Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločinci teško oštetili branu Peruću

Published

1 godina ago

27 siječnja, 2023

mjukic

ONI HOĆE DA ZABORAVIMO! NE MOŽEMO ZABORAVITI!

Slika 1. Oštećena brana na Perući (Županjac.net)

Brana Peruća je nasuta brana, visoka 58 m, kruna brane duga je 448 m, kota krune je 362 mn. mm. Građena je od 1956. do 1959. godine i bila je važan energetski objekt u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Okupatorska srpska vojska zauzela je branu Peruća u rujnu 1991. godine i stalno prijetila da će izazvati njeno rušenje. Agresor je zatvorio temeljni ispust i turbinski odvod s ciljem održavanja vodostaja jezera na najvišoj razini. Namjera je bila da se izazove prelijevanje vode preko krune te erozija nasute brane.

Miniranje brane

Komandant 9. kninskog korpusa tzv. JNA., Ratko Mladić, izrekao je prvu prijetnju o rušenju brane Peruća 18. rujna 1991. godine, dan nakon što su srpske snage zauzele branu. Srbi su odmah nakon zauzimanja brane zatvorile sve odvode iz akumulacijskog jezera – regulacijsku zapornicu na preljevu i regulacijski zatvarač temeljnog ispusta s ciljem povećanja razine vode u akumulacijskom jezeru.

Mladić je kasnije dao izjavu da je brana minirana. Srpska je vojska bila na brani Peruća do rujna 1992. godine (uspostava tzv. “ružičastih zona”). Odgovornost za branu Peruća preuzeo je kenijsli bataljun UNPROFOR-a 16. rujna 1992. godine. JNA je branu minirala, a UNPROFOR nije ništa poduzeo za deaktivaciju eksploziva.

Agresor je ponovno zauzeo branu 27. siječnja 1993. godine poslijepodne kao odgovor na akciju Maslenica koju je izvela Hrvatska vojska i policija. Kenijski bataljun UNPROFOR-a povukao se s brane pa su Srbi nesmetano u 10,48 sati 28. siječnja 1993. aktivirali eksploziv. Ekspoloziv je bio postavljen na dva mjesta na preljevnoj građevini, u kontrolnoj galeriji ispod glinene jezgre brane na njenom lijevom i desnom kraju i u najdubljem vodovodnom dijelu u sredini brane. Ukupna količina eksploziva kretala se između 20 i 40 tona TNT-a, a aktiviran je sukcesivno u nepoznatom redoslijedu u toku oko 20 s.

Cilj miniranja brane nije uspio jer eksplozije nisu blokirale preljevnu građevinu, kako je bilo zamišljeno, a vodostaj jezera na koti 356,28 bio je niži od rubova kratera na krajevima brane i od uleknuća u njenom srednjem dijelu gdje se odmah nakon eksplozije slegla za više od 2 m.

Eksplozija je na preljevnoj građevini srušila most preko praga i desni potporni zid, ali nije zatrpala preljevni prag i kanal pa je voda i dalje nesmetano otjecala. Eksplozija u lijevom kraju galerije otvorila je nesimetričan krater promjera oko 30 m dubok i 10 m usmjeren uzvodno, a njegov nizvodni je rub bio iznad kote usporene vode pa se ona mogla prelijevati i erodirati branu. Eksplozija u dnu galerije rastresla je tlo brane koje se sleglo za oko 2 m, više na uzvodnom, a manje na nizvodnom rubu krune. Eksplozija u desnom kraju galerije otvorila je krater promjera 25 m i dubine 10 m, čiji su rubovi ostali iznad kote jezera.

Eksploziv u brani aktiviran je na pet mjesta u injekcijskoj galeriji, a kako je na seizmičkim stanicama u Trilju, Hvaru i Puntijarki zabilježen potres magnitude 2,4 po Richteru, zaključeno je da je za to bilo potrebno 20 do 30 tona trinitrotoluola (TNT-a).

Postrojbe Hrvatske vojske su 28. siječnja 1993. izvele operaciju Peruća i zauzele branu, očistile okolni prostor te omogućile sanaciju oštećene brane koja je započela 29. siječnja 1993. godine. Tijekom operacije poginuo je Ante Buljan, dva pripadnika HV-a su ranjena, a jedan je zarobljen i odveden u kninski zatvor. Akcijom je izbjegnuta katastrofa jer je brzom intervencijom započela sanacija oštećene brane. Akcijom je oslobođena brana i okolna naselja oko nje u površini od 140 četvornih kilometara.

Stručnjaci Hrvatske elektroprivrede su u studenome 1991. izradili jedan elaborat pod nazivom Dan poslije, za slučaj rušenja brane.

Nakon prvoga pregleda brane tijekom noći odlučeno je da se ne proglasi elementarna nepogoda da se ne bi izazvala panika. Evakuirano je 3000 stanovnika koji su bili u neposrednoj opasnosti.

Hitna sanacija brane započela je 29. siječnja 1993.g. nasipavanjem. Angažirani su strojevi poduzeća Pomgrad i kamioni Poduzeća za ceste iz Splita, ali i okolnih privatnika za izvođenje sanacijskih radova. Na branu je ukupno dovezeno približno 3000 m kubnih materijala. Također je 29. siječnja otvoren zatvarač temeljnoga ispusta što je omogućilo snižavanje razine vode u akumulaciji i rasteretilo pritisak na branu. Tijekom nekoliko dana razina vode u jezeru bila je za 4 metra niža.

Uloga britanskoga časnika Graya

Razina vode u jezeru bilo je oko 5 m niža od najviše moguće. Za nižu razinu vode u jezeru velike zasluge ima britanski časnik pukovnik britanskih kraljevskih marinaca Mark Nicholas Gray koji je dva puta otvarao zapornicu preljeva i na taj način smanjio razinu vode u jezeru.

Mark Nicholas Gray došao je u Sinjsku krajinu u srpnju 1992. godine te otvorio UNPROFOR-ov ured. Stupio je u kontakt s Vlatkom Bandalom, časnikom za vezu 126. sinjske brigade koji ga je povezao s tadašnjim direktorom HE Peruća Josipom Joškom Macanom. Direktor Macan je upoznao časnika Graya s mogućim posljedicama ako dođe do rušenja brane. Gray nije vjerovao direktoru, ali se sam uvjerio da je razina vode u jezeru visoka te je od srpskih vojnika tražio da spuste zapornicu, ali oni to nisu htjeli učiniti. Direktor Macan ga je podučio kako se to radi pa kada nije uspio nagovoriti vojnike da to urade, sam je spustio zapornicu. Sljedećega dana ponovno je našao podignutu zapornicu i ponovno ju je spustio. Zapornica je ostala otvorena kada su Srbi napustili branu (rujna 1992.) kao i u vrijeme prisutnosti UNPROFOR-a. (16. rujna 1992. do 27. siječnja 1993.). Za vrijeme odgovornosti UNPROFOR-a pukovnik Gray se s kolegom Carlosom Maasom, inženjerom iz Čilea uključenim u UNPROFOR, uvjerio da je brana minirana. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju pojasnio je kako su ušli u galeriju i kako su tamo našli posebni dvostupanjski eksploziv “Udar”koji je JNA razvila s Irakom.

Da se brana srušila, nastao bi vodeni val od 460 milijuna prostornih metara vode koji bi potopio sva naselja koja se nalaze nizvodno uz rijeku Cetinu.

Za njegov humanitarni čin kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je 2002. godine Redom Britanskog Carstva MBE (Member of the Order of the British Empire). Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, prigodom obilježavanje 20. obljetnice operacije Peruća odlikovao ga je odličjem Reda Kneza Domagoja s ogrlicom.

Za postavljanje i aktivaciju eksploziva odgovorni su Mile Novaković (zapovjednik tvz. Vojske krajine), Ratko Mladić (zapovjednik 9. kninskog korpusa JNA) i Borislav Đukić (zapovjednik 21. brigade 9. kninskog korpusa JNA) te zapovjednik svih pograničnih postrojbi “krajinske milicije” Milan Korica koji su rukovodili postavljanjem eksploziva te naredili njegovu aktivaciju.

Mladić i Novaković terete se da su 28. siječnja 1993. izdali nalog Đukiću i Korici da aktiviraju velike količine postavljenoga eksploziva. Aktivacijom eksploziva brana Peruća je teško oštećena. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji radnika HEP-a i Hrvatske vojske spriječeno je potpuno potapanje i dovođenje u opasnost života više od 50.000 stanovnika s područja Sinja, Trilja i Omiša.

General JNA Borislav Đukić je za pokušaj rušenja brane Peruća nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora. Nepravomoćna presuda je izrečena 7. prosinca 2020. godine. Žalosno je i sramotno da 27 godina nakon rušenja brane Peruća nema pravomoćne presude za taj zločinački čin.

Izvori: Prof. dr. Ervin Nonveiller, Branko Nadilo: Dramatično spašavanje i uspješna obnova, Građevinar 1/2013.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić