Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Otmica i ubojstvo dr. Ivana Šretera

Published

10 mjeseci ago

18 kolovoza, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik dr. Ivanu Šreteru u Pakracu (mj)

Dr. Ivan Šreter rodio se u Pakracu 22. prosincu 1951. godine. Studij medicine završio je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizirao je fizijatriju. Radio je u pakračkoj, a zatim i u lipičkoj bolnici gdje je jedno vrijeme bio i ravnatelj.

Treba navesti da je progon dr. Šretera započeo još 1984. godine (Slučaj “Časnik“).

Slučaj „Časnik“1984. godine

Dr. Ivan Šreter bio je osuđen zbog jezičnoga izričaja. Godine 1984. dr. Šreter je pregledao, kao specijalist fizijatar bolnice u Lipiku, pacijenta S. M. i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. U Vjesniku od 15. listopada 1984., u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Nakon toga započinje javni progon dr. Šretera.

Agitator zla, Goran Babić, partijski komesar za književnost je širio govor mržnje i najavio buduće zločine. On je dr. Šretera bez ikakvih dokaza optužio za zlonamjernost i navodne veze s ustašama i niz drugih neosnovanih teza te na kraju implicirao kako bi ga trebalo mučiti i ubiti. U svom eseju „Jezik i smrt“ Goran Babić je najavio zločine: ”… Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena.”

Navedeni je esej objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji – informativno-političkom tjedniku br. 703, Split, 28. listopada 1984. godine. Glavni urednik ovih novina u to doba bio je Duško Mažibrada, a najbliži suradnici glavnog urednika bili su: Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger.

Dr. Šreter je bio optužen „…da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao… socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”

Sutkinja suda za prekršaje u Pakracu Branka Radolović, rješenjem o prekršaju broj 11-841/84 od 20. studenoga 1984. proglasila je krivim dr. Ivana Šretera zbog prekršaja iz čl. 3 st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kaznivši ga kaznom zatvora od 50 dana, uz obrazloženje: „Sudac nije prihvatio obranu okrivljenog koji ističe da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se tereti jer smatra da ovakvim svojim postupkom nije niti vrijeđao niti omalovažavao ni vjeru ni naciju niti političko uvjerenje dotičnog. Osim toga, riječ ‘časnik’ u pojedinim se rječnicima poistovjećuje s riječju ‘oficir’ i ne nalazi se u upotrebi samo od 1941. godine, već davno ranije!“

U žalbi protiv toga rješenja istaknuli su kako se pravo dr. Šretera govoriti i pisati jezikom koji je naučio, upotrebljavati riječi koje ni u kakvom rječniku nisu zabranjene, pokušalo oduzeti jednom ovakvom tvrdnjom o krivnji samo zato što su te riječi identificirane kao čisto hrvatske riječi i kao takve inkrimirane. Republičko vijeće za prekršaje, 30. rujna 1986. godine pod brojem 6271/1986. donijelo je Rješenje kojim je smanjilo kaznu na 10 dana, ali je ostavilo kvalifikaciju prekršaja uz obrazloženje „da je prvostepeni sudac u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio djelo okrivljenog kao prekršaj iz primijenjenog propisa, a žalba svojim razlozima nije utjecala na drugačiju odluku u tom dijelu pobijanog rješenja“.

U zatvoru je dr. Šreter bio 10 dana gdje je štrajkao glađu. Obratio se mnogim poznatim osobama, tog vremena, za podršku, ali je odgovor dobio samo od kardinala Kuharića!

Mirotvorac dr. Ivan Šreter

Uoči demokratskih promjena učlanjuje se u HDZ, a početkom srpske agresije dragovoljno prihvaća biti Predsjednikom kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Njegova nastojanja da mirnim putem dođe do mira sa Srbima koje je nazivao braćom, nisu urodila plodom.

Srbi su činili većinu u Pakracu i na izborima 1990. godine pobijedili su kao članovi Saveza komunista i drugih komunističkih organizacija. U Pakracu još nisu bile osnovani stranački ogranci kada su bili izbori 1990. godine. Pobunjeni Srbi su se, uz pomoć vlasti u Srbiji, htjeli pripojiti Velikoj Srbiji i zato su se pobunili. Htjeli su protjerati ili pobiti nesrpsko stanovništvo pa su proglasili SAO Krajinu. Cilj je bio stvaranje Velike Srbije, uspostava granične crte koja spaja Dravu i Savu te dijeli Slavoniju na hrvatski i srpski dio. Veljko Džakula je vršio dužnost Predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije i odgovoran je za zločine na Pakračkom području iako ga hrvatsko pravosuđe nije teretilo štoiako je moralo.

Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter se zalagao za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora kojega su počeli provoditi. Istaknuo se po razboritosti, dobroti, kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.

Dana 30. svibnja 1991. pred zgradom općine obilježena je prva godišnjica hrvatske neovisnosti. Na njoj je dr. Ivan Šreter održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno.“

Poručio je: „Puščanim cijevima, miniranjem, skrnavljenjem naših svetinja nećete postići ništa.“

Otmica dr. Ivana Šretera

18. kolovoza 1991. godine u Zagrebu je održan sastanak državnoga vrha na kojem su bili i predsjednik SDS-a Veljko Džakula sa suradnicima (Goran Hadžić, Nikica Šašić) te dr. Ivan Šreter. Na povratku iz Zagreba u selu Kukunjevcu bila je postavljena barikada na kojoj su bili pobunjenici u uniformama rezervista JNA. Oni su propustili cijelu kolonu, automobil dr. Šretera su zaustavili, izvukli ga iz automobila i odveli. Ujutro je barikada nestala; još je tamo bio automobil koji je potom nestao.

S obzirom da je sljedećega dana došlo do pobune u Pakracu, očito je da je dr. Šreter kao Predsjednik kriznoga štaba zapadne Slavonije smetao. Cilj je bio ukloniti ljude koji bi mogli pružiti otpor i kojima je narod vjerovao. Može se zaključiti da je Veljko Džakula bio suorganizator otmice i ubojstva dr. Šretera jer je bio vođa pobune u Pakracu. Džakula tvrdi da ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera što je upitno jer je pobuna bila pripremana i organizirana. Ako on ne zna, zna tko zna!

Tijekom kolovoza na području Pakraca su ljudi (uglavnom Hrvati) nestajali i nije se znalo gdje su. Bili su oteti i odvedeni u novootvoreni koncentracijski logor u Bučju.

Dan nakon otmice dr. Šretera, 19. kolovoza 1991. godine, izvršen je opći napad pobunjenih Srba na Pakrac. Sve je bilo planirano i organizirano; nekoliko dana prije, a naročito 17. i 18. kolovoza, iz Pakraca su otišle srpske obitelji, a 19. kolovoza ujutro započeo je opći napad na Pakrac pa je otmica bila sastavni dio plana pobunjenih Srba. Pobunjenici su imali punu podršku JNA. Vojnici JNA i pobunjeni Srbi ušli su u bolnicu u Pakracu 19. kolovoza 1991. i odveli dr. Vladimira Solara koji je bio ravnatelj pakračke bolnice. Dr. Solar je bio 6 mjeseci zatočen i pušten je kada je bila razmjena u siječnju 1992. godine. Nakon razmjene dr. Solara čulo se da je dr. Šreter mučen i ubijen u selu Branešci, u kući na broju 110. Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991. godine. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni. Dr. Ivan Šreter jedna je od još uvijek 22 nestale osobe u logoru Bučje. Žalosno je da nitko nije istražio, podigao optužnicu niti sudio za zločine pobunjenih Srba!

Slavko Degoricija, bivši član predsjedništva HDZ-a, saborski zastupnik i zamjenik ministra unutarnjih poslova u ratnoj 1991., otkriva u svojoj knjizi „Nije bilo uzalud” povezanost Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera. Bila je dogovorena njegova razmjena, u razgovorima Slavka Degoricije i Milorada Pupovca dogovoreno je da se dva srpska liječnika puste u zamjenu za dr. Šretera, ali se to nije dogodilo. Dvojica srpskih liječnika koji su krali lijekove, sanitetski materijal i bili pobunjenici puštena su, a dr. Šreter nije, već je mučen i ubijen. Milorad Pupovac lagao je Slavku Degoriciji o sudbini dr. Ivana Šretera.

Slavko Degoricija otkriva sramnu ulogu Milorada Pupovaca:

„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj«. (Iz knjige „Nije bilo uzalud“ str. 165. – 167.)

Prof. Tomislav Ivančić poznavao je dr. Šretera jer je bio njegov duhovnik za vrijeme studija. Dr. Ivančić smatra da dr. Šreter ima obilježja kršćanskog mučenika i da za njega treba biti pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Isto tako misli i Živko Kustić.

Dr. Šreter je najviše rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu. Bio je Predsjednik kriznoga štaba za zapadnu Slavoniju na početku srpske oružane pobune u Hrvatskoj 1991. godine.

Dr. Šreter je ubijen iz mržnje jer je bio Hrvat, jer je bio domoljub i katolik; to je bio njegov grijeh. Tragična sudbina dr. Ivana Šretera samo je jedan primjer patološke mržnje prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko. Tijekom zadnjih 100 godina (1917. – 2017.) imamo mnogobrojne primjere mržnje i zločina nad hrvatskim domoljubima i hrvatskim narodom.

Dokumentarni film „Časnik mirotvorac“ o dr. Ivanu Šreteru napravio je Dražen Bušić. Nastao je u produkciji Zaklade “Dr. Ivan Šreter”. Svečana premijera bila je 9. lipnja 2009. godine. To je film o hrvatskom mučeniku dr. Ivanu Šreteru kojega nazivaju i „hrvatski Gandi“ zbog njegova mirotvorstva. On je pozivao na mir i suživot svih na teritoriju Republike Hrvatske bez obzira na nacionalnu pripadnost, bez obzira na političko i vjersko uvjerenje. Izvadak iz govora dr. Ivana Šretera:

”Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, danas dokazujemo da je to naša Pakračka općina u granicama Hrvatske… mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje koji žele mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini…”

Za ovaj tekst korištena su svjedočanstva o Domovinskome ratu u Pakracu i Lipiku 1991.– 1995. (video uradci od 1. do 6.) koji se mogu vidjeti na You Tube-u kao i drugi video zapisi; kratki pisani prikaz Ivana Zvonimira Ivančića i drugi izvori.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić