Slika 1. Naslovnica knjige Crna knjiga komunizma

Vijeće Europe je 25. siječnja 2006. izglasovalo Rezoluciju 1481. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima koja snažno osuđuje zločine komunizma. Sabor je iste godine donio vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN 76/2006.), tu Rezoluciju i Deklaraciju mnogi kod nas ignoriraju i već dugo vremena sustavno opstruiraju istraživanje komunističkih poratnih zločina na hrvatskome tlu.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. godine.

Slika 2. Muzej terora u Budimpešti

„Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude bez ikakvih nejasnoća“.

Slika 3. Muzej terora u Budimpešti 2

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Republika Hrvatska jest usvojila Deklaraciju Europskog parlamenta ali nije raščistila sa svojom komunističkom prošlošću jer su komunistički kadrovi i dalje ostali na vlasti i nisu dozvolili istraživanje o zločinima, teškim kršenjima ljudskih prava od komunističkog režima. Jugoslavenski komunistički režim je skrivao svoje strašne zločine. Zabranjenja su ili onemogućena istraživanja u Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje) o masovnim grobnicama. Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 940 s mogućih 90.000 žrtava. U poraću je ubijeno i više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

U Hrvatskoj je partizanska vojska upravljala s 19 koncentracijskih logora u vremenu od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore se ubrajaju: Logor Knićanin, Radni logor Valpovo, Sabirni logor Josipovac. Nakon razilaženja sa Staljinom (1948. godine) komunistički režim je otvorio politički logor na Golom otoku koji je djelovao od 1949. godine do 1988. godine! Na Golom otoku su zatvorenici bili podvrgnuti najgoroj fizičkoj i psihičkoj torturi takozvanog preodgajanja neprijatelja sustava. Pored Golog otoka bilo je više zatvora ali su najzloglasniji bili u Gradiški i Lepoglavi gdje se provodila fizička i psihička tortura hrvatskih domoljuba i intelektualaca.  

Slika 4. Muzej sjećanja na 25. Oktobar 1956. (IN MEMORIAM 1956 October 25^th)

Danas u Hrvatskoj imamo situaciju prešućivanja komunističkih zločina, iskrivljivanja činjenica, onemogućavanje otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobišta unatoč prihvaćanje Europske deklaracije. Žalosno je da se u zemlji, koja je članica Europske unije, još uvijek  slave komunistički zločini, zločinci i njihovi sljedbenici. Umjesto da se osudi komunističke zločine, da se osudi diktator (nalogodavac) Tito nasljednici komunističke idiologije slave ubojicu, odaju mu počast (ulice i trgovi nose ime zločinca, slavi se njegov rođendan i datumi kada su počinjeni zločini protiv civilnog stanovništva). Sljedbenici komunističke ideologije, djeca komunističkih rukovodioca i drugi, su na rukovodećim mjestima u društvu (privreda, obrazovanje, sredstva priopćavanja i drugdje) i oni se svim sredstvima bore protiv istine o komunističkim zločinima.

Slika 5. Cipele na obali Dunava (The Shoes on the Danube Bank)

Povjesničari, istraživači, smatraju da je komunistička ideologija u svijetu odgovorna za smrt od 100 do 200 milijuna ljudi. Komunistički zločini u svijetu, kao i u Hrvatskoj, su uglavnom ostali nekažnjeni osim sporadičnih slučajeva. Međutim, u većini zemalja su se suočili s istinom o komunističkoj diktaturi, zločinima komunističke ideologije. Neke zemlje su se suočile sa svojom prošlošću  i osudile komunističke zločine, provele lustraciju. Nažalost, Hrvatska se još nije suočila sa svojom mračnom komunističkom prošlošću. U Hrvatskoj trgovi, ulice nose ime komunističkog diktatora Tita za kojega povjesničari kažu da je kriv za smrt preko pola milijuna ljudi (neki smatraju da je kriv za smrt milijun stanovnika Jugoslavije). Ove brojke se odnose na razdoblje od svibnja 1945. godine do kraja njegove vladavine 1980. godine. Tito spada među 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Komunistički zločini su započeli prije Drugog svjetskog rata, provodili su se za vrijeme rata i nakon rata. Takozvani komunistički osloboditelji su mnoge oslobodili života i imovine. Nakon ulaska u mjesta, gradove slijedila su ubojstva takozvanih neprijatelja naroda bez suda (slučaj Daksa i mnogi drugi). Ubojstva su bila na ideološkoj osnovi, a negdje i zbog osobnog animoziteta, koristi. Proglašavanjem nekoga neprijateljem naroda, lišavanjem života i konfiskacijom imovine su se komunisti direkto okoristili. Uništavanjem hrvatskog plemstva, uništavanjem intelektualne elite i nametanjem filozofije: „ Use, nase i podase“ rušile su se sve moralne i etičke norme u društvu. Mnogobrojna ubojstva intelektualaca, svećenika, časnih sestara, hrvatskih domoljuba su obilježja komunističke vladavine. Nadalje, komunistička vladavina je i svoje vojnike revolucije progonila nakon razlaza sa Staljinom (Logor Jasenovac, Goli otok).

Slika 6. Naslovnica knjige: Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj

Oni koji veličaju komunizam i žale za komunističkom Jugoslavijom (SDP, Radnička fronta, Možemo, SDSS, Glas, Centar itd.) treba podsjetiti na masovna ubojstva u svibnju i lipnju 1945. godine (Bleiburg, Maribor, Celje, Sloven Gradec, Barbarin Rov, rudnik Pečovnik, Macelj, Jazovka, Križni putove, masovne grobnice diljem Slovenije (oko 600 masovnih grobnica), Hrvatske (više od 940 masovnih grobnica te Bosne i Hercegovine (više od 90/180 ?) masovnih grobnica). Zločini i komunistička tortura nastavljeni su od lipnja 1945. sve do 1990. godine (partizanski logori, kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška, Goli otok i drugi komunistički kazamati). Antife znaju da se sudilo za takozvani verbalni delikt, pjevanje domoljubnih pjesama pa traže da se ponovno sudi za verbalni delikt po njihovim optužnicama. Antife slave zločinca i ubojicu Tita zanemarujući činjenicu da je pobio ratne zarobljenike bez istrage i suđenja, zanemarujući komunističke progone u Jugoslaviji. 

Slika 7. Naslovnica knjige: Naše robijanje

Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunisti su u Jugoslaviji prevarom došli na vlast (Sporazum Tito-Šubašić je bio grubo izigran) jer su izvršili prevaru na izborima. Šubašića su otpisali i nametnuli su svoju strahovladu. Drug Ranković, desna ruka druga Tita, je izjavio 1. veljače 1951. godine u beogradskoj skupštini: „ Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3, 777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja“. Takozvani narodni neprijatelji su likvidirani bez suđenja i prava na obranu! Ovome se sntife dive, a neki žale što nije ubijeno još više Hrvata.

Istraživanje komunističkih zločina se stalno opstruira. Neki zločini su istraženi i dokumentirani ali se istina i dalje prešućuje (mainstream mediji). Ima mnogo masovnih grobnica koje još treba istražiti. Smisao istraživanja je utvrditi činjenice o mjestima grobišta, osobama koje su ubijene, počiniteljima zločina i nalagodavcima koji su naredili zločine. Za suđenja nalogodavcima i izvršiteljima zločina je kasno ali mora se znati istina. Zločin je zločin bez obzira tko ga je počinio. S jedne strane se spominju i preuveličavaju ustaški zločini, a s druge strane se skrivaju komunistički zločini koji su mnogobrojniji i strašniji. Zbog čega se zabranjuje istraživanje masovnih zločina koje su komunisti učinili? Vjerojatno zbog djece komunista koji su danas u politici, privredi, kulturi, obrazovnom sustavu. Njima ne odgovara istina o djelima (nedjelima) njihovih očeva, majki, djedova, baka i nona!

Postoje dokumenti o logorima, stratištima, poznati su izvršiocima i nalogodavcima i vrijeme je da se javno objave. Ne može se jedan zločin pravdati drugim. Masovni komunistički zločini izvršeni su u ime ideologije (cilj je bio uništavanje nacionalnog i vjerskog identiteta).  Mnogobrojne žrtve su umorene samo zato jer su imale drugo mišljenje, nisu podržavale komunističku ideologiju, nisu podržavali otimačinu, ideološku podobnost kao sustav vrijednosti. To je bio jedini grijeh mnogih intelektualaca, domoljuba, svećenika, časnih sestara. Nadalje mnogo članova obitelji (žena, djece) takozvanih narodnih neprijatelja je ubijeno, zlostavljano, onemogućavano u normalnom životu.

Partijska knjižica bila je važna za školovanje, napredovanje, državnu službu, službu u vojsci i policiji, službu u medijima itd. U svim porama društva je bio implementiran komunistički nepotizam. Nažalost, i danas nasljednici komunista provode istu praksu.  Svi oni koji su bili u sustavu komunističke torture, koji su se materijalno i na druge načine okoristili trebaju odstupiti s vlasti.

Oni koji pričaju o pljački Hrvatske od 1990. godine trebaju znati da je pljačka na našim prostorima započela 1919. godine, da je bila jako intenzivna nakon svibnja 1945. godine. Neki komunisti su bili iz dobro stojećih obitelji (npr. M. Tripalo) ali većina su bili proleteri (neki probisvjeti) koji nisu imali ništa. Bivši proleteri iz 1945. godine bez ičega su 1990. godine u Hrvatskoj bili ugledni i imućni građani Socijalističke Republike Hrvatske. Imetak su mnogi stekli temeljem komunističkih zakona koji su ozakonili ubojstva, torturu i pljačku neistomišljenika. Članovi partije koji se došli u sukob, bilo koje vrste, s komunističkom partijom su bili isključeni iz vlasti ili pak umoreni.

Za zločine nema opravdanja, ali isto tako povjesničari moraju razmatrati povijesni kontekst, vrijeme i okolnosti nekog događaja. Nije isto napraviti zločin u miru ili u ratu, nije isto braniti svoje ognjište i izvršiti agresiju na tuđe. Nije isto ubiti neprijatelja u borbi ili ubiti nenaoružanog, vezanog ratnog zarobljenika. Komunistički intelektualci u Hrvatskoj, povjesničari, su ideološki indoktrinirani i ne mogu sagledati činjenice pa iskrivljeno tumače povijest. Jasno je da je logor Jasenovac nastavio s radom nakon takozvanog oslobođenja i da je bio stratište nakon 1945. godine pa je negiranje te činjenice zločin perom koji ne doprinosi utvrđivanju istine i pomirbi.

O komunističkim zločinima ima mnogo materijalnih dokaza, dokumenata, svjedočanstava, literature. Napisane su i objavljene Crne knjige komunizma u kojima su opisani komunistički zločini i teror komunističkih diktatora (npr. Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija, izvorni naslov “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. objavljena u Francuskoj 1997. godine).

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine) knjiga je koja opisuje povijest represije, zločine i teror u Hrvatskoj. Prof. dr. Josip Jurčević u knjizi opisuje uz brojne dokaze da je democid nad desetcima i stotinjcima tisućama Hrvata naredio vrh jugoslavenske komunističke vlasti u krugu oko Tita i Rankovića. Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine. Izašla je na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Predgovor je napisao Janko Vranyczany Dobrinović, a Bleiburška tragedija hrvatskog naroda prof. dr. Mate Meštrović.

Slika 8. Naslovnica knjige: Huda jama

U Budimpešti se nalazi muzej terora, Terror Háza Múzeum, u kojem se nalaze svjedočanstva o nacističkom i komunističkom teroru u Mađarskoj. Naši susjedi su se suočili s mračnom stranom komunističke vladavine u Mađarskoj. I u drugim bivšim komunističkim (socijalističkim) zemljama su se suočili s mračnom stranom komunističke vladavine (torture). Nažalost u Hrvatskoj se i dalje negiraju komunistički i drugi zločini (četnički)  koji su počinjeni tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Vrijeme je da prekinemo šutnju o totalirizmu, komunistčkoj strahovladi, zločinima prema svima koji nisu mislili kao partija. Partija je sve određivala, kadrovsku politiku, razvojnu strategiju, znanost, kulturu, šport. O svemu je partija vodila računa. Partija je pobila klasne neprijatelje 1945., a narednih godina je provodila torturu nad svima koji su imali drugačije mišljenje. Pozatvarali se obrtnike, uveli plansku privredu, uveli kvote doprinosa bez obzira je li to realno ili ne. Planirali su plantaže pamuka u Imotskom!. Planirali su izgradnju atomske bombe. Umjesto gradnje autocesta, novih želježničkih pruga gradili su podzemne aerodrome, baze, komandna mjesta i skloništa. Pomno su pazili da se netko od neistomišljenika ne obogati ali su partijskim poslušnicima dali sve. Oni su mogli graditi vikendice (s državnim novcem) u nacionalnim parkovima, oni su mogli graditi bazene s morskom vodom 200 kilometara od mora jer cisterne su uredno prevozile morsku vodu.

Komunisti su uništavali moral, duhovnost, kreativnost i drugo mišljenje. Pobili su ratne zarobljenike, pobili su civile, žene i djecu koji su izbjegli iz svojih domova. Odveli su ranjenike iz bolnice i mučki ih pobili. Preorali su groblje vojnika druge strane (Mirogoj i drugdje). Ubijali su bez suda. Optuživali su nevine ljude zato da bi se domogli njihove imovine i tako su od krpaša postali komunistička gospoda. Uselili su se u tuđe stanove, vile i gospodarstva. Socijalistički trbuhozborac Miroslav Krleža je živio u vili židovskog bankara (to mu nije smetalo)! 400 stanova Kaptola, u Zagrebu, je konfiscirano i u njih se uselila komunistička bagra.  Zatvarali su studente zbog pjevanja pjesme Vila Velebita, pjevanja pjesme Ustani bane. Otjerali su seljake sa sela u industrijske pogone i stvorili 230 000 invalida rada. Zabranili su pristup Visu, Lastovu i drugdje i tako su uništavali otoke, sela. Onemogućili su razvoj u nekim djelovima zemlje i prisilili ljude da pođu trbuhom za kruhom (Njemačka i drugdje). Preko pola milijuna Hrvata radilo je u inozemstvu! U inozemstvu su djelovale skupine provokatora, ubojica i doušnika komunističkog sustava koje su kontrolirale emigrante. Umorena su 74  hrvatska domoljuba u inozemstvu jer ih je komunistički režim smatrao opasnima za svoju vladavinu.

Pomirba da ali nema pomirbe bez istine. Nema pomirbe bez pokajanja za učinjena zlodjela. Nitko se nije pokajao, ispričao za komunističke zločine! Nažalost  na početku trećeg tisućljeća neki slave zločine i pokušavaju naći opravdanje. Nema opravdanja za ubijanje ratnih zarobljenika, nevinih žena i djece. Nema opravdanja za oskvrnuća grobova umrlih i poginulih.

Vrijeme je da se Hrvatska suoči s istinom o komunističkoj vladavini, da oda počast žrtvama komunističke torture kao što odaje počast žrtvama nacizma i fašizma. Također je vrijeme da se isprave navodi komunističko-četničke propagande o broju žrtava u Jasenovcu i drugdje. Treba istražiti i kazati istinu bez licitiranja i političkog uvećavanja ili umanjivanja žrtava. Vrijeme je da se imenuje zločince i da se uklone imena ulica, trgova, koja nose imena zločinaca jer je to civilizacijski minimum za pomirbu i bolju budućnost.

Ne ponovilo se nikada više i nigdje na svijetu!

Sjetimo se svih žrtava totalirizama i zapalimo svijeće. Počivali u miru!

Dr. Marko Jukić