Društvo

Knjiga Vilima Karlovića “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”

Published

5 godina ago

10 travnja, 2019

mjukic

Povodom dvadeset osme obljetnice utemeljenja IX bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“ Split u Nadbiskupskom sjemeništu je održano predstavljanje knjige Vilima Karlovića „Preživio samVukovar i Ovčaru“ (dopunjeno izdanje, 2017.).

Karlović je knjigu posvetio u spomen mladom hrvatskom mučeniku Zdravku Vladisavljeviću – Ediju.

Karlović je kao pripadnik Prve gardijske brigade – „Tigrova“ sudjelovao u obrani Vukovara od početka listopada 1991. godine. On opisuje zadatke i djelovanje svoje skupine (njih 19) u Vukovaru. Nakon sloma obrane Vukovara bio je zarobljen i mučen. Čudom je preživio Ovčaru (njih 8) i Velepromet a nakon toga je bio zatočen šest mjeseci u logoru u Srijemskoj Mitrovici.

Zbivanje u kasarni JNA, stranica 117. „Od prizora koji gledam ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževima preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati. U dvorištu je opća eksplozija sadizma i mržnje pomiješana sa zluradim zadovoljstvom….“

Dolazak na farmu Ovčara, JNA ih je dovezla autobusima ispred hangara., str. 120. „…No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onog glavnog četnika…..“

Sve je bilo planirano i organizirano. JNA je u dogovoru s četnicima napravila popis ljudi koje će zvjerski mučiti i ubiti na Ovčari. Ništa nije bilo slučajno.

Postupak prema ratnim zarobljenicima prije ulaza u hangar gdje je bilo zvjersko iživljavanje i ubijanje, stranica 121. „Koloni je naređeno da krene prema tom koridoru i vojnici puštaju prvu dvojicu, a kako dolaze do njih, dočekuje ih kiša udaraca. Teritorijalci i četnici nemilo udaraju po njima skidajući im jakne, majice, cipele. Udaraju ih gdje god stignu rukama, nogama, palicama, a vojska JNA sve to osigurava, dok oficiri mirno promatraju. …“

Stranica 128. „Evo Glavaševića! On je najveći ustaša! Dok oduševljeno i zadovoljno uzvikuju njegovo prezime, nekoliko ih već udara po njemu i gazi ga na tlu . Dvojica imaju štapove kojima ga tuku…“

Karlović je opisao kako je čudom spašen na Ovčari, opisuje ponovni povratak u Velepromet i Modoteks odakle ga četnik „Belgija“ odvodi u jednu kuću („na žurku“) u kojoj su se iživljavali nad njim. Spašava ga dva četnika, Mara i Kinez, koji riskiraju sukob s polupijanim četnicima koji su planirali iživljavanje i ubojstvo „ustaše“.

Tijekom predstavljanja Karlović je osim iznošenja svoje priče o strašnim doživljajima u Vukovaru govorio i o svojoj vjeri u Isusa Krista, o svojim padovima i ponovnim uzdizanjima. Govorio je o spirali zla, o bezbožnim ljudima koji su zarobljenici vlastite mržnje i njihovim nedjelima. Karlović je posebno istaknuo važnost oprosta i molitve. Naglasio je da oprostiti ne znači zaboraviti već osloboditi vlastitu dušu od mržnje i želje za osvetom. On je zahvalan Bogu što ga je spasio.

U knjizi Karlović opisuje kako su za Ovčaru suđeni oni četnici koji nisu počinili zločin na Ovčari i kako je on svjedočio u njihovu korist. Karlović se osvrće na suđenje za Ovčaru i zaključuje da se radi o farsi a ne o stvarnom suđenju jer za Ovčaru su optuženi sam teritorijalci njih, 20.

Od 18 okrivljenih za ratne zločine na Ovčari njih 5 je oslobođeno. Mara je oslobođen a Kinez će morati odležati 20 godina….

Stranica 336. „Preživio sam Ovčaru i dobro znam, kao i ostali koji su je preživjeli, da je glavnu ulogu od početka do kraja imala JNA. Dvadesetoro ljudi nije moglo organizirati cijelu akciju smaknuća i sve što se prije toga događalo. U tome je sudjelovalo stotinjak vojnika JNA i isto toliko lokalnih Srba koji su sebe uglavnom nazivali četnicima. Osim njih, na Ovčari je bilo barem dvadeset oficira JNA, s činoma poručnika, kapetana, majora, potpukovnika sve do pukovnika. .

Svaki detalj vodila je JNA, sve do i najmanje sitnice, čak je major nadgledao odvoz stare odjeće koju smo skidali ispred hangara. Naravno da su tu bili domaći Srbi i dobrovoljci, koji zbog svoje mržnje i bezboštva nisu shvatili kako postaju samo oružje zla u komunističkim rukama.“

Stranica 345. „Nejasno je zašto se u Hrvatskoj nikad nije pokrenuo ozbiljniji sudski postupak za zločine na Ovčari, iako smo o svim događajima imali jako puno informacija i saznanja kao i svjedoka. ..“

Stranica 345. „Isto tako mi nije jasno zašto se Hrvatska država nije aktivnije uključila u sam beogradski proces i, na neki način, pritiscima uvjetovala drugačije vođenje postupka. Posebno je nejasno zašto je Hrvatska zapravo „zadnja u redu“ kada je u pitanju pravni postupak za Ovčaru, jer prije nje su to pitanje pokrenuli i haški tribunal i srpsko pravosuđe?!“

Stranica 347. „Ovčara se dogodila 1991. godine, svi su u JNA znali za taj zločin, čak je navodno i vrhovni vojni tužitelj Papić, sada odvjetnik, rodom iz Osijeka, 4 puta pokretao istragu, i to 1992. 1994., 1996. i 1999., ali kada su rezultati te istrage odveli u pravcu pravih sudionika i organizatora, ona je zaustavljena. „

Stranica 347. „Ovo suđenje su država Srbija i organizatori tog zločina pripremali 12 godina, i presudom koja je sredinom rujna potvrđena udaren je pečat na istinu koja je, zapravo, najveća prijevara u povijesti srpskog pravosuđa.

Cijeli proces je baziran na izjavama dvojice najvećih zločinaca, odnosno svjedoka pokajnika. Prvi je Spasoje Petković zvani „Štuka monstrum“, inače aktivni vojnik gardijske brigade , koji je, prema izjavama svjedoka, sam ubio oko 50 civila i to bez onih koje je života lišio „na rupi“….(Grabovica).“

„Kad su vidjeli da im je ovaj lažni svjedok nedostatan i da je nesposoban pročitati i ono što mu je napisano, tužilaštvo je uvelo još jednog svjedoka pokajnika, i to nikoga drugog do glavnog izvršioca i jednog od organizatora. Za njega još u istrazi postoje svi dokazi koji jasno prikazuju njegovu ulogu. To je Božo Latinović koji je „na rupi na Grabovu“ po svjedočenju Štuke dobio nadimak „Krvavi Bora“ i to zbog osobite brutalnosti i svireposti prilikom ubijanja zarobljenika…“

Srbijansko i hrvatsko pravosuđe su amnestirali zločince… Strašno!

Na stranici 12. Karlović je napisao: „Ovčara je i jedna velika nepravda prema žrtvama, jer se većina krivaca i krvnika danas slobodno šeće svojim gradovima i mjestima. Ovčara je nepravda i prema nekim ljudima sa suprotne strane koji su osuđeni za nešto što nisu počinili, a posebno prema nekima koji su spašavali živote onima koje su krvnici odredili za smrt.“

Na 400 stranica Karlović je ispričao svoju ratnu i životnu priču.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić