Connect with us

Analize

KULTURA SJEĆANJA: VRO „Oluja“ – Zašto?

Published

on

Slika 1. Karta operacije VRO “Oluja”

Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči, oni hoće da zaboravimo!

Ne smijemo zaboraviti!

VRO „Oluja“ je veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske i Policije, je završna operacija oslobađanja hrvatskih okupiranih i razorenih područja. „Oluja“ je kruna obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata o kojoj se ne uči (malo uči) u hrvatskim školama.

Zašto VRO „Oluja“?

Peter Galbraith bio je svjedok na suđenju Miloševiću, 25. lipnja 2003. odgovarao je na pitanja o planu Z-4:

Na upit sudca: Koliko je traja proces Z-4?

Svjedok je odgovorio: od 23. ožujka 1994. godine do operacije „Oluja“ u kolovozu, 4. kolovoza 1995. godine. Pregovori o planu Z-4 trajali su oko 8 mjeseci.

Z-4 je bio proces od tri faze:

  • Prva faza je bio prekid vatre u Hrvatskoj između Vlade RH i pobunjenih Srba (sporazum je postignut 30. ožujka 1994.)
  • Druga faza ekonomski pregovori, pregovori o mjerama za jačanje povjerenja (Zagrebački sporazum, 2. prosinca 1994.).
  • Treća faza je političko rješenje za Hrvatsku.

Galbraith je svjedočio kako Srbi nisu htjeli ni fizički uzeti plan Z-4, a o raspravi nije moglo biti govora. Milošević nije htio primiti plan već je „genijalce“ veleposlanike poslao u Knin gdje ih Martić nije htio saslušati niti primiti plan (sve u dogovoru s Miloševićem).

Galbraith je svjedočio da je o Operaciji „Oluja“ saznao 21. srpnja 1995.

Galbraith svjedoči „ Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju i naglasili smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u poteškoće, da ni u kom slučaju ne bi mogli očekivati pomoć od SAD. Vrlo sam izričito rekao Tuđmanu da ukoliko dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilnog stanovništva, srpskih civila, i za to da ne budu povrijeđeni ili ranjeni pripadnici mirovnih snaga UN.“

Galbraith je svjedočio da je Babiću 2. kolovoza u Beogradu rekao da je hrvatska vojska spremna za akciju i ako ne prihvate zahtjeve predsjednika Tuđmana: povlačenje Vojske Krajine iz Bosne (napadi na Bihać), otvaranje naftovoda kroz sektor sjever, otvaranje cestovnih veza i željezničkog prometa kroz Knin te pregovori o političkom rješenju u Hrvatskoj (sedam točaka ), slijedi vojna akcija Hrvatske vojske.

Galbraith je svjedočio da je Babić kazao da nitko od njih ne će prihvatiti političke razgovore o reintegraciju u Hrvatsku.

Milošević je 3. kolovoza 1995. odbio primiti otpravnika poslova SAD-a koji mu je je trebao savjetovati da prihvati Z-4. pa je bilo jasno da se sve mora rješiti vojnim putem.

Svjedočenje Milana Babića (svjedok C-061) na suđenju Slobodanu Miloševiću, 21. studenoga 2002. godine

Babić je svjedočio da je Peter Galbraith bio glavni tvorac i predlagatelj plana Z-4. Svjedočio je da je Slobodan Milošević rekao da se plan ne uzme niti u razmatranje. Također je svjedočio da su vojne jedinice Krajine napadale Bihać. Već od ljeta 1992. godine vojne jedinice Krajine ratovale su u Bosni i Hercegovini što je suprotno mandatu UNPROFOR-a, ratovale su u bosanskoj Posavini.

Svjedok Babić kaže, Milošević je rekao: „Vi morate da razumete da vas moramo pomagati na ovakav način, preko službe državne bezbednosti, zato što ona radi na specifičan tajni način i zbog toga vas na možemo pomagati preko službe javne bezbednosti“.

Babić je svjedoči da je 3. kolovoza 1995. razgovarao (u Beogradu, telefonom) sa Slobodanom Miloševićem o prihvaćanju plana Z-4 ali ga Milošević nije podržao.

Milan Babić je svjedoči kako je Ratko Mladić, komandant srpske vojske Vojske Republike Srpske stavio blokadu sjeverno od Banja Luke na mostu preko Vrbasa i nije dopuštao da izbjeglice kreću dalje…

Babić je svjedoči da su Srbi mobilizirali sve muškarce izbjegle iz Krajine.

Slika 2. Karta operacije „Oluja“

3. kolovoza 1995. održan je sastanak, blizu Geneve, između delegacija hrvatske Vlade i delagacije krajiških Srba

Posljednji pokušaj za mirno rješenje okupiranih UNPA sektora Sjever i Jug zbio se 3. kolovoza 1995. godine u mjestu Genthodu (u vili „Saugy“ , 10 kilometara od Geneve). U hrvatskoj delegaciji bili su: Ivić Pašalić (saborski zastupnik i savjetnik predsjednika), Vesna Škare Ožbolt (pomoćnica predstojnika Ureda predsjednika), Smiljan Reljić (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova) i general-pukovnik Petar Stipetić (pomoćnik načelnika Glavnog stožera HV-a). (U delegaciji nije bio Mate Granić -ministar vanjskih poslova, nije bio čovjek od povjerenja).

Srpsku delagaciju činili su: general Mile Novaković, Milivoj Vojnović, Ilija Prijić i Lazo Macura.

Hrvatsko izaslanstvo zatražilo je:

  • Neodgodivu mirnu integraciju okupiranih područja,
  • Trenutno otvaranje svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja – posebice otvaranje željezničke pruge Zagreb-Split preko Knina,
  • Otvaranje naftovoda u roku od 24 sata od završetka razgovora – uz kontrolu hrvatskih vlasti nad cijelom trasom naftovoda,
  • Neodložnu primjenu Ustava RH na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava,
  • Predaja oružja hrvatskim vlastima uz svjedočenje UNCRO-a u roku od tri do osam dana, uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije, osim počiniteljima ratnih zločina

Hrvatske vlasti ponudile su pobunjenim Srbima iz Hrvatske održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu.

Istoga dana, 3. kolovoza 1995., srpsko topništvo iz istočne Hercegovine napalo je oko 18,40 sati šire dubrovačko područje. Poginule su tri osobe a tri su bile ranjene od toga dvije teško.

Srbi nisu prihvatili hrvatske zahtjeve pa je 4. kolovoza 1995. započela VRO „Oluja“.

Međunarodna zajednica je bila protiv vojnog rješenja, čak su govorili da će Hrvatska doživjeti katastrofu. SAD su prešutno podržale vojno rješenje jer je bilo jasno da se rat ne može završiti pregovorima ali su tražili od Hrvatske da čuva civile (pitanje je li bilo civila u takozvanoj Krajini) i vojnike UNCRO-a.

Vlada SAO Krajine, izjava predsjednika Milana Babića 1991. godine: Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj volji srpskog naroda u Krajini“

Izjava Milana Martića Predsjednika takozvane Republike srpske Krajine, 8. veljača 1995.

Za prihvatanje koncepcije tzv. Mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na (to) pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata?Zar da pristanemo na vlastitu smrt?Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakoga rata. Život u Hrvatskoj – zar zar bi to bio život?“

„Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.“ (10. veljače 1995.)

Pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. uzrokovala je velikosrpska politika (plan stvaranja velike Srbije) koja je taj cilj postavila 150 godina prije početka rata 1991. godine. Srpska politika uzrok je mnogih ratova na Balkanu. „Svi Srbi u jednoj državi“ je projekt osvajanja tuđih teritorija, projekt etničkog čišćenja i zločina, projekt zatiranja nesrpskog identiteta.

Treba se sjetiti da je Knin bio sjedište hrvatskih kraljeva u 10 i 11. stoljeću. U Biskupiji se nalaze arheološki ostatci starohrvatske države, treba se sjetiti i teških vremena tijekom povijesti, teških iskušenja i borbi za opstojnost hrvatskoga naroda kojeg su osvajači sustavno pokušavali uništiti, otjerati pa je tako poznato da su srbijanski imperijalisti sustavno tjerali Hrvate iz Knina i okolice Knina. Knin je davno prije pobune bio određen kao centar antihrvatske pobune, stvarane su pretpostavke povezivanja s Obrovcem, Gračacom tako da je pobuna 1990-1991. bila samo finale plana stvaranja velike Srbije. Hrvatsko stanovništvo koje je bilo većinsko je postalo manjinsko tijekom jednog stoljeća. Prije Drugog svjetskog rata Hrvati su bili većinski narod u Kninu i okolici ali su 1991. godine dovedeno na samo 15 posto sustavnom srbijanskon imperijalističkom politikom, politikom obespravljivanja Hrvata.

Pobuna 1991. godine je bila dio šireg plana koji je određen Memorandumom SANU, bio je to pokušaj stvaranja velike Srbije, pomicanje granica na crtu Virovitica, Karlovac- Karlobag. Ta crta je određena još krajem 19 stoljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su provodili plan stvaranja velike Srbije, učinili su mnogobrojne zločine nad Hrvatima i izvršili etničko čišćenje pa je pobuna 1991. godine bila nastavak zločinačke srbijanske imperijalističke politike.

Ne smijemo zaboraviti srbijansko-četnički teror, ubijanja civila i protjerivanja nesrpskog stanovništva, paljenje sela, bombardiranje gradova, uništavanje infrastrukture, rušenje sakralnih objekat. Tako je na kraju 1991. godine u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika. Pored spomenutog broja prognanika u inozemstvo se smjestilo 150.000 hrvatskih izbjeglica, Dakle oko 700.000 izbjeglica kasnije će u Hrvatsku doći još pola milijuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koji će većinom otići u europske zemlje a neki i u prekomorske.

Slika 3. Naslovnica knjige o „Oluji“

4. kolovoza 1995. započela je VRO „Oluja“

Vojno-redarstvenom operacijom Oluja ’95 (4.-8. kolovoza 1995.) Hrvatska vojska i postrojbe Specijalne policije oslobodile su 10.400 četvornih kilometara hrvatskog teritorija (u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu ). Akcijom je prekinuta blokada Bihaćke enklave.

Rano ujutro na dan početka operacije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je izdao proglas i pozvao Srbe da ostanu u Hrvatskoj ali budući da oni nisu mogli smisliti hrvatsku državu ni vlast oni su otišli. Takozvani predsjednik takozvane Krajine, milicionar Milan Martić, je potpisao Zapovijed o evakuaciji Srba iz takozvane Krajine. Zapovijed pod brojem  2-3113-1/95 o evakuaciji Srba potpisana je 4. VIII 1995. (oko 16,45 sati) Od prije su postojali detaljni planovi o napuštanju Krajine. .

Nakon 5 godina terora koji je započeo „balvan revolucijom“ 17. kolovoza 1990. godine, 4. kolovoza 1995. godine je krenula oslobodilačka operacija , vraćanje hrvatskih prostora u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, stvaranje uvjeta za povratak prognanika i prometnu povezanost Hrvatske.

Treba podsjetiti:

  • broj poginulih i ubijenih na hrvatskoj strani je: 6.891 hrvatski vojnik (48,7%) i 7.263 civila (51,3%), dakle ukupno 14.154 poginula i ubijena. Poginulo je (ubijeno je) više civila nego vojnika tijekom Domovinskog rata! Podatak da je agresor ubio 3.381 osobu stariju od 60 godina pokazuje bestijalnost agresora.
  • agresor je ubio 3.182 žene (43,8% od ukupnog broja ubijenih civila), ranio je 3.560 žena. Od ukupnog broja stradalih žene čine 39,3%!!!! Žene su uglavnom stradale u svojim domovima od posljedica granatiranja, bombardiranja ili agresorskih akcija pri kojima su ubijale koga su gdje zatekli.
  • ranjeno je 37.180 osoba, evidentirana su 19.224 invalida. Bez jednog roditelja je ostalo 4.285 djece, a bez oba roditelja njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece, kao nestalo vodi se 15-toro djece.
  • tijekom Domovinskog rata ubijena su 402 djeteta (4,8% ubijenih civila), ranjeno 1.184 djece, a 108 djece su ostali trajni invalidi. Od ukupnog broja stradalih djeca čine 8,9%.
  • ubijeno je 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara, 3 svećenika a ranjeno je 48 medicinara i 4 svećenika.
  • u ratu je uništeno i oštećeno 17 bolnica i preko stotinu ambulanti. Najgori zločin se dogodio u Vukovaru nakon okupacije grada,
  • iz vukovarske bolnice su odvedene 294 osobe i mučki su ubijene. Na Ovčari je nađena masovna grobnica s ostatcima 200 osoba a za ostale se ne zna gdje im je grob.
  • uništeni su desetci tisuća civilnih domova, ukupan broj oštećenih i uništenih hrvatskih gradova i sela je veći od 500.
  • tijekom Domovinskog rata uništeni i oštećeni su objekti Katoličke crkve. Potpuno je uništeno 380 crkava i drugih sakralnih objekata, teško je oštećeno 416 crkava i drugih sakralnih objekata, oštećeno je 630 crkava i sakralnih objekata. Ukupno je uništeno, oštećeno 1.426 crkava i sakralnih objekata. Brojke govore o bestijalnosti agresora kojemu nije ništa sveto.
  • otkrivene su 144 masovne grobnice i više od 1.400 pojedinačnih grobova žrtava srpske agresije. Još se traga za 968 nestalih od čega 606 civila i 362 branitelja.
  • pri napadu na Zagreb (svibanj 1995. godine) poginulo je 7 osobe i 205 ih je ranjeno od toga 60 teško. Ranjeno je 19 djece, 85 žena i 25 starijih osoba. Zagreb je napadnut s 12 raketa od čega je 9 raketa pogodilo sami centar grada.
  • stradanja u UNPA zonama: iz UNPA zona (pod pratnjom UNPROFOR-a) protjerano je 17.991 osoba, ubijeno je 347 civila, silovanih je bilo 26 (ukupno je silovano više od 3.000 žena) i mučenih 1.617. Podatci govore kako je UNPROFOR bio u službi agresora. UNPROFOR nije obavio svoj zadatak već je potpomogao etničko čišćenje i osiguravao okupaciju hrvatskih teritorija, pri tome je agresore potpomagao hranom, gorivom i lijekovima.
  • agresor je protjerao 210.000 Hrvata i drugih nesrpskih naroda s okupiranih područja . Izvršili su etničko čišćenje u potpunosti.

Navedeni podatci nam govore o karakteru agresora, njegovoj genocidnosti i nečovječnosti. Prof. dr. sc. Andrija Hebrang zapisao je: „Zločin je ubijati civile, a jednako je zločin zatajiti civilne žrtve i tako politizirati smrt onih koji su ubijeni bez suda“.

Mnogi zaboravljaju da je operacija „Oluja“ bila nužna i da je spriječila mnogobrojne ljudske žrtve i razaranja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bosanski Srbi su imali vojsku od 180.000 vojnika i planirali su operaciju „Vaganj“. Tu operaciju je operacija „Oluja“ preduhitrila i tako spriječila veliku humanitarnu katastrofu koja bi nastala u Zapadnoj Bosni da je došlo do pada Bihaća u četničke ruke.

Slika 4. Karta operacije “Vaganj”

Operacija „Vaganj“ imala je za cilj napasti hrvatske snage u području južno od Kupresa, područje Livna te doline Neretve i Metkovića  te napasti postrojbe Armije BiH na području Zapadne Bosne, odnosno Bihaća gdje je bilo oko 200.000 stanovnika u okruženju. Operacija „Vaganj“ je trebala započeti 5. kolovoza u 6 sati ujutro, planirano je da u akciji sudjeluje oko 80.000 vojnika. Dakle operacija „Oluja“ je onemogućila četnike u osvajanju novih teritorija i izvršenju novih četničkih zločina. Nadalje, operacijom je oslobođen veliki dio teritorija Republike Hrvatske i izvšena je deblokada Bihaća i na taj način je spriječena velika humanitarna katastrofa jer bi stanovnici Bihaća i okolice bili protjerani i/ili ubijeni jer je to bio poznati obrazac etničkog čišćenja i ostvarivanje cilja etnički čiste velike Srbije. Zločin je zatajiti ovu činjenicu!

VRO “Oluja” je bila nužna operacija za opstojnost RH u njenim međunarodno priznatim granicama. Nije postojalo drugo rješenje!

Izvori: Davor Marjan Oluja; Ante Nazor: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; Davor Marjan: Domovinski rat;  Andrija Hebrang: „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“; podatci Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra,  internet i drugi.

Dr. Marko Jukić

Analize

„S margine političkoga spektra“ – Todorić i mainstream mediji imaju amneziju

Published

on

By

Visoki kazneni sud srušio je slučaj Agrokor, sud je odlučio izbaciti iz spisa knjigovodstveno-financijsko vještačenje KPMG-a Poljska. Vještačenje je nezakoniti dokaz zbog sukoba interesa u kojem se nalazio KPMG Poljska. Proceduralna pogrješka, ništa konkretno!

Slučaj Agrokor vrlo je kompleksan pa je nužno čuti mišljenje stručnjaka. Međutim, imamo stručnjake i „stručnjake“, one koji pokušavaju dati stručno mišljenje i oni koji daju „stručno“ mišljenje na temelju svojih ideoloških stavova pa se o slučaju Agrokor stručnjaci i „stručnjaci“ ne slažu. Kaže jadan „stručnjak“ da se Agrokor mogao spasiti sam, zašto ga dotični nije spasio 2017. godine?

Kaže Ivica Todorić da su mu ukrali firmu, da mu je Plenković ukrao firmu zaboravljajući da je zahvaljujući vlasti (bio je povlašten) gradio firmu dugi niz godina. Todorić za svoje loše vođenje firme optužuje druge, slavi što je sud izbacio vještačenje (zbog sukoba interesa) iz sudskog spisa i proglašava pobjedu. Todorić je fasada, postupak vode nizozemski fiškali i ako dobiju spor jako će omastiti brk, a Ivica će dobiti samo dio. Mainstream mediji su zaboravili što se sve zbivalo i što se pisalo pa ih treba podsjetiti na kronologiju događaja.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-je-slucaj-agrokor-postao-najveca-politicka-i-gospodarska-kriza-u-zemlji/998794.aspx

Odabrani citati iz članka:

2. siječnja 2017.

Agencija Moody’s snizila je rejting Agrokora s B2 na B3, a vjerojatnost od bankrota s B1-PD na B3-PD.

10. veljača 2017.

Ruske državne banke Sberbank i VTB drže oko 1,4 milijarde eura od, procjenjuje se, ukupno 3,4 milijarde eura Agrokorovog duga.

Istoga dana Agrokor je reagirao poručivši kako ima intenzivnu suradnju sa svim investitorima, pa tako i onima iz Rusije, a trenutačno nema nikakvih zahtjeva za novu izloženost ruskih banaka prema Agrokoru.

13. veljače 2017.

na Zagrebačkoj burzi nastavljen pad Crobex indeksa, ponajviše zbog pada cijena dionica tvrtki iz sastava Agrokora – dionice Jamnice, Leda i Zvijezde pojeftinile su samo toga dana između 5 i 11 posto.

U ožujku je uslijedila bura na političkoj sceni nakon vijesti o sastanku premijera Plenkovića i Ivice Todorića, dok su cijene dionica Agrokorovih kompanija oštro pale nakon sumnji ruske VTB banke u nepravilnosti u poslovnim knjigama.

14. ožujka

Nakon niza medijskih napisa, vlada je priopćila da je nedavno održan sastanak predstavnika vlasti i Agrokora:

“Vlada prati situaciju u Agrokoru zbog njegove važnosti za hrvatsko gospodarstvo. Upoznati smo sa snižavanjem kreditnog rejtinga Agrokora i u više smo navrata naglasili odgovornost vlasnika i uprave za sveukupno poslovanje kompanije. U tom kontekstu održan je i sastanak predstavnika Vlade, Hrvatskog sabora i Agrokora. Informirani smo da tvrtka poduzima napore i razmatra različite opcije za stabilizaciju svog poslovanja. Želimo da u tome uspiju i pratit ćemo situaciju pozorno i dalje”.

15. ožujka

Vijest o sastanku u vladi o Agrokoru izazvala je niz reakcija na političkoj sceni. Predsjednik sabora Petrov izjavio je da je Ivica Todorić odgovoran za stanje u Agrokoru, pa od njega očekuje da povuče racionalne poteze:

“Država neće spašavati Todorića, već će braniti gospodarski sustav i štititi po potrebi interese Hrvatske jer Agrokor je, po broju svojih tvrtki i onih koje posluju s njim, strateška kompanija za gospodarstvo”.

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić ustvrdio je “kad se ljulja Agrokor, ljulja se i cijela Hrvatska” i poručio: “SDP će podržati svako dobro rješenje u interesu prije svega 40 tisuća onih koji rade u Agrokoru i ne smiju završiti na ulici te još toliko koji rade za dobavljače”.

Plenković: Ponovio je kako su za vođenje Agrokora odgovorni prije svega vlasnik i Uprava i dodao: “Ono što je interes mene kao predsjednika vlade i interes države je da sve što je vezano uz Agrokor nema negativnih reperkusija na stabilnost hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava.”

A nakon što je navečer održana sjednica Predsjedništva SDP-a, njegov član Siniša Hajdaš Dončić kazao je kako SDP traži da se vlada aktivno uključi i zaštiti zaposlenike Agrokora i dobavljače.

“Stav je SDP-a da je problem Agrokora postao hrvatski problem jer direktno zapošljava oko 2 posto ukupne radne snage u Hrvatskoj, a indirektno, s dobavljačima, 5 ili 6 posto. On izravno utječe na 2 do 3 posto BDP-a. Tražimo da vlada posebnu pozornost posveti onim dobavljačima koji se ne mogu snaći i koje će bolan proces restrukturiranja najviše udariti”, rekao je Hajdaš Dončić.

Poručio je i da SDP ne zanima pitanje vlasništva i obitelji Todorić jer se, kako je istaknuo, “bogati uvijek za sebe sami pobrinu”.

19. ožujka

Agrokor je uputio izjavu za javnost zbog, kako ističe, raznih informacija, među kojima je velik broj nepotpunih i netočnih: “Želimo ponoviti da je Agrokor najveća hrvatska i regionalna kompanija, koja ima snažne brendove, jaku tržišnu poziciju i kvalitetne zaposlenike… Pozicija i opstojnost Agrokora i njegovih kompanija nije upitna. Menadžment kompanije, zajedno s ključnim investitorima, radi na repozicioniranju sustava i novom poslovnom modelu kojim će zaštititi interese svih svojih dionika… Odabrani model uskoro će biti prezentiran svim ključnim partnerima i zaposlenima”.

20. ožujka

Predsjednik Sabora Božo Petrov izjavio je da će vlada braniti Agrokor kao gospodarski sustav, a ne njegovog vlasnika Todorića, za što postoji nekoliko modela, a među njima nije nacionalizacija o čemu se špekuliralo.

A predstavnici nekih od najvećih dobavljača Agrokora održali su prvi sastanak kako bi definirali zajedničke pozicije dok se rješava problem nelikvidnosti u Agrokoru, čiji su dugovi prema dobavljačima dosegnuli 16 milijardi kuna.

Dobavljači su se obratili i vladi koja je poručila da ih podržava u želji za otvorenijom i jasnijom komunikacijom s kompanijom i bankama, kao i u očekivanjima da budu upoznati i sudjeluju u procesima i planu restrukturiranja.

24. ožujka

Potpredsjednica vlade Martina Dalić najavila je kako će vlada uskoro donijeti poseban zakon koji bi se primjenjivao samo na ‘sistemski važne kompanije’, koje imaju najmanje 8.000 zaposlenika i najmanje milijardu eura duga koji kompanija sama više ne može servisirati, a u cilju zaštite gospodarstva kada se takva kompanija suoči s poteškoćama koje ne može sama riješiti.

“Osnovni je cilj specijalnog zakona stvoriti uvjete za isplatu dobavljača i normalno poslovanje kompanije dok traje poslovno, vlasničko i drugo restrukturiranje. Voljela bih da se ovaj zakon nikada ne primijeni ni na jednu kompaniju”, rekla je Dalić.

27. ožujka

Predsjednik Agrokora Ivica Todorić sastao se s predstavnicima 30-tak dobavljača koje je informirao o trenutnim aktivnostima i planovima u procesu stabilizacije koncerna.

Dobavljači Agrokora poručili su, pak, kako očekuju u kratkom roku jasan i transparentni plan servisiranja dugova prema njima te jasan stav financijskih vjerovnika kakav prioritet daju dobavljačima u naplati.

29. ožujka

Prvi zamjenik izvršnog direktora ruske banke VTB Jurij Solovjev kazao je za Reuters da skupina kreditora Agrokora namjerava ovog tjedna potpisati ‘standstill’ sporazum o mirovanju obveza.

Po njegovim riječima, problemi u kompaniji nastali su zbog nepravilnosti u vođenju poslovnih knjiga za što su odgovorni vlasnici i menadžment.

Na prve reakcije nije trebalo dugo čekati. Saborski zastupnik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić kazao je da SDP poziva nadležne institucije – Poreznu upravu, DORH i HANFA-u – da istraže postoje li kakve financijske makinacije oko Agrokorovih bilanci.

Točku na ‘i’ toga je dana stavila agencija Moody’s, smanjivši kreditni rejting Agrokora drugi put od početka godine, s prijašnjih B3 na Caa1, a vjerojatnost bankrota na Caa1-PD s B3-PD.

„Naše je stajalište da kompanija više nije u stanju održavati visoku razinu obveza prema dobavljačima, što može ograničiti njezinu likvidnost. Kompanija ima ograničena sredstva za dodatne izvore likvidnosti zbog svog ograničenog pristupa kreditnim tržištima i oslanjanja na ograničeni broj banaka“, navodi u izvješću Moody’s.

30. ožujka

Sumnje VTB banke u nepravilnosti u financijskim izvješćima izazvale su oštar pad cijena dionica Agrokorovih kompanija, pa je Crobex indeks na Zagrebačkoj burzi potonuo više od 3 posto, a uzburkala se i politička scena.

Predsjednik sabora Božo Petrov podnio je kao fizička osoba kaznenu prijavu protiv Uprave Agrokora na čelu s Ivicom Todorićem zbog navodnog lažiranja financijskih izvještaja.

“Što se tiče gospodina Todorića, mislim da je ono što je izašlo u medijima sigurno nešto što pobuđuje sumnju”, kazao je Petrov i pozvao institucije da rade svoj posao.

Zastupnik Živog zida Ivan Pernar prozvao je, pak, ministra financija Marića da je kao bivši direktor u Agrokoru znao za stanje u koncernu, a ipak je, kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a, dopustio da ta banka Agrokorovim tvrtkama u prosincu 2016. dade kredit.

“Hineći da nema veze s tim, izuzeo je sebe iz odluke, a znao je da je Agrokor pred bankrotom, čime je zapravo HBOR oštećen za milijune kuna koje nikad neće biti vraćene”, izjavio je Pernar.

Referirao se i na izjave ruskih investitora kako su financijska izvješća vjerojatno bila “frizirana”: “Ako je Marić znao da su izvješća lažirana, zašto je dao kredit Agrokoru preko HBOR-a. S druge strane, ako nije znao da su izvješća lažirana, pitanje je kakve su njegove kompetencije kao ministra ako o vlastitoj firmi ne zna kako posluje.”

31. ožujka

Vlada je Saboru uputila prijedlog zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja. Po popularno nazvanom “Lex Agrokoru”, vlada bi predložila izvanrednog povjerenika kojeg onda odobrava Trgovački sud u Zagrebu, i to ili na zahtjev samog dužnika ili na zahtjev vjerovnika, ali uz suglasnost dužnika.

“Ne radi se o nikakvoj nacionalizaciji ili bilo kakvom državnom intervencionizmu koji bi bez privole ugrozio bilo čije vlasništvo. Ovaj zakon poštuje Ustav, nepovredivost prava vlasništva, kao i slobodnu poduzetništva”, istaknuo je premijer Plenković.

Izvanredni povjerenik ima zadatak osigurati redovito poslovanje kompanije, omogućiti svježu likvidnost i krenuti u proces restrukturiranja u cilju održivosti tvrtke i očuvanja radnih mjesta. Institut prinudne uprave mogao bi trajati najviše 15 mjeseci, a ako postupak stabilizacije i restrukturiranja ne uspije, kompanija bi išla u stečaj.

Gospodarsku je scenu, pak, pokušao smiriti guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić koji je u intervjuu kazao da će sistemski rizici za hrvatsko gospodarstvo zbog Agrokora prvenstveno ovisiti o tome na koji će se način restrukturirati njegovi dugovi i kompanija, dok je bankarski sustav stabilan.

A rizici po Agrokor su porasli jer su se toga dana računi Agrokora, Leda, Belja, Jamnice, Tiska i PIK Vrbovca našli u blokadi, nakon što su neki od Agrokorovih dobavljača pokrenuli postupke prisilne naplate svojih potraživanja.

Bura na političkoj sceni u ožujku prerasla je u travnju u uragan nakon što se raspala vladajuća koalicija između HDZ-a i Mosta zbog sukoba oko ministra financija Zdravka Marića, dok je dio vjerovnika pokušao provesti svoj plan o kontroli nad Agrokorom, a Todorić ‘spremao kofere’.

2. travnja

Na snagu stupa ‘standstill’ aranžman, odnosno moratorij na postojeće bankarske obveze Agrokora, poručile su banke iz odbora financijskih vjerovnika.

Predsjednik Uprave Sberbank Hrvatska, Mario Henjak, istaknuo je kako imaju “jasan plan, jasne korake što sve treba napraviti u sljedećim danima – od usuglašenosti s postojećim vlasnicima i menadžmentom Agrokora, promjene menadžmenta, preko ubrizgavanja dodatnih novčanih sredstava u kompaniju i aktivno restrukturiranje kompanije”.

3. travnja

Nakon sastanka 50-ak dobavljača Agrokora, član Uprave Francka Josip Budimir istaknuo je da su dobavljači jedinstveni u svojim zahtjevima prema bankama i da imaju više uvjeta za pristup ‘standstill’ aranžmanu.

Premijer Plenković kazao je, pak, nakon sastanka s dobavljačima, kako “vlada intenzivno radi na smirivanju ukupnog političkog i ozračja u javnosti glede situacije u kompaniji” te kako “vodimo dijalog i s kompanijom, i s dobavljačima i s predstavnicima kreditora”.

4. travnja

U Zagreb je stigao Antonio Alvarez III, glavni direktor za restrukturiranje u Europi u konzultantskoj kući Alvarez&Marsal i kazao da je situacija u Agrokoru vrlo zahtjevna, da je bitno vrijeme te da nema jamstava da će se uspjeti.

“Ovo je jedna od najizazovnijih situacija s kojom ćemo se suočiti”, kazao je Alvarez i istaknuo da ne radi za nikoga, osim za tvrtku i sve njezine dionike.

Da će Antonio Alvarez III doći na mjesto čelnika za restrukturiranje u Agrokoru neslužbeno je najavljeno u medijima, kao i da je ruski Sberbank angažirao Alvarez&Marsal za pronalazak izlazne strategije u Agrokoru.

5. travnja

Premijer Plenković poručio je da “Lex Agrokor” nije zakon za Ivicu Todorića, već zakon kojim država i vlada štite interese financijskog sustava, gospodarstva, radnika i zaposlenika Agrokora, OPG-a, dobavljača i svih dionika koji su trenutno uključeni u procese povezane s tim koncernom.

“Scenarij A”, kaže Plenković, odvija se trenutno: “Vlasnik i Uprava kroz dijalog sa zainteresiranim dionicima nastoje pronaći rješenje, a ono podrazumijeva svježu likvidnost. Svježi novac treba poslužiti za poslovanje, plaće radnika, namirenje poreznih obveza i isplate dospjelih obveza prema dobavljačima, svima koji su oslonjeni na poslovanje naše najveće kompanije.”

Zakon je, kazao je, pisan na temelju sličnih situacija u drugim državama EU-a koje su posezale za posebnim pravnim režimima i nastojale riješiti problem u najboljem interesu države i općeg dobra.

“Okolnosti su izvanredne i zahtijevaju izvanredno djelovanje”, izjavio je Plenković u saboru nakon što je zastupnicima predstavio “Lex Agrokor”, pojasnivši da je to ‘plan B’, ako ne uspije ‘plan A’, odnosno ako u Agrokoru kreditori, dobavljači, uprava i vlasnik ne pronađu rješenje za probleme.

Istu večer Plenković se u Banskim dvorima sastaje s Antoniom Alvarezom III i poručuje: “Mislim da je najbitnija poruka hrvatskoj javnosti, medijima i za sve aktere u ovoj cijeloj situaciji da se u ovom trenutku i zakonskim okvirom i signalom prema potencijalnim kreditorima pošalje poruka povjerenja, restrukturiranja, dugoročne održivosti poslovanja kompanije i stabilnosti gospodarstva.”

No raspoloženje je pokvarila agencija Standard & Poor’s koja je tu večer snizila dugoročni i kratkoročni rejting Agrokoru s ‘B-/B’ na ‘CC’. Taj potez objašnjava stajalištem da će Agrokor vjerojatno morati proći kreditno restrukturiranje pod nepovoljnim uvjetima, što bi se izjednačilo sa stečajem po kriterijima S&P-a.

6. travnja

Agrokorovi dobavljači dali su rok od 24 sata da se riješe njihovi problemi, a onda kreću obustave isporuka robe, poručio je predsjednik Uprave Dukata Alen Fontana nakon sastanka dobavljača.

“Dobavljači žele riješiti svoj egzistencijalni problem, jedino oni upumpavaju svježi novac u Agrokor. To nije održivo, govorim o 24 sata, onda kreću obustave”, rekao je Fontana. Istaknuo je i kako banke rade ovrhe nad dobavljačima koji i dalje isporučuju robu Agrokoru, a da pritom nemaju nikakve garancije da će im ta roba biti i plaćena.

Na pitanje je li rješenje “lex Agrokor”, kazao je da su sve kombinacije otvorene i da će podržati svaku opciju u smjeru rješavanja problema jer, “ovo nije pitanje jedne kompanije, nego lanca od 100.000 ljudi koji ovise o raspletu ovog problema”.

Istoga dana Sabor je većinom glasova donio “lex Agrokor”. Od 131 prisutnog zastupnika, za zakon su glasovala 83 zastupnika, 46 ih je bilo protiv, a dva suzdržana.

Ravnateljstvo policije potvrdilo je, pak, da policija temeljem naloga Državnog odvjetništva “provodi izvide” u Agrokoru.

7. travnja

Uprava Agrokora podnijela je zahtjev za aktivaciju “lex Agrokora”, a u priopćenju koncerna prenosi se i izjava Ivice Todorića.

“Odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva … Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi”, poručio je, među ostalim, Todorić.

Istoga dana koordinacija proizvođača i dobavljača Agrokora izvijestila je kako od subote kreće obustava isporuke roba tom koncernu: “Od sutra kreće obustava isporuke roba, osim svježeg kruha, koja će trajati do dogovora s bankama”.

Dobavljači su poručili i da su voljni održati funkcioniranje sustava, ali da istodobno banke nad njima rade ovrhe. Napominju i da je kreiran ‘monstrum’ od faktoring tržišta, što je trajalo dugi niz godina, a rađeno je za Agrokor.

Dakle, nije Plenki doveo Agrokor u vrlo tešku situaciju već gazda Todorić, nije Plenki snizio kreditni reiting već više agencija za tržišno poslovanje. Todorić nije htio podijeliti vlasništvo , tražio je novac od države i želio i dalje ostati firmagazda. Nitko mu pod normalnim uvjetima nije htio dati novac već su ga ucjenjivali pa je zato potpisao da Agrokor daje državi da ga spasi. Ako je Todorić zaboravio mainstream mediji i „stručnjaci“ ne bi trebali zaboraviti.

Osvrt na Slučaj Agrokor napisali su Marina Klepo, Ivo Bićanić i Željko Ivanković: Slučaj Agrokore Kriza najveće hrvatske kompanije (studeni 2017.)

Citati iz spomenutog osvrta:

•          Krajem 2016. i početkom 2017. godine Agrokor, najveća hrvatska kompanija, zapala je u nepremostive financijske teškoće. Vlada je u ožujku na temelju posebnog zakona imenovala izvanrednog povjerenika koji je preuzeo upravljanje Agrokorom radi „kontrole štete“ i sprečavanja nekontroliranog stečaja Agrokora. U trenutku izbijanja krize Agrokor je obuhvaćao više od 50 poduzeća i zapošljavao ukupno 60.000 radnika u 6 zemalja, od toga 40.000 u Hrvatskoj.

•          Revizija poslovanja Agrokora, koju je po nalogu izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka proveo PricewaterhouseCoopers i objavio u listopadu 2017., pokazala je da su ukupni dugovi kompanije kod banaka i dobavljača krajem 2016. iznosili 56,28 mlrd. kuna, što je za 14,5 mlrd. više od kapitala kompanije.

•          Slučaj Agrokora značajan je ne samo zbog sistemske važnosti tog koncerna za hrvatsku ekonomiju, nego i zbog toga jer njegov razvojni put utjelovljuje arhetip hrvatskog kroni-kapitalizma. Kroni-kapitalizam je ekonomski sustav u kojem nominalno postoji slobodno tržište, ali koje dopušta povlaštena pravila i druge pogodnosti putem državne intervencije utemeljene na osobnim vezama.

•          Agrokor pokazuje niz karakteristika tipičnih za kroni-kapitalizam: tvrtka je u vlasništvu najvećeg dioničara koji slobodno kontrolira cijelo poslovanje i donosi odluke (firmagazda); širenje i akvizicije kompanije temelje se na privatizaciji postojećih poduzeća na netransparentan način i poklapaju se s vladama HDZ-a; postoji tijesan odnos s državom koja na vidljive i nevidljive načine podržava poslovanje kompanije; kompanija doživljava konačni krah kada HDZ-ova vlada povuče svoju podršku.

Agrokorove obveznice i dionice kompanija izlistanih na burzi tjednima su nezaustavljivo padale – u nekoliko mjeseci u prosjeku su izgubile oko dvije trećine vrijednosti – rejting-agencije spustile su ocjenu kreditne sposobnosti kompanije na korak do bankrota, a Hrvatska narodna banka (HNB) obavijestila je da bankarski sustav može izdržati bankrot koncerna, ali da bi se neke manje banke mogle naći u teškoćama.

Posao restrukturiranja koncerna povjeren je međunarodnoj konzultantskoj tvrtki Alvarez & Marsal koja je bila dobro upoznata s problemima Agrokora jer je već nekoliko mjeseci bila angažirana u kompaniji. Da bi plan bio provediv, bila je potrebna Todorićeva suglasnost da će Antoniju Alvarezu prepustiti ključne upravljačke pozicije, a načelno je na to i pristao.

Lex Agrokor

Bez obzira na kvalitetu samog zakona, ubrzo nakon usvajanja već izmoreni vlasnik Todorić zatražio je njegovu aktivaciju. Više nije imao mnogo izbora jer je pritisak rastao sa svih strana, a dobavljači su, primjerice, poručili da će prestati opskrbljivati Konzum svim proizvodima, osim svježim kruhom. Tri mjeseca otkako se kriza počela kotrljati javnosti se prvi put, priopćenjem, obratio Ivica Todorić. „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi“, poručio je Todorić. Dodao je da je svih ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurao stabilnost kompanije i sačuvao više od 60.000 radnih mjesta. Na kraju je pozvao sve one koji to mogu „da učine sve u svojoj moći“ kako bi Agrokor nesmetano nastavio s radom i kako bi se sačuvala radna mjesta.

Iz navedenih citata (autor ništa ne tvrdi) jasno je da je Todorić (firmagazda) lošim upravljanjem izgubio povjerenje svih te ugrozio nacionalno gospodarstvo i prisilio Vladu (druga Plenkovića) da reagira.

Ne iznenađuje da Todorić zaboravlja gdje je doveo Agrokor, ali iznenađuje da mainstream mediji zaboravljaju činjenice (nitko ne pita Todorića zašto se rejting Agrokora strmoglavio). Očito je da zaboravljivost mainstream medija ima političku pozadinu.

Jasno je da se Agrokor nije mogao spasiti kako je to htio Todorić (firmagazda) i da on nije imao izbora nego prepustiti državi da spasi što se spasiti dade. Spasitelji nisu radili besplatno, naplatili su dobro svoj rad, a u konačnici sve su to platili porezni obveznici kao što će platiti ako Ivica (nizozemski fiškali) dobije spor.

Porezni obveznici plaćaju nesposobno hrvatsko pravosuđe. Nitko ne odgovara za počinjenu štetu jer pravosuđe je neovisno i nikome ne odgovara (hrvatski biser!). Glavni krivac za postojeće stanje je Plenković koji ne želi stvarnu reformu pravosuđa (kažu neki krivosuđa).

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Analize

„S margine političkoga spektra“ – Zašto Škabrnjani ne žele predstavnicu/ka SDSS-a u Koloni sjećanja?

Published

on

By

Drugu Plenkimunu, koji nije branio Hrvatsku, nije jasno zašto Škabrnjani ne žele u Koloni sjećanja predstavnicu/predstavnika SDSS-a. Napomena: Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) nastala je spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba. SDS je vodila oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj, proglasila je odcjepljenje od Hrvatske, a njeni članovi počinili su masovne zločine diljem Hrvatske. Izbrisana je iz registra stranaka Hrvatske pa nije jasno kako je ta teroristička organizacija 1997. godine uskrsnula. Dakle SDSS je sljednik zločinačke terorističke stranke koja je počinila niz zločina diljem Hrvatske pa i u Škabrnji.

Druga Plenkimuna, koji nije branio Hrvatsku, treba podsjetiti kao i njegove savjetnike Frku-Petešića i akademika Kusića na srpske zločine u Škabrnji.

Hrvatsko selo Škabrnja jedno je od simbola hrvatskoga stradanja u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskome ratu. Škabrnja je bila trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 80 seljana. Godine 1991. godine Srbi su opet izvršili zločine nad stanovništvom Škabrnje: ubili su 86 mještana tijekom Domovinskoga rata, dio stanovnika su protjerali, selo opljačkali i spalili. Najveći zločin zbio se 18. studenoga 1991. godine. U isto vrijeme dok su četničke horde divljale po Vukovaru, ubijale, mučile, silovale, u Škabrnji je izvršen zločin; ubijene su 43 civilne osobe te 15 branitelja. Ukupan broj stradalih stanovnika Škabrnje tijekom Domovinskoga rata je 86. Crkva Velike Gospe u Škabrnji do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom kao i župne kuće. Jedini razlog zbog kojega su Srbi napadali Škabrnju bio je njihova patološka mržnja prema svemu hrvatskome te želja za otimanjem njihove zemlje.

Oštećeni kip Gospe u Škabrnji, djelo SDS-ovaca

Srušena crkva u Škabrnji, djelo koalicijskih partnera

Za počinjene zločine nisu odgovarali ni nalogodavci niti izvršitelji tek je osuđena jedna četnikuša.

Na Dan sjećanja na žrtve Škabrnje, 18. studenoga, održava se mimohod (Kolona sjećanja) kao i u Vukovaru. Prošle godine na obljetnicu stradanja Škabrnje, dio mještana okrenuo je leđa izaslanstvu Vlade u kojem je bila predstavnica SDSS-a Anja Šimpraga. Iako im je premijer Andrej Plenković prošle godine obećao kako predstavnici ove stranke na obilježavanje ne će doći, on ih je, tvrde, “pod okriljem noći ipak doveo u Škabrnju”.

U povodu Dana sjećanja – “Škabrnjani” su poslali zahtjev da u izaslanstvu Vlade u mimohodu ne budu predstavnici SDSS-a na taj dan. Škabrnjani ponovno traže (potpisana peticija) da predstavnica/predstavnik SDSS-a ne dolazi u Škabrnju 18. studenoga jer ih to vrijeđa tim više što se SDSS nije ispričao niti osudio srpske zločine u Škabrnji, kao ni u drugim djelovima Hrvatske.

Ratni zapovjednik Škabrnje Marko Mlinarić: “Moja obitelj i ja smo smjesta potpisali peticiju… Točnije rečeno, ono što je ostalo od moje obitelji nakon masakra. Potpisao sam u ime onih kojih više nema. U ime mojih ubijenih civilnih sumještana, članova obitelji i mojih stradalih vojnika”.

“Sada me novinari nazivaju i pitaju me za razloge peticije. Zar zaista trebam objašnjavati? Zar zaista, nakon toliko godina, postoji netko kome nije jasno što se u Škabrnji dogodilo i tko je to učinio? Također, nisam sretan kada se o stradavanju Škabrnjana govori samo u kontekstu 18. studenog. To je bio samo završni udarac. Moji vojnici i sumještani ginuli su i prije, i poslije pada.”

Najmlađi stradalnik Škabrnje poručuje: “Tražiti oprost a i dalje biti u stranci koja ima četnički predznak i koja štiti sve ono što je uništavalo moju i našu domovinu je još jedna politička licemjernost koja kod nas Škabrnjana neće i ne smije proći. Upravo iz ovih razloga poručujem Plenkoviću i svima onima koji na silu žele da mi Škabrnjani oprostimo i zaboravimo onima koji su nas ubijali – to se neće dogoditi. Neće se dogoditi sve dok zločinci ne budu kažnjeni onako kako zaslužuju, dok postoji neiskrenost u traženju oprosta i dok je oprost politički motiviran i sve dok mi Škabrnjani ne dobijemo ratnu odštetu za pretrpljeno uništenje i opljačkano selo.”

Miljanić od Plenkovića očekuje “ljudskost”: „Nadam se da će premijer imati toliko ljudskosti i ispoštovati želju nas koji smo preživjeli da SDSS-ovci ne dolaze. Toliko poštenja i razumjevanja valjda imaju”.

Dezerter Plenkimun nema „ljudskosti“ i ne želi znati za bol Škabrnjana pa odgovara: “Naša vlada je predložila Saboru da se upravo 18. studenoga proglasi danom sjećanja za žrtve Vukovara i Škabrnje “-

“Namjerno držim manjine sa sobom, jer mislim da je to jedini put tolerantnog života u Hrvatskoj gdje ćemo znati što je istina te procesuirati počinjene zločine koji ne zastarijevaju.”

Manjine u Europi…

Nije odgovorio na traženje Škabrnjana jer nema „ljudskosti“. Nije kazao zašto praktično nitko nije odgovarao (osim jedne četnikuše) za zločine počinjene u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. Nije se pohvalio koliko je zločinaca pravomoćno osuđeno tijekom njegove vladavine (7 godina). Nema se čime pohvaliti jer se broj osuđenih zločinaca može nabrojiti na prste jedne ruke. Jedino čime se drug Plenkimun može pohvaliti jest progon HOS-ovaca i njihova pozdrava „Za dom spremni“. On za dom nije bio spreman pa je (kažu njegove kolega) jeo kroasane u Parizu dok je hrvatska mladost ginula i krvarila.

Nadalje drug Plenkimun pričao o „politizaciji i zlorabljenju ključnih dana naše povijesti“ , ako netko politizira i zlorabi Domovinski rat onda je to prvenstveno drug Plenkimun. Ispod svake razine ljudskosti je slati u Škabrnju osobe koje opravdavaju srpske zločine, koji optužuju Republiku Hrvatsku, koji tvrde da je Oluja zločinačka, koji komemoriraju (veličaju) srpske zločine i zločince diljem Hrvatske.

Drug Plenkimun i njegovi supozitoriji osuđuju Penavu i Plakat za Kolonu sjećanja u Vukovaru pa pokazuju da su protiv stvarnih branitelja Hrvatske. Drug Plenkimun se može pohvaliti da je Hrvatsku podijelio na onu domoljubnu i onu drugu izdajničku. To je stvarni rezultat njegove sedmogodišnje vladavine.

Umirovljeni general HV-a i HVO-a Željko Glasnović posljednjom je objavom sažeo rezultate Plenkimunove vladavine:

„Ovo se može“:

“Mauzolej Vukašina Šoškočanina u sred Borova sela – može. Spomenici partizanima diljem RH – može. Stotine jama pune hrvatskih kostiju – može. Osuda i ovrha branitelja – može. Ulice i trgovi nazvani imenima najvećih masovnih ubojica – može. Zvijezde petokrake po zgradama i zastavama – može. Grafiti neprežaljene Juge, krvavog bravara i komunizma – može. Marširanje gradovima uz taktove “ljubičice bijele” – može. Partizanske mirovine – može. Bivši udbaši u saboru – može”.

„Ovo se ne može“:

“Murali posvećeni Vukovaru, 204. gardijskoj brigadi i generalu Praljku – ne može. Pjevanje domoljubnih pjesama – ne može. Znakovlje pod kojim smo se borili i ginuli – ne može. Ulice slavnih heroja- ne može. Sloboda naših zatvorenih branitelja – ne može. Procesuiranje naših krvnika – ne može. Iskopavanje kostiju naših nestalih sinova i braće – ne može. Traženje ratne odštete – ne može.”

Točno general Glasnović Kaže: Od heroja napraviše zločince a od zločinaca napraviše heroje.

Glasnović o Hrvatekima:

“Za Croslaviju je kriv tipičan indiferentni Hrvat”

“Od žrtve napraviše agresora, od agresora napraviše žrtve. To ima samo u Croslaviji. Slaviti krvnike i obljetnice njihovih monstruoznih zločina počinjene nad vlastitim narodom a ponižavati, omalovažavati i degradirati svoje osloboditelje. Živjeti u Hrvatskoj a toliko mrziti i prezirati sve što je hrvatsko. Boriti se za neovisnost i slobodu pa tu istu slobodu kao Juda prodati za par srebrnjaka. Zastrašujuće. Selektivna memorija hrvatskog naroda je dosegla svoj vrhunac. Apatija, amnezija i indiferentnost samo su neke od karakteristika prosječnog Hrvata koji i dalje sjedi pasivan u svom domu skrivajući se iza svoje tipkovnice. I dok virtualno ratuje za svoju zemlju, s kokicama u rukama čeka konačni rasplet i nastavak svoje bezbrižne budućnosti za koju se neće sam izboriti. Zašto i bi? On je ovakve svojom indiferencijom i doveo na vlast.”

Bahati Plenkimun se zaista ima čime pohvaliti: postao je roditelj 1 (usvojena Istanbulska konvencija), pogoršao je demografsku sliku Hrvatske, smanjio je poljoprivrednu proizvodnju, vratio je verbalni delikt u sudsku praksu, podigao  je razinu korupcije, nepotizma i klijentelizma na višu razinu, povećao je pravnu nesigurnost takozvanih „malih“ Hrvata….

Kažu da imamo dvije Hrvatske, ne imamo ih tri: jedna je domoljubna (marginalizirana i progonjena), druga je izdajnička – vladajuća (vladajući HDZ i rušilački SDSS), te treća koja iz dna duše mrzi Hrvate i hrvatsku državu pa je sustavno rastaču.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Analize

„S margine političkoga spektra“ – Migranti prijete EU ali ne i Hrvatskoj!?

Published

on

By

Idiotska politika EU prema migracijama daje rezultate pa se ponovno uvode granične kontrole, izvodi vojska na ulice, povećava oprez prema mogućim terorističkim akcijama diljem EU. Analitičari kažu da je kasno i da nema povratka, jedno što ostaje je umanjenje štete.

Dok drugi strepe drug Plenkimun i njegov ministar unutarnjih poslova ne vide problem, ne želi vidjeti da je u 9 mjeseci ove godine Slovenija registrirala više od 42.000 nelegalnih migranata. Očito je da hrvatska policija nije u mogućnosti kontrolirati silni priljev migranata tim više što BiH potiče nelegalne migracije u Hrvatsku i dalje.

Oni koji su 2015. upozoravali na moguće posljedice masovnih i nekontroliranih migracija etiketirani su kao fašisti i ksenofobi. Danas je jasno da su takozvani fašisti i ksenofobi bili u pravu, da oni nisu ni fašisti ni ksenofobi, samo su bili realisti.

Migracije su postale prvorazredno sigurnosno pitanje u EU ali ne i u Hrvatskoj!?. EU birokrati ne žele priznati da se migranti nisu integrirali u društvo gdje su došli, nisu prihvatili obrasce društvenog i kulturnog ponašanja već su zadržale svoje i ono što je najgore svoje stavove nameću domaćinima koji su većina.

Budući da se migranti nisu integrirali u društvo u koje su došli oformljen je tzv. multikulturalni sustav koji je podrazumijevao očuvanje raznolikosti različitih kultura i običaja migranata. Takva se politika pokazala promašenom jer su u praksi nastajala paralelna društva i sigurnosni izazovi. Sama je Angela Merkel 2010. proglasila smrt multikulturalizma, a identičnu izjavu tada su dali bivši britanski i francuski čelnici David Cameron i Nicolas Sarkozy. Pet godina kasnije širom su otvorena vratima milijunima migranata. Ono što nije funkcioniralo s manjim brojem ljudi, sada je trebalo s većim! Politički analitičari zaključuju:

Danas je i više nego jasno da su dosadašnje migrantske politike potpuno promašene. Dovoljno je navesti primjere Francuske i Švedske.

Nakon što su policajci početkom srpnja u Francuskoj ubili 17-godišnjeg mladića alžirsko-marokanskog podrijetla, jer je automobilom pokušao pobjeći kad su ga policajci zaustavili, došlo je do eskalacije nasilja u nizu francuskih  gradova uključujući i dijelove Pariza. Palili su se automobili, rušili gradovi, pljačkale trgovine, obijali bankomati. Veliku većinu prosvjednika činili su mladi migranti kojima se pridružio dio ljevičarsko-anarhističkih skupina.

Na naplatu u Francuskoj dolaze desetljeća krive migrantske politike. Nije problem to što ljudi prosvjeduju, no iz rušilačkih pohoda bilo je posve jasno da ovi ljudi ne doživljavaju Francusku kao svoju domovinu. A takvih je sve više. Samo prošle godine u Francusku je ušlo više od 200.000 ilegalnih migranata. Procjene govore da danas u Francuskoj imamo više od 800 no-go zona, tj. šerijatskih gheta u koje ni policija ne ulazi.

„Le Figaro“ nedavno je izvijestio da je 67-godišnju ženu u Versaillesu, u predgrađu Pariza, pretukao, silovao i opljačkao alžirski migrant, a „Le Parisien“ je izvijestio da je malijski migrant silovao studenticu prestižne pariške poslovne škole ESSEC. „Valerus Actuelle“ je pak izvijestio da je u gradu Toursu sudanski migrant pretukao i pokušao silovati 67-godišnju ženu. Brojni Francuzi povezuju dramatičan porast silovanja i napastovanja s naglim porastom imigracije iz Maghreba (sjeverne Afrike) i Bliskog istoka. U posljednjih sedam godina ubrzano raste broj prijavljenih slučajeva silovanja i napastovanja u Francuskoj. Prema podatcima francuskog Ministarstva unutarnjih poslova 2016. godine bilo je prijavljeno 12.820 slučajeva silovanja i napastovanja, četiri godine poslije 22.770 slučajeva, a 2021. godine 30.780 slučajeva!

Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Europe“ piše o masovnim silovanjima u Velikoj Britaniji koja su počinili migranti pakistanskog podrijetla. „Kad su slučajevi grupnog silovanja došli na sud, bilo je to protivno savjetima policije, savjetnika i socijalnih radnika, za koje se u velikom broju pokazalo da takva zlodjela useljeničkih bandi nisu prijavljivali zbog straha od „rasizma“. Njih su slijedili mediji, izvještavajući eufemizmima kao da pokušavaju spriječiti javnosti da izvuče ikakve zaključke. I tako su u slučajevima poput onoga oxfordskog, bande nazivane „azijskima“, premda su gotovo isključivo bile sastavljene od muslimana pakistanskog podrijetla. Činjenica da su žrtve bile odabrane baš zato što nisu bile muslimani na sudovima se rijetko spominjala, baš kao što su o njoj rijetko govorili mediji. Umjesto da svoj posao obave bez straha ili pogodovanja, policija, državno odvjetništvo i novinari ponašali su se kao da im je posao posredovanje između javnosti i činjenica“.

Silovanja su posebno zahvatila grad Rotherham, gdje su – piše Murray „sve žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, a najmlađa je žrtva imala samo 11 godina. Sve su bilo okrutno silovane, a neke su čak polili benzinom i prijetili im da će ih zapaliti. Druge su pod prijetnjom oružja prisiljavali da gledaju silovanje drugih djevojčica kao upozorenje što će im se dogoditi spomenu li ikome zlostavljanje. Istraga je pokazala da su gotovo si počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla udruženi u bande, ali su dužnosnici lokalnih vijeća bili ‘nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga moglo smatrati rasistima, a nekima su šefovi izravno zabranili da to učine’. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za ‘rasizam’ i bojazni kako bi to moglo utjecati na odnose u zajednici“.

Kad je jedan musliman sa sjevera Engleske progovorio protiv grupnog silovanja bijelih djevojčica koje su počinili članovi njegove zajednice, rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Velike Britanije primao prijetnje smrću.

Od Stuttgarta do Kölna i Hamburga tijekom 2015. i 2016. njemački su građani svjedočili silovanju njemačkih žena.  Iako se o ovome ispočetka šutjelo, „Die Welt“ je priznao da je migrantsko silovanje žena postalo „fenomen koji je zahvatio cijelu Njemačku“.

Godine 2009. policija u Norveškoj je otkrila da su za sva prijavljena silovanja u Oslu bili odgovorni imigranti nezapadnjačkog podrijetla. Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su „imigranti neproporcionalno prezastupljeni u statistikama o zločinima“.

Ipak, čini se da je Švedska danas najveći „multikulti“ eksperiment u Europi. Švedska je danas država koja je prepuna no-go zona (šerijatskih gheta), a kriminal i obračuni imigrantskih bandi otežavaju normalno funkcioniranje svakodnevnog života do te razine da o ovome problemu sve više govore i tzv. mainstream mediji koji su ranije promicali proimigrantsku agendu. U samo nekoliko godina Švedska se od jedne o najsigurnijih zemalja pretvorila u leglo kriminala i uličnih obračuna. Dijelovi Švedske već danas sliče na Sjevernu Afriku i Bliski istok. Osim porasta kriminala i sukoba oružanih bandi u Švedskoj je sve očiglednija erozija sustava socijalne i zdravstvene zaštite.

Uz nastavak dosadašnje politike Švedska bi vrlo brzo postala propala država. U 1990-ima neeuropski su migranti činili tri posto švedske populacije. Već danas ih je oko 30 posto, s tim da je broj posljednjih godina rastao za dva posto godišnje. U spomenutoj knjizi Murray ističe da „demografska istraživanja pokazuju da će etnički Šveđani postati manjina u Švedskoj već za trajanja životnog vijeka većine ljudi koji su danas živi“.

Švedska i Francuska nisu iznimke. Slične procese možemo primijetiti i u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama. U mnogim gradovima, od Berlina i Milana do Pariza i Londona (gdje je gradonačelnik Pakistanac) ime Muhamed najčešće je među rođenom djecom. Pokazuje se da je bio u pravu Samuel Huntingon kad je multikulturalizam označio kao antizapadni projekt. Unatoč svemu tome, masovne se migracije nastavljaju. Štoviše, posljednjih mjeseci se ponovno intenziviraju.

Britanska ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman (koja je indijskoga podrijetla pa može reći više od drugih) upozorila je na to da su nekontrolirane migracije egzistencijalni rizik za zapadne nacije i pozvala da se preispita sporazum koji je utjecao na globalnu politiku azila zadnjih sedam godina. U govoru u Američkom poduzetničkom institutu u Washingtonu, Braverman je rekla da je UN-ova konvencija o izbjeglicama proširila definiciju progona i povećala broj ljudi koji ispunjavaju uvjete za zaštitu. Braverman je pozvala na globalno preispitivanje pristupa imigraciji. Ilegalne migracije i nezapamćeno masovno kretanje ljudi širom svijeta neodrživ su pritisak na Ameriku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europu, dodala je.

Egzistencijalni izazov nisu samo nekontrolirane i ilegalne migracije, nego i one legalne. Samo to „politička korektnost“ ne dopušta javno reći. Nisu švedsku sigurnost uništile ilegalne, nego legalne migracije, posebno posljednjih osam godina.

Ministri unutarnjih poslova članica Europske unije raspravljali su u Bruxellesu o sve većem broju migranata s kojim se susreće jedan dio članica Europske unije. Mediji su izvijestili da je s obzirom na sve jači migrantski pritisak vlada Italije odobrila povećanje broja vojnika na ulicama svoje zemlje koji bi trebali doprinijeti ispunjenju tamošnjeg zadatka, a to je od ranije poznata operacija „Sigurne ulice”, s kojom se želi suzbiti i smanjiti kriminal na ulicama. Talijanska  vojska najviše će biti stacionirana na željezničkim postajama gdje je sve veći broj migranata i gdje je zabilježen porast kriminala.

Migrantski pritisak povećava se i u Hrvatskoj. Načelnik Uprave za granicu MUP-a Zoran Ničeno rekao je u četvrtak da je hrvatska policija ove godine zabilježila 54.593 nezakonita prelaska granice „što je 140 posto više nego prošle godine. Takvi su brojevi jer raste ruta. Ako na zapadnobalkanskoj ruti poraste duplo, onda je jasno da taj ‘duplo’ dolazi pola nama, pola Mađarskoj. Svi su tražili azil. To mnogo govori. Govori o tome da krijumčari i migranti dobro znaju sustav EU-a, da svojim davanjem otisaka znaju da je mala šansa da će biti vraćeni i znaju da imaju slobodu kretanja dok su u Hrvatskoj“, rekao je Ničeno u emisiji „U mreži Prvog“ Hrvatskog radija.

Ovdje govorimo o ilegalnim migracijama, no Hrvatska posljednjih godina postaje dio zapadnih trendova i po tome što je odredište sve većega broja legalnih migracija koje također dovode do promjene identiteta. Samo ove godine u Hrvatskoj je bilo gotovo 200.000 stranih radnika. Jasno je iz gornjih primjera kuda vodi takva politika. A sjetimo se bajki o tome kako Hrvatska nikome nije zanimljiva za ostanak…

Nedavno su migranti otvorili paljbu na hrvatsku policiju, a slični su slučajevi zabilježeni u Mađarskoj i Srbiji. Orbán je ustvrdio da je pucano na zajedničku patrolu mađarske i srpske granične policije tijekom noći. „Migrantsko nasilje je u porastu. Prije tri noći zajednička patrola Mađarske i Srbije našla se pod vatrom iz automatskog oružja. Ovime su migranti prešli Rubikon. Vrijeme je da se suočimo s činjenicama: briselski migracijski pakt je propao“, napisao je Orban u svojoj objavi.

Bez odbacivanja modernih dekadentnih perverzija i povratka kršćanstvu i kulturi života Europa nema nikakve izglede u budućnosti.

Prema nalogu Plenkimuna pjevači ustaške pjesme na utakmici su uhićeni, osuđeni, izvršen je pretres domova kao da su najveći zločinci. S druge strane pjevače četničkih pjesama u Hrvatskoj nitko ne dira.

Pjevačima treba zamjeriti da su pjevali na stadionu tijekom međunarodne utakmice reprezentacije. Što je pozadina tko stoji iza tih idiotskih postupaka nazovi navijača nije nam poznato. Zar nemaju bolje mjesto za pjevanje tih pjesama, recimo skup HDZ-a, SDP-a, SDSS-a itd. Stranačke konferencije za tisak..

‘Koalicijski partneri sekte Možemo jasno su stali uz Hamas’, Ljevici se opet po glavi mota Tito

U Hrvatskom saboru sjede ljudi koji podržavaju terorizam, podržavaju zločinačku akciju Hamasa, podržavaju nelegalne migracije i rušenje države RH, a Hrvateki sve to uredno plaćaju.

Novinar i politički analitičar Gordan Malić osvrnuo se na reakciju Radničke fronte povodom najnovijih sukoba na Bliskom istoku, kada je Izrael na iznenadni napad Hamasa na svoju zemlju, brutalno odgovorio protunapadom.

„Evo nekoliko činjenica oko toga. Tito je likvidirao više ljudi od Hamasa, IDFa i Mossada, zajedno. I to nakon rata. Židovima nije vratio imovinu koju su im konfiscirale ustaše, već je u nju uselio svoju poštenu sektu. Pomagao je skoro sve terorističke organizacije na planetu, jer su skoro sve u drugoj polovici 20. st. bile komunističke. Izrael je demokratska država okružena s 200 milijuna Titoista islamske vjeroispovjesti. U tom arapskom bazenu ne znam ni za jednog nobelovca, a Židova s Nobelovom nagradom je skoro 200. Kao drzava, Izrael je bio plod britansko-turskog dogovora, jer su prve doseljenike doveli Turci, a zemlju im je kupio Rotschild. Dakle, krivite Osmanlije. Već tada je postojao palestinsko-arapski plan za Holokaust koji mozda nema veze s palestinskim narodom ali ima s njegovim vjerskim i politickim vođama. Ali koga briga za to. Bitno je da su Židovi vlasnici banaka, investicijskih fondova i zlatarni i da iza njih stoje americki fasisticki dolar i H. Kissinger… Zasto bi ih sirotinja trpjela! Što bi rekao jedan naš prorok, crna, crvena, zelena stoka sitnog zuba.

Ovih dana su u Gazi protiv Hamasa prosvjedovali i sami Palestinci. Našim ljevičarima se ne da. Samo ako im se dirne u svetinje.“

Radnička fronta zalaže se za:

“RF se zalaže za demokratski socijalizam, ukidanje privatnog vlasništva i prevladavanje profitno usmjerene kapitalističke ekonomije u kojoj se ne proizvodi sve ono što bi moglo zadovoljiti temeljne potrebe ljudi ako ta proizvodnja nije profitabilna, a proizvodi se mnogo toga što je društveno nekorisno ili štetno samo zato što je profitabilno….“.

I ovo Hrvateki plaćaju!

Oporba u Saboru traži plenarnu sjednicu o migrantima. Vladajući HDZ je protiv plenarne sjednice. Desnica traži oštrije mjere u borbi s migrantima, a ljevica ih optužuje za govor mržnje. Bolje da ne bude te plenarne sjednice jer ništa se ne će promijeniti. Sjednica ima smisla ako će doći do smjene ministra unutarnjih poslova i njegova tima koji nije uspio zastaviti više od 40.000 nelegalnih ulazaka, koje je registrirala Republika Slovenija, u Hrvatsku. Koliko je broj stvarnih nelegalnih ulazaka nije poznato. Za pad Schengena najodgovorniji je Plenkimun koji se protivi žici na najugroženijem dijelu granice prema BiH.

Slovenska policija u svojim službenim dokumentima objavila je da je riječ o 42.940 migranata koji su ilegalno ušli iz Hrvatske, dok ih je ukupno u prvih devet mjeseci u Sloveniju ušlo ukupno 44.751. Najviše je bilo državljana Afganistana, Maroka, Pakistana i Bangladeša. Slijedili su ih državljani Turske, Indije, Nepala, Kube i Sirije.

Jasan pokazatelj koliko je politika Plenkimuna „uspješna“.

Vraćanje kontrola na granicama sa Slovenijom i Italijom komentirao je gospodin Ogorec:

„Ova mjera neće imati nikakvog utjecaja na sprječavanje terorizma iz prostog razloga što su teroristi već odavno u Europi. Oni su u Europi odavno prije svega zbog toga što Europska unija i pojedine zapadne zemlje imaju pogrešan pristup prema ilegalnim migracijama. I to je u konačnici dovelo do toga da se sada jedan veliki dio problematičnih osoba, radikaliziranih ljudi nalazi u Europskoj uniji. Samo se čeka kada će se aktivirati, kada će krenuti u svoje terorističke aktivnosti“.

Plenkimun i njegovi supozitoriji ne vide (ne žele vidjeti) da je područje tzv. zapadnog Balkana veliko krizno žarište koje ugrožava hrvatsku državu. Politika Plenkimunove pomirbe doživjela je strašan „uspjeh“- uskrsnuće Draže Mihailovića.

Veleizdajnička politika Plenkimuna nastavlja se uz veliku potporu SDSS-a i oporbe, moto je: što gore to bolje!

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved