Društvo
Komunističke laži o prvom partizanskom odredu
Formiranje Prvog sisačkog partizanskog odreda na dan 22. lipnja 1941. komunistička je izmišljotina i laž.
Do 1991. se nije obilježavao 22. lipanj kao Dan antifašističke borbe već se u Hrvatskoj slavio Dan ustanka 27. srpnja 1941. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske neprimjereno je bilo slaviti Dan ustanka 27. srpnja jer su toga dana (1941.) četnici izvršili pokolj nedužnog hrvatskog stanovništva u Brotnji. Sramotno je slaviti četnički zločin nad nevinim Hrvatima kao dan ustanka ali komunističko-četničke snage ne odustaju.
U zamjenu za 27. srpnja obilježava se 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe. Taj dan je izabran jer je navodno 22. lipnja 1941. formiran Prvi sisački partizanski odred. Međutim to je izmišljotina, laž, koja se uporno ponavlja bez ikakvih dokaza. Svjedoci tog vremena kažu da je tog dana (22. lipnja 1941.) nekoliko komunističkih zgubidana, terorista, pobjeglo u šumu jer su se plašili uhićenja budući da je vlast znala da su komunistički aktivisti.
Što se dogodilo 22. lipnja 1941.?
Dana 22. lipnja 1941. oko 4-5 sati ujutro započela je operacija Barbarossa, napad Trećeg Reicha na SSSR. Satelitskim telefonom je javljeno Okružnom komitetu KP Hrvatske da je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i Okružni komitet KP Hrvatske je odlučio da se formira Prvi partizanski sisački odred. Tu odluku su mobitelom javili Vladi Janić-Capi i Marijanu Cvetkoviću pa su oni svojim brzim Golfovima brzo organizirali komunističke aktiviste, naoružali ih ukradenim oružjem i odvezli u šumu Brezovica. I tako je nastao Prvi sisački partizanski odred sa 77 boraca. Nije bilo satelita, nije bilo mobitela i nije osnovan nikakav odred već se radi o uobičajenim komunističko-četničkim lažima.
Dakle, nakon što je radio javio vijest o napadu na SSSR komunistički zgubidani su se poplašili da će biti uhićeni pa su pobjegli u šumu gdje su se skrivali mjesec dana pa su bili otkriveni. Ovaj scenarij navode svjedoci tog vremena. Lojzo Buturac svjedoči o svojim razgovorima s Vladom Janićem da je 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.
“Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić, tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića.
Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema.
Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu.
U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.
Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska.”
l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.
2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.
3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.
4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem.
Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.
Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka.
Lojzo Buturac, Sisak, 22. lipanj 2014.
Budući da je komunističko-četnička historiografija zasnovana na mnogobrojnim lažima tako je izmišljeno i formiranje sisačkog odreda na dan 22. lipnja 1941. Odred je formiran 2 mjeseca kasnije. Da bi svoje laži osnažili narodnim novcem podigli su spomenik, postavili ploče i uredili park u šumi Brezovica. To bi trebao biti čvrsti dokaz da se to dogodilo.
Komunističko-četnički historiografi (N. Anić, H. Klasić, T. Jakovina i drugi) izmišljaju i pokušavaju izmišljotinu opravdati unatoč svjedočanstvima ljudi toga vremena, unatoč nedostatku dokumenata. Navode se podatci da je odred imao 32, pa 39, pa 77 i 79 boraca što je sve izmišljotina. Dalje, sporno je kako se zvao zapovjednik odreda Vlado Janić ili Vlado Janjić!?
Dana 22. lipnja 1941. nije osnovan nikakav odred, nije bio partizanski jer se tada nije koristio termin partizan za pobunjenika, termin partizanski je službeno uveden tek 26. rujna 1941. od Komunističke partije Jugoslavije.
Komunističko-četnički historiografi negiraju i sami da je to bio prvi partizanski odred u Europi:
“Prvi partizanski odred, koji je osnovan u Hrvatskoj, odnosno u okupiranoj Jugoslaviji, formiran je 22. lipnja 1941., u šumi Žabno kod Siska. (…) Nije to bio prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, niti prvi antifašistički partizanski odred u Europi, kako se dugo govorilo. Prve oružane partizanske postrojbe u okupiranoj Europi pojavile su se još 1939., u okupiranoj Poljskoj, onda u Norveškoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa, u Grčkoj itd. Sisački NOP odred je prvi antifašistički partizanski odred u okupiranoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj.” Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 34.:
Povjesničar Vladimir Geiger, (u knjizi Josip Broz Tito i ratni zločini , Bleiburg i folksdojčeri), o knjizi Nikole Anića piše (str. 80.):
„Da budem izravniji, u knjizi je previše ideologije. Rad naime sadrži nekoliko neodrživih teza o NOV i PO Hrvatske 1941. – 1945. , nastalih u socijalizmu. Anić ponavlja stare komunističke i partizanske mitove. Neka mišljenja i teze koje donosi smatram neodrživim.
Anićev prikaz NOV i PO Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata gotovo je hagiografski. Pisan je jednostrano, s komunističkih i partizanskih pozicija, i idealizirana je povijest Komunističke partije Hrvatske i partizanskog pokreta u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Posebice je u opisanim vremenima i događajima istaknuta nepogrešivost i nezamjenjiva uloga Josipa Broza Tita.
Primjerice, odluka KP Jugoslavije o dizanju ustanka donesena je tek nakon napada Njemačkog Reicha na SSSR. Sve ostalo što Anić navodi i ponavlja bez potvrda u izvorima jesu tlapnje. Anićevo je nastojanje, poput prijašnje socijalističke historiografije, prikazati odluku/odluke o pripremanju oružanog ustanka i prije toga dana. Poziva se na različite, kao vjerodostojne, nepotvrđene partijske sastanke, odluke, zaključke i proglase (str. 19. – 23.).“
Dalje na str. 81.:
„Navodeći da je Sisački partizanski odred prvi partizanski odred u Hrvatskoj i Jugoslaviji te da je osnovan navodno 22. lipnja 1941. (iako do sada nema nikakvih vjerodostojnih potvrda toga!), Anić potkrepljuje podatak bilješkom (br. 26) da se u Republici Hrvatskoj 22. lipnja od 1991. slavi kao Dan antifašističke borbe i državni praznik (str. 34.)!!!“
Na str. 82. povjesničar Vladimir Geiger navodi da ne razumije temeljem čega je stručno povjerenstvo za ocjenu disertacije i temeljem čega su recenzenti knjige dali pozitivno mišljenje! Zaključno povjesničar Geiger navodi:
„I da ne zaboravim, rukopis knjige N. Anića Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941. – 1945. dobio sam potkraj svibnja 2003. na recenziju. Anić je naime ponudio objavljivanje svoje knjige Hrvatskom institutu za povijest. Brojne, i ovdje navedene, primjedbe ispisao sam tada N. Aniću na rukopis, a također priložio recenziju. Naglasio sam, u recenziji da bi uvažavanje primjedbi pridonijelo poboljšanju rukopisa. Točnije, utvrdio sam: „Uzimajući sve navedeno u obzir, mišljenja sam da nije uputno, da se rukopis dr. sc. N. Anića „Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941. – 1945. objavi u sadašnjem obliku.“ Nakon svega, dr. N. Anić nije uvažio ni jednu primjedbu ni savjet i, zahvaljujući novim recenzentima i nakladnicima, koji su također očito bili drugačijeg mišljenja, knjiga je napokon i objavljena pod naslovom Antifašistička Hrvatske. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941. – 1945.“
Recenzenti knjige su povjesničar akademik Petar Strčić i vojni povjesničar i publicist Andro Gabelić, a disertacija je obranjena na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred stručnim povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Marijan Maticka, prof. dr. sc. Ljubomir Antić i prof. dr. sc. Ivo Goldstein.
Ivo Goldstein kao i obično laže, pa u knjizi “Hrvatska 1918. – 2008.”piše (str. 79.):
„22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“.
Dakle, 22. lipnja je izmišljeni dan formiranja partizanskog odreda i treba ga zaboraviti. Dosta nam je komunističko-četničkih laži!
Dokumenti o zločinima antifašista
Unatoč mnogobrojnih dokumenata, svjedočanstava i otkrivenih grobišta antifašisti ne priznaju svoje zločine. Navedeni dokumenti pokazuju koje su zločine napravili antifašisti (takozvani). Nikada nisu odgovarali za počinjene zločine, nikada se nisu pokajali (ako izuzmemo pojedince koji su olakšali svoju savjest), nikada nisu zatražili oprost. Dokumenti o zločinima antifašista:
1. PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
1944.-1946. DOKUMENTI, SLAVONSKI BROD 2005.
Priredili: dr. sc. Zdravko Dizdar, dr. sc. Vladimir Geiger, Milan Pojić, prof, Mate Rupić, prof.
CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb
UDK 323.281(497.5) “1944/1946” (093.2)
PARTIZANSKA i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. -1946. : dokumenti / <priredili Zdravko Dizdar … et al.>. – Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005.
ISBN 953-6659-20-4
I. Politički progoni — Hrvatska — 1944. – 1946. — Dokumenti
450503034
2. PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
1944.-1946. DOKUMENTI SLAVONIJA, SRIJEM I BARANJA (knjiga 2.)
Priredio: dr. sc. Vladimir Geiger
Suradnici: Mate Rupić, prof., dr. sc. Zdravko Dizdar i Šimun Penava, prof.
Nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
Slavonski Brod
CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb
UDK 323.281(497.5) “1944/1946” (093.2)
PARTIZANSKA i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. : dokumenti : Slavonija, Srijem i Baranja / <priredio Vladimir Geiger ; suradnici Mate Rupić, Zdravko Dizdar, Šimun Penava>. – Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest,
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2006.
ISBN 953-6659-29-8
I. Politički progoni — Hrvatska — 1944.-1946. — Dokumenti
300920113
3. PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
1944.-1946. DOKUMENTI ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA (knjiga 3.)
Priredili: dr. sc. Vladimir Geiger, Mate Rupić, prof., mr. sc. Mario Kevo, Egon Kraljević, prof., Zvonimir Despot, dipl. teol.
Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
SLAVONSKI BROD
Hrvatski institut za povijest ZAGREB, 2008.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 672450
ISBN 978-953-6659-36-4 (Podružnica)
ISBN 978-953-6324-65-1
4. PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
1944.-1946. DOKUMENTI DALMACIJA (knjiga 4.)
Priredili: Mate Rupić, prof., dr. sc. Vladimir Geiger
Suradnici: Blanka Matković, dipl. povjesničarka, Tomislav Đonlić, prof., dr. sc. Josip Kolanović, dr. sc. Zlatko Begonja, Stipo Pilić, prof., mr. sc. Eugen Roca
Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
SLAVONSKI BROD
Hrvatski institut za povijest ZAGREB, 2011.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 765498.
ISBN 978-953-6659-58-6 (Podružnica)
ISBN 978-953-6324-95-8
Moramo jasno razdvojiti borbu protiv fašizma i komunističke zločine. Počinjeni komunistički zločini s ciljem nametanja komunističke ideologije i komunističke vlasti nisu bili borba protiv fašizma! Bio je to zločin protiv vlastitog naroda što je vidljivo iz orginalnih dokumenata!
Dr. Marko Jukić
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
-
Vijesti3 tjedna agoKRVAVE RUKE GUŠTINA I MANOLIĆA Spaljeno Srce Stepinčevo
-
Vijesti4 dana ago“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
-
Vijesti2 tjedna ago‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
-
Vijesti3 tjedna agoBILA MRTVA 27 minuta, probudila se i opisala svoje iskustvo: Njezina poruka tjera strah u kosti
-
Vijesti3 tjedna agoEKSKLUZIVNO: Insider otkriva zapanjujuće nove detalje papinih vatikanskih manevara
-
Vijesti2 tjedna agoHODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
-
Vijesti3 tjedna agoGeograf al-Idris: Džervasije (Hrvati) u araboislamskim vrelima od 10. stoljeća
-
Vijesti1 tjedan agoN. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!