Ateist priznao: “Bog zaista postoji!” – Iako je priča o prof. Anthony-u Flew-u već bila prenesena na našem portalu, zbog narativno-refleksivne osebujnosti don A. Kaćunka, te konteksta priče, objavljujemo članak s njegovog VLM bloga.

Pri kraju smirivanja globalnog odjeka jedinstvene hrvatske “drskosti” (na kojoj treba čestitati i Zadranima i Kninjanima!), kakva se nije dogodila nigdje i nikada u modernom vrjemenu – da netko pomisli bojkotirati neki film o holokaustu, a kamo li da to pokuša izvesti ili mu, ne daj Bože, to uspije! – i posustajanja žestokih polemika o tome u Hrvatskoj, vrijedi još malo “dosoliti”…

No najprije (možda ipak suvišno) moram napomenuti da moj prethodni post o Židovima Goldsteinima nije imao nikakvu namjeru ni plan a nije ni mogao utjecati na ono što se dogodilo poslije, tj. svakome je jasno da taj tekst nije mogao isprovocirati izjave ni Židova redatelja Lustiga ni Židova pjevača Boba Dylana, jer oni sigurno ne prate moj blog. Dakle, činjenica što se to gotovo poklopilo sasvim je slučajna. Premda ja u slučaj ne vjerujem – jer postoje samo “slučajne države” i slučajni premijeri kao (i) nesretni slučajevi… (kako neki misle)…

Vjerujem da ne moram objašnjavati ništa, jer i “ptice na grani” (umirući) pjevaju već danima o tim skandalima – nasilnom pranju mozga zadarskoj djeci SEDMOG i OSMOG razreda OSNOVNE škole (NE srednjoškolcima ni STUDENTIMA!) filmom o krivnji katolika za holokaust, kao i usporedbi Hrvatā s rasistima i nacistima! Ma, zapravo, već je to toliko gadljivo da izaziva mučninu i čovjeka potiče da zašuti… Ipak, biblijska Knjiga mudrih izreka (26,5) kaže: “Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebi mudar!”, a psalmist kao da odlučno zaključuje: “Odgovorit ću onima koji me ruže, jer se uzdam u riječ tvoju” Gospodine (Ps 119,42).

Međutim, kad sam već nepotrebno spomenuo medijskog miljenika “oskarovca Lustiga”, kako mu novinari i još neki poltronski stalno tepaju (kao da mnogima nije već dobro poznato tko i kako dobiva, a tko uopće ne može i nikada neće dobiti kipić tog famoznog Oscar/face/a), kao i vrsnog umjetnika-zabavnjaka (koji je, očito, prolupao pred odlazak u mirovinu!)… dobro je istaknuti da ne mora uvijek neki pop (što me često zapadne) reći POP(rock-glazbenik)U (i filmskom redatelju) “pop”, a BOBU (Dylanu i B.Lustigu) “bob”, nego je najbolje da to učini jedan ATEIST! Ali bivši!
Naravno, netko će pitati kakve veze ima miješanje katoličkih i hrvatskih “krušaka i krumpira”, ali na tu primjedbu može se mirno i rukom odmahnuti, jer je očito da iza mnogih takvih skandaloznih istupa (diljem svijeta), kao i iza onih koji su obučeni u “umjetničko” ili “akademsko” ruho, stoji “kukasti” rat bezvjerja protiv (sloge) “Abrahamove djece”, protiv kršćanstva općenito, a posebno protiv Katoličke crkve.
Evo, dakle, uz moje dužno poštovanje svačije svjetonazorske posebnosti i umjetničkog izraza (jer i Lustig i Dylan su Božja djeca, a Isus Krist je i za njih umro na križu i uskrsnuo!), jednog od najjačih (ali medijski prešućenog, što je sudbina mnogih sličnih) odgovora na pitanje o (ne)postojanju BOGA. Tekst je objavljen u mjesečniku Book, a prenesen je s portala samopismo.com.

Postoji samo jedan znanstvenik u povijesti koji je bio nazvan “ikona ateizma” i “prvak ateizma”. Riječ je o dr. Anthonyju Flewu, profesoru filozofije na najpoznatijim svjetskim sveučilištima, autoru brojnih knjiga koje osporavaju religiju, od kojih je najpoznatija “Bog i filozofija” – knjiga koja je imala brojna izdanja.
Profesor dr. Flew bio je idol svim svjetskim ateistima a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof. dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno…
Na nedavnoj debati s religioznim znanstvenikom, dr. Flew je iznosio poznate ateističke argumente, a onda mu je suprotna strana uputila dva pitanja:

Gospodine Flew, ja u ruci držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga?
Dr. Flew je odgovorio: Nastala je u tiskari, naravno.
Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari:’Slažete li se! Dr. Flew se složio: Da, u pravu ste, ta knjiga je nastala u umu pisca.
A onda je slijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:
Gospodine Flew, budući da svi živi organizmi imaju u sebi vrlo složenu informaciju, zapisanu u genima, u čijem je umu nastala ta informacija?

Dugotrajna šutnja dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.

Tijekom devet mjeseci nakon rasprave dr. Flew je razmišljao o pitanju na koje nije znao odgovor. Njegov moto, kojim je učio studente tijekom više godina, glasio je: Treba slijediti činjenice bez obzira na to kamo te one odvedu.

I tako su činjenice odvese najpoznatijeg svjetskog ateista do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama, dr. Flew je izjavio:

– Gospođe i gospodo, poštovani prijatelji, sazvao sam ovu konferenciju za tisak da vas obavijestim kako sam postao religiozan. Pod pritiskom jasnih i nedvosmislenih znanstvenih činjenica morao sam prihvatiti da Bog postoji. U najnovijem izdanju moje knjige “Bog i filozofija” pisat će da su sva moja dosadašnja djela pobijeđena.

Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.
Kada je ta vijest odjeknula u svjetskim medijima, u isto vrijeme krenula je lavina komentara ateista da dr. Anthony Flew “nije tako mislio”, kako su mediji “loše prenijeli njegovu izjavu” itd. Onda je dr. Flew ponovno izašao pred kamere i ponovno potvrdio svoje jasno opredjeljenje da Bog postoji i kako je to znanstvena činjenica koja je jasna i neoboriva.

Međutim, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga “religiozni fanatici pogrešno interpretiraju” i kako je ateizam jedini pravi put u životu.

Dr. Flew je onda sjeo i napisao autobiografsku knjigu “Priznajem: Postoji Bog! – Kako je najortodoksniji svjetski ateist promijenio svoj stav”.
U toj knjizi on opisuje svoje odrastanje u religioznoj obitelji, svoje skretanje u ateizam pod utjecajem ateističke literature i dugogodišnji rad na mjestu profesora filozofije na brojnim svjetskim sveučilištima kao najvatreniji promicatelj ateizma u svijetu. A onda, uslijedio je preokret pod utjecajem jasnih znanstvenih činjenica.

U svojoj knjizi, dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.
Kao religiozan čovjek, dr. Flew citira biblijski tekst i kaže: “Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko”.

Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čudesa prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpun sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo da je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.
Činjenica je da ne postoji šteta koju čovjek može izazvati, a koju Tvorac ne može ispraviti. Istinski religiozni ljudi, kao dr. Anthony Flew, svjesni su te činjenice i hrabro nastupaju u obrani onoga što je istinito i životno važno. Onaj koji je stvorio čovjeka u stanju je to ponovno učiniti, i nakon njegove smrti, a za one koji su uporni u pobuni i destrukciji ne postoji nijedan dokaz koji bi ih mogao pokrenuti u pozitivnom smjeru, kao što Tvorac kaže: “Ovima mogu i mrtvi ustati iz grobova, ali neće vjerovati

SAT

Satni mehanizam, sat, ne nastaje “sam od sebe”. U njemu ima i previše duha, a da bi mogao nastati “slučajno”. Izrađen je potpuno planski: poluge, navoji sata imaju svoju funkciju; prijenos kotačića koji zahvaćaju jedan u drugi pomoću zubaca; ravnomjerno pomicanje kazaljki određenom brzinom – što izvršava nenadomjestiv zadatak sata…
Sat je uređaj pun smisla, koji ga čini mjernom spravom… Njegov mehanizam pokazuje nečiju zamisao, nečiji plan: ondje gdje postoji plan, pretpostavljamo misaono biće, koje je taj plan stvorilo.
Upravo takav plan susrećemo u cijeloj prirodi, kako u najvećim, tako i u najmanjim bićima, stvorenjima. Ni zrnce prašine ne postoji bez grandioznog plana.
Tako mi ljudi s pravom kažemo: cijeli ovaj svijet ukazuje na duh Stvoritelja. Netko je morao savršeno planski urediti ovaj svijet. Ovaj je svijet djelo nadmoćnoga Duha koji ga je smislio i stvorio.

A. Kaćunko/donblog.vecernji.hr

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.com.hr

Nitko ne zna dan ni sat, ali izraelska policija izgleda da vjeruje da Mesija dolazi uskoro.

Izraelski policijski komisionar, Roni Alsheikh, je na nedavnoj židovskoj proslavi rekao da se njegovo odjel priprema za dolazak Mesije.

“Kada Mesija dođe, svi će željeti da mu se približe, tako da će biti gužve”, citirali su Alsheikha u Breaking Israel News. “Doći će vrijeme kada ćemo morati iskazati poštovanje prema našim bližnjima.”

Komisionar je rekao da policija želi obznaniti “preventivne mjere kako ojačati zajedničko suosjećanje za naše bližnje.” U drugim objavljenim komentarima, Alsheikh je bio konkretniji.

“Nema sumnje da će nas sreća i služba Bogu približiti”, rekao je. “Uskoro, ako Bog da, počet ćemo s pripremama osiguravanja sigurnosti Mesije, kada dođe.”

Neki od vodećih izraelskih rabina su također tvrdili prošlih godina da bi se Židovi trebali spremati za skori dolazak Mesije. Drugi rabini su tvrdili da će Mesijinom dolasku prethoditi pomirenje kršćana i Židova.

Za kršćane, dolazak Mesije je drugi dolazak Isusa Krista. Jan Markell, osnivač Olive Tree službe, voditeljica radio programa “Razumijevanje vremena u kojem živimo”, i ko-autor knjige “Zarobljeni u Hitlerovom paklu”, govori kako je šokantno da oni koji ne vjeruju su više usredotočeni na posljednja vremena od kršćana.

“Religiozni Židovi se više raduju zbog Mesijina dolaska nego kršćani”, rekla je Markell za WND. “Muslimani više iščekuju dolazak svog Mahdija nego kršćani Isusa. Ovo pokazuje sadašnje jadno stanje crkve koja obraća previše pozornosti na nebitne stvari. Održavaju seminare o financijama i brakovima, ali odbacuju mogućnost skorog Gospodnjeg dolaska.”

Markell je ukazala na nekoliko znakova kako se židovske vođe pripremaju za dolazak Mesije i izgradnju Trećeg Hrama, uključujući:

– Poziv izraelskog veća rabina na ponovno uspostavljanje Sanhedrina za konkretne planove izgradnje.

– “Crvene krave” koje su potrebne za ritualne svrhe se uzgajaju u Svetoj Zemlji.

– Izgradnja oltara koji bi se koristio za žrtvenu službu.

“Mislim da za vrijeme svog života neću vidjeti više od nekolicine kršćana koji iščekuju Gospodinov dolazak”, požalila se Markell.

Kao vjernica u “Veliku Nevolju”, Markell vjeruje da se uznesenje može dogoditi svakog trenutka. Ona poziva na veću predanost od strane kršćana na posljednja vremena i na židovsku državu Izrael.

“Za vrijeme mog života, najveća promjena u crkvi je promjena odanosti od Izraela ka Palestini”, rekla je Markell. Ovo se zove “kršćanski palestinizam”. “Prije nego je država Izrael rođena 1948., većina evanđeoskih crkava je prihvaćala stav ”kršćanski cionizam”. Bili su odani državi Izrael prije nego što je nastala.”

“Današnji religiozni konzervativci su svoju potporu dali “zamišljenom narodu” Palestincima, umjesto Izraelu. Yasser Arafat je bio odličan prodavatelj, i prodao je svijetu ideju da je Palestincima oteta zemlja. Arafat je bio Egipćanin, a palestinski narod nema. A ipak većina današnjeg svijeta vjeruje da Židovi žive u “okupiranom teritoriju” umjesto u Bogom-danoj zemlji. Ovo je najveća promjena u mom životu. Ne mogu vjerovati onome što vidim.”

“Da crkva funkcionira ispravno, ova zabuna se nikada ne bi ni desila, ali crkva je izrezala karte Izraela prije 25 godina, kada je odlučila da će radije biti politički korektna, umjesto biblijski.”

Bill Cloud iz Shoresh službe, autor knjige “Uzdizdanje Ezava: Stari neprijatelji i Rat za američku dušu”, također vjeruje da mnogi Židovi u Izraelu prepoznaju da će se nešto veliko ubrzo dogoditi.

“Prije nekoliko godina neki rabini su se okupili i objavili da je Izrael ušao u vrijeme Jakovljeve nevolje – termin koji je iskorišten u Jeremiji 30,7”, rekao je Cloud.

“Ovo je poanta: Vrijeme koje prethodi dolasku Mesije je vrijeme nevolje i uspoređuje se s porođajnim bolima. Sa skorašnjim događajima u UN – to što je SAD bio suzdržan od glasovanja – i očiglednim nožem u leđa koji je Izrael dobio od administracije Obame, mislim da mnogi Židovi shvaćaju da ih nitko ne može spasiti. Ne mogu ovisiti o Ujedinjenim narodima, a ni o SAD-u.”

Cloud je usporedio predsjednika Obamu s Ezavom u svojoj knjizi, jer vjeruje da je Obama prikrivao svoje neprijateljske namjere prema Izraelu s ponudama mira.

“Mislim da ono što su mnogi sumnjali o Obami i njegovoj administraciji je sada svima otkriveno”, rekao je Cloud.

Međutim, Cloud je rekao, da koje god prirpeme Izraelci spremaju, na kraju će se sve promijeniti kada vide – i prepoznaju – svog Mesiju.

Što se tiče Izraela i dolaska Mesije, zanimljivo je da ga neće vidjeti dok ne kažu: “Blagoslovljen je onaj koji dolazi u ime Gospodnje”, rekao je Cloud.

Carl Gallups, koji istražuje posljednja vremena i proročanstva u svojoj novoj knjizi “Kada lav rikne”, kaže da mu je žao što Židovi i dalje čekaju Mesiju kada je Mesija već došao. Međutim, on također ima pozitivan stav ka ovim pripremama.

“Mislim da su pripreme dobre, posebno u ovim proročkim vremenima, jer pokazuje stav iščekivanja koji preuzima planet”, rekao je. “Ljudi diljem svijeta znaju da će se nešto dogoditi. Hoće li to biti dolazak ili povratak Mesije, ili će biti dolazak Antikrista? Drugi razmatraju mogućnost Trećeg svjetskog rata, koaliciju protiv Izraela ili dolazak Velikih nevolja. Ova pitanja, i slična njima, su teme o kojima se raspravlja diljem svijeta, a današnja tehnologija doprinosi umnožavanju ovih diskusije i špekulacija.”

Gallups također govori da bi se kršćani trebali radovati, u onome što on smatra da je jedan od najbitnijih povijesnih događaja u svijetu – sve veći broj Židova prihvaća Isusa kao Mesiju, uključujući i Židove u Izraelu.

“Znamo da nezapamćeni broj Židova, i u Izraelu i diljem svijeta, prihvaća Ješuu / Mesiju kao svog Spasitelja u Gospodina”, rekao je Gallups. “Statistika je jasna povodom ove činjenice. Mnogi ovo smatraju kao ispunjenje proroštva u posljednjim danima, kao okupljanje “ostatka” prije dolaska Jošue / Mesije. Zato vjerujem da će ovo uzbuđenje povodom Mesije u Izraelu u stvari dovesti da još više njih povjeruje u pravog Mesiju, Isusa.”

Mark Blitz, čovjek koji je otkrio fenomen “Krvavi Mjesec” i strastveni zastupnik da se kršćani vrate svojim židovskim korijenima, zastupa da se vrijeme promatra iz židovske, biblijske perspektive u knjizi “Božje mjerenje vremena”. On je rekao za WND da se ne bi trebalo podcijeniti široko rasprostranjeno neslaganje među različitim denominacijama u Judaizmu o posljednjim vremenima. Međutim, rekao je da neke religiozne sekte Židova “definitivno” vjeruju da je vrijeme Mesije vrlo blizu i on sam tvrdi da poznajte nekoliko ortodoksnih rabija koji vjeruju u isto.

Ortodoksni Židovi prate 13 načela vjere, a 12. je: “U potpunosti sam uvjeren u dolazak Mesije, i iako može zakasniti, ipak očekujem svakog dana da će doći”, rekao je Blitz za WND. “Za religiozne Židove postoji nepokolebljivo svakodnevno očekivanje dolaska Mesije. Mnogi misle da ono što je Obama učinio u Ujedinjenim narodima, i ono što može uraditi na konferenciiji u Parizu 15. siječnja, ako dozvoli da se Palestinska država samovoljno proglasi državom, će biti siguran znak dolaska Mesije.”

Ali Blitz je upozorio kršćane da zapamte da Bog ima plan o tome kako će se stvari odigrati, uključujući i da će Židovi upoznati Mesiju.

“Kršćanski stav u ovom trenutku prema dolasku Mesije treba biti trezven i s jakim fokusom na spremnost i pripremanje puta”, savjetovao je.

“Kršćanski stav prema Izraelu je vrlo važan u ovo vrijeme. Mnogi Židovi misle da je kršćanska služba u Izraelu zasnovana na ispunjavanje proročanstva u kojem će kršćani biti uzneseni, a Židovi će ostati i proći kroz užasno uništenje. Kršćani trebaju pokazati ljubav prema Izraelu i židovskom narodu bez ikakvog očekivanja, i nepoštenih namjera kao što je nada da će se neki od Židova obratiti na kršćanstvo. U međuvremenu, uloga koju će Izrael odigrati u ovo vrijeme je ispunjenje onoga što je Bog od njih očekivao otpočetka.”

Izvor: WND.com; Prijevod: Ivana R. Novi Život

Foto: Pixbay