Prije nekoliko dana, došlo je do prepirke na Twitteru između Jordana Petersona (3,9 milijuna sljedbenika) i pape Franje (18,9 milijuna sljedbenika, ne uključujući milijun sljedbenika koji ga prate na njegovom profilu na latinskom jeziku).

Vijest o tome može vas ispuniti oduševljenjem ili zgražanjem; ili oboje. Twitter račun pape Franje obično sadrži zbirku kratkih pobožnosti koje imaju za cilj razgaliti dušu, a ne opteretiti um. Ali ovom prilikom, prof. Peterson nije bio razdragan. Zamjerio je papi zamjenu pobožnosti politikom.

Što je papa napisao na Twitteru da je isprovocirao najpopularnijeg psihologa na svijetu da odgovori?

„#socijalnapravda zahtijeva da se borimo protiv uzroka siromaštva: nejednakosti i nedostatka poslova, zemlje i objekta stanovanja; protiv onih koji uskraćuju socijalna i radna prava; i protiv kulture koja oduzima dostojanstva drugima”.

Na što je prof. Peterson (kojemu nikad nije nedostajalo samopouzdanja) odgovorio:

„Nema ničeg kršćanskog u #socijalnojpravdi. Otkupljujuće spasenje stvar je pojedinačne duše”.

Nije iznenađujuće da je tweet prof. psihologije (koji je ujedno i agnostik), u kojem je papi održao predavanje o njegovoj vjeri, izazvao plimni val reakcija na društvenim mrežama.

“Authentic social justice” is not antithetical to Christianity. First, yes it is, because it is predicated on group rather than individual categorization; second, we see damn little of “authentic” social justice @Pontifex and a lot of ideology https://t.co/QzuSN3hgHE

— Dr Jordan B Peterson (@jordanbpeterson) March 9, 2023

Oni komentatori koji nemaju veliki interes za tweetove pape Franje, ali imaju veliki animozitet prema Petersonu, nemilosrdno su mu se rugali zbog, kako smatraju, oholosti. Kako se agnostik pop-psiholog usuđuje reći papi da je krivo shvatio vjeru?

Korisnik Tweetera pod korisničkim imenom “George” sažeo je to u tweet za napad protiv Petersona, te mu je samouvjereno odgovorio: „Ne znam što je smješnije, da pokušavaš papi držati lekciju o tome što je kršćanstvo, ili da glasno proglašavaš kao Isus nije u pravu”.

Ruganje se proširilo posvuda; a “ekipa“ na Twitteru stala je uz korisnika “Georgea“.

No, vjerujući Georgeu na riječ i osvrćući se na Isusove postupke i prioritete, postoje na prvi pogled dokazi da Isus nije bio ni socijalist, pa čak ni veliki borac za društvenu pravdu.

U Matejevu evanđelju (usp. 26, 11) Isus naglašava da ćemo „siromahe imati svagda među sobom“, i to nije podložno sloganu društvene reforme. Njegove riječi „zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste…“ rana je Crkva shvatila kao solidarnost s progonjenim kršćanima koji pate zbog svoje vjere,  a ne kao moto koji potiče formiranje socijalističke lige.

Ali osim neispravnog tumačenja biblijskih redaka, postoji li neki drugi dokaz da je papina podrška političkim pokretima koji se bore protiv siromaštva, nejednakosti i radničkih prava problematična za kršćanstvo?

Iako Peterson još nije kršćanin, sve se više čini da njegova supruga koja redovito moli krunicu počinje prakticirati katoličanstvo. Možda ga je uputila na neke enciklike papa prije Franje, koji su strastveno osudili socijalizam kao nespojiv s katolicizmom. Unatoč političkim preferencijama sadašnjeg pape, povijesni papinski um nije nikad prihvaćao lijevi utopizam.

U svojoj enciklici Humanum Genus, od 20. travnja 1884., papa Leon XIII upozorio je da socijalizam planira namjerno rušenje Crkve.

Sv. Pio X. (papa od 1903. do 1914.) predvidio je distopije koje će izazvati socijalizam, gdje god bi bio nametnut: „Ali još čudnije, alarmantne i tužne u isto vrijeme su smjelost i neozbiljnost ljudi koji sebe nazivaju katolicima i sanjaju o preoblikovanje društva pod takvim uvjetima, iznad i izvan okvira Katoličke Crkve, “vladavina ljubavi i pravde“… Što će to oni proizvesti?”

Papa Pio XI. (1922. – 1939.) ukazao je na konceptualne proturječnosti na kojima se temeljila premisa socijalizma: „Socijalizam, ako ostane istinski socijalizam, čak i nakon što je popustio istini i pravdi u točkama koje smo spomenuli, ne može se pomiriti s naukom Katoličke Crkve jer je takav koncept društva sam po sebi potpuno stran kršćanskoj istini”.

I doista, socijalističke vlade nemilosrdno su provodile politiku koja potkopava koncept obitelji. Lijevo orijentirana država uvijek ima rastuće ambicije zamijeniti ne samo Boga, već i obitelj, dok provodi politiku koja potkopava tradicionalne uloge majčinstva i očinstva.

S druge strane, katolički socijalni nauk ima dugu i intenzivnu povijest interakcije s političkim tijelom, te povijest davanja smjernica na niz različitih načina da se politički i društveno utječe na zabranu „ljubi bližnjega svoga“.

Ali zašto bi se Peterson zamarao sukobom s papom oko socijalne pravde?

Iako ga ljevica optužuje da predstavlja “alternativnu desnicu“ (što god to bilo), bio je oprezan u javnom objašnjavanju da ljevica i desnica trebaju jedna drugu u zrelom političkom društvu; desnica za očuvanje vrijednosti, ljevica za reformu. Ovo nisu zapažanja koja pokazuju Petersonovu stranačku političku pripadnost. I jednako je oštro kritizirao opasnosti neobuzdane desnice, kao i ljevice.

Ali Petersona u javnosti pokazuje otpor ambicijama nove ljevice koja želi nametnuti trans zamjenice i kriminalizirati slobodu govora.

Treba razumjeti da se generacija pape Franje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća natjecala s ljevicom u izražavanju ljubavi prema bližnjemu, dok su totalitarni režimi koje je ljevica stvorila bili skriveni iza željeznih i bambusovih zavjesa. Potraga za jednakošću dovela je do devedeset milijuna žrtava Maove kulturne revolucije, ali ništa od toga nije ugrozilo slobodu govora i djelovanja na Zapadu.

Peterson se bunio protiv nepoznavanja povijesti među mlađom generacijom, koju privlači idealističko obećanje socijalne pravde, a da oni ne shvaćaju da prisila uvijek uklanja slobodnu misao, slobodu govora i slobodno djelovanje.

No glavni smjer Petersonove kritike socijalne pravde bio je osnažiti ono što su prethodnici sadašnjeg Pape tako jasno vidjeli, a to je da su ciljevi ljevice neizvedivi i da se razlikuju od prioriteta Crkve u najkritičnijim točkama.

Jednakost zvuči duboko poželjnom, ali Peterson nas podsjeća da Paretova krivulja pokazuje da unatoč Marxovom idealizmu, jednak trud i raspodjela nisu ostvarivi; popularna želja za jednakošću mogućnosti nikada nije ista kao odlučnost ljevice da postigne jednakost ishoda – silom kada je potrebno.

Kritičari su se smijali Petersonovoj tezi ne shvaćaju da je cilj njegove misli dublji. Hijerarhije (utjelovljene u najstarijim biološkim strukturama) izgledaju neprivlačno, ali daju kompetencije koliko i status, a bez kompetencija nema obrane od anarhije.

Prisilni govor i ograničenja onoga što se može reći, sprječavaju pojedince da otkrije eksperimentalne misli koje se uokviruju riječima. Peterson inzistira na tome da nam je potrebna sloboda da eksperimentiramo s riječima, a da nas ne ušutka misaoni zločin nametnut kao govor mržnje. I nikome nije toliko potrebna sloboda govora kao Crkvi koja želi evangelizirati svijet.

Ali možda je najozbiljnija točka razilaženja između Petersona i sadašnjeg pape bio Petersonov podsjetnik da su Isusovi prioriteti bili izraženi u smislu spasenja duše pred našim nadolazećim sudom, a ne preraspodjelom bogatstva i ukidanjem zakona ropstva u cijelom Rimskom carstvu. U slučaju da pogrešno zamijenimo prava tijela s prvenstvom duše, evanđelist Luka podsjeća svoje nežidovske slušatelje da je “siromah” u hebrejskoj misli gotovo uvijek skraćenica za „siromahe duhom”.

Jedna od najvećih teoloških pogrešaka prošlog stoljeća bilo je dopuštanje teologije oslobođenja, intelektualnog eksperimenta koji su ponajviše vodili isusovci. Možda Petersonova Twitter intervencija s papom Franjom predstavlja podsjetnik starijoj hijerarhiji današnje Crkve da program socijalne pravde rijetko dolazi bez totalitarne cijene.

Kad Petersona napadaju novinari iziritirani njegovim utjecajem na svijet, Peterson ističe ponovljene razgovore koje vodi s ljudima čiji su životi promijenjeni njegovim utjecajem i analizom. Brojke su ogromne i predstavljaju pravi pokret društvene obnove, s ljudima spašenim od beznađa i očaja. Ovaj pokret obnove započeo je u umu.

Bilo bi čudno da nije pokušao podsjetiti Crkvu da, ako stvarnu osobnu i društvenu obnovu može učiniti “osvježeni“ um, koliko više bi mogla biti nadahnuta obnovljenom dušom.

Božji narod se često morao oslanjati na ekscentrične izvore kako bi ponovno otkrio Božji bolji put. Ako je Bileam mogao prihvatiti savjet od tvrdoglave magarice, možda onda papu može korisno informirati brbljavi pop psiholog.

Izvor | Quo Vadis Croatia foto: tw