobni krevet izrezan iz vapnenačke špilje, prema povjesničaru Euzebiju. Legenda kaže da je pronašla i tri križa, od kojih je jedan Kristov…

Dakle, Konstantin je dao sagraditi crkvu nad grobom: Crkvu Svetog groba. Od tada smo pronašli ostatke te crkve i Hadrijanova hrama na današnjem mjestu.

No crkva je od tada imala burnu povijest. Potresali su je požari, potresi, poharali su je Perzijanci i potpuno uništio muslimanski kalif 1009. godine — i ponovno sagrađen u 11. stoljeću.

Ovim događajima i svim vremenom koje je prošlo, kako možemo znati da je sadašnja grobnica prava? Do 2016. godine, najraniji arheološki dokazi tamo datiraju iz križarskih ratova – dakle prije samo oko 1000 godina.

Pa, kaže se da je Isus bio položen na grobni krevet od vapnenca. Ali krevet unutar današnje crkve prekriven je mramornim oblogama od najmanje 1555., a vjerojatno i stoljećima ranije. Za sve to vrijeme nitko ga zapravo nije vidio.

Odnosno, sve do 2016. godine, kada je nekim istraživačima dopušteno da ga otvore (jer je edikula odavno trebala biti popravljena)…

Evo što su pronašli:

  • Mramorna ploča s uklesanim križem
  • Sloj žbuke ispod
  • Krevet uklesan u izvorni zid od vapnenačke stijene

Znanstvenici su analizirali malter kako bi utvrdili kada je posljednji put bio izložen svjetlu.

Rezultat: 345. godine nove ere. Sigurno u vrijeme Konstantina.

S tim zapanjujućim otkrićem, mnogo smo sigurniji da je ovo mjesto koje je Constantine pronašao. Ostaje pitanje: jesu li Konstantinovi ljudi pronašli pravo mjesto?

Pa, prema izvještajima, kršćani koji su se ondje molili stoljećima prije Helenina dolaska toliko su vjerovali da je Hadrijanov hram mjesto da su je nagovorili da ga sruši, uz veliku cijenu.

I dok postoje konkurentska mjesta u Jeruzalemu, nijedno nema težinu povijesti iza sebe kao Crkva Svetog groba.

Tijekom restauracije, radnici su ostavili mali prozor u mramoru — hodočasnici mogu po prvi put zaviriti u vapnenac ispod. Zaviruju li u pravo grobno mjesto moglo bi zauvijek ostati tajna…

Continue Reading

Vijesti

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio misno slavlje na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega

Published

on

Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu – prenosi Domoljubni.hr

FOTO: TUZN // NADBISKUP KUTLEŠA PREDSLAVIO USKRSNU MISU NA KAPTOLU

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, 31. ožujka 2024., predvodio je svečano euharistijsko slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, izvijestio je Tiskovini ured Zagrebačke nadbiskupije.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Kutleša čestitao je okupljenim vjernicima Uskrs, kazavši kako je Uskrs najveći blagdan, “temelj naše vjere. Sve što je govoreno i pričano, bez Uskrsa nema smisla.”

Na početku homilije nadbiskup Kutleša istaknuo je da “nas Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe i svijet u Kristu i živoga Krista među nama i u svijetu, kako bismo i mi Kristovski živjeli u odnosu prema drugima i svijetu. Poziva nas da podignemo glave i da se uspravimo iz stanja pognutosti pod teretom grijeha i smrti.”

“Nakon Uskrsa učenici su se okupljali oko prazna groba, da bi potom, osnaženi susretima s Uskrsnulim, primili poslanje. Mi već gotovo dvije tisuće godina ispovijedamo vjeru da je Krist živ i da je njegov grob prazan, ojačavamo se tijelom i krvlju Gospodinovim, ali smo prestali govoriti o sudu i grijehu”, kazao je Nadbiskup i dodao da “taj strah od čovjekovih najdubljih i posljednjih stvari govori da nismo stigli do zrelosti vjere, ali i o tome da nam prosvjetiteljsko „konačno odrastanje čovječanstva“ nije pomoglo da odrastemo u svojoj čovječnosti i odgovornosti. Živimo u kulturi koja, „na način dosad nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti“ i sve snažnije očituje razorne posljedice takva isključenja.”

“Krist je svojom pobjedom nad smrću otklonio duboki jaz između čovjeka i njegova Stvoritelja, poništio je onu temeljnu odijeljenost od Boga koja je srasla s našom ljudskom naravi te nam je otvorio vrata u vječnost. Ta odijeljenost je onaj iskonski grijeh od kojega spašava vjera u Isusa Krista. Ona nas oslobađa za život. Isusu je stalo do našega života, a ne do naše smrti. Njegovo je uskrsnuće jamstvo života i to vječnoga, punine koju još nismo iskusili, ali koja nam je namijenjena”, naglasio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je kazao da kršćanska nada nije bijeg od ovozemaljskih stvarnost i nevolja, nego suočavanje s njima, pogledom usmjerenim k vječnosti te pozvao vjernike da upravo zbog toga uzdignu svoje glave. “Jako dobro znamo da i našim zemaljskim stvarnostima pristupamo vođeni različitim ciljevima. Ako nam je cilj bogatstvo i materijalna korist, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako nam je cilj slava i moć, tada nećemo prezati ni pred čime kako bismo je stekli i očuvali. Ali ako nam je krajnji cilj Bog, koji drži ključeve Smrti i Podzemlja, odnosno naše konačne slobode, tada nas se i te kako tiče sve ono što je rekao i učinio za nas. Moramo mu dopustiti da razotkrije zlo u našim srcima i pouzdati se u njega jer je jedino ljubav iz koje je za nas podnio sramotnu smrt na križu sila koja nas drži na životu. Pozvani smo vjerovati da njegova krv čisti našu savjest od mrtvih djela kako bismo mogli služiti živome Bogu”, istaknuo je Nadbiskup.

“Na njegovu ljubav prema vama ne utječu vaši propusti ili pogreške. On je dao svoj život za tebe i u svojoj ljubavi prema tebi ne čeka da budeš savršen. Pogledaj njegove ruke raširene na križu i ‘pusti da te uvijek iznova spašava’. Hodaj s njim kao s prijateljem, primi ga u svoj život i dopusti mu da dijeli sve radosti i nade, probleme i borbe tvoje mladosti”, rekao je Nadbiskup ističući ovu poruku pape Franje mladima i dodao da središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego “živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta”.

Na kraju homilije Nadbiskup je kazao da su “učenici nakon drame razapinjanja morali iznova naučiti prepoznavati Kristovo lice. To više nije bilo moguće samo tjelesnim očima, nego ozdravljenim srcem. Nije bilo moguće graditi nove odnose samo na sjećanju na Isusa, na njegovim obećanjima koja su, tako je izgledalo, završila smrću. To je sjećanje moralo biti ozdravljeno stvarnošću novih odnosa koji su se rađali u zoru uskrsnuća.”

“Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu”, zaključio je nadbiskup Kutleša.

U koncelebraciji s kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog: mons. Stjepanom Večkovićem, mons. Stjepanom Kožulom, mons. Ivanom Hrenom, mons. Ivanom Miklenićem, mons. Josipom Balobanom, mons. Jurjem Bateljom, mons. Zlatkom Korenom, preč. Alojzijem Hoblajem, prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke preč. Denisom Barićem, pročelnikom Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK mons. Stjepanom Balobanom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa preč. Željkom Faltakom i nadbiskupskim tajnikom vlč. Andrijom Miličevićem.

Misnom slavlju prisustvovao je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković s izaslanstvom.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka i uz orguljsku pratnju Nevena Kraljića, prenosi IKA.

Continue Reading

Vijesti

Zapadno bombardiranje japanskog katolicizma

Published

on

Jednog vedrog, ali oblačnog jutra 9. kolovoza 1945., bombarder B-29, nazvan “Bocks Car”, američkih vojnih zračnih snaga, preletio je japanski lučki grad Nagasaki i ispustio visoko radioaktivnu plutonijsku implozijsku bombu na grad, 300 metara od druge najveće rimokatoličke katedrale na Dalekom istoku, Urakami katedrale Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – donosi James Bogle u OnePeterFive.

Gore: Katedrala Urakami, 7. siječnja 1946.

Bombardiranje je osobno naredio američki predsjednik i čelnik Demokratske stranke, Harry Truman.

Priča je sada djelomično tema velikog novog filma nazvanog po američkom znanstveniku koji je vodio program atomske bombe – pod nazivom Projekt Manhattan – a to je dr. J Robert Oppenheimer.

Rečeno je da pilot Bocks Cara, bojnik Charles Sweeney, Amerikanac irskog podrijetla, odgojen kao rimokatolik, nije imao jasan pogled na početnu metu, Kokuru (sada Kitakyushu), i pošto mu je ponestalo goriva, krenuo je natrag iznad Nagasakija kada je ugledao tornjić Katedrale. Zaključivši da to mora značiti da su u blizini bili ljudi, odlučio je baciti bombu više-manje na vrh.[1]

Nije jasno da li je znao da je to rimokatolička katedrala ili ne. Jasno je da je Sweeney zauvijek nakon toga, i dugo nakon što je saznao da je katedrala Urukami katolička, nastavio tvrditi da je bacanje bombe nužno i dobro.

Bojnik (kasnije general) Charles Sweeney USAAF, pilot bombardera Nagasaki


Bomba je eksplodirala u 11:02 ujutro i raznijela veći dio katedrale, veći dio grada i većinu njegovih stanovnika u paramparčad u zasljepljujućem bljesku.

Ostatke grada progutala je ogromna emisija, a posljedični oblak prašine toksičnog zračenja prouzročio je da veliki broj onih koji su preživjeli eksploziju umru tijekom sljedećih dana, mjeseci pa čak i godina – neki čak i 20 godina kasnije – od akutne trovanje radijacijom.

Bocks Car je ispustio ono što je u nuklearnoj trgovini poznato kao “prljava” bomba, što znači da će, nakon eksplozije, ispustiti vrlo visoku emisiju otrovnog nuklearnog zračenja.

Oblak gljiva iznad Nagasakija

To je bila nuklearna bomba koja je djelovala godinama nakon što je bačena – dajući ljudima Nagasakija užasne posljedice nuklearnog zračenja koje godinama polako ubija žrtve.

Velika većina ljudi izbrisanih i isparenih ovim strašnim oružjem bili su civili, djeca, žene, starci – od kojih gotovo svi nisu imali nikakve veze s ratom osim što su podnosili stalne zračne napade savezničkih bombardera i gubitke svojih muževa, očevi, braća i sinovi u sukobu. Ogromna bomba koja je bačena ravno na njih raznijela je djecu na sićušne komadiće unakaženog mesa i slomljene kosti

Američki ciljni odbor, kojim je predsjedao brigadni general Leslie Groves nakon imenovanja generala Georgea C. Marshalla, tadašnjeg načelnika stožera američke vojske, sastojao se dijelom od vojnih časnika, a dijelom od znanstvenika iz Projekta Manhattan.

Bili su krajnje nekvalificirani za odabir ciljeva u Japanu za bilo koju vrstu bombe, a kamoli za atomsku bombu. Međutim, Kyoto je prvotno bio na popisu meta, ali je skinut po nalogu američkog državnog tajnika, Henryja L. Stimsona.

Prema Edwinu Reischaueru, obavještajnom časniku američke vojske i japanologu, “jedina osoba zaslužna za spašavanje Kyota od uništenja je Henry L Stimson, ministar rata u to vrijeme, koji je poznavao i divio se Kyotu još od svog medenog mjeseca tamo nekoliko desetljeća ranije.” Stimson je otkrio da je povijesni grad Kyoto jedno od velikih umjetničkih središta svijeta.

Ali do toga je došlo pukim slučajem. Ciljni odbor inače nije bio opremljen za razumijevanje takvih pitanja i usredotočio se samo na veličinu grada i broj stanovnika.

Bilo je potrebno vrlo malo istraživanja da bi se otkrilo da je grad Nagasaki bio jedini grad u Japanu koji je najvjerojatnije bio prijatelj zapadnih saveznika, ne samo zato što je bio lučki grad u kojem su, čak i kad je Japan bio zatvoren i izoliran, stranci još uvijek ući i posjetiti, ali i zbog vitalno važnog kulturnog razloga.

Taj ključni razlog bio je taj što je grad Nagasaki bio sam epicentar japanskog katolicizma.

Brigadni general Leslie Groves pregledava kartu Japana kako bi odabrao ciljeve za atomske bombe
To je postalo nakon dolaska europskih misionara, poput svetog Franje Ksaverskog, u 16. stoljeću. Smatrali su da su Japanci prijemčivi za kršćanstvo i izjavili da su Japanci prirodno religiozan narod. Čak su i slavni samuraji (feudalni vitezovi) i Daimyo (feudalci) počeli prelaziti na kršćanstvo. Toliko se ljudi obratilo da se vlast uplašila i počela progoniti kršćanstvo kako bi zaustavila njegovo širenje.

Ne samo da je Nagasaki bio središte japanskog kršćanstva, nego je bio grad u kojem su japanski katolički mučenici, sveti Pavao Miki (blagdan 6. veljače) i njegovi drugovi, 1597. ubijeni razapinjanjem na križ i probadanjem kopljima tijekom široko rasprostranjenog progona kršćana pod Tokugawom Šogunat Tokugawa Ieyasu, car Ogimachi i carski namjesnik, Toyotomi Hideyoshi.

Nakon toga, kršćani Nagasakija bili su prisiljeni skrivati svoja vjerska uvjerenja tijekom dugog razdoblja progona koji je pratio politiku izolacije japanske vlade koja je Japan odsječila od ostatka svijeta na nekih 250 godina.

Ti su podzemni kršćani kasnije postali poznati kao Kakure Kirishitan (“skriveni kršćani”), tj. japanski katolici koji su otišli u ilegalu na početku razdoblja Edo početkom 17. stoljeća zbog progona.

Od početka izolacije Japana do ponovnog otvaranja Japana u 19. stoljeću, ovi Kakure Kirishitan zadržali su katoličku vjeru, lukavo je prikrivajući pod prividnim budizmom, bez ijednog katoličkog svećenika koji bi im pružio sakramente ili katehizirati svoju djecu.

Tajno su čuvali vjeru, čineći da njihove mise i službe bez svećenika izgledaju kao budističke službe, a njihovi kipovi Djevice Marije i svetaca izgledaju kao budistički kipovi kako bi izbjegli progon od strane vlasti.

Japanske kršćanske mučenike njihovi su progonitelji razapeli na križ, a zatim ih proboli kopljima u bok, podrugljivo oponašajući način Kristove smrti. Redovnici, fratri i redovnici pogubljeni su u redovničkim haljinama ili habitima.

Vlasti bi ih, kad god bi otkrile tajnog kršćanina, prisilile da zgaze ili pljunu na križ ili na sliku Djevice Marije, pod prijetnjom smrti onima koji bi odbili. To je rezultiralo s mnogo više japanskih kršćanskih mučenika koji su, nakon što su odbili oskvrniti kršćanske simbole, potom pogubljeni, često razapinjanjem na križ.

Kada su 1863. dva francuska svećenika iz Société des Missions Étrangères, otac Louis Furet i otac Bernard Petitjean, sletjeli u Nagasaki s namjerom da izgrade crkvu u čast glavnih mučenika Japana, bili su zapanjeni otkrivši desetke tisuća Kakurea. Kirishitan živi u Nagasakiju, veliki broj živi u selu Urukami (okrug Nagasakija gdje je kasnije izgrađena katedrala).

Crkva je dovršena 1864. i kasnije je postala Katedrala Oura posvećena japanskim mučenicima. Ubrzo su deseci tisuća podzemnih kršćana izašli iz skrovišta kako bi prisustvovali misama i službama koje su se održavale u novoizgrađenoj crkvi u Ouri.

Otprilike 30 000 tajnih kršćana izašlo je iz skrovišta kada je vjerska sloboda ponovno uspostavljena 1873. nakon Meiji obnove. Ovi Kakure Kirishitan također su bili poznati kao Mukashi Kirishitan (“drevni kršćani”).

Kad je vijest o tome stigla do blaženog pape Pija IX. u Rimu, on je to proglasio “čudom Orijenta”.

Izgradnja katedrale Urakami započela je 1895. godine, nakon što je ukinuta dugogodišnja zabrana kršćanstva.

Misionarsko svećenstvo kupilo je od seoskog poglavice zemlju na kojoj su se dva stoljeća odvijala ponižavajuća ispitivanja skrivenih kršćana.

Kada je dovršena 1925., bila je najveća kršćanska građevina u azijsko-pacifičkoj regiji sve do izgradnje još veće katedrale Bezgrešnog začeća u Hong Kongu.

Postala je sukatedrala u Nagasakiju zajedno s katedralom Oura.

Obje su katedrale bile raznesene u komadiće kada je Bocks Car bacio svoj smrtonosni teret na ništa ne sluteći glavni grad japanskog kršćanstva, jedini dio Japana za koji se razumno moglo očekivati da će biti najnaklonjeniji zapadnim saveznicima. Nolan bilježi ove brojke:

Od otprilike 12.000 kršćana koji su u to vrijeme živjeli u Urakamiju, 8.500 je ubijeno, uključujući nekoliko desetaka župljana i dva katolička svećenika, koji su tog jutra slušali ispovijedi u katedrali.

James Nolan, Atomic Doctors: Conscience and Complicity at the Dawn of the Nuclear Age (Harvard University Press, 2020.), 115.

Nekadašnji kršćanski grad Nagasaki i njegova rimokatolička katedrala sravnjena je s zemljom i smrskana atomskom bombom, a cijelo je područje bilo prekriveno vrlo otrovnom radioaktivnom prašinom, trovajući preživjele, od kojih su neki umirali čak 20 godina kasnije.

Kao što je pokojna i svjetski poznata katolička filozofkinja na Sveučilištu Oxford, profesorica Elizabeth Anscombe, napisala sljedeće kada je 1956. prosvjedovala na svom fakultetu dajući Trumanu počasnu diplomu:

…bombe su bačene na Hirošimu i Nagasaki. Odluka da ih se koristi protiv ljudi bila je Trumanova. Za ljude koji odluče ubiti nevine kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva uvijek je ubojstvo, a ubojstvo je jedan od najgorih ljudskih postupaka… Prilikom bombardiranja ovih gradova, sigurno je odlučeno da se ubijaju nevini kao sredstvo za postizanje cilja. I vrlo velik broj njih, odjednom, bez upozorenja, bez međuprostora za bijeg ili šanse za sklonište, koji su postojali čak i u ‘područnim bombardiranjima’ njemačkih gradova.[2]

Niti jednim moralnim standardom poznatim čovjeku ovaj se užasni ratni zločin nikada ne bi mogao opravdati. Namjerna odluka da se u paramparčad bombardiraju neborbena djeca, žene i starci uvijek je i posvuda sraman oblik masovnog ubojstva jednako nemoralan kao i masovno ubijanje Židova i drugih neborbenih manjina u koncentracijskim logorima.

Ta djeca, žene i starci nisu imali nikakve veze s objavom i vođenjem rata, što je od početka bila odluka samo njihove vlasti, a ne njih. Stoga je namjerno gađanje tih neboraca bio, i jest, očito nemoralan ratni zločin.

Ali odabrati Nagasaki kao metu za bacanje atomske bombe bio je čin, ne samo teškog kriminala i nemorala, već i intenzivne gluposti i strateške ludosti.

Ali koliko ljudi zna pravu priču o odluci da se baci atomska bomba na središte japanskog katolicizma? Vrlo malo, prema mom iskustvu.

Kao i kod podjednako nemoralnih bombardiranja civila u Njemačkoj, brojke ubijenih uvelike su podcijenjene od strane zapadnih vođa i povjesničara, uglavnom, sumnja se, iz pokušaja da se umanji sramota zbog onoga za što oni moraju znati da su bila ozbiljno nemoralna djela.

Pokojni član britanske Laburističke stranke u Domu lordova, Lord Snow, i sam vrsni znanstvenik i državni službenik, iznio je u Godkinovim predavanjima 1960., kasnije prikupljenim u knjigu pod naslovom Znanost i vlada, s preciznim detaljima, žalosnu priču gotovo potpunog neuspjeha savezničke kampanje bombardiranja Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata, koja je dosegla svoj vrhunac 1944.

Cijeli članak pročitajte ovdje

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved