Velike epidemije možemo promatrati iz mnogo različitih kutova. Kada dođu takve kušnje, često se otkriju skrivene namjere i karakteri pojedinih ljudi, pa i cijelih naroda. Na muci se poznaju junaci – kaže naš narod.

Tradicija Crkve nas uči kako trebamo gledati na takve situacije, a njezino dvotisućljetno iskustvo poučava nas kako se ponašati u tim iznimnim vremenima.

U vrijeme velike epidemije u Rimskom Carstvu od oko 249. do 262. godine, sv. Ciprijan u djelu De mortalitate objašnjava zašto se kršćanin ne treba bojati smrti.
Kršćanin, koji se nalazi u stanju posvetne milosti, trebao bi s radošću gledati na smrt, kao na oslobođenje od svijeta i put u nebesku domovinu. To je ono što razlikuje položaj kršćana od ostalih ljudi. Prema tome, nipošto nije ista pozicija kršćanina i nevjernika.

Tko bi se zaista trebao bojati smrti? Nevjernici, nekršteni pogani, židovi, heretici, i ostali koji nisu u stanju posvetne milosti.

Zato sv. Ciprijan u spomenutom djelu govori:

“Mori plane timeat, sed qui ex aqua et Spiritu non renatus, gehennae ignibus mancipatur; mori timeat qui non Christi cruce et passione censetur;..”

(“Smrti se zaista treba bojati, ali onaj koji se, nepreporođen iz vode i Duha, predaje ognjevima pakla; neka se boji umrijeti onaj koji nije dionik Kristova križa i muke; neka se boji umrijeti tko po smrti prelazi iz ove smrti; neka se boji umrijeti onaj koga će po izlasku iz svijeta mučiti vječni plamenovi neprolaznim mukama; neka se boji umrijeti kome ovo odugovlačenje daje da se njegove muke i jecaji odgađaju. Mnogi od naših umiru u ovom pomoru, to jest, mnogi od naših se oslobađaju od svijeta. Kao što je ovaj pomor kazna židovima i poganima i neprijateljima Kristovim, tako je Božjim slugama spasonosni izlazak. A to što bez ikakve razlike ljudskoga roda umiru s nepravednicima i pravednici, nije da mislite kako je i dobrima i zlima zajednički svršetak. Pravednici se pozivaju u osvježenje, a nepravednici se grabe na kazne: dat će se brzo pravednicima zakrilje, a nevjernicima kazna.”)

To je jedna vrlo važna misao za početak ovoga članka, u kojem ćemo pogledati problem bolesti i epidemija iz više različitih kutova. Tekst sam podijelio na tri dijela.
U prvom ćemo vidjeti što nas liturgija Crkve uči o epidemijama na primjeru zavjetne mise pro vitanda mortalitate, koja je predviđena za vrijeme epidemija i pomora.
U drugom dijelu, vidjet ćemo jedan primjer epidemije iz hrvatske povijesti: kuga u Splitu 1348. godine.
U trećem dijelu pogledat ćemo ukratko što nas uče sveci o suočavanju s bolestima, posebice s onom posljednjom bolesti na samrti.

1) Pouke mise pro vitanda mortalitate

Obrazac mise “pro vitanda mortalitate” sastavio je papa Klement VI. u vrijeme velike kuge 1349. godine. Ta se misa stoljećima služila u vremenima kuge i drugih teških epidemija. Naći ćete je među zavjetnim misama u svim standardnim izdanjima tradicionalnog Rimskog misala, sve do posljednjeg izdanja iz 1962. godine.

Staro pravilo kaže: Lex orandi, lex credendi.
Što nas, dakle, liturgija Crkve uči o epidemijama?
Prvo, uči nas da je epidemija kazna Božja za grijehe čovječanstva.

U misi pro vitanda mortalitate, čita se iz II. knjige o kraljevima (prema Vulgati), kako je Gospodin poslao kugu u Izrael, da bi kaznio grijeh kralja Davida.

(“U one dane: posla Gospodin kugu na Izrael, od jutra do određenoga vremena, i pomrlo je iz naroda, od Dana do Bersabe, sedamdeset tisuća ljudi. I kad je pružio anđeo svoju ruku na Jeruzalem, da ga uništi, tada se smilovao Gospodin zbog trpljenja, i zapovijedi anđelu, koji je ubijao narod: ‘Dosta! Povuci sada ruku svoju!’ Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune. I rekao je David Gospodinu, kad je vidio anđela kako udara narod: ‘Ja sam onaj koji je sagriješio, ja sam učinio bezakonje. A ovi, koji su ovce, što su učinili? Neka se okrene, molim te, ruka tvoja protiv mene, i protiv doma oca mojega.’ Došao je prorok Gad onoga dana Davidu i rekao mu: ‘Uziđi i podigni žrtvenik Gospodinu na gumnu Jebusejina Araune.’ I uzišao je David, prema poruci Gadovoj, kako mu je Gospodin zapovjedio. David podigne tamo žrtvenik Gospodinu i prinese žrtve paljenice i pomirnice. Tada se Gospodin smilovao zemlji, i prestade kuga u Izraelu.”)

U zbornoj molitvi se ističe da su takve kazne poziv ljudima na pokoru za grijehe:

(“Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grešnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš. Po Gospodinu…”)

Drugo što možemo naučiti jest koliko je važna sveta misna žrtva da se otkone takve kazne. Ako su već Davidove žrtve bile dovoljne da isprose Božje milosrđe i prestanak kuge u Izraelu, koliko onda više sveta misna žrtva?

Misna molitva kaže da su kazne epidemije poziv na pokoru. Kad pogledate carstvo grijeha u kojem grca današnje čovječanstvo, možete biti sretni da ga nije pogodila još teža epidemija. Doista, kad usporedite sadašnju epidemiju virusa COVID-19 sa prijašnjim epidemijama, morat ćete priznati da je sadašnja zaraza prilično blaga.
To ćemo vidjeti na jednom primjeru iz hrvatske povijesti…

2) Kuga u Splitu 1348. godine

Jedan od značajnijih izvora za hrvatsku povijest 14. stoljeća je splitski rukopis pod nazivom Summa historiarum tabula a Cutheis de gestis civium Spalatinorum. Prvi put ga je objavio Ivan Lucius (Lučić) u svom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae 1666. god., na str. 381.-386. Ovdje ću citirati nekoliko izvadaka prema tom izdanju…

Prvo poglavlje Summae historiarum govori o kugi u Splitu u prosincu 1348. godine. Evo kako se opisuje početak širenja zaraze: 

“Deinde incipit haec rabiosa pestis per universum mundum discurrendo in miserabiles homines lethaliter desaevire et vires ipsorum debilitare, …, et putantes mundi finem adesse…”

(“Zatim je počela ova divlja kuga, prolazeći po cijelome svijetu, smrtosno hvatati jadne ljude i slabiti njihove snage: čim bi se pojavila kojemu čovjeku neka naznaka ožiljka ili opekline na nekom dijelu tijela zajedno s vrućicom, i takav više nikakve nade ne bi imao da će još živjeti na ovome svijetu. Već bi odmah pobožno, raskajanog srca, obavio ispovijed svojih grijeha svećeniku i preporučujući svoju dušu Bogu, i načinivši oporuku, odmah bi nakon tri ili četiri dana ispustio duh; a ostali ljudi, koji su bili zdravi, vidjevši tako strašnu pogibiju, te da mnogi umiru u kratkom vremenu, nesvjesni ove kuge, od velikog su straha postali kao bezumni ili izvan sebe, bojeći se slične sudbine, i misleći da je došao kraj svijeta…”)

Vidimo da su se, unatoč općem strahu i panici, zaraženi ljudi ipak ispovijedali. Nisu im bili uskraćeni sakramenti (kao što to danas rade modernisti diljem svijeta).
Pri tome trebamo biti svjesni da je tada strah morao biti veći nego danas, jer nije bilo razvijene medicinske pomoći, kao u današnje vrijeme.

Pogledajte samo dio ozračja u kugom zaraženom Splitu:

“O quam magnus ululatus et ploratus hominum extollebatur ad Coelum, currebant hinc, et inde unusquisque suos caros attinentes, et proximos plorando, qui mortui erant, et gradiebantur atris vestibus induti vultus gerentes humi moerore depressos…, similiter maritos a consortibus et uxores a viris legitimis omnino disgregabat sine aliqua pietate.”

(“O kako se velika vika i plač ljudi uzdizao prema nebu, trčali su ovdje i ondje, držeći svoje voljene, i oplakujući bližnje koji su umrli, i hodali su odjenuti u crnoj odjeći, tužnim licem pognutim prema zemlji. Nisu znali jadnici što da prije izaberu: da pokopaju trupla ili da sami pobjegnu daleko, da se ne zaraze takvom smrtonosnom zaraznom bolešću, i pojedini su išli po svetim crkvama podižući svoje ruke prema nebu i moleći zahvaljivali Bogu: i neki su od njih, bježeći daleko i lutajući po udaljenim mjestima, ostavljali mnoga trupla svojih bližnjih da leže nepokopana u kućama i hramovima, i nije bilo nikoga da ih pokopa… Muškarce također i žene, starce i djecu odmah je zajedno ubijala divlja zaraza, i nijednu ljudsku dob nije htjela poštedjeti, odvajala je sinove i kćeri od roditelja, i obratno, rođake i braću od braće, i sve voljene od voljenih, slično supruge od supruga, i žene od zakonitih muževa posve odvajala bez ikakve milosti.”)

Za pisca tih redaka nije bilo nikakve sumnje da je epidemija kazna za grijehe, zajedno s ratovima i glađu u ono vrijeme:

“quatuor autem cladibus antedictis videlicet, Epidimiae, fame, fera et ferro, tota illa Provincia Dalmatiae et Croatiae multis annis ex divino iudicio flagellata, poenam fuorum peccatorum mediocriter non pertransiverunt”

(“četirima, naime, spomenutim pošastima, to jest, epidemije, gladi, zvijeri i željeza, cijela je ova pokrajina Dalmacije i Hrvatske mnogo godina bičevana po božanskoj odredbi, kaznu za svoje grijehe nisu lako prošli”)  

Ovdje je važno da shvatimo koliko su kazne koje vidimo u današnje vrijeme blage u usporedbi s kaznama nekih prijašnjih vremena. Može li se uopće uspoređivati tadašnja kuga sa današnjim virusom COVID-19?
Čovjek koji bi obolio od kuge, u pravilu bi od toga i umro. Izliječenja su bila iznimno rijetka. S druge strane, velika većina ljudi koja oboli od virusa COVID-19, nakon tjedan-dva ozdravi. A mnogi uopće nemaju nikakve simptome.

No, sigurno je da svaka bolest predstavlja veliku muku za čovjeka. Pogledat ćemo ukratko neke koristi koje čovjek može izvući iz takve situacije.

3) Ni najmanji bakcil ne miče se bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje
Svi veliki učitelji duhovnog života govore kako bolesti treba podnositi strpljivo, te bez mrmljanja i žaljenja. Svi se slažu da tako podnesene patnje donose višestruke koristi vjerniku. Naročito se ističe da strpljivo podnošenje bolesti koristi kao zadovoljština za grijehe. Lakše je trpjeti na ovome svijetu, nego nakon smrti u čistilištu. Bolje je pretrpjeti malu kaznu na ovome svijetu, nego desetljećima gorjeti u čistilišnom ognju.

Sv. Robert Bellarmin je napisao osam dugačkih i opširnih propovijedi o nevoljama i patnjama. U četvrtoj propovijedi, govoreći o koristima koje imamo od nesreća i patnja na ovome svijetu, opisuje kako dobrovoljno trpljenje umanjuje kazne koje bismo nakon smrti trebali pretrpjeti u čistilištu:”Quid preterea tribulatio? Minuit cruciatum, quem post hanc vitam in purgatorio luere deberemus. Accipe similitudinem… Purgari debes. Comedisti et bibisti? Solvere debes. Cum delectatione peccasti? Cum dolore puniri debes.”

(“Čemu, osim toga, nevolja? Umanjuje mučenje, koje bismo nakon ovoga života morali podnijeti u čistilištu. Uzmi primjer. Ako dva suradnika istovremeno uđu u gostionicu, i obojica jedu i piju do sitosti, a zatim navečer, kad dođe čas da plate, jedan se potajno išuljavši, napusti svog ortaka: zar neće onaj koji je ostao biti prisiljen da sam isplati cijeli dug? Bit će svakako prisiljen, pa makar morao svoju kabanicu ostaviti u gostionici. Tako su također, slušatelji, i duša i tijelo suradnici, zajedno ulaze i piju: i premda duša griješi po oholosti, a tijelo po bludnosti, zajedno sabiru dug za grijehe. No, kad dođe večer smrti, dok je već došao čas isplate, jedan od suradnika – dakako, tijelo – napušta svog suradnika, i bježeći od njega, sakrije se pod zemlju u grob: i tako se ugrabi samo duša u zatvor, u okove čistilišta, i tame se najstrože muči i bičuje, i ne pušta se prije nego što isplati do posljednjega novčića – i za sebe i za svog suradnika. Kako nam se, dakle, ovo ne bi dogodilo, što čini Bog? Dopušta da nam dođe neka nevolja, koja prisiljava tijelo, čak i kad ono to neće, da isplati svoj dio, prije nego što se po smrti odvoji od duše. A to što Bog tako prisiljava tijelo, veliko je dobročinstvo. Naime, dugove treba isplatiti u cijelosti. Neka se nitko ne zavarava. Skupio si mnoge ljage? Trebaš se očistiti. Jeo si i pio? Dužan si platiti. Griješio si s uživanjem? Trebaš biti kažnjen s boli.”)

Čitajte u djelima svetaca koliko pišu o potrebi strpljivosti u bolesti i prihvaćanju iste kao kazne za grijehe. Bilo bi suvišno ovdje nabrajati sva ta mjesta, jer nema praktički nijednoga velikog učitelja duhovnog života koji o tome nije govorio.

Ne smijemo također zaboraviti da čovjek može dobrovoljno trpjeti i za grijehe drugih ljudi, ako svoje boli prikaže kao zadovoljštinu za grijehe bližnjih.

O ovoj vrsti trpljenja govorio je naročito naš bl. Ivan Merz, koji je u trpljenju vidio važno sredstvo za širenje kraljevstva Božjega. Mnogi su se ovih dana s pravom sjetili Merzova pisma učiteljici Miri Majetić (21. veljače 1928.), pa ću i ja prenijeti one čuvene riječi iz tog pisma (prijevod s lat.):

“A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove toga trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.”

Jednako je važno što Merz govori u pismu svom teško bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću :

“Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike Mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katol. pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge.”

Mislim da je posebno važno što Merz govori: “nema slučaja”, nema slučajnosti, ništa se ne događa slučajno, ili sasvim konkretno: “ni najmanji bakcil se ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje”.

No, kako kod bolesnika postići takav pozitivan stav prema bolesti i patnji? U tome pomažu brojne molitve, koje su sastavili sveci kroz stoljeća.

Sv. Alfonz Liguori u svom priručniku za ispovjednike navodi velik broj lijepih strelovitih molitava, koje bi ispovjednici trebali sugerirati bolesnicima i umirućima. Posebno je dojmljiva ova za predanje u volju Božju:

“Semper fiat voluntas tua. Volo tantum quod tu vis. Volo pati quantum tu vis. Volo mori quando tu vis.”

(“Neka uvijek bude Tvoja volja. Želim samo ono što Ti želiš. Želim trpjeti koliko Ti želiš. Želim umrijeti kada Ti želiš.”)

Oni kojih se to tiče bi svakako trebali pogledati i ostale molitve koje sv. Alfonz navodi. Treba iskoristiti sva sredstva koja se pružaju kako bi i bolest postala blagoslovljena prilika za posvećenje. Blog Murus inexpugnabilis