Connect with us

Vijesti

KUGA U SPLITU 1348.: Epidemija je i kazna, i opomena, i prilika za popravak i zadovoljštinu

Published

on

Velike epidemije možemo promatrati iz mnogo različitih kutova. Kada dođu takve kušnje, često se otkriju skrivene namjere i karakteri pojedinih ljudi, pa i cijelih naroda. Na muci se poznaju junaci – kaže naš narod.

Tradicija Crkve nas uči kako trebamo gledati na takve situacije, a njezino dvotisućljetno iskustvo poučava nas kako se ponašati u tim iznimnim vremenima.

U vrijeme velike epidemije u Rimskom Carstvu od oko 249. do 262. godine, sv. Ciprijan u djelu De mortalitate objašnjava zašto se kršćanin ne treba bojati smrti.
Kršćanin, koji se nalazi u stanju posvetne milosti, trebao bi s radošću gledati na smrt, kao na oslobođenje od svijeta i put u nebesku domovinu. To je ono što razlikuje položaj kršćana od ostalih ljudi. Prema tome, nipošto nije ista pozicija kršćanina i nevjernika.

Tko bi se zaista trebao bojati smrti? Nevjernici, nekršteni pogani, židovi, heretici, i ostali koji nisu u stanju posvetne milosti.

Zato sv. Ciprijan u spomenutom djelu govori:

“Mori plane timeat, sed qui ex aqua et Spiritu non renatus, gehennae ignibus mancipatur; mori timeat qui non Christi cruce et passione censetur;..”

(“Smrti se zaista treba bojati, ali onaj koji se, nepreporođen iz vode i Duha, predaje ognjevima pakla; neka se boji umrijeti onaj koji nije dionik Kristova križa i muke; neka se boji umrijeti tko po smrti prelazi iz ove smrti; neka se boji umrijeti onaj koga će po izlasku iz svijeta mučiti vječni plamenovi neprolaznim mukama; neka se boji umrijeti kome ovo odugovlačenje daje da se njegove muke i jecaji odgađaju. Mnogi od naših umiru u ovom pomoru, to jest, mnogi od naših se oslobađaju od svijeta. Kao što je ovaj pomor kazna židovima i poganima i neprijateljima Kristovim, tako je Božjim slugama spasonosni izlazak. A to što bez ikakve razlike ljudskoga roda umiru s nepravednicima i pravednici, nije da mislite kako je i dobrima i zlima zajednički svršetak. Pravednici se pozivaju u osvježenje, a nepravednici se grabe na kazne: dat će se brzo pravednicima zakrilje, a nevjernicima kazna.”)

To je jedna vrlo važna misao za početak ovoga članka, u kojem ćemo pogledati problem bolesti i epidemija iz više različitih kutova. Tekst sam podijelio na tri dijela.
U prvom ćemo vidjeti što nas liturgija Crkve uči o epidemijama na primjeru zavjetne mise pro vitanda mortalitate, koja je predviđena za vrijeme epidemija i pomora.
U drugom dijelu, vidjet ćemo jedan primjer epidemije iz hrvatske povijesti: kuga u Splitu 1348. godine.
U trećem dijelu pogledat ćemo ukratko što nas uče sveci o suočavanju s bolestima, posebice s onom posljednjom bolesti na samrti.

1) Pouke mise pro vitanda mortalitate

Obrazac mise “pro vitanda mortalitate” sastavio je papa Klement VI. u vrijeme velike kuge 1349. godine. Ta se misa stoljećima služila u vremenima kuge i drugih teških epidemija. Naći ćete je među zavjetnim misama u svim standardnim izdanjima tradicionalnog Rimskog misala, sve do posljednjeg izdanja iz 1962. godine.

Staro pravilo kaže: Lex orandi, lex credendi.
Što nas, dakle, liturgija Crkve uči o epidemijama?
Prvo, uči nas da je epidemija kazna Božja za grijehe čovječanstva.

U misi pro vitanda mortalitate, čita se iz II. knjige o kraljevima (prema Vulgati), kako je Gospodin poslao kugu u Izrael, da bi kaznio grijeh kralja Davida.

(“U one dane: posla Gospodin kugu na Izrael, od jutra do određenoga vremena, i pomrlo je iz naroda, od Dana do Bersabe, sedamdeset tisuća ljudi. I kad je pružio anđeo svoju ruku na Jeruzalem, da ga uništi, tada se smilovao Gospodin zbog trpljenja, i zapovijedi anđelu, koji je ubijao narod: ‘Dosta! Povuci sada ruku svoju!’ Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune. I rekao je David Gospodinu, kad je vidio anđela kako udara narod: ‘Ja sam onaj koji je sagriješio, ja sam učinio bezakonje. A ovi, koji su ovce, što su učinili? Neka se okrene, molim te, ruka tvoja protiv mene, i protiv doma oca mojega.’ Došao je prorok Gad onoga dana Davidu i rekao mu: ‘Uziđi i podigni žrtvenik Gospodinu na gumnu Jebusejina Araune.’ I uzišao je David, prema poruci Gadovoj, kako mu je Gospodin zapovjedio. David podigne tamo žrtvenik Gospodinu i prinese žrtve paljenice i pomirnice. Tada se Gospodin smilovao zemlji, i prestade kuga u Izraelu.”)

U zbornoj molitvi se ističe da su takve kazne poziv ljudima na pokoru za grijehe:

(“Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grešnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš. Po Gospodinu…”)

Drugo što možemo naučiti jest koliko je važna sveta misna žrtva da se otkone takve kazne. Ako su već Davidove žrtve bile dovoljne da isprose Božje milosrđe i prestanak kuge u Izraelu, koliko onda više sveta misna žrtva?

Misna molitva kaže da su kazne epidemije poziv na pokoru. Kad pogledate carstvo grijeha u kojem grca današnje čovječanstvo, možete biti sretni da ga nije pogodila još teža epidemija. Doista, kad usporedite sadašnju epidemiju virusa COVID-19 sa prijašnjim epidemijama, morat ćete priznati da je sadašnja zaraza prilično blaga.
To ćemo vidjeti na jednom primjeru iz hrvatske povijesti…

2) Kuga u Splitu 1348. godine

Jedan od značajnijih izvora za hrvatsku povijest 14. stoljeća je splitski rukopis pod nazivom Summa historiarum tabula a Cutheis de gestis civium Spalatinorum. Prvi put ga je objavio Ivan Lucius (Lučić) u svom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae 1666. god., na str. 381.-386. Ovdje ću citirati nekoliko izvadaka prema tom izdanju…

Prvo poglavlje Summae historiarum govori o kugi u Splitu u prosincu 1348. godine. Evo kako se opisuje početak širenja zaraze: 

“Deinde incipit haec rabiosa pestis per universum mundum discurrendo in miserabiles homines lethaliter desaevire et vires ipsorum debilitare, …, et putantes mundi finem adesse…”

(“Zatim je počela ova divlja kuga, prolazeći po cijelome svijetu, smrtosno hvatati jadne ljude i slabiti njihove snage: čim bi se pojavila kojemu čovjeku neka naznaka ožiljka ili opekline na nekom dijelu tijela zajedno s vrućicom, i takav više nikakve nade ne bi imao da će još živjeti na ovome svijetu. Već bi odmah pobožno, raskajanog srca, obavio ispovijed svojih grijeha svećeniku i preporučujući svoju dušu Bogu, i načinivši oporuku, odmah bi nakon tri ili četiri dana ispustio duh; a ostali ljudi, koji su bili zdravi, vidjevši tako strašnu pogibiju, te da mnogi umiru u kratkom vremenu, nesvjesni ove kuge, od velikog su straha postali kao bezumni ili izvan sebe, bojeći se slične sudbine, i misleći da je došao kraj svijeta…”)

Vidimo da su se, unatoč općem strahu i panici, zaraženi ljudi ipak ispovijedali. Nisu im bili uskraćeni sakramenti (kao što to danas rade modernisti diljem svijeta).
Pri tome trebamo biti svjesni da je tada strah morao biti veći nego danas, jer nije bilo razvijene medicinske pomoći, kao u današnje vrijeme.

Pogledajte samo dio ozračja u kugom zaraženom Splitu:

“O quam magnus ululatus et ploratus hominum extollebatur ad Coelum, currebant hinc, et inde unusquisque suos caros attinentes, et proximos plorando, qui mortui erant, et gradiebantur atris vestibus induti vultus gerentes humi moerore depressos…, similiter maritos a consortibus et uxores a viris legitimis omnino disgregabat sine aliqua pietate.”

(“O kako se velika vika i plač ljudi uzdizao prema nebu, trčali su ovdje i ondje, držeći svoje voljene, i oplakujući bližnje koji su umrli, i hodali su odjenuti u crnoj odjeći, tužnim licem pognutim prema zemlji. Nisu znali jadnici što da prije izaberu: da pokopaju trupla ili da sami pobjegnu daleko, da se ne zaraze takvom smrtonosnom zaraznom bolešću, i pojedini su išli po svetim crkvama podižući svoje ruke prema nebu i moleći zahvaljivali Bogu: i neki su od njih, bježeći daleko i lutajući po udaljenim mjestima, ostavljali mnoga trupla svojih bližnjih da leže nepokopana u kućama i hramovima, i nije bilo nikoga da ih pokopa… Muškarce također i žene, starce i djecu odmah je zajedno ubijala divlja zaraza, i nijednu ljudsku dob nije htjela poštedjeti, odvajala je sinove i kćeri od roditelja, i obratno, rođake i braću od braće, i sve voljene od voljenih, slično supruge od supruga, i žene od zakonitih muževa posve odvajala bez ikakve milosti.”)

Za pisca tih redaka nije bilo nikakve sumnje da je epidemija kazna za grijehe, zajedno s ratovima i glađu u ono vrijeme:

“quatuor autem cladibus antedictis videlicet, Epidimiae, fame, fera et ferro, tota illa Provincia Dalmatiae et Croatiae multis annis ex divino iudicio flagellata, poenam fuorum peccatorum mediocriter non pertransiverunt”

(“četirima, naime, spomenutim pošastima, to jest, epidemije, gladi, zvijeri i željeza, cijela je ova pokrajina Dalmacije i Hrvatske mnogo godina bičevana po božanskoj odredbi, kaznu za svoje grijehe nisu lako prošli”)  

Ovdje je važno da shvatimo koliko su kazne koje vidimo u današnje vrijeme blage u usporedbi s kaznama nekih prijašnjih vremena. Može li se uopće uspoređivati tadašnja kuga sa današnjim virusom COVID-19?
Čovjek koji bi obolio od kuge, u pravilu bi od toga i umro. Izliječenja su bila iznimno rijetka. S druge strane, velika većina ljudi koja oboli od virusa COVID-19, nakon tjedan-dva ozdravi. A mnogi uopće nemaju nikakve simptome.

No, sigurno je da svaka bolest predstavlja veliku muku za čovjeka. Pogledat ćemo ukratko neke koristi koje čovjek može izvući iz takve situacije.

3) Ni najmanji bakcil ne miče se bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje
Svi veliki učitelji duhovnog života govore kako bolesti treba podnositi strpljivo, te bez mrmljanja i žaljenja. Svi se slažu da tako podnesene patnje donose višestruke koristi vjerniku. Naročito se ističe da strpljivo podnošenje bolesti koristi kao zadovoljština za grijehe. Lakše je trpjeti na ovome svijetu, nego nakon smrti u čistilištu. Bolje je pretrpjeti malu kaznu na ovome svijetu, nego desetljećima gorjeti u čistilišnom ognju.

Sv. Robert Bellarmin je napisao osam dugačkih i opširnih propovijedi o nevoljama i patnjama. U četvrtoj propovijedi, govoreći o koristima koje imamo od nesreća i patnja na ovome svijetu, opisuje kako dobrovoljno trpljenje umanjuje kazne koje bismo nakon smrti trebali pretrpjeti u čistilištu:”Quid preterea tribulatio? Minuit cruciatum, quem post hanc vitam in purgatorio luere deberemus. Accipe similitudinem… Purgari debes. Comedisti et bibisti? Solvere debes. Cum delectatione peccasti? Cum dolore puniri debes.”

(“Čemu, osim toga, nevolja? Umanjuje mučenje, koje bismo nakon ovoga života morali podnijeti u čistilištu. Uzmi primjer. Ako dva suradnika istovremeno uđu u gostionicu, i obojica jedu i piju do sitosti, a zatim navečer, kad dođe čas da plate, jedan se potajno išuljavši, napusti svog ortaka: zar neće onaj koji je ostao biti prisiljen da sam isplati cijeli dug? Bit će svakako prisiljen, pa makar morao svoju kabanicu ostaviti u gostionici. Tako su također, slušatelji, i duša i tijelo suradnici, zajedno ulaze i piju: i premda duša griješi po oholosti, a tijelo po bludnosti, zajedno sabiru dug za grijehe. No, kad dođe večer smrti, dok je već došao čas isplate, jedan od suradnika – dakako, tijelo – napušta svog suradnika, i bježeći od njega, sakrije se pod zemlju u grob: i tako se ugrabi samo duša u zatvor, u okove čistilišta, i tame se najstrože muči i bičuje, i ne pušta se prije nego što isplati do posljednjega novčića – i za sebe i za svog suradnika. Kako nam se, dakle, ovo ne bi dogodilo, što čini Bog? Dopušta da nam dođe neka nevolja, koja prisiljava tijelo, čak i kad ono to neće, da isplati svoj dio, prije nego što se po smrti odvoji od duše. A to što Bog tako prisiljava tijelo, veliko je dobročinstvo. Naime, dugove treba isplatiti u cijelosti. Neka se nitko ne zavarava. Skupio si mnoge ljage? Trebaš se očistiti. Jeo si i pio? Dužan si platiti. Griješio si s uživanjem? Trebaš biti kažnjen s boli.”)

Čitajte u djelima svetaca koliko pišu o potrebi strpljivosti u bolesti i prihvaćanju iste kao kazne za grijehe. Bilo bi suvišno ovdje nabrajati sva ta mjesta, jer nema praktički nijednoga velikog učitelja duhovnog života koji o tome nije govorio.

Ne smijemo također zaboraviti da čovjek može dobrovoljno trpjeti i za grijehe drugih ljudi, ako svoje boli prikaže kao zadovoljštinu za grijehe bližnjih.

O ovoj vrsti trpljenja govorio je naročito naš bl. Ivan Merz, koji je u trpljenju vidio važno sredstvo za širenje kraljevstva Božjega. Mnogi su se ovih dana s pravom sjetili Merzova pisma učiteljici Miri Majetić (21. veljače 1928.), pa ću i ja prenijeti one čuvene riječi iz tog pisma (prijevod s lat.):

“A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove toga trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.”

Jednako je važno što Merz govori u pismu svom teško bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću :

“Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike Mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katol. pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge.”

Mislim da je posebno važno što Merz govori: “nema slučaja”, nema slučajnosti, ništa se ne događa slučajno, ili sasvim konkretno: “ni najmanji bakcil se ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje”.

No, kako kod bolesnika postići takav pozitivan stav prema bolesti i patnji? U tome pomažu brojne molitve, koje su sastavili sveci kroz stoljeća.

Sv. Alfonz Liguori u svom priručniku za ispovjednike navodi velik broj lijepih strelovitih molitava, koje bi ispovjednici trebali sugerirati bolesnicima i umirućima. Posebno je dojmljiva ova za predanje u volju Božju:

“Semper fiat voluntas tua. Volo tantum quod tu vis. Volo pati quantum tu vis. Volo mori quando tu vis.”

(“Neka uvijek bude Tvoja volja. Želim samo ono što Ti želiš. Želim trpjeti koliko Ti želiš. Želim umrijeti kada Ti želiš.”)

Oni kojih se to tiče bi svakako trebali pogledati i ostale molitve koje sv. Alfonz navodi. Treba iskoristiti sva sredstva koja se pružaju kako bi i bolest postala blagoslovljena prilika za posvećenje. Blog Murus inexpugnabilis

Advertisement

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved