Connect with us

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Domovinski rat i hrvatske majke

Published

on

ONI HOĆE DA ZABORAVIMO! NE MOŽEMO ZABORAVITI!

Slika 1. Naslovnica knjige „Gdje su naši najmiliji?“ (mj)

Imperijalistička srbijanska politika pokrenula je agresiju na Republiku Hrvatsku, napravila mnogobrojne zločine, razaranja i izazvala patnju naroda i pojedinaca. Hrvatske majke su vidjele svoju ubijenu i iznakaženu djecu, vidjele njihove posmrtne ostatke, a nekoliko stotina majki ne zna za sudbinu svoje djece, ne znaju gdje se nalaze njihovi posmrtni ostatci, a znaju da su mučki ubijeni.

Žene u crnini, s maramom ili bez nje, žive u svojoj tuzi sjećajući se svojih ubijenih ili nestalih sinova koji su ubijeni samo zato što su branili svoje ognjište ili pak samo zato jer su bili Hrvati (odvedeni iz svog doma u nepoznato, na stratište). Tužne li sudbine!

Sudbine Kate Šoljić, Marije Došen i Eve Šegarić su simbol patnje, hrabrosti i dostojanstva majki hrvatskih branitelja.

Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara

Strašna je sudbina Kate Šoljić. Izgubila je četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. U Domovinskome ratu izgubila je četiri sina.

  • Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici. Za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima.
  • Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od „komšijine“ ruke čovjeka  s kojim je radio.
  • Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim je ostalo troje malodobne djece.
  • Mato je ubijen u napadu na vojarnu.

Tražila je svoje sinove, njihove posmrtne ostatke i tek nakon 12 godina je dočekala da se nađu posmrtni ostatci najstarijeg sina Nike. Tada je tiho kazala: „Moja je potraga završena.” Imala je mjesto gdje će zapaliti svijeću i pustiti suzu. O patnji je kazala: „Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“

Svi članovi obitelji Šoljić sudjelovali su u obrani Hrvatske: kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

Kata Šoljić bila je hrvatska majka hrabrosti. „Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća.“

Marija Došen je u Domovinskome ratu izgubila tri sina.

Marija Došen je u Domovinskome ratu izgubila tri sina – branitelja i trudnu kćer. U Vukovaru su joj ubijena i dva unuka. Nije joj se ostvarila želja, prije smrti 2002. , da dostojno sahrani posmrtne ostatke svojih sinova.

„Sva tri sina nakon sloma obrane grada odvedena su iz bolnice i mučki ubijena, mlađa kćer je poginula pri granatiranju sa suprotne strane Dunava tjedan dana prije termina poroda. Jedinoj preživjeloj kćeri, zajedno s njenom braćom, odveden je i ubijen stariji sin, Martin Jakubovski Došen. Kada je ubijen, imao je samo dvadeset godina. Drugi unuk Marije Došen, posinak njenoga najstarijeg sina Tadije, također dvadesetogodišnjak Velibor Vojvodić, poginuo je pogođen snajperskim metkom u centru grada, u blizini zgrade današnje Županije.“

„Mirjana Došen poginula je u centru grada 6. studenoga 1991. , tijekom minobacačkog napada sa suprotne strane Dunava. Zbog neprestanoga granatiranja i nemogućnosti prilaska, njeno tijelo ležalo je na ulici dva dana. Kada je ubijena, bila je trudna devet mjeseci, a iza nje je ostalo još dvoje malodobne djece, četverogodišnji Igor i sedmogodišnja Jelena. Imala je trideset i pet godina.“

„Ružica Jakubovski, starija sestra, jedino preživjelo dijete Marije Došen, rođena je 21. srpnja 1954. godine. Iz kruga bolnice odveden i ubijen joj je stariji sin, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, tzv. Opatovačke bojne, Martin Jakubovski Došen. Dva puta je teško ranjen, a kada je ubijen imao je samo dvadeset godina. Ružica Jakubovski umrla je 15. siječnja 2012. godine.“

„Broj poginulih i ubijenih u užoj obitelji Došen, računajući dvoje nerođene djece, penje se na dvanaest, od kojih je čak devet živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način pogubljeno.“

„Za Mariju Došen osim njezinih sugrađana gotovo nitko nije čuo. Kada je umrla, sahranjena je tiho kako je i živjela u grobnicu koju je sama kupila u Vinkovcima i nakon toga, osim svojih najbližih, potpuno zaboravljena.“ (Autor Tanja Belobrajdić)

Eva Šegarić u jednom je danu izgubila supruga i trojicu sinova u strašnom pokolju u Škabrnji.

Sudbina Eve Šegarić također je tužna. U Drugome svjetskom ratu ubili su joj dvojicu braće. Tijekom zločinačkoga pokolja u Škabrnji, 18. studenog 1991., ubili su joj supruga Vicu i tri sina: Miljenka, Budu i Ivicu. Zločinačka ruka agresora umorila je njezina šogora Krstu, njegovu ženu Lucu i nećaka Marka.

Majke ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja žive svoje živote: skromno, neupadljivo, nenametljivo sa suzom u oku, grčom u želucu i stiskom u grlu. Nose svoju crninu ponosno, dostojanstveno, hrabro i tiho. Dan im završava i počinje mišlju na najmilije. One koje su sahranile svoje najmilije odlaze na groblje, pale svijeću i „razgovaraju“ sa svojima. One koje nemaju groba i spomena odlaze na spomen obilježje nestalim i poginulim s nadom da će ipak naći posmrtne ostatke i dostojno sahraniti svoje najmilije.

Slika 2. Spomen-ploča u krugu Veleprometa (mj)

Udruge za traženje zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila

Dvadeset sedam godina tuge i nade da će se konačno otkriti istina, otkriti tužna sudbina i izvršiti dostojna sahrana sina, brata, oca ili člana obitelji. Mnoge majke nisu dočekale, a one koje čekaju istinu gube nadu jer je bezosjećajnost okoline i svijeta neizmjerna i ne žele im pomoći da nađu svoj mir.

Prva udruga za traženje zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila nastala je u Vinkovcima 12. listopada 1992., udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatska majka” Vinkovci. Udruga je na početku tražila 120 nestalih, sada traži još 33 osobe. Poslije su osnovane i druge udruge koje su formirale Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja (SUOZNHB)

Članice SUOZNHB su:

  • UDRUGA ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA “HRVATSKA MAJKA”, VINKOVCI
  • UDRUGA RODITELJA I OBITELJI ZAROBLJENIH I NASILNO ODVEDENIH HRVATSKIH BRANITELJA “VUKOVARSKE MAJKE”,  ZAGREB
  • UDRUGA OBITELJI NESTALIH I NASILNO ODVEDENIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE, OSIJEK
  • UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA VARAŽDINSKE ŽUPANIJE, LUŽAN BIŠKUPEČKI
  • UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA “HRVATSKI FENIKS”, ZAGREB
  • UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA MEĐIMURSKE ŽUPANIJE, ČAKOVEC 

Na prostoru Vukovarsko-srijemske županije do sada su pronađene 54 masovne grobnice, ekshumirano je 2.076 posmrtnih ostataka; od toga je identificirano 1.864. Nažalost, još uvijek se traga za 403 nestale osobe.

Republika Hrvatska putem Ministarstva hrvatskih branitelja (Uprave za zatočene i nestale) još uvijek traga za 1.509 nestalih osoba te 414 smrtno stradalih osoba za koje je nepoznato mjesto ukopa, što ukupno čini 1923 neriješene sudbine iz Domovinskoga rata.

Potrage za nestalim ne napreduju jer srpska strana ne želi dati podatke, informacije o ubijenima, nestalima iako ih imaju. Susjedi Srbi, svjedoci i počinitelji, ne žele otkriti istinu, ne žele otkriti gdje su posmrtni ostatci ubijenih, nestalih, iako to mogu napraviti anonimno…

Vlasti Srbije ne žele vratiti medicinsku dokumentaciju vukovarske bolnice, ne žele priznati zločine u koncentracijskim logorima, ne žele otkriti gdje su grobnice, gdje su premjestili posmrtne ostatke. Oni imaju protokole nestalih, ali ne žele ih dati, a hrvatska vlast na tome ne inzistira dovoljno. Srbija hoće ući u EU prikrivajući i opravdavajući počinje zločine, hoće usporediti sporadične zločine s hrvatske strane sa svojim sustavnim zločinom.

Ne zaboravimo hrvatsku tragediju i patnju hrvatskih majki.

Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“( Kata Šoljić)

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved