Connect with us

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: UNPROFOR u Hrvatskoj (1992. – 1995.)

Published

on

Slika 1. UNPROFOR u Republici Hrvatskoj (Wikipedia)

UNPROFOR je akronim za “United Nations PROtection FORces”(hr. Zaštitne snage  UN-a). Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743), 21. veljače 1992. o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku). Snage UNPROFOR-a raspoređene su u 4 zaštićene zone (UNPA sektora). Sektori su bili: Sektor Istok (područje Baranje i istočne Slavonije, sjedište u Erdutu), Sektor Zapad (područje zapadne Slavonije, sjedište u Daruvaru), Sektor Sjever (područje Korduna i Banovine, sjedište u Topuskom) i Sektor Jug (sjeverne Dalmacije i istočnu Liku, sjedište u Kninu). UNPA su obuhvatile 12.554 km2 (22 % od ukupnog teritorija RH); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997 (13,6 %) ostalih.

Sporazum je bio nepovoljan za Hrvatsku jer prema sporazumu status zaštićenih područja ostaje isti dok se ne postigne cjelevito političko rješenje jugoslavenske krize. Prema sporazumu JNA se trebala povući iz Hrvatske što je i učinjeno, ali prije povlačenja JNA je ustrojila i naoružala pobunjeničku vojsku i policiju. Tijekom cijeloga rata JNA je davala svu logističku podršku pobunjeničkoj vojsci (zapovjedni kadar, oružje, streljivo i gorivo). Nakon napuštanja Hrvatske JNA je podržala pobunjene Srbe u Bosni i Hercegovini, izvršila je novu agresiju (na BiH).

UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje u Hrvatskoj, ali i dalje je bilo ozbiljnih incidenata (granatiranje hrvatskih gradova). Osim primirja (stanje ni rata ni mira) UNPROFOR nije ispunio postavljene zadatke: uspostavu vlasti na okupiranim područjima, razoružavanje paravojnih postrojbi, povratak prognanika, uspostavu prometa. Tijekom mandata UNPROFOR-a protjerano je 12.000 nesrba iz sektora koji su bili pod njegovom kontrolom i ubijeno je oko 400 osoba u području njihove odgovornosti. UNPROFOR nije spriječio pljačku i paljenje domova i kuća prognanika. Srbi su izvršili etničko čišćenje u sektorima odgovornosti UNPROFOR-a. Nikada nitko od zapovjednika UNPROFOR-a nije odgovarao za zločine (ubojstva, progon nesrba, pljačka i uništavanje imovine u UNPA područjima te za granatiranje hrvatskih gradova).

Pobunjenici su bili pod zaštitom UNPROFORA pa su njihove vojne i druge postrojbe odlazile u BiH i tako sudjelovale u agresiji. Pobunjeni Srbi i Srbija željeli su da mandat UNPROFOR-a traje što dulje, odnosno da se postojeće stanje okupacije zacementira. UNPROFOR je u sektorima svoje odgovornosti prihvatio pobunjeničku vlast koju su činili ubojice i silovatelji. Zadatak UNPROFOR-a u UNPA sektorima bio je uspostava mjesnih vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, a ne prihvaćanje, legalizacija zločinačke vlasti pobunjenih Srba.

UNPROFOR je trebao, na području svoje odgovornosti, razoružati pobunjenike, a umjesto toga dopustio je formiranje (pod patronatom JNA) pobunjeničke vojske! Nadalje, postrojbe pobunjeničke vojske sudjelovale su u agresiji na BiH  (područje Bihaća) i to sve zbog neučinkovitosti UNPROFOR-a.

Budući da UNPROFOR nije ispunio prvi zadatak, a to je razoružavanje pobunjenika, hrvatska strana je shvatila da se mandat UNPROFOR-a tumači u korist pobunjenika i agresora pa je diplomatskim potezima i ograničenim vojnim akcijama započela s oslobađanjem svojih okupiranih područja (Južno bojište, deblokada Dubrovnika, Miljavački plato, VRO „Maslenica“, akcija „Peruća“, Medački džep“). UNPROFOR, također, nije omogućio uspostavu hrvatske vlasti u takozvanim „ružičastim zonama“ (podučja koja su Srbi okupirali, a nisu živjeli u tim područjima) koje nisu pripadale UNPA sektorima. 

UNPROFOR nije vratio niti jednog prognanika, nije otvorio blokirane prometne pravce pa su uslijedili i protesti prognanika. Na skupovima prognanika u više mjesta Hrvatske tražili su povratak na svoje ognjišta, u svoje domove. Bile su blokirane neke vojarne gdje je bio UNPROFOR jer je postojeće stanje ni ni rata ni mira bilo neodrživo.

Hrvatska vlast je u siječnju 1995. najavila da će otkazati mandat UNPROFOR-a zbog njegove neučinkovitost, a negdje i očite pristranosti i pomaganja pobunjenika. Budući da UNPROFOR nije omogućio povratak prognanika, nije uspostavio prometnu povezanost, hrvatska vlast je, unatoč silnim pritiscima, čvrsto odlučila prekinuti s neučinkovitom misijom UNPROFOR-a. Vršen je silni pritisak mađunarodne zajednice na predsjednika dr. Tuđmana i hrvatsku vlast. Najavljivan je novi rat u kojem će Hrvatska doživjeti katastrofu. Dr. Tuđman je bio ustrajan jer je postojeće stanje bilo neodrživo: nemogućnost povratka prognanika, prometna blokada (koja je najviše štetila južnoj Hrvatskoj) te agresija pobunjenih Srba iz Hrvatske na BiH (Bihaćka enklava). Pad Bihaća u ruke pobunjenih Srba bio je velika strateška prijetnja Hrvatskoj. Dr. Tuđman je kazao: „Otkaz UNPROFOR-u ne znači rat. To jest korak visokog rizika, kako kažu, ali je u isto vrijeme korak koji će nas dovesti prije do rješenja okupiranih područja, do normalizacije odnosa među državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije.“

Hrvatska nije popustila pa je mandat UNPROFOR-a završio 31. ožujka 1995. Nađeno je kompromisno rješenje; mandat međunarodnih mirovnih snaga promijenjen je i uspostavljen novi mandat UNCRO koji je bio povoljniji za Hrvatsku. Sjedinjene Američke Države (SAD) aktivno su se uključile u rješavanje krize koja je nastala. Predsjednik Tuđman je u razgovorima s pomoćnikom američke državne tajnice i s američkim potpredsjednikom  Al Goreom (mimo vodstva OUN-a) dogovorio da snage UN-a ostaju u Hrvatskoj (6.000 vojnika), ali s novim mandatom. Na sastanku u Kopenhagenu postignut je dogovor o preustroju UNPRPFOR-a i promjeni imena (UNCRO). Vijeće sigurnosti donijelo je Rezolociju 981. (31. ožujka 1995.)  o promjeni mandata. Mandat je izmijenjen, razdvojen je mandat za Hrvatsku od mandata za Makedoniju i BiH. Bio je to velike uspjeh hrvatskog predsjednika i hrvatske diplomacije.

U mirovnoj misiji UNPROFOR-a sudjelovalo je 39.000 vojnika iz svih zemalja svijeta. Tijekom misije poginulo je 320 vojnika. Misija UNPROFOR-a u Hrvatskoj pokazateljje neučinkovite i licemjerne međunarodne zajednice koja ne drži do načela na kojima je stvorena Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN). Politički i strateški interesi moćnih zemalja svijeta pogazili su sva ljudska prava.

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved