Connect with us

Društvo

KALERGIJEV PLAN ETNIČKOG ČIŠĆENJA EUROPE

Published

on

Ideja etničkog čišćenja autohtonog bijelog stanovništva Europe, koju trenutno provode europski vladari, nije nova. Naprotiv, ona datira s početka prošlog stoljeća, a iznio ju je izvjesni Richard von Coudenhove-Kalergi, te je nekima vjerojatno poznata kao „Kalergijev plan“.

Richard von Coudenhove-Kalergi bio je političar i filozof miješanog porijekla. Otac, Heinrich Coudenhove-Kalergi bio je austrijsko-mađarski grof i diplomat, europskog porijekla, dok mu je majka bila Japanka Mitsuko Aoyama – donosi Filip Ranogajac na svom fb profilu.

Kalergi je rođen 1894. u Japanu, gdje mu je pravo ime bilo Aoyama Eijiro. Međutim, 1919. Kalergi prisvaja češku nacionalnost, da bi 1939. postao – Francuz, što je ostao do svoje smrti 1972.

Obitelj Kalergi imala je svojih grana po Grčkoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Italiji, Belgiji, Španjolskoj i Norveškoj, pa ne čudi da Kalergi vjerojatno nije imao pravog osjećaja pripadnosti nekoj naciji.

Kalergija, koji je inače slabo poznat javnosti, mnogi smatraju tvorcem Europske Unije. On je odabrao njenu himnu, a i sudjelovao je u izboru dizajna zastave s nekadašnjih 12 zvjezdica. Brojna načela Kalergija usvojena su kao temelj Europske unije.

Kalerghi-eva eugenička ideja miješanja rasa, s Židovima kao rasom s “duhovnom supremacijom”

Međutim, Kalergija nije zanimala Europa ujedinjenih nacija, niti očuvanje njenog identiteta. Naprotiv, Kalergi je promovirao ideju rasnog miješanja Europljana s drugim rasama u cilju stvaranja miješane rase bez osjećaja pripadnosti, kojom bi vladajuća elita mogla jednostavno upravljati.

Kako je Kalergi sam tvrdio, vladajuća elita bili bi Židovi, navodno jedina rasa za koju je tvrdio da posjeduje „duhovnu nadmoć.“

Stvaranje plana za budućnost miješane rase

Godine 1925., Kalergi je napisao knjigu naslova Praktischer Idealismus („Praktični idealizam“). U njoj je opisao kako će u budućnosti pojedinačne europske etničke skupine biti izbrisane kroz miješanje s drugim rasama u svrhu stvaranja „mješanaca“ podložnih kontroli.

Kalergi je smatrao da mir među autohtonim europskim nacijama nije moguć, pa je vjerovao kako nacije moraju nestati zajedno s granicama država. Time bi Europa mogla postati „superdržava“ pod kontrolom vladajućih elita.

Kalergi je u knjizi napisao:

“Čovjek budućnosti biti će miješane rase. Današnje rase i klase postupno će nestati zbog nedostatka prostora, vremena i predrasuda. Euroazijsko-negroidna rasa budućnosti, slična po svojoj pojavi drevnim Egipćanima, zamijeniti će različitost naroda s različitošću pojedinaca.”

Umjesto uništavanja europskog judaizma, Europa je, protiv svoje volje, kultivirala i obrazovala ovaj narod, vodeći ga prema svojem budućem statusu vodeće nacije kroz ovaj umjetni evolucijski proces. Upravo zato ne čudi da su ljudi koji su pobjegli iz zatočeništva u getu postali duhovno plemstvo Europe.

Kao narod, Židovi proživljavaju vječnu borbu kvantitete protiv kvalitete; inferiorne skupine protiv superiornih pojedinaca; inferiorne većine protiv superiornih manjina.

Kalergi je jedan od prvih ljudi koji je promovirao oduzimanje prava nacijama na samoodređenje. Iz tog razloga poticao je jačanje separatističkih pokreta u Europi, te masovnu imigraciju.

Separatizam bi doveo do razjedinjenja Europljana i skretanja pažnje s prijetnje koja dolazi izvana. Zbog manjka zajedništva, Europljani bi trebali biti laki plijen, a konačni cilj miješanja rezultirao bi uklanjanjem nepoželjnih bijelaca i konačnom masom robova koji bi bili lako podčinjeni vladajućoj eliti.

Nakon objave svojih ideja, Kalergi je preko baruna Louisa de Rothschilda stupio u kontakt sa bankarom Maxom Warburgom koji mu je ponudio financijsku pomoć u pokretanju pokreta.

Max Warburg je ujedno brat Felixa Warburga koji je oženio Friedu Schiff, kćer Jacoba Schiffa, poznatog po tome što je financirao krvavu Boljševičku revoluciju u Rusiji 1917.

Stoga se otvoreno može reći da su glavni financijeri zločinačkog komunističkog terora ujedno i glavni financijeri stvaranja Europske unije .

„Imat ćemo svjetsku vladu, htjeli mi to ili ne. Pitanje je samo hoće li svjetska vlada biti uspostavljena uz suglasnost ili putem osvajanja,“ rekao je svojedobno pred američkim Senatom James Warburg, sin Paula Warburga, jednog od braće.

PAN-EUROPSKA UNIJA

Godine 1923., Kalergi je objavio knjigu Pan-Europa, u kojoj je formulirao viziju političke, gospodarske i vojne europske unije poznatije pod imenom Paneuropski pokret. Objavu knjige ponovno je financirao Max Warburg, a knjiga je sadržavala i formular koji je pozivao čitatelja da se pridruži pokretu.

Kalergi je bio predsjednik Paneuropske unije sve do svoje smrti 1972. Njegovo mjesto preuzeo je Otto von Habsburg, posljednji austrijsko-mađarski princ. Na toj poziciji ostao je do 2004. Trenutni predsjednik Paneuropske unije je francuski odvjetnik Alain Terrenoire.

Paneuropska unija opisana je kao: „nadnacionalni pokret koji vjerno slijedi političke ideje i ideale svog osnivača, Richarda Coudenhove-Kalergija.“ Organizacija je zasnovana na četiri načela: liberalizam, kršćanstvo, društvena odgovornost i pro-europeizam.

Mnogima će u oči upasti upravo „kršćanstvo“ i „pro-europeizam“ kao bizarni i paradoksalni ideali. Pritom vrijedi naglasiti da se kršćanstvo ovdje duboko povezuje s judaizmom i islamom, religijama koje dolaze iz istog korijena.

Epiteti poput „europskog patriotizma“ za sljedbenike ovih načela samo su ideal upravljanja bezličnom masom bez autohtone kulture i stvarnog identiteta.

Podršku Paneuropskoj uniji dali su brojni europski dužnosnici poput Winstona Churchilla, ali prije svega židovski intelektualci i javne osobe: Albert Einstein, Bronislav Huberman, Stefan Zweig, Sigmund Freud, Arthur Schnitzler, Bruno Kreisky i drugi.

Churcill je 1946. izjavio u Zürichu:
“Moramo izgraditi Sjedinjene Europske Države […] Mnogo je posla napravljeno na ovom zadatku uz napore Paneuropske unije koja tako mnogo duguje grofu Coudenhove-Kalergiju… Strutkura Sjedinjenih Europskih Država, ako bude dobro i iskreno izgrađena, biti će takva da će materijalnu snagu jedne države učiniti manje važnom. Male nacije vrijediti će jednako kao i velike te će steći čast svojim doprinosom zajedničkoj stvari.”

To je prvi korak ka formiranju Vijeća Europe.

Kalergi je za svoje „zasluge“ u konačnici 1950. dobio i nagradu Charlemagne (Karlspreiss), koju su primjerice dobile i ličnosti poput Jean-Claude Junckera, Donalda Tuska, Angele Merkel i Tonyja Blaira. Zvuči poznato, zar ne?

Istu nagradu dobilo je i osam od jedanaest osnivača Europske unije.

VELIKA ZAMJENA ili BIJELI GENOCID

Kalergi je otvoreno zagovarao genocid autohtonih bijelih Europljana promocijom masovne imigracije i rasnog miješanja, što čelnici EU zagovaraju te u praksi provode posljednjih godina.

Dakako, čelnici EU pravdaju takav scenarij tvrdnjama da je riječ o „prirodnom procesu“ te da će Europa u suprotnom izumrijeti zbog zastarjelog stanovništva, čemu su zapravo kumovali medijska propaganda i sustavno ekonomsko otežavanje zasnivanja obitelji.

U IBA intervjuu 2010. godine, Barbara Lerner Spectre (rođena 1942.), inače predavačica akademije i filozofije, glavna osnivačica Paideia, Europskog instituta za židovske studije u Švedskoj, ne-denominacijskog akademskog instituta osnovanog 2001. godine, izjavljuje sljedeće:

“Mislim da se ponovno pojavio antisemitizam jer u ovom trenutku Europa još nije naučila kako da bude multikulturalna. I mislim da ćemo mi (Židovi) biti dio te transformacije, koja s mora dogoditi. Europa više neće biti monolitna društva kakva su bila u prošlom stoljeću. Židovi će biti u središtu toga. To je ogromna transformacija za Europu. Oni sada ulaze u multikulturalni modus i Židovi će biti prezreni zbog naše vodeće uloge. Ali bez te vodeće uloge i bez te transformacije, Europa neće preživjeti.”

Napisano će neki vjerojatno pokušati diskreditirati kao još jednu „teoriju zavjere“, međutim, činjenice dostupne svakome jasno dokazuju kako nije riječ ni o kakvoj teoriji, već o stvarnosti koja se provodi upravo sada.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved