Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Razaranje Osijeka tijekom Domovinskoga rata

Published

9 mjeseci ago

20 kolovoza, 2023

mjukic

Slika1. Osječki crveni fićo (MJ)

Kronologija; lipanj – kolovoz 1991.

Projekt Velike Srbije nije počeo 1990. već početkom 20. stoljeća kada su stvorena nova srpska sela na koridoru veze sa Srbijom. U ta nova srpska sela naseljeni su solunski borci. Koridor je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Nakon 1945. godine izvršeno je dodatno posrbljavanje doseljenicima (četnicima koji su prešli u partizane) iz Like, s Korduna i Banovine te iz BiH.

Koridor nije bio neprekidan jer su se na putu našle Našice, Donja Motičina i hrvatska sela Ćelije i Vuka (Josipovac). Budući da je hrvatsko selo Ćelije bilo na crti zamišljenoga koridora i smetalo povezivanju pobunjenih Srba, oni su ga okupirali 7. srpnja 1991., a 9. srpnja 1991. su ga spalili.

Kronologija agresije na Osijek i okolicu; lipanj – kolovoz 1991.

27. lipnja 1991. godine (dva dana nakon proglašenja nezavisnosti ) JNA je na osječke ulice izišla s 4 tenka i demonstrirala silu. Tenkovi su harali osječkim ulicama, pucalo se po koloni vozila i ranjeno je više od 20 civila. Demonstrirajući silu po osječkim ulicama, tenk JNA je na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice zdrobio crvenoga fiću. Snimku toga divljačkog prizora objavile su sve svjetske agencije. Ta slika je postala simbol otpora. Godine 2011. „crveni fićo“ dobio je spomenik u Osijeku koji trajno podsjeća na taj događaj koji simbolizira odlučnost i otpor maloga hrvatskog čovjeka prema sili i agresiji. Vlasnik „crvenoga fiće“ bio je hrabri Branko Breškić koji je kasnije postao hrvatski branitelj (preživio je rat; umro 2001. godine).
29. lipnja 1991. četnici su iz Tenje minobacačima napali Osijek.
4. srpnja 1991. JNA je pucala po istočnim dijelovima grada.
7. srpnja 1991. agresor zauzima Tenju, prigradsko naselje Osijeka.
9. srpnja 1991. granata ispaljena iz tenka razorila je stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjak.
11. srpnja 1991. u policijskoj akciji MUP-a RH koja je trajala 10 sati, osječka je policija uhitila grupu srpskih terorista. Istoga dana srpski su teroristi upali u Stadionsko naselje u Osijeku i napali policijsku ophodnju.
27. srpnja 1991. JNA je gađala osječku bolnicu.
29. srpnja 1991. slijedi silni topnički napad na Osijek, na sve dijelove grada.
1. kolovoza 1991. u Osijek su teglenicama za rasuti teret stigli prognanici iz Aljmaša, Dalja i Erduta.
12. – 18. kolovoza 1991. Osijek i Beli Manastir granatirani su iz Tenje, vojnog pologona „C“ i Bijelog Brda.
19. kolovoza 1991. JNA je zrakoplovstvom napala Osijek, pri čemu su pogodili osječku katedralu, industrijske pogone i ubili dvije žene. JNA i srpska paravojska je pucala iz minobacača i strojnica, s poligona „C“, po civilnim objektima u Osijeku. Gađali su stambene četvrti u središtu grada, zgradu općinske uprave, energetska, vodovodna i druga industrijska postrojenja.
21. kolovoza 1991. srpske snage poduzele su veliki topnički napad na Osijek i okolna sela, pri čemu su ranjena 23 civila. Zrakoplovi JNA napali su kolonu automobila u kojoj su bili strani novinari.
23. kolovoza 1991. JNA i srpska paravojska okupirali su cijelu Baranju i došli nadomak Osijeka. Agresor je Osijek okružio sa sjevera, istoka i juga i spremao se za potpuno okruživanje i zauzimanje grada.
26. kolovoza 1991. ustrojen je hrvatski samostalni bataljun Baranja.
27. kolovoza 1991. zaprekama i minama blokiran je izlaz s poligona “C”, minirani su ulazi u grad Osijek, a snage MUP-a RH i ZNG-a čuvali su prilaze gradu.
28. kolovoza TV snimatelj HTV studija Osijek Željko Kaić ubijen je, a njegov kolega Dragan Krička teško ranjen kada je JNA na njih otvorila topničku paljbu dok su snimali TV prilog.
Agresor je pucao po Općoj bolnici (u prva četiri mjeseca agresije na bolnicu je palo 350 granata), Stanici hitne medicinske pomoći, sanitetskim vozilima, školama, vrtićima, sakralnim objektima, kazalištu, Tvrđi, Europskoj aveniji, stambenim objektima i industrijskim postrojenjima.

Slika 2. Naslovnica novina (gskos.unios.hr)

Napadi na Osijek tijekom rujna 1991.

3. rujna 1991. Srbi su cijeli dan granatirali grad. Ubili su 14 osoba, a 28 ranili. Grad je gađan iz tenkova, minobacača i iz zrakoplova. S položaja agresora u Staroj Tenji i Bijelom Brdu, u koordinaciji s artiljerijom s poligona “C”, izveden je minobacačko- tenkovski napad na grad pri čemu su sudjelovala i dva vojna zrakoplova. Također su gađani položaji branitelja u Novoj Tenji, Sarvašu, Bilju i Nemetinu. Poginulo je 12 branitelja i 3 civila, ranjeno je 8 branitelja i 9 civila.
Rat pokazuje svu svoju okrutnost 3. rujna kada granata ispaljena iz “Bijele kasarne” na Vijencu Ivana Meštrovića ubija trinaestogodišnju djevojčicu, a njezine roditelje teško ranjava. Granatiranja koja su velikosrpski napadači sljedećih mjeseci počinili može se opisati riječima kao genocid, urbicid i kulturocid.
Istoga su dana (3. rujna) JNA i srpska paravojska zauzeli Bilje s druge strane Drave te granatiranjem oštetili katedralu sv. Petra i Pavla.

3. rujna 1991., Srbi su izvršili pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu (kod Slatine); srpska vojska ubila je 24 Hrvata.
6. rujna 1991. agresor je gađao i oštetio katedralu sv. Petra i Pavla. Granate su oštetile i crkvu sv. Petra.
10. rujna 1991. u topničkom napadu na Osijek pogođen je dječji vrtić i franjevački samostan.
13. – 18. rujna 1991. Osijek je svakodnevno napadan teškom artiljerijom. U tim napadima na Osijek ispaljeno je više tisuća granata iz topova, tenkova, bazuka, itd. Velikosrpski su agresori napadom napravili veliku štetu na kulturnim objektima, civilnim, zdravstvenim, stambenim i industrijskim objektima. Za ovo prekomjerno granatiranje nitko nije optužen niti je odgovarao. Osječka je bolnica tog krvavog vikenda (13. – 15. rujna) primila više od 130 ranjenika i četvero mrtvih.
15. i 16. rujna 1991. agresor je gađao osječku Opću bolnicu; ubijene su 4 osobe.
16. rujna 1991. hrvatski su branitelji bili prisiljeni minirati Dravski most da bi zaustavili napredovanje agresora.
17. rujna 1991. hrvatske snage borbom su zauzele vojarnu u Osijeku, ali neprijatelj je odnio sve naoružanje. Nakon odlaska JNA iz grada topnički napadi na grad su nastavljeni. Pogodili su hotel Osijek i pri tome ranili tri strana novinara. Također su uništavana industrijska postrojenja (šećerana, tvornica LIO, toplana).
20. rujna 1991. napadnuti su osječki gradski predjeli Jug II i Donji Grad. Ponovno su gađani industrijski objekti: šećerana, pogoni tvornice LIO te gradska toplana.
23. rujna 1991. Osijek je granatiran iz Baranje. Opet je pogođena crkva sv. Mihovila u Tvrđi, a teško je oštećena osječka katedrala sv. Petra i Pavla te zgrada kazališta.
28. rujna 1991. Osijek je gađan minobacačima iz smjera Bilja. Pogođen je dječji vrtić i stara gradska jezgra Tvrđa. Poginulo je troje, a ranjeno 15 ljudi. Granatama je oštećeno pročelje Crkve sv. Jakova.
29. rujna 1991. oštećeno je više zgrada u naselju Jug II i na Sjenjaku, dalekovod, rezervoar INE, skladište Željezare, “Saponija”, a pogođena je i policijska uprava Osijek.
30. rujna 1991., u popodnevnim satima, iz Palače, Bilja i Stare Tenje napadnuti su Laslovo, Ernestinovo i sam grad Osijek.

Napadi na Osijek od listopada do kraja 1991. godine

6. listopada 1991. Srbi su napali Osijek iz višecjevnih bacača raketa i minobacača.
13. listopada 1991. Osijek je napadnut minobacačkom vatrom.
17. listopada 1991. topničkom vatrom je gađano središte i industrijska zona Osijeka. Osijek je također napadnut „krmačama“ i kasetnim bombama iz zrakoplova. Srušena su dva neprijateljska zrakoplova. Poginule su 4 osobe, a 59 ih je ranjeno.
18. listopada 1991. tijekom cijelog dana iz smjera Baranje gađan je grad topničkim projektilima, a iz Stare Tenje tenkovskim projektilima. Poginulo je 9, a ranjeno 48 osoba.
19. listopada 1991. četnici su iz Stare Tenje ispalili na grad oko 40 minobacačkih projektila pri čemu je poginuo jedan civil, a 10 ih je ranjeno. Iz zrakoplova napadnut je Donji grad.
28. listopada 1991. četnici su izvršili tenkovski napad na Tenjski Antunovac, nekoliko granata ispaljeno je na Laslovo, a vojni zrakoplovi bombardirali su Ernestinovo i središte Osijeka pri čemu su 4 osobe ranjene.
29. listopada 1991. iz Sarvaša i Tenje iz VBR-a napadnuta je industrijska zona, pri čemu su znatno oštećeni pogoni “Nivete” i “Saponije”, a razarano je i stambeno naselje Jug II.
3. studenoga 1991. na Osijek je ispaljeno 16. raketa iz VRB-a. Poginule su dvije osobe, a 16 ih je ranjeno.
4. studenoga 1991. Osijek je napadan cijeli dan (minobacačima, projektilima iz VBR-ova) .
6. studenoga 1991. napadani su Osijek i okolna mjesta. Poginula je jedna osoba, a više ih je ranjeno.
12. studenoga 1991. Srbi su nastavili s napadima na Osijek.
24. studenoga 1991. Osijek je gađan topništvom, a pješadija je izvršila napad.
5. prosinca 1991. novi pokušaj osvajanja Osijeka; jako težak dan za grad. Pri obrani Osijeka u šumi Rastovača poginulo je 16 branitelja.
8. prosinca 1991. Srbi su više sati gađali Osijek.

Slika 3. Spomenik braniteljima (MJ)

Povremeni napadi na Osijek trajali su do kraja rata.

„Tijekom velikosrpske agresije u Osijeku, samo u razdoblju od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994., u bolnicu su primljene 5.222 žrtve rata, od kojih je 954 poginulo (preminulo).“

Nijedna od organizacija za ljudska prava nije tražila kažnjavanje naredbodavaca i izvršitelja zločina prema civilima pa se može zaključiti da su bili u službi agresora.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić